Zvonimir R. Došen: Sramim se Hrvatske u kojoj se slave njihovi krvnici (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 19 Kolovoz 2022 13:00
Dr. Mile Budak i kćer Neda
Sudbine obitelji Blažeković i Luetić Tijan
“ Sveučilištarke su nastojale ostati skupa. Uz jamstvo velike i nezaboravne sestre Bogoljube Jazvo, dugogodišnje predratne provincijalne sestre Hrvatske provincije Sestara milosrdnica, koja je u Buenos Airesu bila predstojnica jedne redovničke kuće
(također je bila emigrantica) uspjele su unajmiti veću kuću u ulici Yerbal. U toj kući više godina živjele su zajedno, u slozi i zajedništvu. Kućom je, prvo, ravnala Dolores, a kada se ona odselila, brigu je preuzela Anka. Vremenom su ipak sve nalazile bolje poslove, pojedine su se i udale i odselile se u svoje stanove. Ali i kasnije su sve uvijek ostale vrlo povezane, redovito su se sastajale i nastavile se politički zalagati. Vidjele su da se bore i drugi Hrvati u cijelom svijetu i jačala je nada „da nas Bog ne će ostaviti“.
Anka je prvi put u Hrvatsku došla u kolovozu 1991. Pripovijedala nam je kako nije mogla suspregnuti suze od trenutka kada je u Frankfurtu ušla u hrvatski zrakoplov. A rekla je da se ponovno rodila kada je stupila na hrvatsko tlo. Bila je odsjela kod sestre u Cerni kraj Vinkovaca i ondje je čula kako mladi pjevaju pjesmu Čavoglave. Rekla je da se u zraku osjećala snaga i odlučnost. A imala je povjerenja i u predsjednika Tuđmana. Jest da je prvo trebalo prihvatiti da je ranije bio jugoslavenski partizan, ali jasno se vidjelo da on misli ozbiljno, i da je uspio oko sebe okupiti većinu naroda.
Spomenula bih još dvije ženske sudbine jer na žalost vrijede za brojne druge žene istoga naraštaja. Prva je sudbina Blažene Blažeković. Ona je 1941. sklopila brak sa Zdenkom Blažekovićem, jednim od prvaka hrvatske ustaške borbe, posebno među sveučilišnom mladeži, u predratnom i ratnom razdoblju. Blažena i Zdenko potjecali su iz dobrostojećih građanskih obitelji, pravaški orijentiranih, oboje su bili odrasli u Osijeku. Zdenka su Amerikanci izručili u siječnju 1946. iz Salzburga, Ozna ga je likvidirala u siječnju 1947. u Zagrebu. Blažena je završila u Argentini. U Zagrebu je kod bake ostalo dvoje malene djece, Drina i Goran. Blažena ih je prvi put opet vidjela 1966., u Austriji. Blažena se u starosti uspjela vratiti u Zagreb.
Druga je sudbina Nediljke Luetić Tijan, koja je u svibnju 1945. ispratila muža Pavla Tijana na povlačenje iako obitelj nije imala ništa s ustaškom idejom i djelovanjem. Nediljka je u Zagrebu ostala s tek rođenom kćeri Marijom. Nediljka se borila deset godina da joj vlasti dopuste otputovati iz Jugoslavije. Napisala je vrhunsku knjigu sjećanja Krov i kruh, Deset godina u okupiranoj Hrvatskoj, 1945. – 1955. (Knjižnica Hrvatske revije, München / Barcelona, 1980.).Nediljka je isto bila vrlo osobita žena – okrenuta radu, nadarena. Karakterom potpuno u skladu s ugledom obitelji iz koje je dolazila i one u koju se udala.
