Zvonimir R. Došen: Nacistički i fašistički” simboli i pozdravi
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 17 Studeni 2022 23:55
Budistički prsten koji svatko danas može kupiti u trgovini Walmart u Kanadi. Ciena 25 dolara.
Zato što su ga 1930ih za svoj simbol uzeli nacisti kukasti križ, swastika, gama-križ, Hakenkreuz ili pod kakvim sve imenima on bio poznat, ovaj drevni religijski simbol je (uglavnom) za Židove, polucrvene političare “demokratskog” Zapada i, naravno, za nasliednike marksizma, staljinizma i Titoizma, a.k.a. “antifašiste”
je simbol fašizma, antisemitizma, rasizma i svakoga drugog zla. On je za njih anatema svega što je liepo, normalno, uljudno, pravedno i sveto.
Prije nego su ga nacisti “uzurpirali” ovaj simbol se u Europi i Americi rabio kao simbol sreće, a na Dalekom iztoku: Indiji, Šri Lanki, Kini, Mongoliji, Japanu i drugim zemljama hindusi, budisti i jainisti od pamtivjeka ga rabe kao simbol duhovnosti i božanstva. U Indiji ga prilikom ženitbe i za vrieme Diwali-a ( festival svietla ) upotrebljavaju kao simbol vjernosti i prosvjete.
U Sjevernoj Americi indijansko pleme Navajo ga od pamtivjeka smatra simbolom sreće i prosperiteta.
Rieč swastika (sauvastika) potječe iz sanskrita a znači - znak koji vodi do blagostanja. U Kini ga zovu “vanzi” - simbol za sve. Do njihova uništenja 1229., stari “heretici” katareni u južnoj Francuskoj rabili su ga kao glavni vjerski simbol.
Koliko je poznato u Njemačku ga je prvi 1868. donio svećenik Teodorich Hagen, koji ga je pronašao na svojim putovanjima u potrazi za transcendentnim ujedinjenjem različitih religija kroz Kavkaz, Palestinu, Perziju, Arabiju, Tursku i druge predjele Srednjeg iztoka. Čim se vratio Hagen je pozvao razne majstore i naredio im da na svim ćoškovima samostana u Lambachu na kamen i drvo urežu kukasti križ.
Drugi je bio Heinrich Schliemann. Služeći se Homerovom Ilijadom koju su svi smatrali mitom, Shliemann je bio uvjeren da je Homer u svome epu opisao stvarne događaje i on je 1868. odlučio poći u portagu za Trojom. Poslie tri godine lutanja po grčkim otocima njemački biznisman Schliemann je na tuskoj obali na Egejskom moru odkrio ono u što arheolozi nisu vjerovali da postoji.
Na mjestu pod imenom Hasarlik (na turskom, mjesto tvrđave) Schliemann i britanski arheolog Frank Calvert, kojega je Schliemann kao stručnjaka pozvao da mu pomogne, počeli su kopati. Poslie dugog i vrlo napornog kopanja, rabeći, krampove, batove i željezne poluge, Schliemann i Calvert su odkrili ruševine Troje. Poslie detaljnog pregledanja odkrili su da je u Troji tijekom nekoliko tisuća godina živjelo sedam različitih civilizacija.
Ruševine Troje
Schliemann i Calvert su u svih sedam naslaga u zidinama Troje odkrili preko 1.800 krhotina različitih posuda i skulptura s kukastim križevima.
Schliemann je za vrieme svojih putovanja ove simbole nalazio na svim stranama svieta - od Tibeta do Zlatne Obale u Africi, do Paragvaja u Južnoj Americi. Kako su Schliemannova odkrića postajala sve zanimljivija ovaj simbol je postajao sve iztaknutiji ipo čitavoj Europi postao popularan kao simbol sreće.
U Americi su tada ovaj simbol počeli stavljati na razne artikle Boy Scout-a i Girl Guide-a. Coca-Cola ga je stavlala na svoje boce, a čak se pojavio i na odorama američke vojske.
