Zvonimir R. Došen: Obljetnica smrti generala Vjekoslava “Maksa” Luburića
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 19 Travanj 2022 13:00
U sriedu 20. travnja, navršava se 53 godine od mučkoga ubojstva hrvatskog generala Vjekoslava “Maksa” Luburića.
Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913., u Humcu kod Ljubuškog u obitelji koja je, kao i velika većina hercegovačkih Hrvata, bila siromašna, oskudna i skromna ali vrlo pobožna i čvrsto hrvatska.
Kao i većina onih koji su se rađali i odgajali u tim tkzv. pasivnim, krševitim hrvatskim krajevima i mali Vjeko je morao proživjeti sve nedaće tih škrtih krajeva naše Domovine Hrvatske.
Poslie završetka pučke škole u Ljubuškom upisao se u franjevačku gimnaziju na Širokom Briegu. Gimnaziju nije uspio završiti jer je radi dieljenja letaka i drugih aktivnosti protiv okupatora bio izbačen i bilo mu je zabranjeno daljnje školovanje na cielom teritoriju Ciganske kraljevine.
Bilo je tu i gladi i golotinje i svih drugih nestašica, pa možda baš radi toga ljudi su iz tih krajeva bili vrlo bogati i vjerom i domoljubljem.
To su zapravo i bile glavne zasade koje su se u Hercegovini od dolazka Hrvata na ove prostore u 7. stoljeću, preno-sile s koljena na koljeno. Zasade za koje i radi kojih se u tim krajevima vjekovima patilo i ginulo.A kako je bio tvrd i nepokolebljiv taj naš hercegovački Hrvat pokazao je on u 400 godina odpora turskom okupatoru koji ga je na sve moguće načine pokušavao prisilitii da odbaci svoju vjeru i svoj hrvatski identitet.
Kao da je to uvijek neka normala naše hrvatske sudbine, poslije odlaska turskoga tiranina nije hrvatskom narodu bilo puno bolje ni pod vladavinom Austrije, ali najveće ga je zlo zadesilo 1918. g. kada mu uz pomoć domaćih izdajnika Velika Britanij i Francuska za vrat natovariše novoga puno goreg nasilnika.
Taj novi “gospodar” je otrcani Srbijanac, dojučerašnji turski rob i gladni prosjak, kojiHrvatsku nije zauzeo silom oružja, nego ju je na dar dobio od pobjednika u 1. svj. ratu.
Ta zaostala bieda i nevolja metodama kojih bi se i Turci stidjeli pokušava kratkim postupkom postići ono što Turčin nije uspio u 4 stoljeća svoje strahovlade, neshvaćajući pritom da će, kako u jednom svom govoru reče general Luburić, time prisiliti i one najmirnije da izvade i očiste stare kubure i naoštre zahrđale handžare.
Uz Andriju Artukovića, Vjekoslava Vrančića, Rafaela Bobana i mnoštvo drugih hercegovačkih kremen-Hrvata, u ognju tih dotad neviđenih nasilja kaljen je i mladi Vjekoslav Luburić.
U pjesmi “Ženidba Muje Grabovice” pjesnik za njega kaže: “Bure, sunce i poskoci ljuti klesali su njegov znamen kruti”. Ali uz buru, sunce i poskoke njegov znamen izklesali su ponajviše velikosrbski zločini.
Jedan od tih zločina koji je najviše doprinieo kovanju njegovoga znamena dogodio se za vrieme njegovog ranog djetinjstva u onim formativnim godinama koje određuju smjer čovjekovog životnog puta. Njegova otca, mladog, mirnog i poštenog čovjeka, otca petero djece, srbski žandari iz čista mira, samo zato što je bio Hrvat, po ciči zimi odvode u Trebinje gdje su ga poslije strašnog mučenja na dan Božića zavezali konopcima, polili vodom i ostavili da se preko noći smrzne.
