Zvonimir R. Došen: Legendarna Crna legija, strah i trepet četnika i partizana
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 02 Prosinac 2022 13:00
Primjetio sam da neki naši ljudi pokušavaju na youtube-u u pravom svietlu prikazati ovu legendarnu ustašku udarnu jedinicu. Ali zbog nedostatka informacija, koje je još i danas teško dobiti u “slobodnoj i demokratskoj” Hrvatskoj, njihov opis ove, spontano iz naroda nikle braniteljske jedinice, je vrlo skučen, a ponešto i netočan.
Ustaška udarna jedinica, koja će kasnije dobiti ime “Crna legija”, nastala je u Sarajevu u travnju 1941. pod nazivom “Sarajevski ustaški logor”.
Jedinicu su postrojili sarajevski studenti Jozo Zubić, Drago Jilek i Bećir Lokmić. Jedinica se sastojala od svega 12 dragovoljaca. Osim trojice osnivača, jedinici je pristupila još devetorica sarajevskih mladića studenata: Srećko Rover, Leonard Telegy, Zvonimir Seleš, Stanko Seleš, Braco Juratović, Miro Mak, Ante Ljubić, te braća Pavao i Zvonimir Buljan.
Za zapovjednika izabran je ustaški logornik Sarajeva Bećir Lokmić, a zadatak joj je bio čuvati javne objekte od četničke sabotaže i vršenje stražarske službe. Uslied četničkih pobuna u široj okolici Sarajeva ova jedinica se ubrzo povećala na 100 dragovoljaca.
Vatreno krštenje dobila je u srpnju 1941. na željezničkoj postaji na Palama, 15 km iztočno od Sarajeva, gdje je branila sarajevski vodovod od četničkih napadaja. Nakon toga jedinica vodi borbe u okolici Sarajeva, pod Igmanom, Trebevićem i na Romaniji.
U kolovozu 1941., dio jedinice, 64 momka, od kojih 53 Sarajlije i 11 Travničana, odlaze po nalogu Jure Francetića, tada povjerenika Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost Sarajeva, u iztočnu Hercegovinu radi sudjelovanja u borbama protiv pobunjenih četnika. Među ostalim, u toj skupini nalaze se Jilek,Telegy, Rover i Ivica Kolanović.
Prebačeni su samovozima preko Mostara i Nevesinja do Gacka.U tom prostoru imali su okršaje s četnicima kod Avtovca, a zatim kod obližnjeg Stepena. Naoružanje im je bilo: puške, ručne granate i 2 strojnice marke Zbrojovka. Bili su obučeni u hlače i košulje maslinaste boje, a na glavi su imali taborske kapice.
U rujnu 1941. 70 pripadnika sarajevskog Ustaškog logora sudjeluje u borbama protiv četnika za oslobođenje željezničke pruge na dionici Maglaj - Trbuk - Doboj. Tom prilikom u borbi pogiba zapovjednik jedinice Bećir Lokmić.
Poslije pogibije Bećira Lokmića zapovjedništvo postrojbe preuzima povjerenik za Sarajevo ustaški satnik Jure Francetić.
U listopadu 1941. Francetić se odlučuje na postrojenje prve pukovnije Ustaške vojnice u Sarajevu. Kao osnovu uzima već postojeću sarajevsku postrojbu, koja se povećava na stališ od 400 momaka i tvori 4 satnije prve bojne. Pripadnici bojne bili su obučeni u odore raznog kroja i boje.
U to vrieme odkrivena je u Sarajevu u skladištu bogoslovije veća količina sukna crne boje namjenjenog za fratarske habite, iako ne po boji ali po kakvoći prikladne i za vojničke odore, pa se braća Pavao i Zvonimir Buljan odlučuju dati si skrojiti odore od toga crnoga sukna.
Vidjevši kako im lijepo stoje i drugi momci su počeli od toga sukna naručivati odore. Kako su svima liepo pristajale narod ih je iz milja počeo zvati “Crncima”. Već tijekom studenog cijela je prva bojna bila obučena u crne odore.Eto, tako je nastala legendarna Crna legija.
Smještena u vojarnici na Koševu, podvrgnuta vojnoj stezi, Prva bojna bila je toga mjeseca osposobljena da kao jaka udarna jedinica uzme učešća u borbama.
Tako ona, pod zapovjedništvom Francetića, uz tri domobranske i četiri ustaške bojne, sudjeluje početkom prosinca u borbama za razterećenje i čišćenje željezničke pruge između Maglaja i Doboja, često napadane od četnika i partizana smještenih na planini Ozrenu. Njen nastup u tim borbama, sada pod imenom Crne legije, te udio u čišćenju pruge od Maglaja do Brodarića, iztiče general Dragojlov u svojoj razpravi pisanoj za švicarski stručni list “Militär Zeitschrift”.