Na kraju bih rekla da ove sudbine mogu poglavito svjedočiti o snazi. Jesu tragične i izazivaju i brojne negativne osjećaje: ljutnju da počinitelji nisu dovoljno kažnjeni, gorčinu da smo doživjeli tolike nepravde. Neizmjerno žalim kad se sjetim Anke i njezine skršene ljubavi 1945. što nikada nije sklopila brak i imala obitelj, što je morala ostaviti posao, prijatelje, ljubljenu Domovinu, što je zapravo morala ostaviti sve – isto kao i Dolores, i tolike druge. Ali kad bismo sada pitali baš njih same, one bi sigurno rekle: „Hrvatska je tu! Samostalna! Demokratska! Mi smo pobjednice!“
borbi bio od rane mladosti, bio je pravaš i fanatično za uspostavu samostalne hrvatske države. A kad je na vlast 1918. došla beogradska čizma i sa sobom Hrvatima donijela batinanja, mučenja i izricanja smrtnih kazni, otporu se posvetio svim svojim snagama. Razumljivo je da ga je Beograd imao na meti. Posebno kad je otac neformalno stupio na čelno pravaško mjesto, a nakon što je dr. Ante Pavelić u siječnju 1929. otišao tražiti pomoć u inozemstvo te ondje, zbog smrtne presude, morao i ostati.
Milu Budaka više su puta pritvarali, pa i na više mjeseci. A 7. lipnja 1932. poslali su dvojicu policijskih agenata da ga ubiju, kako su godinu dana ranije učinili s drugim istaknutim pravašem dr. Milanom Šufflayem. Atentatori su Budaka sustigli u predvorju kuće u kojoj je obitelj stanovala, u zagrebačkoj Ilici, izudarali su ga željeznom šipkom po glavi, usred dana, kad se vraćao sa sudske rasprave. Čudom, otac je atentat preživio. Nakon oporavka čak je nastavio političkim aktivnostima te je u studenome 1932. s dr. Vladkom Mačekom priredio poznate Zagrebačke punktacije. Ali sve jasnije vidio je da mu je život zaista u opasnosti pa se u veljači 1933. odlučio za emigraciju.
Za Grozdicu i cijelu obitelj, njegovom je emigracijom počelo iznimno teško razdoblje. Obitelj se naposljetku morala razići: brata Zvonka roditelji su poslali stricu Šimi u Sjedinjene Države, dvanaestgodišnju sestru Nedu smjestili su kod obitelji Duić u Grazu, a Grozdu – koja je tada imala samo devet godina – ostavili su kod prijatelja u Zagrebu. Otac se priključio dr. Anti Paveliću. Poznavali su se od studentskih dana, vjerovali su u isti politički cilj i po mnogočemu su bili bliski. A Italija im je bila jedina mogućnost jer je bila zainteresirana za rušenje Jugoslavije. S talijanskim u državnim predstavnicima kontaktirali i drugi političari, pa i čelnik HSS-a dr. Vladtko Maček. Sve versailleske pa i neversailleske države bile su za očuvanje Jugoslavije, čak i Njemačka. Tijekom 1933. i 1934. Budak je više mjeseci u Berlinu uzalud tražio kontakte.
U rujnu 1933. godine obiteljski prijatelji ilegalno su Grozdu prevezli roditeljima. Poznato je da je tada pošla u talijansku školu, no ne znamo posve sigurno u kojemu, prvo, mjestu. Tijekom sljedećih pet godina koje je obitelj provela u emigraciji, svi su trpjeli. Iznimno im je teško bilo u razdoblju od siječnja 1935. do veljače 1937., kad je otac bio na dužnosti zapovjednika ustaških logora u Italiji i na otoku Lipari u Tirenskom moru, na području Sicilije, zapovijedao skupinom od oko 500 ljudi, mladića izbjeglih pred jugoslavenskim terorom. A svi su živjeli vojničkim životom, u neizvjesnosti i oskudici, prepušteni milosti strane sile. Otac je boravio na Liparima, a majka i Grozda na kopnu, većim dijelom u Salernu blizu Napulja. I njih dvije živjele su u oskudici. Iz sačuvanih Budakovih pisama gospođi Duić u Graz vidimo kako je imao teškoća pridonositi za uzdržavanje kćeri Nede.