Njegovoj obitelji nisu dozvolili da ga pokopa u njegovom mjestu nego su ga kao psa zakopali u neku rupu u Trebinju. Ipak, netko je kasnije pronašao njegov grob i obilježio ga križem.
Pa, ima li igdje zdrav dječak u kojemu takav zločin ne bi pobudio i u njegovu dušu zauvijek usadio neugasivi pla-men mržnje i osvete ubojicama njegova otca?
Poslije osnutka Ustaškoga Pokreta i osnivanja logora za vojničke obuke u Italiji i Mađarskoj, mladi Luburić prelazi mađarsku granicu i dolazi u logor “Janka Puszta” gdje se u svim uvježbavanjima iztiče kao vrlo hrabar, bistar i sposoban vojnik spreman izvršiti svaki zadatak.
Prije nego je pošao u emigraciju svratio je u Trebinje i na grobu svoga otca zkleo da će se svim svojim bićem boriti protiv njegovih ubojica, pa makar ga to stajalo života.
Na Janka Puszti dobiva konspirativno ime “Maks” i poslije atentata na “kralja Ciganina” u Marseillesu dolazi na mjesto zapovjednika logora.
Radi ubojstva njihovog mezimca u Marseillesu Francuzi i Englezi raznim prijetnjama kroz ondašnju Ligu Naroda, preteču današnjih Ujedinjenih Naroda, prisiljavaju mađarske vlasti da likvidiraju logor na Janka Puszti.Računajući da će ustašama uskoro trebati Maks je prije nego je zatvorio logor sakrio sve strojnice, novije puške i strieljivo, a Mađarima je predao nešto zastarjelog strieljiva i 23 stare puške.
Neki ustaše s Janka Puste prebacili su se u logore u Italiji, dok su njih 18, zajedno s Maksom, ostali u Mađarskoj skriveni po Budimpešti i drugim gradovima.
POVRATAK U DOMOVINU
Odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., Maks se vraća u Domovinu i stavlja se na razpolaganje za svaku dužnost u njezinoj obrani.
Ali, kako reče u svome govoru na 10. travnja 1968., on i svi drugi koji su se vratili u Domovinu, u onom veselju, u onoj euforiji zaboravili su na bilo kakvu osvetu.
“...Mislio sam kako ću otići u moj Ljubuški i zagrliti svoje sestre, kako ću otići u Trebinje posjetiti grob moga otca i na njegovom grobu mu reći da opraštam njegovim ubojicama, jer budućnost Hrvatske je od svega važnija i da na tom polju ima i previše posla. I onda dolazi: “Đurđev danak hajdučki sastanak.
Događaji u Hrvatskom Blagaju, koji će biti poznati svima iz onih krajeva, vjerojatno i nekom od Vas koji ćete ove moje riječi čuti, pomutio je red mojih milsli, mojih i mojih prijatelja. S tim mukama i mislima stigli smo u selo i već našli uznemirene ljude. Oca i Majku su priklali i oni su umrli, a za malu curicu je se dogodilo nešto posebno. Njoj je bila namjenjena posebna smrt. Izvukli su je iz rijeke sa prerezanim grlom ali je još živila i moga je reći i jasno poka-zati prstom na one koji su je priklali. Bili su to domaći Srbi, seljani, koji su donosili u mlin svoje žito, čija su se djeca igrala sa malom mlinarovom dok se je žito mljelo. Nije se moglo ni misliti na neku osobnu osvetu i na imovinske i druge razlike. Bila je to siromašna i skromna obitelj, koja nikada s nikim nije imala nikakovih razlika, koja se nije isticala ni na vjerskom, ni gospodarskom, ni nacionalnom ni društvenom životu. Puka sirotinja koja je od zore do mraka radila da može zaraditi koru kruha. Skoro bijeda i mizerija, pa ipak, tu je ležala mala curica kojih 6 godina preklana grkljana. Seljani su nam pričali da je sve bilo mirno dok nisu stigli neki popovi i učitelji, te da se u školi održao sastanak domaćih pravoslavaca, koji, čim je slijedilo veselje “Đurđev danak”, i pred zoru se čula pjevati ona stara četnička pjesma: “Sprem’te se sprepm’te, četnici”.
