Zvonimir R. Došen: How dare you, you ugly son of a bitch?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Studeni 2022 13:02
Poslie čitanja osvrta gospođe Lili Benčik na laprdanja jugokomunističke SABA-e u kojoj se osvrnula na još jednu morbidnu grupu jugokomunističkih zombija pod imenom VeDRA sa sjedištem u Splitu, odmah pomislih - a gdje drugdje bi se nešto takvoga moglo osnovati osim u starom sjedištu ORJUNA-e?
Nazovimo to intuicijom, zlim predosjećajem ili bilo čim drugim, odmah sam posmislio da iza te neoorjunaške tole zombija u Splitu ne stoji nitko drugi nego bivči jugooficir kasniji “hrvatski general” Luka Džanko. Potražih na internetu i uvjerih se da nisam pogriešio. Uz Džanka, u “središnjem odboru” te udruge crvenih zombija su sve nekakvi jugokomunistički “emeritusi” i, naravno, bivši jugooficiri.
Odmah se sjetih knjige “Svjetlo izpod Sjene” u kojoj hrvatski branitelj Jadranko Kaleb opisuje “hrvatske časnike” eks-jugoficire tipa Luke Džanka:
“U kancelariji zapovjednika Gorana svi su “Spremni”
Idemo s punkta u naše zapovjedništvo bojne. Umorni smo, ali jako zadovoljni ( poslie što su, puzeći kroz lokve vode, oštro kamenje i mine uništili opasno četničko gniezdo, nap. a. ). Moramo se istuširati i odmoriti. Mokri smo i prljavi. Sad tek osjećam kako su mi teške ruke i noge, kao da na njima imam olovo. Jedva čekam izuti čizme.
Došli smo do tarace zapovjedništva i sjeli.
Izuvamo čizme, kad odjedmom Ante podigao i pokazuje nam svoju desnu čizmu. Puna čizma krvi. Od čega? Ni on ne zna, sva mu je noga zakrvavljena. Skida čarapu. Peta. Kad su na s zasuli, u petu mu se zabio geler od mine. Nije ga ni osjetio. Donesoše brzozavoj i žurno zovu doktora. Sjeli su ga u vozilo i odvezli u ambulantu. Takav je Ante, određen je za iznenađenja. Hvala Bogu što nije gore.
Prilaze mi moji branitelji, pozdravljaju, čestitaju na akciji, prijateljski me udaraju po ramenu, tapšu po leđima. Već su čuli za akciju, čuli su odprilike što se sve dogodilo. Drago im je što je akcija uspjela.
Zovu me moji iz veze kako me treba nadređeno zapovjedništvo, zapovjednik područja Goran Štimić (Zvekan) je na telefonu. Pita Goran kako je prošlo?
Dajem mu sažeto izviješće. Samo je odgovorio - dobro, dobro.
Nije bar pokazao da ga uspjeh akcije raduje.
Moram se istuširati, a i napokon skinuti tu mokru robu sa sebe. U kući nema vode. Oprat ću se vani. I dok se perem veza mi open javlja kako me zapovjednik Goran zove žurno u zapovjedništvo. Traži da napišem izviješće i da sam za 45 minuta kod njega. Ne da mi odmora. Sada mi se javljaju stotine misli, pitanja, za što me zove, zbog čega? Što ne valja? Zove me odmah. Dobro. Moram, što ću.Preobukao sam se, sjeo za stol i pišem izvješće. Hvala Bogu moji me u zapovjedništvu bojne razumiju, već me dobro znaju, vide da sam bezvoljan i ne pitaju me puno.
Pišem o akciji , njenom tijeku i učincima. Sad već osjećam kako sam umoran. Ali što ću, nema druge. Miki će ići sa mnom i neka vozi. I dok se vozimo prema nadređenom zapovjedniku još uvijek razmišljam što bi moglo biti tako žurno. Ima li možda nekih problema s ovom akcijom? Sva ta pitanja mi daju veliku nervozu. Osjećam kako me boli na desnoj strani kod srca. Žalim se Mikiju i on mi daje neke tablete od kojih će mi navodno biti dobro. Odmah sam ih progutao samo da mi malo pomognu i da nađem barem malo mira. Mili Bože, hoću li ikad više moći imati mir.
