Zvonimir R. Došen: Logori smrti ‘Druge strane”, o kojima se ni danas ne smije govoriti (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Svibanj 2022 13:05
“Ubijte Niemaca koliko god hoćete, ali ne da ih stavite uza zid i ubijete. Ubijajte ih dok se bore i pucaju na vas. Ali kad se čovjek preda on treba biti tretiran točno prema propisima ratovanja i baš onako kako se nadate da ćete vi biti tretirani ako budete toliko budalasti da se predate. Amerikanci ne udaraju nogom u zube ljude koji leže na zemlji !” - Gen. George Patton svojim vojnicima.
Patton nije od nikoga tražio dozvolu za brzo oslobađanje 500.000 zarobljenih niemačkih vojnika i civila u proljeće 1945. godine. Za to je bio napadan od Eisenhowera i nekih u Washingtonu. Za to i za inzistiranje da sada kada je pobijeđen nacizam treba udariti na boljševizam i spasiti milijune ljudi od robstva i smrti mučki je ubijen 21. prosinca 1945. u Bavarskoj.
“Kad smo zvaršili prvi dio francuzkog pretraživanja, koje je dokazalo bez ikakve sumnje katastrofu u onim (francuskim) logorima, piše dalje James Bacque, “našli smo i mnogo malih dokaza o tragediji u onim američkim, pa smo zaključili pogledati u Washingtonu.”
Iako je sigurno da zarobljenici u britanskim logorima nisu prošli ništa bolje on svu krivnju za te zločine pripisuje samo Amerikancima i Francuzima, a tretman u logorima pod britanskom i kanadskom upravom smatra puno boljim i humanijim. Nu, on je bio Kanađanin, pa se tome nije čuditi. Ipak, kada piše o američkim zločinima on ne krivi američki narod, niti većinu američkih vojnika, nego glavnog zapovjednika savezničkih snaga za “Europski teatar” generala Eisenhowera, koji je na svoju ruku izdavao naređenja za najokrutniji tretman zarobljenika. Bacque to također pdkriepljuje dokumentima.
The Combined Chiefs of Staff (Ujedinjeno vrhovno vojno zapoviedništvo Ujedinjenih Američkih Država i Vel. Britanije koje je za vrieme rata donosilo sve glavne odluke) 26. travnja 1945. šalje Eisenhoweru poruku da poslie VE dana” (“Dan pobjede” 8. svibnja 1945.) prestane uzimati zarobljenike čak ni za potrebe prisilnog rada. Ali, vojska je poslie toga dana u zarobljeništvo dovela 2 milijuna DEF (Disarmed enemy forces) t.j. razoružanih neprijateljskih snaga.
Za odpuštanje zarobljenika iz logora nije bila potrebna dozvola Washingtona. Patton je sam u roku od 27 dana odpustio 500.000 ili 10% zarobljenika u američkim rukama.
Da su ostali odpustili isti postotak, do 2. lipnja svi bi Niemci bili pušteni. Do 8. rujna odpušteno je oko dva milijuna dviesto tisuća. Drugih tri milijuna sedamsto tisuća još je bilo u logorima, mrtvo ili premješteno u britanske i francuske logore.
U opisu logora u kojemu je bio zarobljen Heinz T. kaže: “Na početku, u logoru gdje je još bilo stabala neki ljudi su uspjeli odrezati nekoliko ogranaka i naložili vatru, ali stražari su im odmah zapovjedili da je ugase. U mnogim kavezima bilo je zabranjeno kopati u zemlji skloništa (od vremena). Sve što smo imali za jesti bila je trava. Kad je orah prolistao neki su se penjali i brali list za pušenje i jelo….”
Među zarobljenicima u ovim logorima su djeca stara 6 godina, trudne žene, ljudi stariji od 60 godina.
Svi papiri s informacijama uništeni su 50ih godina tako da nitko ne zna koliko je civila bilo u tim logorima, ali u francuskim izviešćima stoji da od oko 100.000 ljudi, koje su Amerikanci poslali Francuzima kao prisilnu radnu snagu za rekonstrukciju Francuske, 32.640 bilo je žena, djece i staraca.
