Zvonimir R. Došen: Operacija “Russkii mir”
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 22 Srpanj 2022 13:00
Это я, товарисч! - To sam ja tovarisč!
Prvi je svietski rat uništio četiri imperija: otomanski, niemački, austro-ugarski i ruski. Ova prva tri su se razpala poslie poraza u ratu, ruski se urušio za vrieme boljševičke revolucije. Ali nakon pobjede “Crvenih” boljševika nad “Bielim” antiboljševicima u tri godine dugom krvavom građanskom ratu na zgarištu carskoga imperija nikao je novi komunistički imperij - Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.
Otomansko i austrougarsko carstvo bili su multietničke tvorevine u kojima su absolutnu vlast imali dominantni narodi - Turci odnosno Austrijanci. Pošto su oba u ratu bila poražena ova dva carstva su tzv. Verailleskim mirovnim ugovorom 1919, razkomadana, većinom na etničke dielove koje su u prošlim stoljećima na ovaj ili onaj način okupirali. Radi poraza u ratu nisu imali drugoga izbora nego se pomiriti sa sudbinom, ali njihovim političkim elitama će trebati dosta vremena da se pomire s gubitkom svojih imperija.
Nu neće dugo trebati da se i preostala dva imperija, Vel. Britanija i Francuska, koje su iz toga rata izašle kao pobjednici, počnu polako razpadati, ne zato što su bila pobieđena u ratu, nego radi ekonomskog tereta za uzdržavanje i zaštitu imperija, sve učestalijih pobuna potlačenih naroda u kolonijama da se oslobode svojih tlačitelja, a i gubitka samopouzdanja i uvjerenja samih tlačitelja u izpravnost njihove “imperijalne misije”.
Povrh toga, Amerika, koja je na završetku 2. svj. rata izašla kao najmoćnija svietska sila, počela je aktivno promicati ideju oslobađanja kolonija. Kao i one prije njih većinu britanskih i francuskih imperijalista uzeti će nekoliko decenija da se pomire s gubitkom svojih imperija, a neki se ni danas još nisu s time pomirili.
Ni bolševički SSSR, kao multietnički imperij u kojem su absolutnu vlast imali Rusi nije pobjeđen u ratu. On se 1991. urušio radi unutarnje slabosti i nemoći da se suprostavi želji potlačenih naroda za većom autonomijom i nezavisnosti.
Poslie godinu dana dugih natezanja između Kremlja na čelu s posliednjim sovjetskim liderom Mihaelom Gorbačovom i predstavnicima sovjetskih ne-ruskih republika, vlast preuzima Boris Jeljcin, koji u lovačkom domu u šumi Belaveža u Bjelorusiji nedaleko od Minska 8. prosinaca 1991. s ukrajinskim i bjeloruskim predstavnicima podpisuje t.zv. Belavežki sporazum, kojim SSSR defacto prestaje postojati, čime i Gorbačov u najmanju ruku postaje suvišan.
Implozijom “socijalističke samoupravne” velesile stvorena je masa ošamućenih nezaposlenih državnih službenika među kojima i vrlo velik broj bivših KGBovaca. Jedan od njih je bio i Vladimir Putin, koji se tih dana našao u Dressdenu, gdje je već 5 godina bio u službi. U strahu za svoj život odmah je spremio sve svojenajvriednije stvari, i pobjegao u St. Petersburg. Kako je sam izjavio, najvrienija od tih stvari bila je njegova vlastita veš mašina, koju je prokrijumčario iz Zapadne Niemačke (jer tada tako “sofisticiranih” strojeve nije bilo ni u Rusiji ni u njezinom satelitu Iztočnoj Niemačkoj). Ova post-bolševička generacija bivših privilegiranih birokrata, ortodoksnih boljševika, bila je uvjerena da je kolaps njihovoga imperija prouzrokovan “sablastnim pritiscima izvana”, drugim riečima, da je to bio plod američke zavjere i kapitalističkog specijalnog rata protiv ruskoga naroda i čitavog pravoslavlja.
Svaki pokušaj odricanja od zemalja, koje je su ruski carevi kroz stoljeća, poslie odlazka Mongola u 15. stoljeću, silom oružja osvajalibilo je nepojmljivo kako za carske imperijaliste tako i za boljševičke internacionaliste, a naročito za njihove nasliednike poslie kolapsa 1991. godine. Odmah poslie razpada SSSR-a svi vodeći ruski političari, ex-boljševici, osim možda pijanog Jeljcina, počeli su kovati planove za reintegriraciju komunističkog imperija, naravno pod nekim drugim, prikladnijim imenom. U poviesti Rusije ne postoji nijedan primjer da bi se neki njihov politički vođa pomirio s gubitkom osvojenog terirorija bez obzira na to što on po poviestnom i bilo kojem drugom kriteriju, osim osvajačkom, nije pripadao Rusiji.
Na jednom od prvih zasjedanja novoosnovane Dume direktor Instituta za međunarodnu sigurnost i šef Ruskog narodnog vijeća za razvoj i obrazovanje, u Americi školovani iztaknuti pisac Andrej Kokošin naglašava da “Rusija mora na čitavome teritoriju bivšega ruskog carstva i SSSR-a stvoriti novu eurazijsku državnu političku strukturu u kojoj će Ruska federacija biti nukleus oko kojega će se, na bazi uzajamne koristi, ujediniti sve bivše republike SSSR-a.U toj strukturi ruski jezik bi bio važan faktor u integraciji”.