Zaklani su bili mlinar Joso Mravinac, njegova supruga i mala kćerkica Slavica, prip.a.
Počinitelji ovoga gnjusnog zločina, njih 30, su uskoro uhićeni i propisno kažnjeni i Maks ćeu buduće biti toliki strah i trepet četničkim i partizanskim zločincima da će i sam “neustrašivi vožd” Draža Mihailović od straha skrenuti s pameti i do zadnjega dana života halucinirati i pričati nevjerojatne gluposti.
Tako napr. Draža se u svojoj posliednjoj haranzi prije osude na smrt na komunističkom sudu 1946., razpričao o bitci na Lijevče Polju u kojoj su Hrvatske Oružane Snage uništile najveći dio četničke “vojske” predvođene njegovim “nesuđenim naslednikom” Pavlom Đurišićem, pa između ostaloga reče:
“….. U toj godini (1945.), početkom aprila, Lijevče polje postalo je najtragičnije srpsko stratište, čemu sam i ja do-nekle doprineo, zadržavajući pored sebe majora Pavla i njegovu vojsku, slepo verujući uskoro iskrcavanje Saveznika na obale Jadrana. Moj nesuđeni naslednik major Đurišić, uzdajući se u podmetnutog i pokatoličenog Crnogorca Sekulu Drljevića, prešao je noću, između 2. i 3. aprila 1945. godine, reku Vrbas, a potom neoprezno zaposeo prazno Lijevče polje, svoju nesuđenu prelaznicu za spasonosnu Sloveniju. I dok je u kratkom predahu prebrojavao ljudstvo i vršio pripreme zadalji pokret, Ustaški generali Metikoš i Maks Luburić, napali su ga s leđa, svom žestinom, potpomognuti manjim partizanskim jedinicama. Tako se žedno Lijevče polje napojilo krvlju iz tela naše pospane i glađu iznurene dece. Od petnaestak hiljada nevinih duša, uspelo je da se spase i pobegne prema Kordunu najviše 1.000 najzdravijih. Zarobljeni Pavle odveden je u kazamate Stare Gradiške, 20. aprila. Ugledavši u zatvorskim odajama svog krvopiju Luburića, moj crnogorski komandant istrčao je na balkon i iz sve snage pozvao svoje porobljene ljude da se dokopaju oružja i bore do poslednje kapi krvi. Među dvadesetak ustaša koji su se tada bacili na čeličnog majora bila su oba komandanta sa Lijevča polja…”
Može se zamisliti kako su Srbi jedan drugome govorili poslie ovoga Dražina govora: “Juf bre!!! Ovoga najvećeg srpskog junaka posle Miloša Obilića, koji se za vreme bitke krio pod nekim kolima jer i’ je toliko mrzeo da i’ nije mogao da gleda, ustaši su u otpremili u kaznionu u Staroj Gradiški i kad se čovek šetao po nekom (nepostojećem) balkonu dva ustaška generala i dvadeset ustaša napali su ga s leđa i posle dugog ‘rvanja,pospana i od gladi iznurena čoveka jedva, pobedili.”
Ukratko, što se dogodilo na Lievče Polju: Treća i najjača četnička vojska pod zapovjedničtvom “vojvode” Pavla Djurišića i “vojvode” Petra Baćevića, poznatih krvnika rame i Foče, a sastojala se iz četničkih snaga Sandžaka, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Boke Kotorske i djela Srbije. Ova se je trebala skoncentrirati na teretoriju Neza-visne Države Hrvatske u Bosni, te izvršiti glavni zadatak veliko srbske strategije u drugom svjetskom ratu, a to je rušenje NDH.