Pišući izviešće o logoru u Bad Kreuznach dopukovnik Valentine Barnes piše da je u ogradi A-3 ženska zarobljenica rodila žensko diete.
Zarobljenik broj 1503477 Werner Steckelings premješten je iz velikog američkog logora u Heilbronn-a, gdje je u rupi u zemlji skoro umro od gladi, u logor Riversaltes u južnoj Francuskoj.
U logoru nije bilo vode. Jedenoga dana francuski vozač dovezao je cisternu vode pred ulaz u logor i dok su žedni zarobljenici iza žice vrištali on je smijući se vodu izpuslio na zemlju.
U barakama s oko 80 ljudi svaki je dan umiralo tri, četiri, pet ljudi. Nekim danima on je pomagao do izlaza iz logora odvući i do 20 leševa.
U studenom je bio premjeđten u logor u Aubagne koji je bio poznat kao ‘Orgulje smrti’, jer kad god bi puhao vjetar ruševne barake bi žalostno stenjale. Steckelings, tada 19 godina star bio je težak 36 kilograma.
Logor polagane smrti
Dok je po neravnom terenu oprezno hodao između živih mrtvaca u bivšem američkom, sada francuskom, logoru francuski je satnik Julien rekao: “Ovo je isto kao Buchenwald i Dachau.”
On se sa svojom pukovnijom Troisiéme Régiment de Trailleurs Algériens borio protiv Niemaca jer su oni uništili Francusku, ali on nikada nije mogao zamisliti ovakvu osvetu - blatna zemlja napučena živim kosturima, od kojih su neki umirali dok ih je on gledao. Drugi su se skrivali pod komadima kartona, grčevito ih držeći iako je bio vruć srpanjski dan. Žene s nadutim trbusima u parodiji trudnoće koje su ležale u rupama u zemlji zurile su u njega oedemom izgladnjavanja, starci s dugom sijedom kosom klonulo su ga promatrali, djeca od šest ili sedam godina s tamnim kolutima izgladnjavanja oko očiju poput rakuna, gledala su ga bezživotnim očima. Julian nije znao gdje početi. Nije mogao naći hrane za 32.000 ljudi u ovom logoru kod Dietesheima.
Dok su neke niemačke žene dolazile k logoru kako bi izgladnjelim zarobljenicima dale nešto hrane, izpred ulaza u logor došlo je do svađe između Juliena i satnika Rousseaua. Rousseau je napao Juliena da on previše mazi Niemce, izvadio pištolj i počeo pucati u jadne žene.
Passing a buck (Prebacivanje krivnje na druge)
Kako bi preživjela, za odraslu osobu, koja uobće ništa ne radi nego mirno leži, potrebno je hrane s najmanje 2.250 kalorija dnevno.
Viktor Golancz piše da je u američkim i francuskim logorima bila veća glad nego u britanskim. Dok su Britanci zarobljenim civilima davali 1.550 kalorija dnevno, u američkim logorima rata je bila 1.275, a u francuskim 950 kalorija. “U logorima u britanskoj zoni je golema glad među civilima, kaže Golancz. U tim logorima od gladi godišnje umire 220.080 osoba. Ovo je zona za koju je američki general Hildring rekao da se Niemce tretira vrlo darežljivo.
U francuskoj zoni službeni obrok hrane nije bio viši od onoga u nacističkom logoru smrti u Belsenu.”
Tri temeljna prava koja se prema propisima Ženevske konvencije ratnim zarobljenicima moraju osigurati su: da će dobiti zaklon i hranu jednake oniima koje imaju obični vojnici onih koji ih drže u logorima; da mogu slati i primati pisma; da imaju pravo da ih posjećuju predstavnici Međunarodnog Odbora Crvenog Križa.
Ali, dok su američki vojnici po razrušenom Ruhru skupljali dotučenei Niemce birokrati u Washingtonu su se nagađali što će uraditi s tim Niemcima.
Na koncu je 4. svibnja 1945. zaključeno da se svim zarobljenim Niemcima u američkim logorima podpuno zabrani primanje i slanje pisama. Kada je Međunarodni Odbor Crvenog Križa u srpnju te godine sugerirao da se ta zabrana ukine, američko ministarstvo rata je odbilo o tome razgovarati i još, kao nadodatak, zapriečilo Crvenom Križu slanje hrane od gladi skapavajućim zarobljenicima.