Odatle je bojna pozvana u Sarajevo te je dobila zadatak da izvrši podhvat protiv četnika u pravcu Trnova i Kalinovika, koji je uspješno izvršila.
Tijekom prosinca 1941. postrojena je i Druga bojna čime je Crna legija dosegla stališ od 800 momaka. Zapovjednici satnija su: Jozo Mamić, Ivan Devčić, Jozo Dadić, Juko Galić, Zvonko Tonogal, Pavao Buljan i Halid Voloder.
Moj rođak, ustaša “povratnik”, bojnik Crne legije Ivan Devčić, poginuo 1943. u Hercegovini
U siječnju 1942. u podhvatu protiv združenih četnika i partizana u iztočnoj Bosni, Francetićeva Crna lrgija s bojnama Vojne krajine tvori zapornicu na crti Vareš - Breza - Visoko.
Tijekom veljače Francetić je izvršio novačenje za nadopunu i pojačanje Crne legije, te je ona već početkom ožujka dosegla stališ od 1.200 momaka, od toga nešto izpod 800 prekaljenih ratnika.
Bez oklijevanja Francetić se priprema za nadolazeće borbe s četnicima i partizanima, te pod konac ožujka znatno povećava svoju vatrenu snagu primivši od domobranskog zapovjedništva u Sarajevu ‘na posudbu‘ nekoliko težkih strojnica Shwarzlose i Madshen, a od Ravnateljstva za javni red i sigurnost u Zagrebu stotinjak strojopušaka tipa Steyr.
Iz Sarajeva Francetić je krenuo u borbu 29. ožujka 1942., time što je Legiju prebacio kamionima u selo Mokro 20 km iztočno od Sarajeva. O tome je obavijestio zapovjednika hrvatskih postrojbi na području Trećeg vojnog zbora, generala Mihajla Lukića. (Gen. Mihajlo Lukić bio je Hrvat pravoslavne vjere, nap. a.).
Službeno obaviješten o predstojećim podhvatima za oslobođenje iztočne Bosne od četničko-partizanskih pobunjenika, general Lukić po svojoj dužnosti o tome je obavijestio zapovjednika 718. njemačke pješačke divizije, generala Fortnera.
Sviestni da se taj Francetićev podhvat protivi talijanskim interesima koji četnike, kao njihovu Milizia Voluntaria Anticomunista, smatraju dijelom svoje vojne sile, Lukić i Fortnerpokušavaju, sada dopukovnika,Francetića odgovoriti od te namjere ali bez uspjeha, a njegovu jedinicu nisu mogli silom vratiti iz Mokroga.Francetićev plan čišćenja iztočne Bosne nije se sviđao Njemcima, a Talijani kao zaštitnici četnika, sve su činili da ga spriječe. Istovremeno, pod talijanskim patronatom, u Foči, Višegradu, Vlasenici, Goraždu i diljem iztočne Bosne četnici masakriraju na desetke tisuća civilnog pučanstva velikom većinom muslimana.
U Mokrom Legija se 31. ožujka svrstala u borbene postrojbe i nastupila u pravcu Romanije gdje je u selu Podromanija imala prve borbe s četnicima koje je u kratkom roku razbila.
Odatle Legija nastupa prema Glasinačkom polju gdje je najprije kod Gromila, a onda kod Sokolca došlo do prvih odlučnih bitaka koje su pobunjenike stajale težkih gubitaka.
Ostatak neprijatelja, koji je na ovom prostoru bio skupio jake snage, dao se u bijeg u dva smjera, na jug prema Rogatici i na sjever prema Vlasenici.
Radi toga Legija se u Sokolcu podijelila na dvije skupine, na sjevernu i na južnu.
Prva, brojčano jača, pod zapovjedništvom Francetića nastavila je s progonom neprijatelja u pravcu Vlasenice, a druga pod zapovjedništvom Ranka Bobana zauzela je postave sjeverno od Rogatice.
Sjeverna skupina, krenuvši iz Sokolca, nastavila je borbu preko Mrkalja i jakog četničkog uporišta u Han Pijesku sve do Vlasenice, sjedišta četničkog majora Jezdimira Dangića i njegove “Privremene srpske narodne uprave istočne Bosne”.
Da, onoga Dangića koji je svojim četnicima naredio da pobiju sve muslimane i katolike koji su rastom viši od kratkoga konjičkog karabina. Ovdje treba napomenuti da je većina četnika, kako Dangićevih tako i svih drugih, poslije što su počinili strašne zločine genocida nad nesrbskim pučanstvom prešla u Titove partizane.
Kako bi zaštitili četnike Talijani silom pokušavaju zaustaviti Francetića i vratiti ga natrag, ali kad su Jurini “Crnci” u njih uperili strojnice okrenuli su repove i pobjegli glavom bez obzira.