Došli smo. Ulazim u zapovjedništvo, a na porti vojnici, propisno uredni, ne puštaju. Ne znaju oni što se jutros digađalo na crti.
Zavode me u evidenciju, telefonski provjeravaju i stavljaju me na čekanje. Teško mi ide to čekanje, teško mi je je gledanje tog protokola i cijeli taj ritual mi teško pada. Moji na crti su mokri, kašlju, a ovdje kao da je zapovjedništvo NATO-a.
Znaju li oni da je rat? Tamo su krv, blato i mrtvi, a što je ovo ovdje? Pločice se sjaje, fotelje, struja se ne štedi, hodnikom sve neka trka s papirima, nitko na nikoga ne obraća posebnu pažnju.
Ono je vojska tamo na crti, a ne ovo. Ali vojnik sam, moram prihvatiti situaciju. Možda ima koristi i od ovoga. Nisu ni oni krivi, imaju takvu zapovijed i izvršavaju je. Rugam se ja svojim mislima i pokušavam razumjeti kako se jednostavno mora zapovjedništvo područja tako ponašati, jer na taj način see prikazuje vojska, disciplina, stega, a ne mi na terenu, neuredni, divlji, živčani, sve nešto hoćemo brzo, uvijek smo u nekom nemiru.
I napokon puštaju me kod zapovjednika Gorana. Kucam i ulazim. Sjedi on u debeloj kožnoj fotelji za dugačkim stolom, inače je pukovnik, zemljovid iza njega na zidu, a na ostalim zidovima obješeno dvadesetak skupo uokvirenih zahvalnica što glase na njegovo ime, što na ime postrojbe i, naravno, istaknuta velika slika predsjednika FranjeTuđmana. Tako je taj naučio u JNA. Pokaži se, reklamiraj se i zagarantiran ti je uspjeh. I takav me stavio na čekanje.
Stara “istrcana” metoda čekanja kojom se izigrava veličina i sa kojom se želi ostaviti dojam. Čisti ruski pristup koji je kopirala JNA.
Ponudio mi je sjesti, bez pitanja stavlja čaše na stol i liva viski. Kažem mu kako ne pijem, jednostavno mi ne paše. Inače ne pijem. Dok se on čudi kako netko može biti da ne pije, pružam mu izviješće. Vidim da ga zanima, jer je odmah zainteresirano počeo čitati. Guta svaku riječ. Pročitao ga je i vraća mi uz zahtjev da ga dopunim. Traži da u izviješće navedem kako je on kao zapovjednik područja odobrio akciju i da je on taj koji je suorganizator akcije. Gledam ga, zatečen sam, iznenađen. On to ozbiljno? Kakav suorganizator? Ne može! Ne dolazi u obzir! Odbio sam uz obrazloženje kako mogu navesti da je odobrio akciju, ali suorganizator ne može.
Ništa taj nije organizirao ni suorganizirao. Na kraju krajeva ne ću napisati ništa, niti ću dopuniti da je odobrio akciju, niti ću uopće spomenuti njegovo ime, jer taj će sveiskoristiti za sebe. Imam iskustva s takvima, na kraju bi on kroz to izviješće privatizirao, materijalizirao sve što se da. Ostavio sam mu na stolu izviješće takvo kakvo je i ne želim u njemu ništa izmjeniti. Otišao sam nismo pružili ruke, a doduše nismo se rukovali ni kad sam došao.
Vratio sam se s Mikijem u svoju bojnu, u svoje zapovjedništvo.
Sjedim u zapovjedništvu, listam novine, čitam naslove i stalno mi misli lutaju. Stalno mi se vraća misao na akciju i taj sastanak s zapovjednikom Goranom, Zvekanom kako su mu nadjenuli nadimak. U ovim trenutcima više bi trebalo razmišljati o akciji, o ljudima na crti, ali eto, mene proganja taj sastanak. Kako može Zvekan biti toliko nepošten i lažov za svoj interes. To su ti tipovi što žive na tuđoj krvi….
