Zvonimir R. Došen: Maršal s kokošjim srcem ili Chickenhearted Marshal
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 25 Studeni 2022 12:55
“Maršal” Tito u pećini u Drvaru uoči njemačkog desanta ( do njega je Sreten Žujović )
U srbijanskom Kuriru na Titin 130. rođendan 25.svibnja 2022. ( pravi J.B. je rođen 7. svibnja 1892. ) objavljen je članak pod naslovom “Dan kada se Tito tresao od straha” u kojemu je uz druge kukavičluke “najvećeg sina naših naroda i narodnosti” opisan i onaj u Drvaru 1944. godine, koji je, kako kažu, “mogao da promeni budućnost:
- Mnogi sa sjetom se danas prisjete Dana mladosti koji se obilježavao svakog 25. svibnja u onoj velikoj Jugoslaviji kao rođendan Josipa Broza Tita. Organizirani su sletovi na stadionu JNA uz predaju štafete maršalu u svečanoj loži. I tako je bilo do 1979. godine. Već naredne, najveći sin naših naroda i narodnosti nije bio živ. Uz slogan "I poslie Tita Tito" sve do 1988. davano je vještačko disanje kako ovom prazniku tako i samoj zemlji. Idućeg proljeća Dan mladosti nije više postojao. Dvie godine kasnije usliedio je krvavi raspad zemlje koja se prostirala od Vardara pa do Triglava, i od Đerdapa pa do Jadrana.
I danas odaju počast na grobu Josipa Broza
Da Titu odaju počast dolazili su danas ljudi u Kuću cvieća, gdje je sahranjen, nosili su zastave sa zviezdom petokrakom, majice sa njegovim likom, pričali su s nostalgijom o tim prošlim vremenima. Taj 25. maj zabilježen je kao zvaničan datum Brozovog rođenja i obilježavan je kao takav i tijekom rata iako je on, opet prema zvaničnoj biografiji, rođen 7. svibnja. Neki kažu da je datum odabran jer je on u svojim lažnim dokumentima kao ilegalac imao zabilježene razne datume, pa je grieškom poslie ustanovljen ovaj a da se, eto, on nikada nije pobunio.
Moglo da promieni budućnost
Međutim, 25. svibnja je i spomen na događaj iz 1944. koji je mogao promieniti cieli tok borbe za oslobođenje od nacista i fašista u Drugom svjetskom ratu. Dvie su verzije kako se to moglo destiti. Zvanična (to se uvijek mora naglasiti), koju smo učili svojevremeno u školi, jest da su se Niemci namjerili da ga uhvate tokom operacije "Reselšprung", odnosno "Konjićev skok", poznatijom u narodu kao Desant na Drvar, a da su osujećeni hrabrošću mladih proletera, komandanata i samog Broza. Da su uspjeli u tome, pitanje je kakva bi bila dalja sudbina jedinica NOVJ i da li bi zaista one dočekale crvenoarmejce i protjerale neprijatelja. I ako bi se održale, pitanje je da li bi na izborima po okončanju rata narod ubjedljivo dao poverenje KPJ i da li bi zemlja išla u pravcu koji nam je dobro poznat.
( I vrabci znaju kakvi su bili izbori na kojim mu je narod dao “ubjedljivo povjerenje”. Sjećam se da su moji stariji pričaki kako su na “izborima” 1946. bile postavljene dvie kutije, jedna crna, jedna crvena. Crvena je bila za Tita, a crna protiv. Između kutija su stajala dva oznaša s “šmajserima” i, naravno, nitko tko nije bio spreman umrieti nije se usudio svoju kuglicu baciti u crnu kutiju, nap. ZRD. )
Druga verzija je ona o kojoj se nije pričalo i koja se skrivala dugo od javnosti - Tito se toliko uplašio tog dana da je sam htio da se preda i da su mu drugovi uperili pištolj u glavu i... Al’ krenimo od priča iz udžbenika.
Desant na Drvar je okarakteriziran kao posljednji pokušaj Niemaca da maršala ubiju ili zarobe. Akciju je, kako navodi Antifašistički vijesnik osobno inicirao Adolf Hitler, koji je sredinom 1943. u svojoj Vučjoj jazbini naredio komandantu Druge armije general-pukovniku Lotaru Renduliću da utvrdi gdje se nalazi Glavni partizanski štab i da ga uništi. Tada je Hitler smatrao da će se zapadni saveznici iskrcati baš na Jadranskoj obali.
Munjevita akcija
Pokušaj hvatanja Josipa Broza predstavljao je klasičnu primjenu Blickriga. Bila je to munjevita akcija uz upotrebu ograničenih snaga u kojoj su osnovu sačinjavali pripadnici elitnog 500. SS padobranskog bataljuna i 15. planinskog korpusa. Uključeno je i 2.000 elitnih vojnika divizije "Princ Eugen", a Luftvafe je stavio na raspolaganje oko stotinu borbenih i transportnih aviona i desantnih jedrilica.