Ali kad su nacisti taj isti simbol uzeli kao simbol svoga “arijanstva” u Americi i Europi su ga proglasili simbolom nacizma i odbacili kao vruć krumpir. Isto su učinili i s “Bellamyevim pozdravom”. Stari rimski pozdrav (uzdignuta desna ruka s izpruženim prstima) u Americi je bio poznat kao Bellamy-ev pozdrav (The Bellamy Salute) i rabljen je kao pozdrav i znak jamstva vjernosti američoj zastavi (Pledge of Allegiance to the Flag) punih 50 godina, od 12. listopada1892. do 22. prosinca 1942., kada je Kongres izglasao promjenu paragrafa 7 Zakona o zastavi (The Flag Code) kojom je određeno da se prilikom pozdrava umjesto uzdizanja desna ruka stavi na srdce.
Pozdrav je dobio ime po Francisu Bellamy. On je na nagovor vlastnika jednoga magazina, Daniela Forda, koji je kako bi američkom puku podigao opadajući osjećaj domoljublja, vodio kampanju da se u svaku školu u Ujedinjenim Američkim Državama postavi američki stijeg i da mu svaki građanin, a posebno djeca svako jutro kada uđu u učionicu trebaju jednim specifičnim pozdravom zakleti vjernost.
U to doba, manje od 30 godina poslie krvavog građanskog rata, jedinstvo američkog naroda je još bilo vrlo krhko. Ford ga je zamolio da napiše zakletvu vjernosti zastavi što je on uskoro učinio.
I nakon vrlo kratkog vremena zakletva je u Americi postala vrlo popularna i omniprisutna u školama, kampovima, na političkim skupovima, u Kongresu i drugdje.
Ali jednostavno stajati izpred barjaka, u njega zuriti i rukama obješenim niz tielo recitirati pozdrav izgledalo bi u najmanju ruku nespretno pa je odlučeno da se pronađe jedan prikladan pozdrav. Poslie kratke razprave odlučeno je da za vrieme recitiranja zakletve vjernosti zastavi (Zaklinjem vjernost mojoj zastavi i Republici koju ona predstavlja - jedan narod - nedjeljiv - sa slobodom i pravdom za sve!), svaka osoba, čovjek, žena i dijete - s lievom rukom uz tielo, u stavu pozor, podigne ukočenu desnu ruku s izpruženim prstima prema zastavi.
Kad su nacisti s isto tako uzdignutom desnom rukom počeli uzvikivati Sieg Heil (pozdrav pobjedi), i Heil Hitler (pozdrav Hitleru) pozdrav je postao odvratan kao simbol nacizma i svakoga zla.
Arijanstvo
Koncept arijanstva, kao uzvišene rase bielih, jakih, visokih plavookih blondih ljudi nikao je u osamnaestom stoljeću iz komparativne lingvistike kad je britanski profesor u Indiji, Sir William Jones, slučajno odkrio neke sličnosti sanskrita s grčkim i latinskim jezikom. Na temelju toga on je narodima koji su govorili tim jezicima dao ime Arya, što na sanskritu znači “plemenit”. S vremenom drugi jezikoslovci će pripadnost tom “arijanstvu” pripisati više od 40 raznih naroda među kojima su (na vrhu) Englezi i Niemci.
Tijekom idućeg stoljeća razni kvazi-filozofi i politički demagozi ovo će obično odkriće podpuno izopačiti i pretvoriti u bezkrajna nagađanja zašto u indijskim i europskim jezicima postoje tolike sličnosti. Jedni su ocienili da je negdje u davnoj prošlosti jedna grupa himalajskih ratnika pošla prema zapadu osvajajući sve pred sobom, da bi se na koncu zaustavila u Njemačkoj. Drugi su tumačili obrnuto, da su se Arijanci iz svoje pradomovine Njemačke razširili prema iztoku.
U svome “Essai sur l'inégalité des races humaines” (Esej o nejednakosti ljudskih rasa) francuski aristokrat i diplomat barun Joseph Arthur de Gobineau 1883. zaključuje da se poviest može podpuno razumjeti samo kroz rasne naočale i da su bielci, prije svega germanski arijanci, viši (superiorniji) od svih drugih rasa, da su oni odgovorni za svako veliko civilizacijsko postignuće te da će nastaviti uspješno rasti jedino održavanjem svoje rase čistom od miešanja s drugim rasama.
