Zvonimir R. Došen: Reinkarnacija jogokomunističkih zombija
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Listopad 2022 13:00
Kata Pejnović Kata Peović
Nekoliko mjeseci poslie atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseillesu 9. listopada 1934. srbijanske su vlasti u dogovoru s četničkim organizacijama u Liki počele s tajnim pripremama za masovni pokolj Hrvata. U to vrieme u Gospiću i okolnim vlaškim selima djelovala je organizacija “Srpske nacionalne omladine” i dobro organizirana organizacija “Četnik”.
Ova četnička organizacija imala je svoje ogranke ne samo po svim pravoslavnim selima, nego i u onima gdje su pravoslavni Vlasi bili neznatna manjina. Jedno od ovih sela bio je i Smiljan, u kojemu je uz pet pravoslavnih obitelji Pejnović bilo par obitelji Basarić, Lemaić i nekih drugih.
Ove organizacije su se u svom radu oslanjale na tzv. legalne institucije koje su djelovale u okviru države (vojska, policija, žandari). Šef četničkih organizacija u Lici bio je dr. Petar Zec upravnik gradske bolnice u Gospiću. Pored njega isticali su se trgovac i knjižar Maksimović, trgovci Dukić i Mihić i smiljanski paroh pop Mateja Stijačić.
Tko je bio Mateja Stijačić. U New Yorku je za vrieme 1. svj.rata, pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve i Srpskog crvenog krsta, djelovala jedna velikosrbska grupa pod vodstvom zagriženog velikosrbina “naučnika” Mihajla Pupina i srbskih pravoslavnih popova braće Petra i Mateje Stijačić, sva trojica iz okolice Trebinja. Kako u knjizi “Tesla - Man out of Time” piše Margaret Cheney, kad su 1917. Pupin i Stijačići pokušali organizirati skupljanje pomoći za Srbiju pronašli su da se svi koji su bili pravoslavne vjere nisu osjećali Srbima pa su počeli smišljati kako da “sajedine sve Srbe”. Tako su došli na ideju da napišu ”Deklaraciju o pomirbi svih Srba” i da je, kao najviđeniji “Srbi” podpišu Nikola Tesla i prof. Pavle Radosavljević . Radosavljevićnije mogao podpisati jer je u to vrieme bio bolestani, a Tesla im je odgovorio da ne želi s njima imati posla i da ga ostave na miru.
Nu uzprkos tomu Srbi u Stijačićevoj biografiji pišu: “…Nakon oko tri decenije sveštenosluženja u srpskim pravoslavnim sredinama u severoistočnim delovima Sjedinjenih Američkih Država i jugoistočnim delovima Kanade, na predlog Nikole Tesle, službuje kao protojerej Smiljanske parohije od 1935. godine do 12. aprila 1941. godine kada su ga u logoru na Jadovnom ubile hrvatskeUstaše na svirep način.”
Tko imalo pozna srbski mentalitet neće mu biti čudno što su pokušali plasirati tu glupost o Teslinom “predlaganju” njihovi popova, ali, eto, kod Srba je moguće i ono što je za sve druge nemoguće. Nezavisna Država Hrvatska je proglašena 10. travnja 1941. u 4 sata poslie podne. Ustaše su u nju iz Italije došle pet dana kasnije, ali su Stijačića, valjda rabeći vremenoplov i teleportaciju, već 12. travnja odpremile u neki nepostojeći logor i tamo ga “na svirep način ubile”.
Nu istina je malo drugačija. Kako bi u Smiljanu (kroz koji je trebala ići granica Virovitica-Karlovac-Karlobag) stvari tekle po planu, srbijanske su vlasti iz Amerike dopremile iz za paroha u crkvu, u kojoj je nekada služio Teslin otac Milutin, postavile okorjelog četnika protu Mateju Stijačića. Stijačić, koji nikuda nije išao bez svoje dvocjevke o ramenu, a koju je i za vrieme “liturgije” držao prislonjenu uz oltar, bio je svojevrstan nasilnik. Prije njegova dolazka u Smiljanu je već postojala četnička organizacija koju je organizirao dr. Zec i njegovi pomagači gore napomenuti trgovci. U članstvu te organizacije bili su među ostalima i neki Pejnovići među kojima je bio i Nikola Pejnović. Unutar četničke organizacije djelovao je i ženski ogranak “Kolo srpskih sestara” u kojem je bila i Nikolina žena Kata. Kako su se srbski četnici i srbski komunisti borili za istu državu, u svim četničkim organizacijama javno je djelovala i Komunistička partija tako da među njima do polovice 1942. nije bilo nikakve razlike, a ustvari nije ni tada osim što su jedni nosili kokardu a drugi crvenu zviezdu. Prema onoj da se Vlasi ne dosjete, Kolo srpskih sestara komunisti će kasnije preimenovati u “Seljačko kolo”.
Odmah čim je proglašena uzpostava Nezavisne Države Hrvatske dogodilo se isto ono što će se dogoditi 50 godina kasnije, četnici su bili protiv svake hrvatske države i odmah su se digli na ustanak.
