Zvonimir R. Došen: Sramim se Hrvatske u kojoj se slave njihovi krvnici (1. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Kolovoz 2022 13:00
Prije dva tjedna gledam na youtube-u kako hrvatska(?) policija u Srbu budno pazi da se koji Hrvat ne približi čoporu četničko-komunističkih strašila na čelu s Miloradom Pupovcem i Stipom Mesićem, koji na tom ukletom krvavom selu u Hrvatskoj svake godine na 27. srpnja slave masovne pokolje nevinoga hrvatskog pučanstva.
Što mi je najviše zapelo za oko je ono gdje pred tim čoporom od kojih tridesetak strašila stupa neki stvor kretenskog izgleda, koji na nekom remenu obješenom oko vrata na na prsima nosi veliki grubo od drveta i željeza izgrađen boljševički amblem - zviezdu petokraku s srpom i čekićem. Hrvatski(?) policajci na to mirno gledaju i budno paze da mu se nebi približio koji prosvjednik Dražena Keleminca, koji (jedini) svake godine dolaze demonstrirati protiv te zločinačke bagre.
Malo kasnije gledam kako na Trgu Bana Jelačića, na glavnom trgu u glavnom gradu “slobodne, suverene i demokratske” Hrvatske, uoči obljetnice Operacije Oluja neke četničke i skojevske noćne dame (po bosanski kurvetine) slobodno raztežu od crne krpe ili papira skrijen desetak metara dug transparent o “zločinima (nad jadnim četnicima ) u Oluji”. Narod se zgraža, neki smjeliji hrvatski ljudi i žene na nijih viču, novinari “hrvatske televizije” liepo snimaju govore njihovih predstavnica, a nigdje se ne vidi niti jednog policajca, kao da ih u Zagrebu uobće nema.
Onda proslava u Kninu. “Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH”, jugokomunistički deran ratni dezerter Zoran Milanović na tvrđavi kralja Zvonimira dieli odlikovanja i medalje onima koji su se, dok je on bio u bandiži, borili da ovu tvrđavu oslobode od okupatora kojima je donedavna vjerno služio njegov otac. “Naša” policija, kao i svake predhodne godine, budno pazi da netko ne bi na sebi imao majicu s grbom HOS-a ili s “ustaškim” grbom koji počima sa srebrnim poljem i podiže obtužnice protiv hrvatskih branitelja koji pozdravljaju hrvatskim pozdravom Za dom spremni.
Drugi dezerter, jugoomladinac sada premontiran u Euroslavena, Andrej Plenković govori kako su hrvatski branitelji kamen temeljac naše slobode i demokracije i da njegova vlada neće dopustiti da se dovodi u pitanje pravedan i legitiman karakter Domovinskog rata, niti da se optužuju naši ratni heroji. Isti taj Plenković na vlast je došao pomoću okorjelih četnika koji zajedno s onima iz Srbije Oluju i sve hrvatske branitelje neprestano javno i bez ikakve bojazni obtužuju za “genocid nad srpskim narodom” i druge kojekakve izmišljene “zločine protiv srpskog naroda”.
Na žalost, mnogi naši branitelji od tih desertera veselo primaju odlikovanja, medalje i promocije, jer, kako m jednom za vrieme posjete Domovini reče jedan branitelj praznnoglavac, “pa to su institucije”.
Svaka pobjeda ima stotinu otaca a svaki poraz je sirotče, kaže stara poslovica.
Da su hrvatski branitelji 1995. umjesto pobjede izgubili rat ti smradovi koji se danas kite njihovom pobjedom radili bi ono što su poslie 1945. radili njihovi izdajnički roditelji. Sve branitelje, njihove roditelje, bake, djedove, braću, sestre, žene i djecu proglasili bi “fašistima” i “koljačima srpske djece” i sve ih bez imalo samilosti likvidirali. I ne samo to. Nitko na njihovim grobovima (ako bi ih pronašli) ne bi smio ni svijeću zapaliti. A oni koji bi ostali na životu bili bi preodgajani i kroz određeno vrieme njihovi potomci bi “zaboravili na prošlost i okrenuli se budućnosti”, dobavljali cajke i pevaljke iz Srbije, divljali i vodili međusobne bitke na nogometnim utakmicama, a koga briga za to što bi novi Goldsteini, Klasići, Jakovine i drugi New Yugo-ogres-i pisali poviest u kojoj hrvatski vojnici nisu bili ti koji su svojim životima branili Hrvatsku, nego oni koji su nad hrvatskim narodom počinili najstrašniji genocid u njegovoj poviesti.