Drugi poznati intelektualac, Sergej Karaganov, smatra da “svi koji u odciepljenim državama, naročito oni u Ukrajini, Bjelorusiji i baltičkim državama, govore ruskim jezikom trebaju biti garantori ruskog ekonomskog i političkog upliva u susjednim državama. On predviđa da bi Rusija “mogla jednoga dana biti prisiljena upotrebiti silu da ih zaštiti, a time i interese bivšeg Sovjetskog Saveza”.
Od samoga početka velika većina u Dumi slagala se s njegovim priedlogom da Rusija ima pravo proglasiti svoju “Monroe doktrinu” na cielom bivšem sovjetskom teritoriju.
Krim i pokrajine Donbas i Lugansk na iztoku Ukrajine osvojila je u 18. stoljeću carica Katarina Velika, rodom niemačka princeza Sofie von Anhalt-Zerbst, koja je došla na ruski tron poslie što je priredila ubojstvo svoga muža umno poremećenog Petra III.
Katarina je vodila osvajačke ratove uglavnom za to što je vjerovala da Rusija jedino može obsati osvajanjem i eksploatacijom novih prostora. Više put je u svojim govorima znala naglasiti “Ono što prestane rasti počima trunuti”, dodajući “Ja moram širiti granice kako bih zaštitila svoju zemlju.”
Onaj tko barem donekle pozna rusku poviest primjetit će da je čitava ruska poviest jedan vrlo čudan paradoks perpetualnih promjena gdje su se spilitički sustavi stalno mienjali, a nekako uvijek ostajali isti.
Sedam decenija boljševičke strahovlade bio je samo međuigra u skoro tisuću godina represivne autokracije i ekspanzionističke vanjske politike Rusije.Vladimir Putin, kako bi opravdao svoje gledište na svietska zbivanja, neprestano se poziva na tu “rusku jedinstvenu poviest”. A o kakvoj jedinstvenoj poviesti Putin govori?O onoj Staljinovoj “mudrosti” gdje reče da je “težko predvidjeti prošlost”?
Kao i za vrieme Sovjetskog Saveza u Putinovoj Rusiji interpretacija činjenica se mienja ovisno o trenutačnoj političkoj agendi. Jasan primjer te jedinstvenosti je njegovo niekanje tajnih protokola sporazuma Ribbentrop-Molotov pakta, kojima je dogovorena podjela Poljske i dato zeleno svietlo Staljinu da okupira baltičke države Litvu, Latviju i Estoniju iako je vrlo dobro znao da je Mihail Gorbačov javno priznao njihovo postojanje.
A onda za vrieme priprema za sedamdesetu obljetnicu završetka 2. svj. rata 2015. kao pravi boljševički dvoličnjak brani taj isti pakt i protokole.
U trideset godina poslie kolapsa SSSR-a, bez obzira na počinjeni genocid i niz drugih groznih zločina koje je počinio ocjene Staljina u post-sovjetskoj Rusiji su prošle nekoliko revizija. Odmah poslie kolapsa boljševičkog imperija Mihael Gorbačov je izjavio da je potrebno razsvietliti Staljinove zločine i suočiti se s tim periodom ruske prošlosti.
Milijunima njegovih žrtava novoosnovane Nevladine organizacije za ljudska prava podigle su memorijal i počele s odkrivanjem stotina tisuća njihovih masovnih grobova.
Ali čim je Putin došao na kormilo nove-stare Rusije mišljenje o Staljinu se opet počelo mijenjati i prema službenoj (Putinovoj) ocjeni on je bio “sposoban upravitelj i veliki patriot”.
Tijekom 2015. počeli su progoni onih koji su posvetili memorijal njegovim žrtvama i jedan od najvećih krvnoka u poviesti čovječanstva je rehabilitiran u školskim knjigama kao “veliki vođa koji je učinio da se sviet morao poštivati Rusiju i bojati je se.
Putin je 2007. osnovao je Ruski sviet (Russkyi mir) sa zadatkom da počne raditi na reintegraciji razpadnutog Sovjetskog Saveza. Za “glavnog sekretara” postavljen je Vjaćeslav Nikonov, unuk Staljinovoga “vječnog ministra vanjskih poslova” Vjaćeslava Škrjabina “Molotova”.
Kao zadrti neoboljševik Nikonov je otvoreni antikapitalist i žučni kritičar Amerike. Pod krinkom “promoviranja ruske kulture i jezika diljem svieta i apela svim Rusima koji su u zadnjih 100 godina emigrirali na Zapad da se vrate svojim korienima” Ruski sviet pokušava u novu Veliku Rusiju reintegrirati, kako oni to zovu, svoju blizku vanjštinu (naše bližnjeje zarubežje) t.j. sve države koje su do 1991. bile u sastavu SSSR-a.
Prema onoj “monkey see, monkey do” (što majmun vidi to majmun radi) jadni Srbi, koji kad nemaju ništa svoga u svemu pokušavaju kopirati Ruse, odmah su proglasili svoj “Srpski svet”, koji bi trebao sve velikosrbe, svetosavce, posrbice i ine srbofile iz svih “srpskih zemalja i rasejanja s ovu i onu stranu okeana”okupiti u jednu državu.
Neki naši ljudi se na to bune, a ja se u podpunosti slažem s tim njihovim planom, jer smatram da sve koji Srbiju smatraju svojom domovinom treba čim prije preseliti upoviestnu etničku srbsbsku državu Srbiju, koja se, za one koji ne znaju, nalazi iztočno od Drine, južno od Save.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
