Zvonimir R. Došen: Idućih 100 godina 2.dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 06 Svibanj 2022 13:00
Kupovinom Louisiane ( od Francuske) 1803. godine, Amerika je postala legalni vlastnik ove velike i bogate države. Nu pošto je New Orleans glavno i jedino stjecište masivnog riječkog sustava na meksičkom zaljevu pohlepni Britanci su ga odmah okupirali.
U bitci 1814. američka vojska, kojoj je na čelu bio Andrew Jackson (budući predsjednik), potukla je Britance i uzpostavila vlast nad ovom vrlo važnom lukom.
Ako je bitka za Yorktown stvorila američku naciju, bitka za New Orleans je stvorila njezinu ekonomiju.
(Bitka za Yorktown u Virginiji počela je 28. rujna 1781., kada je general George Washington sa 17.000 francuskih i američkih vojnika počeo s obsadom ove britanske utvrde, kojom je zapoviedao britanski general lord Charles Cornwallis.
Ova bitka, koja je trajala do 19. listopada 1781., bila je odlučujuća bitka u Američkom revolucionarnom ratu za oslobođenje od britanske dominacije.
I poslie oslobođenja New Orleansa od Britanaca, promet golemom rijekom Mississipi bio je ugrožen jer je Teksas tada bio pod kontrolom Meksika.
U bitci kod San Jacinto-a, 21. travnja 1836. američki pobunjenici, na čelu sa generalom Samom Hustonom, do nogu su potukli meksičku vojsku kojom je zapoviedao general Antonio Lopez de Santa Ana. Bitka je trajala svega 18 minuta.
Poraz meksičke vojske nije bio neminovan, jer je Meksiko u to vrieme bio razvijeniji i jači od Ujedinjenih Država. Ova pobjeda učinila je američku vojsku dominantnom silom u Sjevernoj Americi. Ujedinjene Države su tako postale široka i vrlo bogata zemlja, gospodar čitavog kontinenta kojeg nitko više nije smio izazivati.
ELIMINACIJA BILO KAKVE PRIETNJE
Sa Sjevernom Amerikom tako osiguranom, jedina druga momentalna prietnja mogla bi doći iz Latinske (Južne) Amerike. Ali Južna i Sjeverna Amerika su ustvari otoci.
Panama i Centralna Amerika su neprohodne za velike vojske, a ujedinjenje Južne Amerike u jednu moćnu državu je nemoguće, tako da je svaka pomisao o bilo kakvoj prietnji iz tog sektora odmah odbačena. Glavne prietnje u hemisferi dolazile su od europskih sila s njihovim pomorskim bazama u Južnoj Americi i Karibima, i kopnenim u Meksiku.
Odfgovor na te prietnje bila je tzv. Monroe doktrina - prije nego su Ujedinjene Države imale snagu da zaustave i potisnu europske sile iz Zapadne hemisfere, startežki imperativ Monroeve doktrine bilo je blokiranje svih europskih pomorskih i kopnenih baza.
KOMPLETNA DOMINACIJA SVIH OCEANA ZA DALJNJE FIZIČKO OSIGURANJE I KONTROLA NAD MEĐUNARODNIM TRGOVINSKIM SUSTAVOM
Osiguravši ovu hemisferu koncem devetnaestog stoljeća, Ujedinjene Države su se pobrinule da sve morske prolaze njezinim obalama drže slobodne od stranih pomorskih snaga. Najprije su osigurale sve prilaze na Pacifiku. Za svega 7,2 milijuna dolara, u ožujku 1867. od Rusije je kupljen golemi teritorij Aljaske, a 1898. anektirani su havajski otoci.
Tako su kontinentu zapriečeni svi mogući prilazi neprijateljskih snaga sa zapada.
Kontrola nad Atlantikom uzpostavljena je za vriene 2. svj. rata. Koristeći britansku nemoć Amerika njihove pomorske snage odbacuje od svojih obala.
Koncem rata ona stvara golemu silnu flotu tako da se Britanci više nisu usudili ploviti Atlantikom bez američke dozvole.
Činjenica da je Amerika iz 2. svj. rata izišla ne samo s najvećom mornaricom na svietu, nego i s bazama razbacanim diljem svieta, promienila je način kako će se stvari u svietu u buduće odvijati.
Od tada, svako plovolo, vojno, trgovačko ili bilo koje drugo, od Perzijskog zaljeva do Južnog kinezkog mora, do Kariba i čitavog Pacifika s druge strane, može biti praćeno i nadgledano, pa ako je potrebno i potopljeno od snaga američke ratne mornarice, koje sva ta mora stalno patroliraju.