Ocu sigurno nije bilo lako gledati kako žive njegova djeca, rasuta po svijetu. Bio je odgovoran otac obitelji, kršćanske vrijednosti bile su njegov vrhovni zakon, a ljudsku sreću vidio je u ljubavi, poglavito u ljubavi unutar obitelji. Jednako teško dr. Mili Budaku bilo je gledati kako žive Hrvati. U Budakovoj korespondenciji sačuvano je pismo koje je pisao kćerima Grozdici i Nedi za Božić 1936. U pismu se osjećaju obje ljubavi, ljubav prema kćerima, i ljubav prema hrvatskome narodu. Pisao je: 'Zlatni moji! Naš dragi mali Isus čeka sa svojim predivnim darovima na našim starim seljačkim pradjedovskim ognjištima. / Treba ići po njih. Oni su besprimjerno divni, besprimjerno dragocjeni jer su krv i meso naše premile hrvatske zemlje. / Dotle – neka nam Svevišnji dade snage, ponosa i vjere, da uzdignuta čela i čiste duše podnosimo sve žrtve, sva poniženja, sve muke, da time postanemo dostojni da prinesemo i svoj dio oslobođenju naše divne Domovine. / U tome znaku, premili moji dobri: Sretan vam Božić! / Vaš tatica.'
Povratak u Hrvatsku
Mile i Ivka Budak i njihove kćeri u Hrvatsku su se uspjeli vratiti nakon što je jugoslavenska vlast emigrantima ponudila vrstu nagodbe. Sin Zvonimir nije se vratio, roditelji ga više nikada ne će vidjeti. U Zagreb su došli 25. ožujka 1937., Grozda je imala 13 godina. Roditelji su ju upisali u 3. gimnazijski razred (danas 7. razred osnovne škole) Gimnazije Sestara milosrdnica u Varšavskoj ulici. U školskoj godini 1939./1940, kad su učenice bile u 5. razredu, Škola je preseljena u novu, modernu školsku zgradu na Savskoj cesti 77. Zgradu su milosrdnice, pod vodstvom svoje velike provincijalne sestre Bogoljube Jazvo, upravo bile izgradile. Naravno, 1945. će im ju oteti! Danas je u zgradi Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
O Grozdinu životu u novom zagrebačkom razdoblju zabilježeno je nekoliko fragmenata. Prijateljica i suučenica Mira Šimić rekla nam je u razgovoru koji smo vodili 2000. da je Grozda bila jako draga i otvorena djevojka i da je bila iznimna učenica. Mira se sjećala da se Grozda veselila kad su sa sestrom Ancilom Buntak, njihovom profesoricom francuskoga i prvom razrednicom, išle na izlete, osobito često na Sljeme. Sestra Ancila učenicama je govorila o povijesti kraja, o ljudima, o krajoliku – o svakoj biljčici i svakom stablu. Mira se također sjećala da je Grozda bila najbolja u razredu na satima francuskog, da je jedina znala odgovarati punim i glatkim francuskim rečenicama. Nedjeljom su sve učenice, pa i Grozda, redovito bile na misi u crkvi sv. Vinka, u Frankopanskoj, uz samostan sestara milosrdnica. Dolazile su sve u bijelim bluzama i plavim školskim haljinama.
Roditelji Budak i kćeri putovali su nakon povratka iz Italije više puta u očev zavičaj, u Sveti Rok, u Liku. Jedno je sjećanje 2005. do nas došlo od dr. Luke Budaka, profesora hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Sydneyu u Australiji. On sam pojedinosti je čuo od svoga oca. A riječ je o dolasku obitelji Budak tijekom ljeta 1939. godine. Budakov bliži rođak Šipleta Babić čekao je putnike sa svojim konjima i kolima na kolodvoru u Lovincu i vozio ih je kući u Sveti Rok. Uz cestu – uz njive, uz šumu i šumarke, uz kuće – stajali su ljudi, na desetke i stotine, i mahali im. Babić je kola često morao zaustavljati jer su se seljaci željeli rukovati s dr. Milom Budakom, s Milkanom, kako su ga kod kuće poznavali i zvali.
U to vrijeme, 1939., Budaka se držalo glavom nacionalističkog pokreta u zemlji. Obilazio je sve naše krajeve, razgovarao s istomišljenicima. I ljudi su mu na mnogim mjestima mahali, ne samo u Svetom Roku! Hrvati su, znamo, do tada vrlo široko pristajali uz HSS i dr. Vladka Mačeka, ali od 1939. dr. Maček se sve čvršće opredjeljivao za rješavanje hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije, a raspoloženje javnosti snažno se okretalo želji za odcjepljenjem. Uz to, Budakov roman Ognjište, koji je Matica hrvatska tiskala u Zagrebu 1938., doživio je – zbog svoje iznimne ljepote i zbog svoje nutarnje poruke, o odlučnosti, o hrabrosti, o stupanju u borbu – golemi uspjeh. I Budakova društvena uloga postajala je sve jačom.