Židovi zionisti već 77 godina ne samo da nesmanjenim tempom lamentiraju i komemoriraju žrtve svojih sunarodnjaka, nego očekuju (zahtievaju) da njihove žrtve žale i svi drugi narodi i da se i u onim državama koje nisu imale nikakve veze s holokaustom svake godine komemorira i dižu spomenici njihovom holokaustu, a istovremeno sve čine da se zločin genocida nad hrvatskim narodom, koji su počinili sliednici najkrvavije ideologije u poviesti čovječanstva izumljenu od njihovih sunarodnjaka, ne samo trivijalizira nego da se poslie Austrije njegova komemoracija zabrani i u Hrvatskoj. U toj “slobodnoj i suverenoj” Hrvatskoj Ivo Goldstein, Hrvoje Klasić i drugi “narodni povjesničari” bez imalo sustezanja i bez ikakve bojazni izjavljuju da ustaše i domobrani nisu bili hrvatska vojska, nego jugokomunistički partizani, krvnici koji su poslie završetka 2. svj. rata izvršili srahovite pokolje nad hrvatskim narodom. I nitko im se u toj “hrvatskoj državi” ne usudi zavezati brnjicu.
Svatko danas zna da su jugokomunistički krvnici, podpomognuti podmuklim Britancima, poslie završetka 2. svj. rata na najbestijalnije načine načine kojih bi se sramili i Atilini Huni, izvršili masovne pokolje nad razoružanim hrvatskim vojnicima i civilima: ženama, djecom i starcima. Ali malo je onih koji mogu i zamisliti Golgotu onih koji su nekim pukim slučajem ostali na životu, životu koji će mnogima biti gori i od same smrti. Trogodišnje prebijanje po logorima Austrije i Italije u kojima britanski agenti na čelu s zloglasnim majorom Stephenom Clissoldom u savezu s jugoslavenskom Oznom danonoćno progone, love i u Titinu klaonicu šalju sve viđenije Hrvate, neprestana borba protiv tih zlotvora, a onda na koncu put u daleke tuđe zemlje gdje će u bijedi čitavog života patiti za izgubljenom Domovinom i na koncu tamo ostaviti svoje umorne kosti.
Najveći teret ove tragedije podniele su hrvatske žene i djevojke koje su jugokomunistički krvnici bestijalno zlostavljali, silovali i na zdravom čovjeku nezamislive načine mučili, a onada na najokrutnije načine ubijali. Među tisućama ovih hrvatskih mučenica bile su kćeri hrvatskih ministara dra. Mile Budaka i ing. Ivice Frkovića, Grozda Biudak i Jasna i Mirna Frković.
Iako sam već u nekoliko navrata pisao o mučeništvu i herojstvu hrvatskih žena dio ove velike hrvatske tragedije opisala je i g. Maja Runje u Hrvatskom Tjedniku, pa smatram da je vriedno ovaj njezin prilog objaviti i u Dragovoljcu da i naši čitatelji ne zaborave na zločine koje su nad našim narodom počinili Tito i njegovi krvavi “antifašisti”:
“Rado bih podijelila sjećanja na žene – žrtve jugoslavenske komunističke vlasti prije negoli uspomene i jače izblijede. Imala sam čast pojedine od njih susretati, ili sam o njima slušala od njihove djece i prijatelja.
A hrvatske žene zaista su podnijele strašne udarce. Najteže sigurno odmah nakon 1945., nakon što su komunisti likvidirali na desetke tisuća muškaraca – očeve, braću muževe. Žalovale su bolno, u potaji, podižući djecu. No često su i same bile najizravnije žrtve, ubijane 1945., ali i kasnijih godina. Mnoge su bile prisiljene na emigraciju pa i cjeloživotnu. Druge su doživjele brutalne Udbine istrage i prošle montirana suđenja, tamnice, osobito one koje su se odlučile za aktivan otpor.
