Zvonimir R. Došen: Na Njegov rođendan
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 14 Srpanj 2022 19:03
Mi koji nismo skrenuli u jugoslavenske vode od Njega smo baštinili oporuku da mislimo svojom glavom, da sve mjerimo prema tome koliko je to od koristi hrvatskome narodu bez obzira na to što će drugi o tome misliti i koliko im je to biti ugodno.
Na stotu obljetnicu Francuske revolucije, 14. srpnja 1889., u malom hercegovačkom selu Bradini na Ivan Planini na prugi Mostar- Sarajevo, koju je tada gradio Njegov otac poduzetnik Mile Pavelić, rodio se Ante Pavelić. Ovaj planinski dio drevne liepe hrvatske pokrajine Hercegovine pun je prirodnih ljepota, romatike, snage, strpljivosti i gordosti, koja se kroz vjekove težkoga života usadila u temperament hrvatskih gorštaka ovoga kraja.
Od ovoga malog pitomog sela kroz dugi tunel izpod Ivan Planine vijugava cesta povezuje Hercegovinu s Bosnom. Tko bi tada bio mogao pomisliti da će se u tom malom selu, nakon 839 godina ovisnosti o raznim tuđinskim režimima, roditi revolucionar, Poglavnik Ustaškog Pokreta i obnovitelj Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske na svim njenim poviestnim etničkin prostorima.
“Eto ovdi, sićan se, vala, k’o danas, kad se rodi gazda Mili sin”, s nekim ponositim glasom kasnije će u Bradini govoriti stari susjed Hasan. “Fala Ti Bože, koji tada teferič (veselje) bi’. Cilom je, vala, selu bilo muteber (drago). Nadinuše mu ime Ante. I, rasti, i rasti…k’o zdravo čeljade. Bijaše uzor dite. Slutilo je, beli, među drugom dicom, nešto će postat golemo. ‘Ko će k’o dragi Alah! Kad ono bijaše nji’ov (srbski) vakat, a mi povuci gori, povuci doli, glasaj ednom, glasaj sedan puta, dok se nekako ne privrnu…
Govoraše nam naš efendija kad bi ga gdigod krijomice priupitali, što je od unoga u svitu, a un bi “Ne će dugo proći a vaš će Ante doći.” A bijahu pobisnili!”
Tako su u ona vremena mislili mnogi bosansko-hercegovački muslimani. Ali kako su se mienjala vremena tako su se mienjali i potomci staroga Hasana. Danas su ti njegovi potomci ”ljuti Bošnjaci”, zadrti jugopoturice, veći hrvatomrzci od četnika.
Dr. Ante Pavelić je iznad svega mrzio pokrainarstvo; Dalmatinac, Ličanin, Zagorac, Slavonac, Bosanac, Hecegovac itd. Pa kada je netko jednom upitao je li On Ličanin, Bosanac, Hercegovac…., On je odgovorio:
”Ćaća i majka su mi Ličani, podrietlom uskoci Bunjevci od rijeke Bune u Hercegovini. Rođen sam na Ivan Planini , kotar Konjic u Hercegovini. Nu kako tamo baš prolazi bosansko-hrcegovačka međa, a ja kao mališan bio nestašan, odkoturao sam se iz kolievke u Bosnu. Školao sam se u mektebu kod hodže koji me je učio Kur’an i arapsko pismo, pa onda kod Isusovaca u vezirskom Travniku pohađao nižu gimnaziju, onda nastavio u uskočkom Senju i u krajiškom Karlovcu.
Sveučilište sam polazio u našem bielom Zagrebu gdje sam se oženio s Zagrebčankom podravskog podrietla. Za odvjetnikovanje sam izabrao Viroviticu u plemenitoj Slavoniji, nu zbog poslova u Stranci Prava morao sam se vratiti u Zagreb.
Buna i Velebit su mi djedovina, Ivan Planina i Hercegovina kolievka, Bosna, Hrvatsko Primorje i Banovina su me odgojili, za Slavonijom i Sriemom sam uvijek čeznuo, u Zagrebu sam dozrio i doživio velike dogođaje.
Pa da budem kompletan dodati ću još da sam drugovao s Ličanima, katolicima I pravoslavnima, s Zagorcima, Dalmatincima i Bokeljima, a naši Međimurci su me naučili težačiti na radu na puljskoj tvrđavi… Eto, zato mislim da sam Hrvat i neka moj primjer posluži kao nauk da se trebamo ponositi našim rodnim krajem koji svaki ima svoju ljepotu i vriednost, ali uvijek iznad svega biti HRVAT!”