U Zagrebu je Grozda istodobno već bila sklopila brojna prijateljstva. Bila je bliska i s Mirnom Frković, kćeri Ivice Frkovića, kasnijega ministra u vladi Nezavisne Države Hrvatske (bile su u istom razredu). Grozda je s djevojkama išla u kino i u plesnu školu. Mnogo vremena provodile su u Matici hrvatskoj, unutar Matice održavale su se brojne aktivnosti državotvorne mladeži.
Početak tragedije 1940. godine
Ali u travnju 1940. uslijedila je teška nesreća. Grozdin otac bio je opet u zatvoru. Majka se brinula o radovima koji su se izvodili na posjedu u Rimu. I jednoga se podneva otamo nije vratila u Jurišićevu, u stan u kojemu je obitelj stanovala. Našli su ju – u bunaru! Hrvatska javnost bila je uvjerena da su ju ubili. Inače, Grozdina prijateljica Ivona Maixner (Dončević) govorila nam je o tomu kako se sjeća da joj je Grozda uoči majčina sprovoda rekla da pred ljudima ne želi plakati, da bi joj bilo i teže osjeti li da ju žale. Doista, iza mamina lijesa išla je uz oca i sestru, uspravna, bez suza.
Zadnji, 8. gimnazijski razred Grozda više nije polazila, razred i maturu polagala je kao privatna učenica. S ocem je odlazila u Njemačku, dr. Budak je 2. studenoga 1941. preuzimao dužnost hrvatskoga poslanika u Berlinu. U Zagreb su se opet vratili 23. travnja 1943. godine.
Svibanj je 1945.! Nad Grozdom Budak nadvio se u svom strašnom crnilu nadnevak 17. svibnja. Skupina u kojoj su bili pojedini viši dužnosnici Nezavisne Države Hrvatske i članovinjihovih obitelji, njih osamdesetak, bili su se smjestili u nekoliko svratišta u mjestu Tamsweg u blizini Salzburga u Austriji. Grozda je bila s ocem – sestra je već bila udana, povlačila se s mužem i njegovom obitelji. S Grozdom i ocem bila je i Grozdina sestrična Ana Budak, kći očeva brata Nikole. Ana je prije rata bila došla u Zagreb iz Amerike da s Grozdom bude nakon majčine smrti, a kada je rat počeo, nije se više mogla vratiti roditeljima. U mjesto Tamsweg 17. svibnja došli su kamioni s britanskim vojnicima. Vojnici su ušli u gostionice u kojima su Hrvati bili odsjeli i svima su naredili da moraju s njima.
O tomu što se dalje događalo, znamo s više strana, ali možda najviše prema sjećanjima Vladimira Frkovića koja je on i objavio 1960 (?) u buenosaireškom listu Hrvat pod naslovom Kako je 1945. izručena Hrvatska Državna Vlada. Vladimir Frković bio je u skupini koja je uhićena 17. svibnja u Tamswegu. S njim su tada bile i njegove sestre Jasna i Mirna, ali nisu bili roditelji, zato što su se toga dana rano ujutro bili nekamo uputili. Vladimir je 1945. imao 13 godina, preživio je ubijanja koja su uslijedila, vratio se u Zagreb te se kasnije pridružio roditeljima koji su se uspjeli spasiti i iseliti u Argentinu. Sestre nisu preživjele.
Britanci ih predaju partizanima
Britanski vojnici Hrvate su bezobzirno tjerali da se penju na kamione. Prvo su ih vozili do Spittala, kasnije dalje u Rosenbach. U Rosenbachu su ih, na kolodvoru, predali jugoslavenskim partizanima. Partizani su ih odmah utjerali u željezničke vagone. Vlak je išao do Jesenica, ondje su ih tjerali iz vagona - psovkama, udarcima puškama i čizmama. Dalje su ih prevezli u Škofju Loku, u barake na nekom brežuljku. Ljudi su svi bili između očaja i zdvajanja, između ponosa i pomirenosti. Trudili su se jedni drugima olakšati muke. Roditelji su neprestano ljubili svoju djecu. Otac je stalno bio uz Grozdu i nećakinju, do trenutka rastanka. Vladimir Frković napisao je da su Milu Budaka i druge visoke dužnosnike odveli 23. svibnja, no danas znamo da je bilo ranije.