Hrvatska je stavila Gorana Štimića na poziciju zapovjednika područja kao školovanog JNA oficira. Neće takvi na crtu, ne brini. Čast iznimkama. Iznimka je moj Štef, pravi borac s prve crte. Bio je on kapetan u JNA, ali taj je bio na prvoj crti i svojom vojnom intuicijom na južnom bojištu spasio ljudi i ljudi, cijelu satniju, a pitanje je hoće li ikada za to dobiti državno službeno priznanje. Ali, Goran Štimić, kojeg zovemo Zvekan, okupio je oko sebe u zapovjedništvo ulizice, huligane, kriminalce….”
I dok se, u strahu od šikaniranja i progona, u Hrvatskoj za koju su ratovali i krvprolievali, hrvatski branitelji koji su za vrieme ratovanja ponosno pjevali Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana, danas brane da oni nisu ustaše, Džanko i njegovi orjunaši se u toj istoj Hrvatskoj, koju mrze iz dna svoje adske duše, hvale da su “antifašisti” t.j. nasliednici krvavih jugokomunističkih ubojica koji su nad hrvatskim narodom izvršili najstrašniji genocid u njegovoj poviesti. Ovo je jedno od tisuća svjedočanstava o zločinima onih kučkinih sinova koje ovi današnj slave, objavljeno na portalu “Komunistički zločini”:
“…Drugu grupu sam ja strijeljao. Bacili smo ih obučene u Savu”
- Iskopavanja ostataka hrvatskih vojnika i civila iz masovnih grobnica aktualna su i danas, pa se tako doznaje o masovnim egzekucijama koje su partizani izvršavali diljem cijele Hrvatske.
O gnjusnosti i hladnokrvnosti izvršenja zločina, najbolje se može vidjeti iz izvješća Zvonka Brkića (studeni 1945), političkog sekretara Oblasnog komiteta KPH za Slavoniju koje je poslao Centralnom komitetu KPH. U njemu opisuje detalje o likvidaciji civila iz Slavonskog Šamca, Kruševice, Sikirevaca, Jaruga i Velike Kopanice.
Ukupno je, donosi stranica Komunistički zločini, ubijeno 23 ljudi, od toga tri žene i jedno dijete od 15 godina, a likvidirana je i cijela obitelj Crnolatac, otac i sin sa suprugama. Većina civila ubijena je na obali Save, a preživio je jedino ranjeni Pavo Kobaš koji je pobjegao preplivavši Savu.
Saslušani politički komesar Krajačić Vjekoslav 14. rujna 1945 u 14.30 sati izjavio je:
“Zovem se Krajačić Vjekoslav, rođen 28.II. 1924. U Banja Luci, općina i kotar ista, Hrvat, neoženjen, završio 8 razreda realne gimnazije u Zagrebu, zanimanje djak, otac Ivan i majka Ana, rođena Zmailović, brat Otmar, oficir u J.A. Miroslav, sekretar P.O.J. i sestra Margareta udata Turkulin.
Komadant brigade Živković Milan dao nam je direktivu koju nismo pisali u notese a niti će postavljat pitanja za to divizija i armija, a to je sljedeće: da sve one, koji bi mogli ometati i spriječavati izbore na pametan način nestanu. Na rastanku prije polaska u bataljon ja samrekao drugu Aleksiću Risti – vidjet ćeš kako će tamo izbori uspjeti i kako ću ja tu bandu očistiti. Ja sam krenuo u Slavonski Šamac 8. XI. i stigao istog dana oko pola noći.
Odmah tog dana održao sam sastanak sa komandantom bataljona i rekao sam mu da svi oni koji bi mogli omesti izbore tokom noći imadu nestati, tj. da ćemo ih ubiti.
Nakon prve noći bilo je uhapšeno 11 ljudi, koje je dao Mihajlo Nikolić, sem jednoga, koji je doveden iz Strizivojne, a za kojega Mihajlo nije dao nikakve podatke.