U periodu od 21. do 25. svibnja 500. SS bataljon se u najvećoj tajnosti prebacio iz Kraljeva na aerodrome u Cerklju, Borongaju i Lučkom pored Zagreba, te u Zrenjanin i Banjaluku. Svaki vojnik je imao kod sebe Titovu fotografiju.
U to vrieme uz Vrhovni štab su bili samo Prateći bataljon i 137 polaznika Oficirske škole. Rano ujutro 25. svibnja njemački su avioni bombardirali Drvar uništavajući predpostavljene najjače odbrambene punktove, pri čemu je ubijeno i mnogo civila.
Padobranci iz grupe "Panter" uspješno su se spustili u središte grada i nakon konsolidacije napali u pravcu pećine naknadno shvativši da su Tito i partizanski Vrhovni štab baš tamo po intenzitetu otpora. U pripremi plana imali pogirešnu informaciju da je Tito negdje na Šobića glavici i tu su u prvi mah usmjeri svoje najveće snage. Oko 9 sati Niemci su ovladali centrom grada, masakrirajući stanovništvo.
Njemački kažnjenici
Kad je situacija postala kritična, iz Šipovljana je u kontranapad krenulo 137 polaznika Oficirske škole. Borili su se fanatično, baš kao i Niemci, jer su pripadnici 500. SS bataljona "kupovali rehabilitaciju" s obzirom na to da se radilo o kažnjeničkom bataljunu.
Kad je u neravnopravnom odnosu snaga ipak prevagnula brojnija njemačka sila, iz pravca Kamenice i Trninić Briega pristigli su "do zuba naoružani" borci Treće ličke brigade iz sastava Šeste ličke proleterske divizije "Nikola Tesla". Došli su u zadnji čas.
Bilo je mnogo poginulih boraca koji su branili Tita.
O ovome se nije pričalo
Ipak, postoji verzija koja stavlja sjenu isključivo na hrabrost Josipa Broza Tita.
Aleksandar Leka Ranković iliti drug Marko, njegov najbliži suradnik do Brionskog plenuma, rekao je u jednom intervjuu: "U ratu je Tito više puta zapadao u velike depresije i bio demoralisan…"
Jedna od tih kriza desila se i u svibnju 1944. godine. Što se sve dešavalo u pećini u kojoj je Tito bio sa svojim komandantima iz Vrhovnog štaba nikada nije skroz razjašnjeno. Postoji nekoliko svjedočenja...
Kada su Niemci shvatili da se Titovo sklonište nalazi u drvarskoj pećini, napad su usmjerili u tom pravcu. Maršalu su suradnici predložili brzo povlačenje. Tito je, kažu, bio vidno uzpaničen, malodušan. Pitao je da li su se padobranci spustili na brdo iznad pećine, a kada mu je rečeno da to niko ne zna, počeo je da viče: "Ne želim im pasti pravo u ruke!"
Svjedoci su pričali da je još veći kaos izazvala Titova sekretarica i ljubavnica Davorjanka Zdenka Paunović, koja je imala histerićne napade. Tito je nekoliko puta vadio pištolj ali nije imao snage da ubije svog psa Tigra koji je neprestano lajao. Hladnokrvan je bio Leka Ranković, koji je sa Sretenom Žujovićem i Arsom Jovanovićem napustio pećinu i organizirao obranu.
Stara kukavice
Kada je procjenio situaciju Ranković je po kuriru poslao Sretenu Žujoviću poruku da se Tito mora povući na vrh brda, gdje nema neprijateljskih jedinica, navele su svojevremeno u svom tekstu Novosti. Prema svjedočenju Đure Meštrovića datom Vladimiru Dedijeru i sjećanjima Slavke Ranković, koja je bila u u Vrhovnom štabu, Jože Pirjevec piše:
“Žujović se probio do pećine i kolibe. Našao je Tita u svečanoj uniformi i Zdenku u vojnoj. Očito ga je bila uvjerila da se preda Niemcima. Crni (Sreten Žujović), kome je Tito već dugo išao na živce, nije postupio baš obzirno. Potegao je revolver i počeo vikati: "Šta to znači? Obukao si svečanu uniformu, ali znaj da im se živ nećeš predati. Izlazi, stara kukavice! Oćeš da se predaš Nemcima i kao komandant spaseš glavu, a upropastiš i izdaš našu borbu!”.
Spas u zadnji čas Tita prebacili u Italiju, pa na Vis
Tito i njegova pratnja su spašeni, i na nagovor saveznika u noći 3. lipnja on je odletio ruskim avionom u Italiju s improviziranog uzletišta na Kupreškom polju.
Niemci su zarobili samo unifirmu koja je šivena za Tita kao rođendanski poklon.