U četvrtak 24. svibnja partizani su prozvali i sa sobom odveli prvih dvadesetak zarobljenika. U petak 25. svibnja ujutro prozvali su i odveli drugih dvadesetak. Ljudi su kratko nakon odvođenja čuli pucnjeve iz strojnica, no tješili su se da partizani možda slave jer su ranije toga dana pjevali i vikali da slave Titov rođendan. Tijekom poslijepodneva došli su još jednom i tom su prilikom prozvali desetak djevojaka i mlađih žena, među njima Grozdu, Mirnu i Anu. Mirna je na rastanku poljubila svoju sestru Jasnu i brata Vladu. Jedna mlada žena, kojoj danas ne znamo imena, vriskala je – nije se dala odvojiti od svoga sedmogodišnjeg djeteta. Ljudi su uzrujano pitali kamo vode mlade žene, a partizanski je zapovjednik odgovorio kako će ih odvesti do obližnjega porušenog mosta gdje će ih prekrcati i odvesti dalje. Rekao im je kako će kasnije svi biti prebačeni na to drugo mjesto.U barakama je ostalo dvadesetak ljudi – među njima i Vladimir Frković i njegova sestra Jasna. Njih su sljedećih dana prevezli do logora Prečko u Zagrebu. Pojedine od njih kasnije su pustili, a pojedine ubili.
Slovenska svjedokinja vidjela je mučenje
Nakon propasti Jugoslavije i komunizma Vladimir Frković je, 1991., obilazio mjesta stradanja te je u Sloveniji, u mjestu Crngrobu pokraj Škofje Loke, susreo svjedokinju koja se jasno sjećala da je u svibnju 1945. vidjela kako partizani vode skupinu djevojaka. Vodili su ih iz smjera zarobljeničkih baraka, do skladišta u zaseoku Crngroba. Pred kućom su im naređivali da skinu odjeću. Vodili su ih u podrum. Svjedočenje jedne Slovenke Vladimir je zabilježio kamerom, kako mi je o tomu 2005. godine, iz Buenos Airesa, pisao Kazimir Katalinić.
Dr. Milu Budaka ubili su u Zagrebu, nakon jednodnevnoga sudskog postupka pred Vojnim sudom Druge armije, protiv njega i devetorice suoptuženika. Istražitelj, tužitelj i sudci bili su Vojidrag Berčić, Jakov Blažević, Gabrijel Divjanović, Vlado Ranogajec i Josip Hrnčević - svi ubojice koji su se u svojim pisanim sjećanjima sami hvalili ubojstvima.
Budakova djeca Zvonimir i Neda prikriveno su živjela u Sjedinjenim Američkim Državama. Obitelji je nestalo. Ostala su književna djela. Dr. Mile Budak autor je šesnaest beletrističkih naslova u dvadeset i pet svezaka, brojnih pripovijedaka i pjesama, političkih rasprava, povijesnih analiza, govora i promidžbenih članaka. Književnim radom svrstao se u vrh hrvatske književnosti, a mnogi misle (i autorica!) da stoji na samome vrhu. A drugo, njegovu političku ideju, o samostalnoj Hrvatskoj, ostvarili su Hrvati dvije generacije nakon njegove smrti – 1990. godine!
Zvonimir Budak, rođen 1914. u Zagrebu, umro je 1994. u Memphisu, savezna država Tennessee. Nije imao djece. Neda Puk, rođena Budak, rođena 1921. u Zagrebu, umrla je 1995. u Waterloou, savezna država Iowa. Neda i suprug Krešo Puk u svibnju 1945. preživjeli su povlačenje. Na putu im je umrlo dijete, a život su izgubili Krešini otac i majka. U SAD-u im se rodila kći Marjana. Svi su živjeli vrlo povučeno do kraja života.”
