Zvonimir R. Došen: Hrvatski diplomati s jugoslavenskim srcem
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 30 Rujan 2022 13:04
Negdje koncem 1993. dok je u Hrvatskoj plamsao rat netko je na mome stolu ostavio omot u kojem sam našao neko pismo i pjesmu pod naslovom “Lament” ( Jadikovka ) na engleskom jeziku koju je napisala neka Rosemary Mueller s adresom u Fremont-u, Nebraska USA.
U pismu gospođa Mueller reče da je s ovom svojom pjesmom žrtvama ‘tog okrutnog rata željela dati do znanja da netko ipak o njima misli.’
Odmah dok sam pročitao drugi redak prve kitice ocijenio sam da se radi o još jednoj od srboslavenskih provokacija i sve sam bacio u koš za smeće.
Ali, možda radi toga što su i pismo i pjesma bili podpisani, nešto me ponukalo da nakon nekoliko minuta sve izvadim iz koša i pomnije pregledam.
“Lament” (Jadikovku) Rosemary Mueler počima s :
“Ja sam mlad čovjek što s tri brata stajah u Jugoslaviji, našoj domovini.
Ljudi koji su nekad zajedno radili, sijali i želi zemlju,
sad uništavaju sve što mogu.
Nekad su djeca trčala s osmjehom na njihovim licima,
iako su bila različitih rasa.....”
Pjesma završava :
“Radi sramotnih grozota koje su učinjene,
moj otac sad plače za mojom braćom, njegovim sinovima.”
I, odlučih odgovoriti Rosemary Mueller.
Evo prievoda diela moga odgovora:
Poštovana Rosemary Mueller,
Netko mi je poslao kopiju vašega pisma i vaše “pjesme”.Kada bilo tko pročita ovu vašu pjesmu prisiljen je zaključiti da vi morate biti: ili neko vanzemaljsko biće koje je nedavno s jedne udaljene planete palo na ovaj naš sviet, obični srbski provokator, ili mentalno i emocionalno poremećena osoba.
Pošto ne vjerujem da su svemirci već ovdje među nama moram zakljućiti da pripadate u jednu od ovih drugih grupa.
Ja normalno nebih trošio svoje vrieme na čitanje ovakvih provokacija, niti bih na njih odgovarao, ali to sad činim jer sam mišljenja da je ipak moguće da ste vi možda jedna od vrlo neukih osoba kojoj je prijeko potrebna pouka iz poviesti ovoga svieeta uključivši i poviest naroda kojem vi pripadate.
1.) Jugoslavija nije nikad bila “Domovina” nikome osim srbočetnika i srbokomunista.
2.) Dok je postojala Jugoslavija za kojom vi jadikujete jedini narod koji je žeo plodove koje su svi drugi sijali bili su samo Srbi.
3.) Postojale su dvije Jugoslavije. Prvu su po završetku 1. svj. rata stvorili Englezi i Francuzi u Versailesu, a ovu posljednju u Jalti 1945.
4.) Obje su bile nasilno stvorene, protiv volje svih naroda, osim Srba.
5.) “Jugoslavija” je bio samo drugi naziv za Veliku Srbiju.
6.) Ovo usadite u svoju glavu - Entitet koji se nekad zvao Jugoslavija više ne postoji.
Možda bi bilo pametnije da tu svoju jadikovku pošaljete Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću i njihovim ortacima.
Ali, prije nego to učinete bilo bi pametno da u vašim pjesmama imenujete one koji su odgovorni za “sramotne grozote” koje spominjete u ovoj vašoj tužaljci.
Evo samo jedan dio tih grozota koje su počinili ovi spomenuti monstrumi: U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini umorili su ( do sada ) preko 220.000 civila, spalili i porušili tisuće sela, razorili 267 katoličkih crkava i 190 džamija, silovali preko 60.000 žena itd. itd.
Onda, ako još želite pisati svoje lamentacije o propasti monstruoznih tvorevina poput one što se nekad zvala Jugoslavija trebate u njih uključiti jednu o nestanku Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza.I na koncu, savjetujem vam da svoju pjesničku nadarenost upotrijebite u neke druge svrhe jer - YUGOSLAVIA IS NO MORE !
Nakon izvjestnog vremena dobio sam od gospođe Mueller odgovor u kojem mi uz ostalo piše:
“... Poslije vašeg pisma nisam mogla spavati. Tri noći sam plakala, jer sam bila uvjerena da sam učinila plemenito djelo, a sad se osjećam vrlo blesavom.
Pjesmu ‘LAMENT‘ poslala sam na oko 20 adresa jer sam iz hrvatske ambasade ( u Washingtonu) dobila pismo u kojem kažu da su mi zahvalni na ovako dirljivoj pjesmi i poslali su mi oko 100 imena na koje mogu poslati ovu svoju pjesmu.