Dakle, jedan dio žena komunističko je nasilje prognalo u emigraciju. Žene su zaklon našle na zapadu, od Njemačke do Kanade. Ali emigracija je gorka egzistencija i samo je malo blaža od smrti. Točno ju je opisala Maca Turujlija kad je 1950. u Buenos Airesu izricala svoj zavjet. Turajlija je u godinama uoči Drugoga svjetskog rata bila učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Savskoj ulici u Zagrebu – vidimo ju na školskoj fotografiji iz školske godine 1939./'40., u 6. gimnazijskom razredu, kad je imala 16 godina. Fotografiju čuvamo zato što je na njoj Grozda Budak, kći književnika i političara Mile Budaka i zato što dobro pokazuje kako je 1945. uistinu bilo. Jugoslavenski partizani ubili su, naime, samo iz ovoga razreda tri učenice: Grozdu Budak, Mirnu Frković i Marijanu Krčmar. Ubili bi vjerojatno još i četiri druge, no one su uspjele stići duboko u Austriju, pa dalje, u Italiju. Tako su izbjegle najgoru sudbinu Marijana Šarić, Iva Čekuš, Nina Grivičić i Maca Turujlija. Njihovu razrednicu prof. Silvu Radej jugoslavenska vlast poslala je na trogodišnju robiju, u logor u Slavonsku Požegu.
Turujlija je, dakle, živjela u Argentini. Postala je milosrdnica redovničkoga imena Ljerka. A zavjet koji je dala glasio je: Ne ću se vratiti u Hrvatsku kad Hrvatska postane slobodna! Najviše na svijetu željela je povratak, odricala se najdragocjenijega i pristajala na najgore, žrtvom je pridonosila molitvi da ono u što je vjerovalo što brže postane stvarnost.
Sjećanje na žene koje su dospjele u emigraciju u Argentinu budi posebno bolne osjećaje. Sigurno zato što je Buenos Aires zračno dvanaest tisuća kilometara od Zagreba, ali i zato što vjerujemo da su bile dio hrvatske elite. Dovoljno je pogledati fotografiju koja je snimljena u Buenos Airesu 1965., prilikom godišnjega susreta hrvatskih ustaških sveučilištarki. Tolike školovane i politički posvećene žene! A, znamo, Hrvatska je uoči Drugoga svjetskog rata imala zaista malo visokoškolovanih ljudi. Na Sveučilištu u Zagrebu, tada jedinom sveučilištu na hrvatskim prostorima, studiralo bi tih godina oko četiri tisuće studenata – i nisu svi bili Hrvati, bilo je Srba i Židova, a bio je i znatan broj komunista. Među svima njima muškarci, naravno, u znatnoj većini. Žene su činile petinu ukupnoga broja, možda tek šestinu. I sad, tolike žene ustaškinje u Buenos Airesu! Izgubljene za Hrvatsku!
Zaista, u Europu se, koliko znamo, uspjela vratiti samo Ivona Maixler Dončević, u Njemačku, 1966. Tu je mogućnost dobila zbog njemačkoga podrijetla dijela obitelji. U Njemačkoj je politički djelovala. Ostaje prvenstveno zapamćena po izdavanju ozbiljnoga biltena Kroatische Berichte (Hrvatska izvješća) od 1976. do 1990.