Kao uspješan odvjetnik i zastupnik HSP-e u jugoslavenskom parlamentu mogao je mirno i udobno živjeti kao Maček i ostali koji su zaboravili Radićevu oporuku - Nikad više u Beograd. Ali za Njega je sloboda Njegova naroda bila glavni cilj i jedini smisao života.
Sloboda je najveći dar koji je Bog dao čovjeku. Sloboda je osnovni uvjet postojanja i razvitka jednoga naroda. Narod bez slobode nije narod, nego hrpa robova.
U borbi jednoga naroda za oslobođenje izpod tuđinskog jarma nema i ne može biti dozvoljenih i nedozvoljenih sredstava. Za to je On osnovao Ustaški Pokret.
U Ustaškom Pokretu oživljen je hrvatski borbeni djelatni i djelotvorni nacionalizam. Pa kao takav nije samo svojina ili pronalazak naše nedavne prošlosti. Ustaštvo u dušama svih rodoljubnih Hrvata postoji odkada i borba za očuvanje svoga narodnog identiteta i prava hrvatskog naroda da sam upravlja svojom sudbinom.
Taj borbeni nacionalizam poprimao je kroz poviest razna imena i pojavljivao se u svim hrvatskim krajevima naročito u onima koji su najviše bili pod udarom osvajača. Pojavljivao se u svim svim vremenima i prilikama, ali nikada nije prožeo sve slojeve hrvatskoga naroda kao onaj pod imenom Ustaškog Pokreta.
Hoće li se to prenieti na buduća hrvatska pokoljenja odlučiti će onaj zdravi dio hrvaskoga naroda, a ne oni koji su alergični na ustaštvo samo za to što je ono bilo, jesti uvijek će biti superlativ hrvatstva.
Kao i svakog drugog političkog prvaka, revolucionara i državnika, svatko je Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dra. Antu Pavelića gledao i gleda kroz svoju prizmu prema tome u kakvom ambijentu je odgojen. U svom grozničavom riganju otrova na Njega današnji “antifašisti” se ne libe rabiti nevjerojatno glupe absurde. Tako dok neki tumače da je bio nacist, drugi tvrde da je bio američki špijun. Neki drugi, kao napr. neki jugo-gmaz Domagoj Margetić, tvrde da je bio britanski špijun. Osamdesetih godina neki je obožavatelj “Ernestita” Če- Guevare, Kastra i JBT-a u jednom argentinskom dnevniku tvrdio da je dr. Pavelić bio član masonske lože “P2”.
I danas više od tri desetljeća poslie nestanka Jugoslavije mnogi u Hrvatskoj koji o Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske pišu razne izmišljotine idalje sve gledaju kroz prizmu jugokomunističke proizvodnje. Svatko od njih piše ono što je naučio iz jugokomunističkog, zionističkog i velikosrbskog leksikona. Sve što je tomu protivno smatraju nacizmom i fašizmom.
Ali svatko zna da mnogi od njih time samo pokušavaju oprati ili barem prašinom prekriti ne samo nečastnu prošlost svojih otaca, nego i svoju u kojoj su pisali slavopjeve o “najvećem sinu naših naroda i narodnosti”, a kada se vjetar iznenada okrenuo, uz blaćenje dra. Pavelića ponekada nabace i koju lošu o “svim totalitarnim režimima”, a ponekad, prema onoj “da se Vlasi ne dosjete” spomenu i zločine istog onoga koga su do jučer obožavali.
Ali uzalud vam trud drugovi. Ante Pavelić je bio vrhunski Hrvat domoljub, po političkoj izgradnji pravaš starčevićanac čiji je životni cilj bio borba za slobodu svoga naroda, revolucionar, koji je iako se nije slagao s Radićevim mirotvorstvom duboko cienio njegovu socijalnu nauku, koju je prenio u Ustaška načela.
Među najvećim “zločinima” koje Poglavniku NDH spočitavaju zadrti zionisti-boljševici, jugonostalgičari i razni odrodi, među kojima je i dobar broj “obraćenih hrvata”, je Njegovo tobožnje antižidovstvo i tzv. rasni zakoni. Da je to samo još jedna njihova notorna laž dokazuje ovo Njegovo pismo dru. Mili Budaku:
Nezavisna država Hrvatska
Ured Poglavnika
Dne. 29. svibnja 1941.