Pjesmu sam osobno uručila i hrvatskom ministru vanjskih poslova Mati Graniću za vrieme njegova posjeta Americi. I on mi se zahvalio i rekao kako je to vrlo dirljiva pjesma.”
Uvjerivši se da se ne radi o nikakvom provokatoru, odmah sam odgovorio gospođi Mueller i naveo da ću joj se javno izpričati ali, kako bih se uvjerio da se ipak ne radi o nekakvoj podvali, da mi najprije treba poslati dokaz da je sve što je u svome pismu navela istina.
Poslije tjedan dva, dobio sam od g. Mueller odgovor gdje mi, s mnogo više dokaza nego sam očekivao, potvrđuje da je sve što je navela podpuna istina, te da se ne radi o nikakvom provokatoru nego jednoj dobronamjernoj, ali neinformiranoj i naivnoj osobi.
Poslala mi je i kopije odgovora koje je dobila od nekih hrvatskih udruga, među kojima se lako uočava koje od tih udruga su hrvatske, a koje jugo-hrvatske.
Poslala mi je i kopiju pisma u kojem joj se glasnogovornica hrvatskog veleposlanstva u Americi zahvaljuje za “dirljivu pjesmu”.
Od Rosemary Mueller dobio sam kopiju pisma od nekog Josepha Cupicha predsjednika nekog Croatian Cultural Society s adresom u Omaha, Nebraska, u kojem joj šalje adresu i telefon boj Hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu i savjetuje da se obrati Tanji Posavac.
Već po samoj naslovnici društva (samo na engleskom) vidi se da se radi o nekoj udruzi potomaka starih emigranata koji sve, pa tako i hrvatske probleme gledaju kroz američku prizmu.
Tome se nije čuditi jer mnogi od njih su potomci starih nepismenih pečalbara koji su zahvaljujući promičbi lidera “Sedme republike SFRJ-a” Hrvatske Bratske Zajednice u Americi, Johna Badovinca i Bosiljka Bekavca davno postali ono što je pok. dr Mile Budak nazvao ‘govedovcekoze’.
Među kopijama pisama koje mi je gospođa Mueller poslala bili su i dogovori nekih uistinu hrvatskih organizacija.U jednom od njih gospodin Al Bambir uime Hrvatskog Katoličkog Glasnika iz Chichaga, vrlo kratko i koncizno, ali isto tako vrlo točno, ocrtava neke povijestne činjenice o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, te koji su uzroci toga rata i tko je u njemu agresor a tko žrtva.Gospodin Steven Varga iz Hrvatskog Glasa u Clevelandu, Ohio, isto tako upozorava g. Mueller na dezinformacije na koje je nasjela o jugoslavenstvu i Jugoslaviji kao nekoj finoj domovini neke grupe različitih ali sretnih naroda.
Ali, većina njih pokušava g. Mueller lijepo i uljudno predočiti ono što je već svakome pa i Amerikancima, bilo jasno. Nu svi se nekako ustručavaju spomenuti bestijalne divljačke zločine: razaranja, paleže, ubojstava, silovanja i progonstva, ili kako se to danas kaže, etničko čišćenje, koje velikosrbski agresor vrši nad nevinim hrvatskim pučanstvom, pa nije nikakvo čudo da njihova pisma nisu na g. Mueller ostavila velikog utiska.
Njezinu vjeru u izpravnost onoga što je napisala u svojoj pjesmi potreslo je tek moje pismo u kojem, priznam, nije bilo nimalo izmotavanja ni diplomatskog “double-talk -a”.
Vrlo mala manjina nas u emigraciji - čiji su životi desetljećima izgarali u borbi za naš hrvatski narod i, moram priznati, u mržnji na sve jugoslavensko, davno smo uvidjeli da je velikosrbska, jugokomunistička, anglosaksonska i masonsko-cionistička promičba duboko ivriježena u mozgove kanadskog i američkog puka, a nije suvišno reći i većine stare a i dobrog dijela nove hrvatske emigracije u tim zemljama.
Ta mržnjom protkana antihrvatska propaganda, uvriježila se ne samo u sviest one većine neupućenih američkih i kanadskih simpletona, nego i u sviest onih prosviećenih političara i novinara koji uza sva svoja pasivna i aktivna opiranja svijetskom masonskom imperijalizmunisu bili u stanju shvatiti kako i koliko su bili nasamareni. Evo jednog primjera.
Na putu na proslavu Desetog Travnja u Winnipeg 1991., gdje sam bio glavni govornik, na uzletištu ( aerodromu ) u Torontu prolazio sam pokraj stola za informacije litvanskih nacionalista gdje su kupili novčane doprinose za pomoć Litvi.
Pošto smo uvijek surađivali sa svim antiboljševičkim grupacijama drugih naroda , posebno s Ukrajincima i Litvancima, pozdravio sam ih izpred hrvatskoga naroda i dao im doprinos od 100 dolara.