Tek devedesetih godina, kada je Hrvatska postala slobodnom, nekoliko se žena iz Argentine uspjelo vratiti kući, ali u to vrijeme već u visokim godinama. Imali smo sreću u Zagrebu upoznati pojedine od njih, ne samo iz kruga bivših ustaških sveučilištarki. Upoznali smo Marijanu Šarić Werner. Živjela je u Domu za starije „Medveščak“ na zagrebačkom Iblerovu trgu. Ushićivala nas je svojim radošću da se uspjela vratiti. Bila je zadovoljna već i zato što je mogla odšetati na misu onamo kamo joj je bilo drago i u mladosti, u crkvicu sv. Martina na kraju Vlaške. Marijana je na istoj školskoj fotografiji na kojoj smo vidjeli Macu Turujliju, a bila je bliska prijateljica Grozde Budak. Nakon mature udala se, na Bleiburgu je rodila blizanke, no djevojčice su umrle. Nikada kasnije više nije imala djece. U Domu na Iblerovu svakoga je travnja na balkon vješala hrvatsku zastavu, upraviteljica ju je sklopljenih ruku znala moliti neka ju skine.
Ali susret s povratnicom Ankom Rukavinom bio je poseban dar. Iz toga susreta rodilo se jedno od mojih najljepših životnih prijateljstava iako je Anka u trenutku povratka, 2004., imala već 88 godina. Živjela je u Domu za starije „Centar“, u zagrebačkoj Klaićevoj ulici, u koji je nekoliko godina ranije bila došla i Dolores Bracanović pa i nekoliko drugih emigrantkinja. A Anka je bila zaista vrlo pametna i iznimno čvrsta integriteta, a uz to i vrlo topla. Njezino biće ispunjali su ideali od kojih ne bi bila odustala ni pod cijenu života. Kući je došla umrijeti, da bude pokopana pod svojim Velebitom. No ostvarile su joj se još i prilike za druženja, pa i za putovanja u krajeve u kojima u mladosti nije ni bila. Dogodilo se da su ju sve moje prijateljice željele susretati, za njezino su se društvo upravo otimale.
Spasio ih britanski časnik od partizanskih zvijeri
Anka je bila rođena 1916. u obiteljskoj zadruzi Ivana i Stipana Rukavine, u bunjevačkome Svetom Roku u Lici. S tri razreda pučke škole dospjela je u Split da bude s tetkom Matijom pa da, kad malo poraste, bude sluškinja u kojoj od gradskih obitelji. Ali bistra i marljiva, postala je učenicom splitske Realne gimnazije, a u jesen 1937. uspjela je doći u Zagreb i postati studenticom Agronomskoga fakulteta. Vrlo siromašna, sama se uzdržavala, bila je sigurno prva sveučilištarka iz ličke seljačke kuće. Nakon diplome postala je asistenticom na Katedri za pedologiju. A s političkim zauzimanjem počela je rano, već u gimnazijskim danima.
Anka je Zagreb napustila 6 svibnja 1945. u velikoj skupini hrvatskih ustaških sveučilištarki. Išle su u vagonima priključenima bolničkom vlaku PTS-a i na kamionima s opskrbom za ranjenike. Vodstvo je bila preuzela Edita Benda umjesto zapovjednice Hrvatske ženske ustaške sveučilišne mladeži Ivone Maixler, koja je morala krenuti drugim putem. U skupini su bile brojne djevojke. U sjećanju su joj ostale Ama Ajzenhauer, Šonja Asić, Edita Benda, Dragica Brzica, Slavica Brzica, Ksenija Buljević, Kaja Cepak, Ljerka Cvek, Zlata Dukarić, Mandica Dulčić, Margita Dulčić, Ivanka Fabijanić, Senja Grubišić, Ivana Hanjski, Eda Hedl, Ljubica Horvat, Zdravka Majer, Mada Hunjet, Desa Kaštelan, Neda Kaštelan, Smiljka Kaštelan, Nevenka Kindy, Ružica Knežević, Zdenka Kolaković, Dragica Lasta, Ljiljana Lepeš, Mirjana Lepeš, Neda Madirazza, Mira Malenica, Vlasta Malenica, Marija Mandarić, Zorka Mandarić, Olga Maksić, Ankica Matković, Maja Miletić, Beba Mioč, Mira Pađen, Zdenka Palić, Zlata Palić, Virginija Pilipić, Mara Podnar, Đurđa Poldrugač, Slavica Pović, Kruna Radić, Nada Rehak, Anka Rukavina, Olga Slunjski, Mica Stanišić, Ines Sušec, Katica Šeparović, Nada Šetinc, Zdenka Šetinc, Angela Šikić, Marijana Šikić, Fina Tomljenović, Ružica Tomljenović, Božena Votoubal, Blaža Vrtarić, Mila Vučevac, Olga Wagner, Marica Zoranić i Ivanka Živko.