Onda se pojavio engleski aristokrat Houston Stewart Chamberlain, koji se, bez obzira na to što je bio u blizoj rodbinskoj vezi s britanskim admiralima i generalima, zaljubio u Njemačku. Chamberlain se preselio u Njemačku i postao njezin državlajnin. Ubrzo se sprijateljio s skladateljem Rikardom Wagnerom i oženio njegovu kćer Evu. Kretao se u najvišim slojevima niemačkog družtva, čak se dopisivao i s carem Wilhelmom II.
On 1899. Izdaje knjigu “The Foundations of the Nineteenth Century” (Temelji devetnaestog stoljeća) u kojoj piše da su Židovi “bastard race” (rasa kopiladi) i da biološki superiorni teutonski narodi, posebno Niemci, zaslužuju da vladaju svietom.
U predvečerje 2. svj. rata 1938. godine, u gradu Royal Oak u državi Michigan u Americi svećenik Charles Coughlin na svom radio showu, kojega je redovno slušalo oko 40 milijuna Amerikanaca, govori o konspiraciji Židova i komunista pa u jednom svom govoru u Bronxu u New Yorku kaže: “Kad mi sredimo Židove oni će misliti da je ono kako ih tretiraju Niemci ništa!”
Tih godina svi su na “demokratskom” Zapadu i boljševičkom Iztoku hvalili Hitlera. U jednom svom govoru 1938. Winston Churchill je naglasio: “Da Engleska pane u anarhiju ja bih molio Boga da joj pošalje čovjeka Hitlerovih odlika!”
Nürnberški tribunal
Saveznici, Churchill i Staljin, već su 1942. najavili da će poslie pobjede nad Njemačkom svoje neprijatelje, ne samo naciste, nego sve vojne častnike i civilne službenike suditi kao ratne zločince, ali se nisu mogli nagoditi kako će to učiniti. Churchill je najprije zagovarao masovna strieljanja a Staljin masovna suđenja poput onih montiranih suđenja u njegovim čistkama. Kad je rat završen Churchill je zahtievao suđenja a Staljin masovna strieljanja.
Rooseveltov ministar financija, zionist Henry Morgenthau, je “protiv zemlje koja je Europu i Ameriku uvukla u dva svietska rata” tražio najstrože odmazde. On predlaže razpuštanje niemačke vojske, kompletnu destrukciju niemačke industrije i da se sve “naciste” (članove Nacional-socijalističke Partije) osudi na dugogodišnji težki prisilni rad, a sve njihove lidere ustrieli na licu mjesta.
Njemu se suprostavio ministar rata Henry Stimson da on tim svojim osvetničkim namjerama želi činiti isto ono što i nacisti. Stimson predlaže uhićenja, detaljnu iztragu i suđenja vodećim nacistima, među prvima onima iz vrha Gestapo-a. Roosevelt se složio sa Stimsonom.
Ali pošto za jedan takav sud nije postojao presedan svaeznički juristi nisu znali kako i na kojim propisima međunarodnog prava uzpostaviti jedan takav sud. Za to je Stimson u svom Ministarstvu rata osnovao odbor sastavljen od nekoliko pravnika nižega ranga da pokušaju naći neku pravnu osnovu.
Jedan od ovih pravnika, tada pukovnik američke vojske, Murray Barnays sasatavio je kratki memorandum na kojem će Saveznici utemeljiti tzv. Međunarodni vojni tribunal u Nürnbergu.
Bernays je u svom memorandumu tvrdio da je nacistički sustav bio jedna velika konspiracija i da na temelju toga njegovi lideri mogu biti suđeni kao zločinci, da su kao posebne komponente te konspiracije; SS i Gestapo, zločinačke organizacije i da se svi vođe i obični članovi “nacističke mašine” mogu smatrati zločincima.