Međunarodni Odbor Crvenog Križa je vjerovao da će destrukcija nacizma dovesti do demokracije koja će poboljšati situaciju za sve zarobljenike u Europi i da će njihova organizacija odmah stupiti u pomoć milijunima bezkućnih ljudi, žena i djece diljem Europe, naročito u Niemačkoj.
Jedan od prvih zloslutnih signaala došao je iz Sjeverne Amerike odakle je njihovo predstavništvo javilo da da je, čim su svi saveznički zarobljenici pušteni iz niemačkih logora, svim zarobljenicima u savezničkim logorima naglo smanjena i ona mizerna količina hrane koju su do tada povremeno dobivali.
Koncem svibnja ili početkom lipnja Međunarodni Odbor Crvenog Križa spremio je dva teretna vlaka hrane iz svojih spremišta u Švicarskoj (u kojima je tada bilo pohranjeno 100.000 tona hrane) i poslao normalnim putem kojim ih je za vrieme rata slala savezničkim zarobljenicima u Niemačkoj - jedan u Mannheim, a drugi u Augsburg. Oba u američkom sektoru.
Vlakovi su stigli na određene destinacije, gdje su službenicima koji su ih pratili predstavnici američke vojske rekli da se vlakovi moraju vratiti odakle su došli jer da su sva njihova skladišta puna. I vlakovi su puni hrane vraćeni natrag u Švicarsku.
Začuđen, predsjednik ove organizacije Crvenog Križa Max Huber počeo se razpitivati o razlozima za taj postupak. Poslie dosta duge iztrage Huber je u kolovozu 1945. poslao pismo američkom ministarstvu vanjskih poslova (State Departmentu) vrlo oštro pismo u kojem uz ostalo kaže: “…Želimo naglasiti činjenicu da nam gore postavljeni uvjeti ne ostavljaju alternativu nego da izkažemo našu golemu zabrinitost za neposrednu budućnost. Pasivno stajati po strani dok dok su velike količine hrane na razpolaganju, a situacija za zarobjenike svih kategorija u mnogim logorima u Niemačkoj u sve gorem stanju, nije u skladu s tradicijom naših institucija.”
Nekoliko mjeseci kasnije u Wshington je stigao odgovor na Huberovo pismo s podpisom “Eisenhower”, u kojemu on kaže da ugovor (američke) vojske s američkim i britanskim Crvenim Križem zabranjuje hranu za neprijateljsko osoblje, što je bila najobičnija laž, jer takav ugovor uobće nije postojao.
Predstavnici State Departmenta, Ministarstva financija i Ministarstva rata sastaju se iz dana u dan dogovarajući detalje o sudbini Niemačke koja je ostavljena na milost i nemilost Velikoj trojici.
U direktivi, JCS 1067, koju su poslali Eisenhoweru, naređeno je što se mora poduzeti protiv svih institucija u Niemačkoj: ukinuti niemačku centralnu vladu; nacističku stranku i Wehrmacht; ztvoriti sve škole, sveučilišta, radio postaje i novine; i narediti američkim vojnicima da ne smiju govoriti s Niemcima, osim kada im izdaju zapoviedi. U ovoj direktivi uključena je većina Morgethau-ovoga plana.
Do završetka rata 9.000.000 Niemaca našlo se u savezničkim logorima. Od toga 7.600.000 klasificirano je kao: ratni zarobljenici, neprijateljsko osoblje koje se predalo ili razoružane neprijateljske snage (prisoners of war, surrendered enemy personnel or disarmed enemy forces).
Ministarstvo za izbjeglice Federalne Republike Niemačke ili Zapadne Niemačke (utemeljene u svibnju 1949.) izjavljuje 31. ožujka 1950. da u Zapadnim zonama Niemačke i Zapadnog Berlina (pod kontrolom Zapadnih saveznika) fali 1.407.000 osoba za čiju se sudbinu ne zna.
Vjerovalo se da je 69.000 vojnika još u zatvorima ili logorima, a za 1.148.000 vojnika i 190.000 civila se ne zna sudbina.