Malo kasnije počeo sam dobivati iz Amerike desničarske novine “The New Federalist” koji su Litvanci s dijelom mog doprinosa predplatili na moje ime.
Čim sam otvorio novine vidim reportažu o “Eastern Europe” gdje urednik
Hrvatsku i Sloveniju naziva “Independence minded Yugoslav provinces”
( nezavisnosti sklone jugoslavenske provincije ).
Odmah sam uredništvu napisao, ne tako lijep odgovor, u kojem sam ih upozorio na netočnosti u njihovom članku i ukratko im ‘očitao lekciju’ o njihovoj nepismenosti u pogledu poviesti naroda o kojima pišu.Moje pismo - i urednikova izprika objavljeni su odmah u idućem broju tih novina.
Ali, što je najgore, otrovno sjeme te promičbe, bilo je duboko usađeno i u glave novog hrvatskog diplomatskog osoblja koje je poslano u ove i druge zemlje s zadatkom da brani hrvatske interese (?).
U svome odgovoru na pjesmu “Lament” koja počima s ‘Ja sam mlad čovjek što s tri brata stajah u Jugoslaviji mojoj domovini’ , “information officer” Hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu Tanja Posavac, između ostalog, kaže: “Tako puno vam se zahvaljujem na vašem pismu i tako dirljivoj pjesmi.....”
Nije mi težko razumjeti ove “diplomate” jer je svakome jasno u čijim školama su odgajani. Ali težko je razumjeti da se u vrieme krvavog rata protiv Jugoslavije (?) na diplomatske pozicije postavljalo velikom većinom osoblje zadojeno jugoslavenstvom.
Moram se upitati je li to činjeno radi toga što neki ljudi koji su do jučer bili vjerne sluge jugokomunističkog sustava a sad su na visokim pozicijama u hrvatskoj vladajućoj kasti nisu imali povjerenja u nikoga osim svojih istomišljenika.
Može se u neku ruku razumjeti da poslije pokušaja udbaškog puča - Manolić-Boljkovac-Mesić i drugovi - pa čak i pokušaja atentata na njega, da dr. Tuđman nije mogao vjerovati nikome osim onih koji kad bi im rekao da skoče neće pitati zašto, nego koliko visoko.
Ipak, težko je razumjeti za što je na najvažniju poziciju za državu dok je u ratu za biti ili ne biti postavljen smiješni mlakonja, politički ignoramus Mate Granić kad je svakome moralo biti jasno da je ne samo totalno neefektivan nego samom svojom pojavom za Hrvatsku kontraproduktivan.
Isto tako težko je razumjeti da se na ovako važne pozicije postavljalo osoblje zadojeno jugoslavenstvom i titovim boljševizmom koje će, umjesto da pred stranim svijetom diplomatskom dovitljivošću brani svoj narod, raditi mu o glavi glorificiranjem njegovih izdajnika i megakrvnika. Tako “hrvatski” konzul u Australiji Goroslav Keler podnosi australskim vlastima tužbe protiv tamošnjih hrvatskih organizacija i traži da vlasti zabrane izticanje hrvatske zastave s povijestnim hrvatskim grbom, jer je to, za njega, fašistički simbol, a istovremeno u džepu nosi putovnicu na kojoj je taj isti grb.
Ustaška putovnica (?)
Prema tome ustaše su svi koji posjeduju ovu putovnicu, uključujući i one na čelu s Ognjenom Krausom koji uporno traže da se zabrani ovaj grb. Isti ovaj konzul je kad je odlazio iz službe pokrao iz konzulata sav namještaj, vino, cigarete i ostalo i nitko ga za to nije progonio jer je u Hrvatskoj i danas na snazi zakon - Tko je jamio, jamio je!
Hrvatska veleposlanica u Kanadi Vesela Mrđen Korać na upit novinara “The Toronto Sun” - koji čovjek je za nju najveći Hrvat, bez imalo oklijevanja, odgovara “Tito” !
Ali, na koncu, zašto bi se ti “naši” diplomati drukčije ponašali kad znadu da da su im glupi hrvatski “iseljenici”, kad su poslije propasti njihove drage Juge sve Titine ambasade i konzulati pripali Srbiji, kupili ili izgradili nove i predali im ih da u njima i iz njih čine što im je drago.
Sigurni su da će im , ako uztreba, ti praznoglavci opet igraditi nove zgrade, ako ne oni koji su se konačno osviestilionda sigurno oni koji su uvijek bili prijatelji i gosti svih konzulata kako onih Titinih tako i ovih sad pod upravom njegovih vjernih nasljednika.
Ali nisam siguran ni na osviještene jer, sudeći po ovome što smo do sada činili, jasno je da još nismo shvatili onu staru Cicerovu: Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipiensisin errore perseverare.
( Svaki čovjek može griješiti, samo budale stalno ponavljaju iste grješke.)
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