Dragi prijatelju i brate Mile,
I na ovaj način želim Te zamoliti dvie stvari o kojima smo načelno razgovarali prije nekoliko dana. Neovisno o Zakonima koji su na snazi, a tiču se neprijatelja naše Države medju kojima je i dobar broj Židova, molim Te da Ti na svoj način pomogneš kako bi Židovska Bogoštovna općina u Zagrebu nesmetano, bez ukidanja, mogla djelovati. Protivu onih koji se ogrieše o Zakone neka se primiene sve propisane mjere, ali nema potrebe kažnjavati sve pripadnike naše po vjeri starije braće. Posebno ne one koji su u braku s katolicima.
Nadalje, molim Te uredi da se ne diraju oni židovski sviećnjaci na vrhu ugaone zgrade na Trgu Barthoua. Izložio sam Ti zašto mi je to važno, a kada su osobni razlozi u pitanju, onda me sigurno razumieš.
ZA DOM SPREMNI
O pričama o “zločinima” nad Srbima, prema kojima je samo u Jasenvcu ubijeno 700.000, nikome zdravom nije potrebno govoriti. Nu napomeniti ću samo formulu po kojoj su došli do te cifre.
Samo nekoliko dana poslie proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 30 četnika su jedne noći u Hrvatskom Blagaju zaklali mlinara Josu Mravinca, njegovu ženu i malu kćerkicu, a onda otišli uz pjesme Đurđev danak, ‘ajdučki sastanak i Spremte se spremte četnici. Čim su saznali za taj gnjusni zločin ustaše, koji su kako je jednom opisao gen. Maks Luburić do tada mirno šetali Zagrebom i nisu mislili o nikakvoj osveti, taksijima i drugim privatnim vozilima dojurili su na mjesto zločina. Nakon nekoliko dana svih 30 zločinaca je uhićeno i strieljano. Ako na internetu potražite informacije o tom zločinu naći ćete da je na tih trideset “žrtava ustaškog pokolja Srba” dodano još samo pet stotina.
Čak i strani pisci koji o Hrvatima vole pisati ono što su naučili iz “History of Yugoslavia” ponekad ne mogu zaobići istinu. Tako kanadski profesor Max Bergholz u knjizi “Violence as Generative Force” (Nasilje kao plodonosna sila) piše:
“…Počele su se širiti glasine o prietnjama srbske pobune na 28. lipnja, poznatom kao srbski blagdan Vidovdan, u raznim dielovima NDH. Kako se atmosfera straha povećavala Pavelić je 26. lipnja izdao izvanrednu zapovied koja je glasila: “Sve ustaške organizacije i svi zapovjednici ustaških oružanih jedinica osobno su odgovorni za svaki nemir i njihova je dužnost upotrebiti sve potrebne mjere da zaustave svaki nemir. Gdje god se na prostoru Nezavisne Države Hrvatske pojave bilo koji pojedinci u grupi tzv. četnika ili ostataka srbske vojske ili bilo koje druge osobe kojima nije dozvoljeno nositi ustaške ili bilo koje druge vojničke odore dužnost je svih vlasti protiv njih upotriebiti oružje. Ovo uključuje redarstvo, ustaške jedinice i, ako je potrebno, tražiti pomoć domobranstva”.
Na koncu ovoga pisac kaže: “U Pavelićeve zapoviedi uključeno je i upozorenje koje opominje ustaše da će bilo kakav (njihov) nezakoniti čin biti strogo sankcioniran.
Svima poznati jugoslavenski dizident Stjepan Đureković, koji nije bio ustaša, u interviewu s urednikom glasila Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta “Spremnost” 29. ožujka 1983. godine, uz ostalo, je rekao i ovo: “…Osim toga, jako me smeta što i u emigraciji ima pojedinaca, pa čak i iztaknutih hrvatskih djelatnika, koji nasjedaju promičbi jugorežima, po kojoj su Nezavisna Država Hrvatska i ustaštvo isto što i fašizam, odnosno nacizam, te da se svega toga kao vrlo negativne prošlosti treba što prije otresti i i kleti se kako mi nemmo nikakve veze s tim “ljudskim zlima”, nego smo svi demokrati koji izključivo teže slobodnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj.
Uvjeren sam kod toga da je ogromna većina našega naroda, kako u domovini tako i u inozemstvu, danas za slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku. Međutim, nikako ne smijemo zaboraviti da Nezavisna Država hrvatska nije bila ni fašistička talijanskog tipa, ni nacistička niemačkog tipa.
Ustaštvo po svom programu i načelima nije bilo ni jedno, ni drugo, nego čisti hrvatski patriotski pokret.