Jedinstvena i najvažnija geopolitička činjenica u današnjem svietu jest da Ujedinjene Američke Države kontroliraju sve oceane. Niti jedna druga sila u poviesti svieta to nije uspjela postići.
Bez obzira na sva ruska, kineska ili sjeverno-korejska bubnjanja, nitko danas ne može slobodno ploviti oceanima bez američke dozvole.
Ta kontrola nije samo temelj američke sigurnosti nego i temelj njezine moći u formiranju međunarodnog sustava. Po završetku hladnoga rata Amerika je morala biti spremna za redovite i nepredviđene intervencije diljem Eurazije. Poslie pada Sovjetskog Saveza ona se uključila u niz operacija za održavanje regionalne ravnoteže i blokiranje pojave nove regionalne sile.
Prva veća intervencija bila je ona u Kuvajtu gdje je Amerika, poslie što je SSSR bio mrtav i pokopan, spriečila “ekspanziju Iraka”. Druga je bila 1999. u Jugoslaviji s ciljem blokiranja srbske hegemonije na Balkanu, a treća niz intervencija u tzv. Islamskom svietu s ciljem blokiranja al Quede (i bilo koga drugog) da na tim prostorima uzpostavi islamski imperij.
AMERIČKA MOĆ I KRIZA
Uzprkos što on već postoji, glavno obećanje zvrknutog Donalda Trumpa je da će ako pobjedi na izborima izgraditi zid na granici s Meksikom.
Kako bi spriečio nekontrolirani ulaz milijuna ilegalnih imigranata iz Meksika, Srednje i Južne Amerike američki senat je 29. rujna 2006., s 80 glasova za i 19 protiv, odobrio izgradnju i djelomično financiranje konstrukcije 1.125 km duge bariere na granici s Meksikom.
Bariera se sastoji od serije žičanih i zidanih zapreka visokih i do 8 metara na kojima su ugrađeni senzori i foto aparati, a pod kontrolom su američke pogranične službe.
Amerika je svoju ekonomsku silu izgradila na leđima robova i imigranata, ali poslie 1920ih postoji nacionalni konsenzus da tok imigranata treba ograničiti tako da ih ekonomija može absorbirati bez da ugrozi poslove američkih građana.
Ali ta predpostavka neće biti uporabiva u 21. stoljeću, jer dosadašnji nagli porast pučanstva se naglo smanjuje, a ljudi žive dulje što dovodi do starijeg pučanstva s manjim brojem mladih radnika.
To znači da će Amerika, kako bi nadoknadila taj gubitak radne snage, već u dvadesetim godinama ovog stoljeća trebati imigrante. To isto vriedi i za ostale industrijske države.
EUROPSKI TEATAR
Europski teatar je područje direktno iztočno od Rusije. U tom području Rusija graniči s tri baltičke države; Litvom, Latvijom i Estonijom te s Bjelorusijom i Ukrajinom. Sve ove države bile su povremeno dio Carske Rusije i Sovjetskog Saveza.
Iza ovih zemalja leži pojas bivših sovjetskih satelita: Poljska, Slovačka,Mađarska, Rumunjska i Bugarska.
Radi svoje temeljne nacionalne sigurnosti Rusi smatraju da moraju dominirati nad Bjelorusijom i Ukrajinom. Baltičke države su od sekundarne važnosti, ali su ipak važne.
Za Putinovu Rusiju Ukrajina i Bjelorusija znače sve. Ako bi ove dvije države pale u ruke neprijatelja, napr. da postanu članice NATO-a, Rusija smatra da bi bila u smrtnoj opasnosti. Od bjeloruske granice do Moskve je samo nešto preko 200 milja, a od iztočne granice ukrajine do Volgograda (bivšeg Staljingrada) je manje od 200 milja.
Rusija se od Napoleona i Hitlera obranila dubinom svog teritorija, bez Ukrajine i Bjelorusije ona nema tu dubinu, nema dosta zemlje za zamjenu za krv neprijatelja.
Prema mišljenju ruskih političara danas na vlasti ekspanzija NATO snaga na Ukrajinu predstavlja istu opasnost za Rusiju kao što bi ekzpanzija Waršavskog pakta u Meksiko ugrozila Ujedinjene Američke Države. Predviđenim kolapsom Ruske federacije u 2020im ciela Eurazija će pasti u kaos. Čečnja i druge republike nastanjene muslimanskim pučanstvom će se odciepiti od Rusije.