Prvu noć tj. 8. XI. ja sam hapsio petoricu u Šamcu, dočim drugu noć je imao sve podatke o hapšenicima komandant bataljona Prodanović Stojan. Streljanjem sam rukovodio lično ja.
Streljanje smo izvršili poslije pola noći na lijevoj obali rijeke Save sa pištoljima u zatiljak i gurnuli ih u vodu, u tok rijeke Save.
Prvu noć, tj. 8. XI. ubijeno je 11, medju njima i dvije žene, dok drugu noć ubijeno je 10 od kojih je bila isto jedna žena.
U hapšenju i ubijanju su sudjelovali slijedeći: Kreačić, Prodanović Stojan, komandant bataljona, Magdić Drago, vodnik veze, Vukelić Savo, komandir, Filković Pero, komandir, Matić Stevo i Mihailo Nikolić.
Istrage nismo vršili nikakve nad hapšenicima. Hapšenici su dolazili u štab bataljona vezani u žicu u civilno odjelo i bili tučeni.
Poznato mi je da je dotjeran u štab bataljona jedan civil, koji je kidao parole i zamazao sliku Tita u Kopanici. Kada je došao isti je bio streljan sa ostalima, a tako isto i onaj civil iz Strizivojne, kojeg je uputio komandant brigade, s tim da se stavi samo u pritvor dok ne prođu izbori.
“Drugu grupu strijeljao sam ja”
Ove navode je potvrdio na saslušanju i Matić Stevo:
“Zovem se Matić Đure Stevo, rođen 29. III. 1926. god. u Subotici zavičajna općina Podvinjekotar SL Brod, Srbin, svršio 4 razreda os. škole, po zanimanju ratar.
Iz štaba smo krenuli ja Kreačić, Filković Pero, Filipović Milorad, Bregović Ivan, Magdić Drago vodnik veze, i desetar iz mitraljezke ćete. Kreačić je naredio da se tjeraju niz Savu iz mlinova i da se postreljaju. Kada smo već došli na mjesto utekao nam je jedan civil.
Prvu grupu je streljao Kreačić trojicu iz pištolja. Drugu grupu streljao sam ja i to trojicu.
Treću grupu strijeljao je Filković Pero komandir, 5 osoba od toga dvije žene. Nakon toga pobacali smo ih u Savu obučene.
Po pričanju komandira mitraljezke ćete Kreačić i komandant sami su streljali civile iz Sikirevaca, dvojica su izašla iz vode, ali ih je naknadno patrola uhvatila i bili su streljani. Dok je jedan zakopan pokraj samog štaba u bašči.”
Eto, to su “heroji” koje slavi Luka Džanko i njegova šačica jugokomunističke bagre u Splitu.
Ali ni to im nije dosta, pa se ovom montažom, na slici koju rabe kao logo za njihovu udrugu, ušljive jugokomunističke krvnike usuđuju izjednačivati s častnim hrvatskim braniteljima.
A zašto i ne bi kada znaju da su uz njih Plenković i njegova vlada, Međed, Pupovac, Đakić, Milanović i sva ostala družina jugokomunističkih sinova i unuka, ratnih dezertera i drugog neojugoslavenskog ološa. A gdje su u svemu ovome naši hrvatski branitelji? Poslie spektakularne pobjede u ratu razštrkali su se kao rakova djeca u stotinu braniteljskih udruga i političkih grupica i, kao da su se od hrabrih ratnika nekom čudnom metamorfozom pretvorili u miševe, koji se ne usude ovim kučkinim sinovima koji javno slave masovne ubojice njihova naroda reći ni - sramite se, a kamoli da im sude istom mjerom kojom su njihovi idoli sudili stotinama tisuća nevinih Hrvata. Umjesto toga naši,jednom hrabri, branitelji stalno ponavljaju “Nismo mi ustaše”.
I niste! Jer da u Hrvatskoj ima i jedan ustaša ova jugokomunistička bagra bi bila davno poslanak svojim idolima uSatanijelovom carstvu.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