Nitko ne može osporavati da su vodeći nacistički ideolozi, političari, Gestapo i SS nad Židovima i drugim “Untermensch” izvršili zločin genocida i da su za to trebali biti kažnjeni. Ali odkuda su pobjednici, prvi put u poviesti ratovanja, stekli pravo suditi vojnim zapovjednicima koji s tim zločinima nisu imali nikakve veze? Kao i hrvatski generali u Beogradu, njemački visoki častnici osuđeni na smrt na ovom sramotnom tribunalu pokazali su se do zadnjega časa svoga života kao ponosni vojnici.
Prije nego je obješen generalpukovnik Alfred Jodl je uzdigao desnu ruku i zuviknuo: "Ich grüße Dich, mein ewiges Deutschland"(Pozdravljam Te moja vječna Njemačka!). A feldmaršal Wilhelm Keitel: “Molim Boga Svemogućega da bude milostiv mome narodu. Više od dva milijuna njemačkih vojnika otišlo je prije mene u smrt za Domovinu i ja sada sliedim moje sinove. Sve za Njemačku!”
Na bezbrojnim suđenjima diljem Njemačke poslie završetka rata tisuće Njemaca je osuđeno na smrt ili dugotrajne robije zato što su svojim govorima poticali na rasizam, mržnju i zločine nad drugim narodima. Nu taj ‘magnum crimen’ vriedio je samo za one pobjeđene u ratu. Ni jednom od savezničkih ‘bogova pravde’ nije palo na pamet da za puno gore zločine, kao 2 milijuna silovanih žena, djevojčica i starica, osudi Žukova, Koneva, Rkosovskog ili nekoga od komunističkih protagonista kao napr. bijesnog ratnog korespodenta boljševičke Crvene armije Židova Iliju Ehrenburga, koji je u njegovim vatrenim govorima boljševičkim vojnicima vikao: “Niemci nisu humana bića. Od sada rieč Niemac treba da potiče puščanu vatru. Mi nećemo govoriti! Mi ćemo ubijati! Ako tijekom dana niste ubili ni jednog Niemca vi ste stratili dan! Ne brojite dane, ne brojite milje! Brojite jedino Niemce koje ste ubili! Ubij Niemca - to je molitva vaše stare majke! Ubij Niemca - to je na što vas vaša djeca zaklinju da radite! Ubij Niemca - to je krik naše ruske zemlje! Ne kolebaj se ! Nemoj sustati! Ubijaj!”
Nitko od ovih famoznih savezničkih kadija ni njihovih nasliednika nije sjetio da krvavu zviezdu petokraku pod kojom je ubijeno 150 milijuna ljudi osudi kao zločinački simbol.
Pod ovom zastavom utemeljene su obe hrvatske države u novije doba - Nezavisna Država Hrvatska i Republika Hrvatska. Kako 1941. tako i 1991. ova zastava s poviestnim hrvatskim grbom u sredini bila je (i uvijek će biti) simbol hrvatske slobode. Jesmo li tako brzo zaboravili one velebne manifestacije diljem Hrvatske 1991. na kojima je pod morem ovih zastava ogromna većina hrvatskoga naroda glasala za svoju suverenu i slobodnu državu. Ali taj se simbol nije svidio pobunjenim Vlasima, jer je, kako rekoše, pod njim, kako 1941. tako i 1991. ubijan “jadni goloruki srpski narod”. Njima su se, naravno, odmah pridružili “antifašisti” okupljeni oko Tuđmana i on je, kako bi ih zadovoljio, pozvao nekog Šuteja ( vjerojatno potomak notornog Jure Šuteja , ministra financija u Karađorđevićevoj Jugoslaviji ) da izradi novu “hrvatsku zastavu”. Ovaj se odmah latio posla, na grbu promiješao kocke i iznad njega stavio neke slike iz zoološkog vrta. I u Hrvatskoj, u kojoj od njezinog utemeljenja do danas na vlasti izmjenjuju sad Udba sad Partija, taj je smiješni novi stijeg postao službenim državnim simbolom, a hrvatski poviestni barjak proglašen “fašističkim”.
Nu, kako se poviest stalno ponavlja, opet će doći dan kada će Hrvati opet pod ovim poviestnim simbolom ustati u obranu svoje Domovine. Za mene je kasno, ja ga sigurno neću dočekati. Ali naša buduća pokoljenja sigurno hoće. Nadam se da će biti pametnja od nas.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