Ova je četnička vojska bila na Lievču Polju do nogu potučena i uništena. Računa se da je na bojišnici poginulo oko 9.000 četnika, 5.000 je zarobljeno, a ostali su se razbježali ili predali. Ovaj poraz u srbskim je emigrantskim novi-nama nazvan “Drugo Kosovo”.
O Đurišićevoj sudbini postoje dvie verzije: prema jednoj uhvaćen je dok se za vrijeme napada skrivao ispod nekih kola, a po drugoj njegovu je kolonu od 1500 četnika i oficira, među kojima su bili vojvode Vasić, Baćović,Ostojić i Lalatović, a koja je poslie poraza bježala prema Staroj Gradiški, 17. travnja presreo i likvidirao general Luburić.
Ali za sumanutoga Dražu i sve Srbe sve su to bila “pospana i glađu iznurena srpska deca”.
A tko je bio general Vjekoslav “Maks” Luburić, za što se čitav svoj život svim svojim bićem borio, može se zaključiti i iz jednoga interviewa koji je 1960. g. dao dopisniku ‘Nove Hrvatske’ koju je tada u Londonu uređivao Jakša Kušan.
Dopisnik Nove Hrvatske koji je nakon smrti dr. Ante Pavelića došao je u Španjolsku kako bi napisao izvještaj o tom događaju posjetio je i generala Luburića.
Na pitanje novinara - Da li ste Vi, g. generale, i nakon Vašeg razlaza s drom Pavelićem ostali ustaša, po svom uvje-renju i kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret, general Luburić je odgovorio: “Ne bih bio iskren ako ne bih priznao, da sam bio, da jesam i da ću uvijek ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svijestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom Pokretu, kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mijenjaju. Znam i uvjeren sam da napr. nikada više neće biti potrebno stvarati Ustašku Vojsku. Upravo sada pišem svojim prijateljima: Hrvatska vojska mora biti prožeta svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu, i tu je hrvatska vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaškoj žrtvi i borbi.
Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i svietu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama hrvatskih boraca.
Buduća Hrvatska Vojska mora imati taj ustaški duh, ali mora biti samo i jedino Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti nositi obilježja bilo koje stare ili stranačke grupacije. Pogledajte samo na svjetsku silu Ameriku. Američki časnici i generali mogu pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od njih su čak na čelu različitih stranaka.
Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku, koja može biti ustaška u bližoj budućnosti.
Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći sreću i slobodu, pa ako narod na parlamentarnim izborima u svomSaboru digne na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno sretnim....
Bila bi vječna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pozvanost i veličinu, ne budu realno gledali na događaje, jer bi to uništilo našu baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom koji nam neprijatelji žele staviti na čelo.
Narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobođenja.
Na pitanje novinara - Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrbska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što vam se predbacuje General odgovara; “Za vrieme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapoviednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti niti srbski šovinisti, nego Hrvati.
Hrvatski je narod jedini pozvan u svojoj Državi suditi svima nama, koji smo se borili i griješili, kao i onima koji su griješili ne boreći se ili boreći se protiv svoje domovine. Pustimo dakle narodu ulogu sudca. Osobno sam spreman boriti se ali i stati pred taj sud, iako unaprijed odbijam biti bilo čiji sudac.
Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer je mnogo patio, a svi smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i odgovornim, pa i krivim za mnogo toga. Nu nesmijemo dozvoliti da neprijatelji dijele naše stvari na “krive” i “dužne” ili “dobre”, jer smo u zadnjih 40 godina mogli vidjeti da je za neprijatelje naše slobode svaki Hrvat kriv i ožigosan kao zločinac.
Na pitanje kakvo bi uređenje prema Vašem mišljenju trebalo vladati u budućoj Hrvatskoj Maks kaže: “U velikom dijelu svieta danas vlada demokracija i samo je ona kadra svladati snage međunarodnog komunizma.Hrvati su išli sa Silama Osovine jer su one pomogle hrvatski narod u borbi za slobodu, ili su se barem pokazale sklonima da nam pomognu.