Ako smo I bili u savezu s Hitlerovom Niemačkom i Mussolinijevom Italijom načela Nezavisne Države Hrvatske nisu u sebi imala ništa od nacizma i fašizma…” Zato je četiri mjeseca kasnije na najokrutniji način likvidiran od onih za koje neki “hrvatski generali” danas podpisuju peticije za pomilovanje jer su, kako kažu, “toliko dobra učinili za Hrvatsku”.
Kad im ništa drugo ne pomaže jedni drugovi plasiraju izmišljotine da je dr. Pavelić 1945. napustio vojsku, drugi da su vojnici napustili Njega, da je mrzio Stepinca i što šta drugoga. Ovima se prije godinu-dvie pridružio i jedan fratar koji u nekom svom biltenu piše da su ustaše bile OK, ali Poglavnik nije, jer da je mrzio Stepinca i da se nikada s njime nije sastao iako vrlo lako može pronaći da su se Oni više puta sastajali i da je Poglavnik 10. travnja 1942. Stepinca kao rodoljuba i duhovnog pastira Hrvata odlikovao Veleredom krune kralja Zvonimira. Neće biti čudno ako takvi svećenici jednoga dana počnu onima koji idu na njihove mise govoriti da su kršćani OK, ali ne i onaj u koga vjeruju.
A kakvu odanost su hrvatski vojnici imali prema svome Poglavniku opisao je u svom ratnom dnevniku Partizanski pukovnik Crnogorac Janko Lopičić prilikom jedne bitke na Drini: “Zamislite kakvi su to bili fanatici. Bore se do zadnjeg metka, a onda uzvikuju Za poglavnika i dom spremni! i skaču u Drinu.”
Hrabrost i odanost svjoj domovini i svome Poglavniku ne samo hrvatskih vojnika, nego i hrvatske mladeži naročito mladih djevojaka na jugokomunističkim izpitivanjima poslie izručenja kod Bleiburga opisao je tada petnaestgodišnji Vladimir Frković:
“Na tom izpitivanju (gledajući smrt u oči) osobito se iztakla Cela, kćer savjetnika Lucijana Blažekovića.
“Gde su ti ustaši?”, zapitao ju je komesar. “Ustaše!…To vi bolje znate”, odgovori mu Cela. Komesar se cinički nasmije i nastavi: “A šta bi ti bre da te odvedemo do njija?”“Pošla bih kao s dušom u raj!”, odgovori osamnaestgodišnja djevojka.“Vide, vide! A šta biste vi nama uradili da ste nas dobili u šake?”
“Ja bih osobno bila za to da vas sve strieljamo, jer ste najobičniji zločinci!”, odgovori Cela. “Znademo mi kako ćemo da vas udesimo!”, dobaci komesar i kaže, “Možeš da ideš:” Cela Blažeković ustade, ponosno diže ruku i pozdravi “Za Poglavnika i Dom Spremni!”
Prilikom i ove obljetnice Tvoga rođendana, mi sinovi i kćeri Tvojih vojnika, koji smo poslie Tvoje smrti položili ovu zakletvu. “Zaklinjem se Bogom Svemogućnjim i čašću, te svime što mi je drago i sveto da ću: stupajući u redove TRUP-a, a time i Hrvatskih Oružanih Snaga, sve povjerene mi zadatke izvršavati požrtvovno i na vrieme, čuvati povjerene mi tajne i da ih nikada sviestno ili nesviestno neću odkriti neprijateljima hrvatskoga naroda i Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, a isto tako niti ikome od svojih poznatih i dragih.
Izjavljujem, da ću uvijek i na svakome mjestu služiti probitcima hrvatskoga naroda i boriti se za njegovo oslobodjenje i ponovnu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske i da ću u tu svrhu žrtvovati svoje vrieme, materialna i ina sredstva. Poštivati ću sve svoje predpostavljene i ništa ne ću raditi bez njihova znanja i odobrenja. Najstrožije ću čuvati povjerene mi tajne i u slučaju neizvršenja zadataka ili nanesene štete organizaciji ili skupini kojoj pripadam, pristajem da me u skladu s postojećim propisima stigne najstroža kazna. Tako mi Bog pomogao!”, poručujemo svima da Te se nikada nećemo odreći.
Počivaj u miru orle ponositi, Ti hrvatske borbe nepresušna česmo! Navik ćemo Tebe u srdcu nositi, jer po Tebi mi smo sve ono što jesmo!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