U Gospiću je ad hoc uzpostavljena hrvatska vlast i naši ljudi su počeli razoružavati srbske žandare, a kasnije zauzimati i vojne objekte. Nitko protiv pravoslavnih Vlaha nije poduzimao nikakve akcije sve dok četnici nisu digli ustanak i u Divoselu ubili jedinog hrvatskog oružnika koji je tamo bio postavljen od novih vlasti. Hrvati Like ustali su u obranu svoje države i ništa drugo. Moj je pokojni otac bio među prvima koji su razoružavali žandare i u Divoseljačkom klancu četnicima postavili zasjede.
Ipak, sve to, pa ni svi prijašnji zločini koje su lički Vlasi-četnici zajedno sa žandarima godinama, a naročito poslie Velebitskoga ustanka, vršili nad nevinim hrvatskim pučanstvom nije dovelo do eskalacije sukoba sve dok za vrieme jedne pretrage u podrumu Tesline kuće u Smiljanu u kojoj je stanovao prota Stijačić nije pronađen arsenal oružja, a u podrumu trgovca Dukića u Gospiću bačve pune kratkih lanaca specijalno izrađenih za vezanje ruku, koje su četnici-komunisti godinama pripremali za Hrvate.
Na visokoj poziciji u toj četničko-komunističkoj organizaciji koja je godinama planirala i pripremala masovni pokolj Hrvata bila je nepismena Kata Pejnović.
Ona je, kako stoji u jugokomunističkim zapisima, “nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, sudjelovala u pripremama oružanog ustanka u Lici.Krajem 1941. djelovala na području Korenice i Obrovca gdje je od Marka Oreškovića-Krntije dobila zadatak formirati organizaciju Antifašističke fronte žena (AFŽ) za područje Like.Na Prvoj okružnoj konferenciji KPH za Liku 1940. godine, izabrana je za člana Okružnog komiteta KPH za Liku.
Nakon izbijanja ustanka u Lici, Kata je radila na formiranju organizacije Antifašističke fronte žena u Lici. Na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, 1942. godine, bila je izabrana za vijećnicu AVNOJ-a (tada je bila jedina žena-vijećnik AVNOJ-a).” Ova Kata Pejnović je u onim krvavim godinama poslie završetka rata određivala tko će u Liki živjeti a tko umrieti. Ona je u smrt poslala tisuće podpuno nevinih ljudi. Ova nepismena partizanka bila je jedno vrieme potpredsjednica Sabora komunističke NR Hrvatske.
U istom tom cirkusu zvanom Sabor danas imamo odvratnu komunističku spodobu s istim imenom i gotovo istim prezimenom. Kad danas čujem kako ta neokomunistička nakaza u toj današnjoj farsi od Sabora ponavlja ista ona lafranja i živčana vrištanja nekadašnjih ušljivih komunističkih drolja u onim olovnim godinama poslie završetka rata, koje sam kao djete morao slušati u dubini duše osjetim isti onaj neopisivi osjećaj mučnine i gađenja koji sam tada osjećao.
Dosta je jedan pogled na te ljudske nakaze da čovjek zaključi da se tu radi o zombijima najgore vrste.
Zombiji su trulošću unakažena ljudska tiela koja nisu ni živa ni mrtva, mentalno i fizički kontrolirana izvana, groteksne nakaze koje nisu kadre formirati nikakvo mišljenje niti su svjesne onoga što čine,
lutaju bez ikakva cilja i ne vide ništa oko sebe osim onoga za što su programirani voodo (u ovom slučaju fašističko-nacističko-komunističkom) magijom.
Trideset godina poslie samouništenja komunističke krvave ideologije ti današnji zombiji, kao i njihovi preteče onih za hrvatski narod kobnih godina, harangiraju o nekakvim radničkim frontama, radnom narodu, radničkim pravima i antifašizmu.
Kakva prava je radni narod imao za vrieme njihove vladavine svi mi dobro pamtimo, a onima kojima još nije jasno da su fašizam, nacizam i komunizam tri modela iste ideologije evo još jedan dokaz:
U knjizi “There is a God” dugogodišnji vodeći britanski marksistički filozof i tvrdi ateist prof. Antony Flew, koji se, kako je sam izjavio, poslie 50 godina ateizma “na temelju nepobitnih dokaza uvjerio u postojanje Boga” i pod starost obratio i postao vjernik, uz ostalo piše i ovo: “Neka od mojih filozofskih gledišta poprimila su oblik još prije moga dolazka u školu Kingswood u Bathu (Engleska). Ja sam već u mladim danima bio deklarirani komunist i ostao sam vruće energetični lievi socijalist sve do 1950ih kada sam podnio ostavku na moje članstvo u Radničkoj partiji poviestnom britanskom lievičarskom pokretu.
Što me je spriečilo da se stvarno uključim u Komunističku partiju, kao što je učinilo nekoliko mojih suvremenika, jest ponašanje Britanske komunističke partije poslie niemačko-sovjetskog pakta (poznatog kao Ribbentrop-Molotov Pakt, nap. A.) 1939., kad sam ja još bio tinejđer.
Pokoravajući se naređenjima iz Moskve ova je sluganska i izdajnička organizacija počela obtuživati rat protiv nacističke Niemačke kao “imperijalistički rat, i stoga on nije biznis britanskoga naroda”.
Ova denunciranja su nastavljena kroz 1940te dok je našoj zemlji prietila opasnost invazije. Međutim, kad je Niemačka 22. lipnja 1941. napala SSSR taj tzv. Imperijalistički rat odjednom je iz komunističke perspektive postao “rat progresivnoga naroda”.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