Preživjela rodbina ovih i svih drugih znanih i neznanih žrtava koje su jugokomunističke zvieri na najokrutnije načine mučili i poubijali nije smjela ni oplakivati svoje najmilije. Svoju golemu tugu rodbina je morala skrivati za čitavo vrieme postojanja njihove krvave tvorevine, jer su i suze tužnih hrvatskih majki i otaca, žena, djece, braće i sestara za krvnike bili “fašizam” i “zločin protiv naroda i države” za koje se gubilo glave ili išlo na dugogodišnju robiju. Pod prietnjom smrti golemom tugom shrvanoj rodbini bilo je također strogo zabranjeno pokapati svoje mrtve. Jedan od primjera je i onaj u Gospiću gdje su 1945. mladog težko ranjenog hrvatskog vojnika (prezimena Šaban) kad je od rana preminuo majka i sestra zakopale u podrumu svoje kuće i nitko osim njih za to nije znao sve do 1991., poslie pada krvave srbokomunističke tvorevine kada je njegovo tielo ekshumirano i dostojno pokopano na gospićkom groblju.
Jugokomunistički su krvnici mislili da će tim svojim divljačkim metodama jednom za uvijek uništiti hrvatski narod. Nu zaboravili su na onu narodnu koja kaže da se iz krvi junaka uvijek rađaju novi junaci.U to su se sigurno uvjerili 50 godina kasnije kad su kao zečevi bježali pred potomcima žrtava koje su na najbestijalnije načine mučili i ubijali.
Ali i ovaj posliednji rat nije završen onako kako je trebao biti. Potomcima ubojica ovih žrtava, dozvoljeno je da ostanu na životu i da na ove žrtve i častne hrvatske branitelje nastave bljuvati otrov koji su u genima nasliedili od svojih izdajničkih roditelja. Ali uzalud vam trud drugovi! Da hrvatska pokoljenja nikada neće zaboraviti svoje herojepotvrđuju i ove rieči u Kanadi rođene mlade djevojke Drine Omazić hrvatskim vojnicima na jednoj komemoraciji Bleiburškim žrtvama u Hamiltonu, Kanada:
“.…Vamahrvatskim borcima, koje je resila naša liepa hrvatska odora, koji ste se na iztaknutom i počastnom mjestu kitili hrvatskim inicijalima N.D.H.!
Vama, braćo, koji ste oboružani kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga podnieli najveći, ali i najčastniji teret stvaranja i obrane liepe naše Domovine Nezavisne Države Hrvatske.Koji ste za tu svetu borbu bili svoje mlade živote žrtvovati!
Sjetimo se danas onih slavnih dana kada je naša slavom ovjenčana i nikada pobjeđena Hrvatska vojska vodila borbe diljem naše patničke Domovine braneći svakog hrvatskog čovjeka i njegov i metak, kada ste vi Hrvatski vojnici branili svaku stopu hrvatske zemlje, svaku našu kuću i sva naša obiteljska ognjišta.
Sveta je bila ta naša borba, a i danas je, jer mi nikada nismo tuđe napadali ni otimali, nego od podivljalih srbokomunističkih horda svoje branili.
Vi ste branili našu imovinu, kulturu, našu Državu i naš ponos. I za to ste u toj borbi bili tako hrabri, borbeni, požrtvovni i izdržljivi. Bili ste junaci!
Četiri godine ratovanja izmorilo je mnoge vojske, nu vas nije! Svakim ste danom bili stegovniji i jači! Posjedovali ste vojničke vrline kojima se malo koja vojska može ponositi!
Neprijatelj je sve to na svojoj koži osjetio pa nije čudo da i danas strahuje da ćemo se ponovno postrojiti u nove rojeve, vodove, sati, bojne, pukovnije, sdrugove i zborove.
U tom strahu dušmani su preorali sva naša vojnička groblja jer se i naših mrtvih vojnika boje.
Ali grdno se varaju ako misle da su tim gnusnim činom obezhrabrili i dotukli hrvatski narod.
Kada god se naša Domovina nađe u smrtnoj opasnosti, kad našeme narodu prieti opasnost uništenja, progovara naša hrvatska krv i na njezin zov odvzat će se svi sviestni i čestiti Hrvati kako oni u Domovini tako i mi u tuđini!
Živila Nezavisna Država Hrvatska! Slava svim hrvatskim borcima!”
Drina Omazić je kćer nedavno preminulog Tomislava i Marine Omazić, Hrvatice koja je čitav svoj emigrantski život posvetila borbi za slobodu svoga naroda.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