Nitko zdrav ne može opravdavati zločine koje su nacisti za vrieme svoga postojanja počinili nad masama nevinih ljudi asobito nad Židovima i mržnja na one koji su sviestno činili te zločine je opravdana.
Ali oni koji su na ovaj ili onaj način iz rata izašli kao pobjednici uzimaju sebi za pravo sve koji su bili na drugoj strani etiketirati najcrnjim imenima.
U ocrnjivanju onih koji su se većinom, ne svojom krivnjom, našli na gubitničkoj strani uvijek pridružuju i oni koji nemaju pojma o onome što se u to doba događalo. Među ovima uvijek su najglasniji oni koji su u taj rat, bez da ih je itko pitao je li to žele ili ne, bili uključeni da kao britanski privjesci brane njihov imperij.
Kanada je do 1947., a moglo bi se reći čak i do 1982. bila država vrlo slična današnjoj bosanskoj “državi”. Kanađani od 1867. svake godine na 1. srpnja slave dan svoje državnosti, a naši “Bošnjaci” slave dan svoje “državnosti” 25. studenog, jer je, kako kažu, toga dana 1943. u Mrkonjić Gradu Tito stvorio njihovu državu. Ali Kanada nije ustvari bila suverena država sve do 1947. , jer do tada nije bilo kanadske nacije kao političkog subjekta, pa tako ni kanadskog državljanstva, svi stanovnici Kanade bili su (British subjects) britanski podanici, a njihov ustav (Constitution) je. Sve do 1982. bio u Vel. Britaniji. Bosanski muslimani u svojoj “državi” nisu imali ni status podanika. Tek 1974. postali su nekakva vjerska nacija, a od 1992. pokrajinska - Zulfikarpašićevi “Bošnjaci”.
Iako Niemačka nije napadala Kanadu, niti joj je ikada naviestila rat, Kanađani su, bez da ih je itko pitao je li žele ili ne žele, tzv. konskripcijom, naređenom od britanskog ministarstva rata, bili uključeni u rat protiv Niemačke. Ali oni za neki razlog više mrze Niemce nego Britanci, Poljaci i svi drugi. Zanimljivo je da su se u toj mržnji ne samo nacista, nego i običnih niemačkih vojnika najviše iztičui žene kao napr. ova u pismu uredništvu hamiltonskog dnevnika “The Hamilton Spectator”.
Prievod moga odgovora: - Poštovano uredništvo, Jedna od vaših čitateljica u njezinom argumentu piše: “Niemački vojnici možda nisu bili članovi nacističke stranke, ali činjenica da su se borili za zemlju u kojij su vladali nacisti čini ih glavnim kolaboratorima.” Po toj računici svi Crveni vojnici i svi kanadski, američki i drugi saveznički vojnici koji su borili zajedno s njima bili su glavini kolaborateri boljševika koji su, uzput rečeno, bili najmanje dvostruko krvaviji od nacista. Drugi čitatelj, čiji je otac služio u niemačkoj vojsci, kaže da su svi vojnici i civilni službenici morali položiti zakletvu Adolfu Hitleru. Pa dobro, i svi su britanski i kanadski vojnici koji su tada bili unovačeni u vojsku morali položiti zakletvu kralju i imperiju. Jesu li oni imali neki drugi izbor? Kad bi ovi ljudi uzeli malo vremena i pogledali u poviest Britanskoga imperija bili bi iznenađeni mnogim grozotama , uključujući sustavne pljačke, masovna izgladnjavanja, ubojstva i druge svakovrtstne okrutnosti počinjene kroz stoljeća njegova postojanja. Nitko sa zdravim umom ne može braniti Hitlera, ali nazivati sve one unovačene vojnike, koji nisu imali drugoga izbora, kolaboratorima je u najmanju ruku nečovječno i nepravedno.
Očekivao sam da će netko pokušati argumentima pobiti ovo što sam naveo u mom odgovoru, ako već ne osoba na čije pismo sam odgovorio, onda netko iz uredništva ili netko iz velikog broja tvrdih Anglosaksona. Nu nitko se nije usudio.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