Dva dana kasnije doplovio je na sigurni Vis koji je, među ostalima, štitio Balkan Air Force, saveznička jedinica zadužena za podršku partizanima u sklopu Mediteranskih vazdušnih snaga.
Maršalovo junaštvo bez presedana
Prijetnjom ga je natjerao da napusti sklonište, a istovremeno je toliko smirio Davorjanku da je pošla za njim. Strmom stazom koja je vodila u kolibu izlazak nije bio moguć, jer je bila pod neprestanom neprijateljskom paljbom. Žujović je tada predložio da probiju drveni pod kolibe i konopcem se spuste po koritu potoka koji je tekao kroz pećinu... Od padobranske svile su ispleli dovoljno debeo konopac po kome su se spustili približno petnaest metara u dubinu... a odatle su puzali uzbrdo.
Vrhovni štab se u proljeće 1944. godine sa Titom nalazio u Drvaru. Bile su i tri savezničke vojne misije. U britanskoj se nalazio i Randolf, sin Vinstona Čerčila, u američkoj je bio i delegat generala Ajzenhauera Robert Kroford, dok se u sovjetskoj nalazio Staljinov predstavnik general Kornjejev. Atmosfera je bila gotovo idilična. Do Petrovca je saobraćao partizanski voz. Bila je to velika slobodna teritorija.
Randolf Čerčil je nakratko zarobljen prilikom njemačkog desanta na Drvar. Međutim, njemački vojnici nisu uspeli otkriti njegov identitet, a ubrzo su ga oslobodili partizani.
Potom je sa šefom britanske vojne misije i članovima Vrhovnog štaba prešao na ostrvo Vis.
( Randolph Churchill, Robert Crawford i Kornjejev su za vrieme operacije bili u mjestu ( Drvaru ). Pošto su bili u civilnoj odjeći Niemci su mislili da se radi o mještanima civilima i nisu ih dirali. Kad su Niemci napustili mjesto oni su pobjegli prema Bos. Petrovcu za kokošjim maršalom i njegovim “herojima”, nap. ZRD. )
Randolph Churchill
Kada su izašli na plato iznad pećine, tamo ih je čekao Ranković.
Tito je sa suzama u očima prišao Marku i zagrlio ga. Jedino je pitao šta je sa ruskom misijom - ispričala je Slavka Ranković.
Josip Broz je sve ovo zaboravio 22 godine kasnije na Brijunima kada je smjenjivao svog najvjernijeg suradnika Aleksandra Leku Rankovića alijas druga Marka.Nosio je tamne naočale za sunce, nije smio da me pogleda u oči”, ostale su zabilježene Lekine rieči.
Bijeg na otok Vis, a onda u Italiju
U noći između 3. i 4. lipnja 1944. sovjetski pilot Aleksandar Šornikov se u smjelom manevru probio kroz niske i olujne oblake i sletio na bakljama označenu pistu kod Kupresa, gdje su ga očekivali članovi Vrhovnog štaba, Politbiroa i stranih vojnih misija. U avion se moglo ukrcati samo dvadeset ljudi. Nastala je gužva tko će ući u avion. I pored toga meteža, Tito je ulazeći u avion doviknuo Žujoviću:
“Crni, čuvaj mog konja!”
Žujović se na to cinično osmijehnuo i rekao: “Brine se o svom konju, a nas ostavlja u ovom sosu!”, zapisao je o ovom događaju Milovan Đilas.
Kada su nekoliko mjeseci kasnije (22. listopada 1944.) boljševički tenkovi ušli u Beograd za njima su, da ga “oslobode”, ušli i Titini borci. Nekoliko dana kasnije je u parolama o njegovom junaštvu okićen Beograd iz Italije stigao i “junački maršal”. I dok su razdragani Srbi u kozaračkom kolu pjevali “Nema kola da se krene, da se Tito ne spomene”, ponovno “oslobodio prestonicu jugoslovenskih naroda i narodnosti”.
Ranković, Žujović i drugi koji su bili svjedoci njegova “junaštva” u drvarskoj pećini, ne samo da su sve “zaboravili” nego su naredili Ozni da skrati za glavu svakoga tko bi se usudio o tome pisnuti.
Eto, to je taj veliki “heroj naših naroda i narodnosti”, pa kad su njegovi današnji “antifašisti” već toliko obsjednuti idejom da neki trg treba nositi njegovo ime najpogodnije i jedino mjesto na kojem bi taj trg mogao biti je u onoj pećini u Drvaru gdje je on 25. svibnja 1944. dobro ukaljao svoje gaće. Taj trg bi za strane turiste zasigurno bio jedna od vrhunskih atrakcija pa “drugovima i drugaricama” savjetujem da njegovo ime napišu na engleskom -
“Ckickenhearted Marshal’s Square”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