Karelijska privlaka, koju su Rusi okupirali 1944. priključit će se matičnoj zemlji Finskoj.
Kao i u drugim bivšim komunističkim državama, kolapsom Sovjetskog Saveza ruska ekonomija pala je pod kontrolu oligarha i raznih drugih kriminalaca, poslie kolapsa sadašnje Ruske federacije regionalni lideri će poći svaki svojim putom.
Ova dezintegracija dogodit će se u periodu kinezkog regionalizma, koji će se dogoditi odprilike u isto vrieme. Stanje u zemljama iztočno od Karpata će biti desorganizirano i kaotično radi stalnog pomicanja i premještanja granica.
Ovo će za Ameriku biti odličan izhod. Peti geopolitički imperativ za Ameriku je uvijek bio da niti jedna sila ne smije postići poziciju dominacije nad Eurazijom.
Ustvari, za Ameriku neće uobće biti potrebe da se na ovim prostorima miješa u održavanje ravnoteže snaga. Uza sve ovo događaji 2020ih imati će još puno šire implikacije. Prva će biti promjena statusa Azije u odnosu na kontrolu nad Pacifikom, a time i odnosima s Amerikom.
Druga će biti stanje muslimanskog svieta poslie završetka američkog rata s jihadistima, a treća unutarnji poredak u Europi s opadanjem moći Francuske i Njemačke.
Fragmentacija NATO-a postati će neizbježna ako Francuska i Njemačka odbiju sudjelovati u obrani baltičkih država od Ruske agresije.
NATO je zasnovan na principu kolektivne obrane, na ideji da napad na jednu članicu je napad na sve članice. Usađeno u ovu ideju je razumievanje da je NATO unapried spreman stupiti u obranu svake zemlje članice koja se nađe u opasnosti.
Pošto će se baltičke države naći u opasnosti biti će u njih i u Poljsku potrebno poslati NATO snage. - (Pazite, ovo je napisano 2009. godine, a pogledajte što se na tom području danas događa. nap. a.)
Nespremnost nekih članica sudjelovati u kolektivnoj obrani značilo bi poduzimanje akcije izvan NATO konteksta. Time bi NATO prestao postojati u bilo kakvom značajnom obliku.
Kolapsom Ruske Federacije, Friedman dalje kaže, doći će do kaosa i u državama njezinih balkanskih saveznika. (Svi znamo tko su ti “saveznici”. nap. a.).
Srbija danas pokušava koristiti istu taktiku “buffer zone” koju je koristio Tito od 1948. do svoje smrti.
Jasno je da ona tu taktiku rabi u ovim pregovorima s Europskom Unijom, ali ne mislim da će u bilo kakvim pregovorima s Amerikom dugo vremeno vriediti ona “ako nam ne date što mi hoćemo mi ćemo pozvat Ruse”. Ali, na suprot nama Srbi su se uvijek na koncu uspjeli naći na strani pobjednika.
T o je zato što Srbija kao i sve druge države na svietu (osim današnje Hrvatske) imaju svoje interese izpred svega drugoga. I zato što se svi njihovi političari, bez obzira na sve političke varijante, bore za Veliku Srbiju dok velika većina naših uporno radi na propasti i ove okrnjene Hrvatske.
A i oni koji naoko svome narodu žele dobro već trebaju razumjeti da smo mi mali narod i ne možemo velikim narodima dieliti lekcije, bez obzira da li s njima upravlja svietska masonerija, svietski zionizam ili netko drugi. Dok veliki igraju poker, jedino što mali mogu jest navijati za jednu ili drugu stranu. Ne moramo ih voljeti, ali moramo biti vrlo oprezni da se opet ne nađemo na strani gubitnika.
Oko 90% onoga što je G. Friedman napisao u svojoj knjizi 2009. godine, do danas se manje više izpunilo. Hoće li se i njegova predviđanja za iduća desetljeća izpuniti - kako kažu naši Zagorci - Bumo videli. Ili bolje reći, vi mlađi bute videli. Jer mi stariji vjerojatno više nećemo biti tu.
THE GRAND STRATEGY
Jedan od najglavnijih elemenata američke dinamike je strategija. Ona određuje i kontrolira sve smjerove vanjske politike Ujedinjenih Američkih Država.
Američki odgovor na 9/11, na primjer, na površini izgleda kao neka obična kaotična i nasumična bezsmislica, ali tko se iole razumije u američka stratežkastremljenjavidjet će da se to moglo i očekivati.