Djevojke su prošle brojne pogibelji. Na jednom mjestu dočekala ih je vatra Rusa i partizana, u okršaju su izgubile prijatelja Branka Radića. U jednoj prilici britanski vojnici zaštitili su ih pred partizanskom ruljom koja ih je počela zlostavljati, trgajući im odjeću u potrazi za vrijednim predmetima. Kasnije su se pojedine našle u skupinama koje su izručene, ali druge su imale sreću da su naišle na naše vojnike koji su im pomagali i hrabrili ih za težak marš kroz šumu. Jednu skupinu jednom je zaštitio neki britanski major, Irac – slušao je kako djevojke pjevaju Gospine pjesme, odbio ih je predati partizanima koji su u tom trenutku već bili opkolili zgradu u kojoj su boravile.
Dolazak u Italiju, spas u Argentini
Na blagdan Duhova, 20. svibnja, djevojke su, u koloni s drugim Hrvatima, iz Krupendorfa krenule na dugi put prema Italiji, od mjesta do mjesta, od logora do logora, bez higijene i lijekova, uz nikakvu, lošu ili pokvarenu hranu. U Fermo su stigle 10. srpnja. Za njih se u sljedećim mjesecima posebno založio fra Dominik Mandić, koji je u to vrijeme živio u Rimu i bio generalni definitor franjevačkoga reda. U jesen 1945. uspio ih je smjestiti u ženski samostan sestara kamilijanki u Grottaferatti, mjestu u predgrađu Rima. Uskoro su se gotovo sve uspjele upisati na Rimsko sveučilište. Pojedine djevojke nastavljale su sa studijima započetima u Zagrebu, a druge, koje su već bile diplomirale, upisivale su nove studije. Prionule su učenju jer su se nadale da će možda moći ostati u Italiji. Tijekom sljedeće dvije godine samostan u Grottaferrati za njih je postao siguran dom i na tome će fra Dominiku ostati zahvalne cijeloga života.
Sve su djevojke, naravno, bile povezane s drugim hrvatskim izbjeglicama, nastojale su djelovati i pomagati. Ankina uloga posebno se pamti. Bila je, naime, organizatorica i sudionica uspješnoga oslobađanja Hrvata iz talijanskih / britanskih zatvora iz kojih bi bili izručeni Jugoslaviji. U srpnju 1946. iz karabinjerske postaje u Fermu Anka, braća Ivo i Joža Vidović te četvorica drugih mladih hrvatskih časnika spasili su Danijela Crljena. U travnju 1947. Anka je bila na čelu skupine koja je izvela spektakularno spašavanje Dušana Žanka i desetak drugih iz rimskoga zatvora „Regina Elena“.
Na žalost, Anka i druge sveučilištarke nisu mogle ostati u Italiji. Niti jedna europska zemlja nije bila spremna prihvatiti hrvatske izbjeglice. Jedino je Argentina otvorila vrata. Na stari brod za prijevoz vojnika „Santa Kruz“ djevojke su se ukrcale u Napulju, na Staru godinu 1947. Njihov zaštitnik fra Dominik Mandić kupio je tom prilikom svakoj cipele i za put je svakoj dao po pedeset dolara. Anka je opisivala da je odlazak bio neopisivo bolan. Znala je u kakvim je ranama Hrvatska, na obzorju nije bilo nade, a osjećala je da odlazi zauvijek.
U Argentini su sve djevojke počele kao radnice. Anka je radila s Dolores Bracanović. koja je bila zapovjednica Ženske ustaške mladeži, po struci profesorica njemačkoga jezika. Radile se u stražnjoj prostoriji neke trgovine s poljoprivrednim proizvodima, cijeloga dana krpale su vreće. Anki je nekako i išlo, ali Dolores je bila iz dobrostojeće dubrovačke gosparske obitelji, mučila se s prašnjavim vrećama, s velikom iglom i špagom.”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