Da su snage demokracije bile tada sklone našoj borbi mi bi išli s njima.”
Na pitanje kakvi su njegovi osobni planovi i da li smrću dra Pavelića nastupa vrieme za njegovu ponovnu političku djelatnost, general kaže: “Smrću Poglavnika početi će napadi na njegove nasljednike, a ja sam jedan od onih koje je najlakše napasti. (...) Ljubim Hrvatsku i previše da bi me mogla zavesti ideja o osobnoj političkoj afirmaciji, bez obzira na to koliko imam sljedbenika. Osobne želje i osjećaje dužni smo podrediti obćoj stvari. Sve što sam učinio, dobro i zlo, učinio sam za Hrvatsku i danas sam svijestan da, ako je neprihvatljivo ime Poglanika, moje je još više. Ja bih se mogao prati, možda i “oprati” da sam jednostavan vojnik koji je slušao starije, ali ja to ne mogu i ne ću činiti jer sam Ustaša, revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer za to snosim odgovornost u svakom pogledu....”.
A koliki strah i trepet je bio Titinim ušljivim partizanima navodi u jednom svom svjedočanstvu domobranski nadporučnik Kazimir Kovačić:
(...) “Nakon našega pokreta u Celju je kao zaštitnica još ostao dobar dio ustaških jedinica pod zapovjedništvom Maksa Luburića i Rafaela Bobana.
Nekih 6 km izvan grada, po naređenju generala Herenčića, koji je kako zaključujem preuzeo zapovjedništvo, kolona je stala i tu prenoćila.
Kad je kolona stala vratio sam se u Celje s 2 vojnika da potražim jednog zrakoplovnog dopukovnika koji mi se ranije bio priključio s namjerom da s nama proslijedi put.
Vraćajući se u Celje, na dva mjesta su me zaustavile partizanske zasjede u jačini od 15 osoba.
Na njihov upit, tko ide i kamo, odgovorio sam da smo ustaše i da idemo u Celje, na što su me bez poteškoća propustili, iz čega zaključujem da su se bojali Luburićeve prijetnje da će izvršiti odmazdu za svakog hrvatskog vojnika koji bi poginuo za vrieme povlačenja kroz Sloveniju.
Bez poteškoća sam se vratio natrag svojoj jedinici (...).”
Vjekoslav “Maks” Luburić pripadao je onoj vrlo rijedkoj i malobrojnoj klasi ljudi kojima je sudbina odredila da sve u svom životu podrede jednoj jedinoj ideji, ideji koja nadilazi sve, pa i sam smisao života . Pripadao je onoj generaciji neustrašivih junaka koji su uvijek i u svako vrieme na oltar svoje Domovine bili spremni položiti svoje živote.
Uz veliki broj drugih odlikovanja za hrabrost i zasluge za hrvatski narod i Nezavisnu Državu Hrvatsku bio je odli-kovan i kolajnom krune kralja Zvonimira, željeznim trolistom 1. reda i željeznim križem 1.reda.
On je nas mlađe emigrante učio da je naša dužnost rušiti svaku Jugoslaviju. Rušiti je dijalektikom rieči, pera i dina-mita! Rušiti je sa antikomunistima, nekomunistima i, ako uztreba, s komunistima. Rušiti je sa svakim tko ju hoće rušiti, jer ako ijedna državna tvorevina na svietu nema pravo postojati, onda je to samo i jedino Jugoslavija!
General Vjekoslav vitez Luburić bio je toliki strah i trepet Titi i njegovim “nepobedivim herojima” da mu se, iako su svi znali gdje je i da do njega nije teško doći, nisu usudili suprostaviti nego su poslali jednoga kukavelja i odroda, mizerno nedonošče jednog njegovog poginulog vojnika, da ga na 20. travnja 1969. najprije onesposobi otrovom, a onda iza leđa mučki ubije.
General Vjekoslav vitez Luburić - S nama je!
Za Dom Spremni!
Zvonimir Došen