Glavna ili velika strategija (Grand strategy) uvijek počima ondje gdje prestaje oformljenje politike.
Zamislimo, na primjer, da F. D. Roosevelt nije 1940. ponovno izabran za predsjednika, bi li se Japan i Niemačka ponašali drukčije nego onako kako su se ponašali?
Bi li se Amerika pomirila s porazom Vel. Britanije, koji je do japanskog udara na Pearl Harbour 7. prosinca 1941. i uključenja Amerike u rat bio neizbježan?
Neki detalji bi se možda bili promienili, ali težko je zamisliti da je Amerika mogla, ili željela, ostati neutralna. Tisuće detalja se moglo promieniti, ali izhod konflikta preodređenog u planu glavne strategije ostao bi isti.
Je li za vrieme hladnoga rata američka strategija mogla biti išto drugo nego susprezanje SSSR-a?
Amerika nije mogla okupirati Iztočnu Europu, jer je SSSR bio prejak oponent, jedini koji je osim Amerike tada posjedovao nuklearni arsenal.
S druge strane Amerika nije mogla dozvoliti Sovjetskom Savezu da okupira Zapadnu Europu, jer kad bi se Sovjeti uspjeli dočepali zapadno-europskog industrijskog kolosa oni bi dugoročno ugrozili ne samo američku “grand straregiju”, nego i sam obstanak Ujedinjenih Američkih Država.
Amerika je, kao malo koja druga država na svietu, postigla skoro sve svoje strateške ciljeve. Njezina ekonomija i njezino družtvo usmjereni su u neprestanu borbu za postizanje tih ciljeva.
Od samoga postanka Ujedinjenih Američkih Država ova ‘velika strategija’ je duboko usađena u njihov nacionalni DNK i izgleda tako podpuno prirodno i razumljivo da ni sami američki političari i generali nisu toga sviesni. Njihova logika je time toliko začahurena da je sve to za njih neka vrsta nesviestne stvarnosti.
Velika strategija nije uvijek strategija rata, nego proces koji sačinjava nacionalnu moć. Ali za Ujedinjene Američke Države, možda više nego za druge države svieta, velika strategija je strategija o ratovanju i interakcija između rata i ekonomskog života.
Poviestno, Ujedinjene Američke Države su ratoborne. Od svoga postanka do danas one su 10% vremena uključene u ratovanja.
Ova statistika uključuje samo velike ratove; rat 1812., Meksičko-američki rat, Građanski rat 1880ih, oba svietska rata, Korejski i Vietnamski.
Nisu uključeni tzv. manji ratovi kao; Španjolsko-američki, Desert Storm i drugi.
Tijekom 20. stoljeća UAD su ratovale 22% vremena, a od početka 21. su stalno u ratu.
Rat je centar američke obstojnosti i njegova frekvencija se stalno povećava. On je ugrađen u američku kulturu i duboko usađen u amerčiku geopolitiku.
Amerika je imperij rođen u ratu i kako bi preživio, kao i svi prijašnji i sadašnji imperiji, nastavlja ratovati sve većim tempom. Kao i strategije svih drugih imperija, američka ‘velika strategija’ je nikla iz straha od vanjskog neprijatelja. Ni Rim, na primjer, nije imao u planu osvajanje svieta, nego se neprestanim ratovanjem nastojao braniti od vanjskog neprijatelja i time postao imperij.
Amerika ima pet geopolitičkih ciljeva koji služe kao pogon njeznoj ‘grand stratgiji’. Po golemosti i ambiciji ovi ciljevi se stalno povećavaju.
KOMPLETNA DOMINACIJA SJEVERNE AMERIKE
Da su Ujedinjene Američke Države ostale savez (nacija) zasebnih država između Atlantika i gorskog lanca Allegheny, skrajnje je nevjerojatno da bi dugo preživjele.
Nesamo da su se te države bile prisiljene ujediniti, nego su se morale proširiti na zapad do sve do gorskog masiva Rocky Mountains.
Ovo Ujedinjenim Državama nije dalo samu stratežku dubinu, nego i šroke prostore najplodnijih polja na svietu.
Što je još važnije, ovo su prostori s odličnim sustavom plovnih rieka koje su omogućile lak i jeftin prievoz viška žita, voća, povrća, mesa i drugih proizvoda na svietsko tržište. Ovo je stvorilo zasebnu klasu bogatih biznismen-farmera, što je jedinstven slučaj u poviesti.
Koliko će se od ovih Friedmanovih predviđanja ostvariti? Vi mlađi živi bili pa vidjeli!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