Stigavši u selo Miliće skupina se podijelila u dvie kolone; jedna je krenula u pravcu Srebrenice i Bratunca u iztočnom, a druga preko Nove Kasabe na Drinjaču, Kostierovo i Zvornik u sjevernom smjeru.
Jedna satnija ove skupine izbila je na 10. travnja na utok Drinjače u Drinu odakle je Francetić teklićem poslao Poglavniku vojničku plosku vode s rijeke Drine, a iz Srebrenice brzojav o uspješnoj akciji Crne legije.
„Ustaša znači biti čovjek u svakom pogledu”
Obraćući se ustašama Pripremne bojne u Sarajevu 23. ožujka 1942. dopukovnik Jure Francetić im je rekao: “Biti ustaša znači biti čovjek u svakom pogledu. Zato svaki onaj tko misli da neće moći podnijeti ustaška načela neka ostavi naše redove. Još morate i to znatida ustaška odora nije i ne smije biti sredstvo za udovoljavanje svojih osobnih probitaka. I svakom onom koji tako ne misli neima mjesta među nama.”
Ovako je satajevski tjednik “Osvit” opisao Crnu legiju i njenog zapovjednika Juru Francetića:
„Od prvog dana obnove naše države Juraj Francetić živi i djeluje u Sarajevu.Ustaški skroman, on se je u pravo vrieme posvetio organiziranju ustaškog pokreta u našim krajevima, bez ikakve buke i samoizticanja, neumorno radeći dan i noć. On je sigurno prvi i najbolji primjer pravog ustaše kojega nam je Poglavnik poslao da nam pokazuje put ustaške skromnosti, čestitosti, odlučnosti, stege, kao i neizmjerne privrženosti svojoj Domovini, koja ide dotle dase zaboravljaju svi osobni probitci, pa zdravlje i život ako je u pitanju probitak zajednice. Njegovo držanje i samopriegor postali su poslovični u ovom dielu naše Domovine gdje kao sjajan primjer Poglavnikovog ustaše i kod starog i kod mladog pobuđuje vjeru u veličinu i snagu Ustaškog pokreta.”
U svaki okršaj Francetić je išao pred svojom vojskom. Kabanica mu je nekoliko puta bila prostieljena ali ni jedno zrno nije ranilo njegovo tielo, pa je na temelju toga nastala legenda o njegovoj bezsmrtnosti.
Pok. Mate Čuturić i još neki od preživjelih “Crnaca” koje sam imao čast upoznati pričali su da je Jurin stjegonoša Murat, koji je uvijek bio uz njega, bio nekoliko puta ranjen ali da iz ruku barjak nikada nije izpustio. Zato u pjesmi ‘Ženitba Muje Grabovice’ pjesnik kaže da bi Jure Francetić na svakom polazku u boj pozvao Murata: “Hej Murate barjaktaru brate, razvij barjak i povedi svate! Razvij de ga da se kocke vide, nek svak’ znade da ustaša ide!”
Od svoga osnutka do zadnjega dana rata ova je hrvatska udarna jedinica nije počinila ni jedan zločin nad civilnim pučanstvom ona je bila strah i trepet četnicima i partizanima i to je glavni razlog zašto velikosrbska i jugokomunistička mašina dezinformacija, čiji je epicentar u Hrvatskoj Filozofski fakultet u Zagrebu, na nju i njezine junačke zapovjednike i dan danas riga svoj otrov.
Zato svi koji želite znati istinu o častnim hrvatskim braniteljima onoga doba morate početi od onih koje oni najviše ocrnjuju.
Nedavno je iz tiska izašla knjiga gđe. Alme T. Rugelj pod naslovom “Ustaše - Hrvatski revolucionari u Italiji (1931. - 1941. )” u kojoj gđa. Rugelj kaže: “Potomci ustaša trebaju biti ponosni na svoje očeve i djedove. Pronašla sam više od pet tisuća dokumenata o Paveliću i ustašama i svi potvrđuju da oni nisu bili ni njemačke ni talijanske sluge, nego pristojni i ponosni revolucionari kojima je jedini cilj bio Nezavisna Država Hrvatska…”
(Ovo bi trebala biti još jedna opomena onima koji, zavedeni bjesomučnom jugokomunističkom propagandom, Ustaški pokret pokušavaju uzporediti s ideologijom fašizma i komunizma, (nap. A.).
U interviewu s novinarkom Hrvatskog Tjednika. gđom. Andreom Černivec gđa. Rugelj kaže: “Mislila sam sve najgore o ustašama dok se nisam udala na Sardiniju i slušala Talijane kako o njima govore sve najbolje, a onda počela istraživati i shvatila da sam živjela u lažima. Istina o ustašama treba se znati - to je jedini način da se Hrvatska konačno oslobodi predrasuda.”
Jest, to je jedini način da se Hrvatska konačno oslobodi. Ali, da bi se došlo do toga cilja najprije trebamo s vlasti skinuti tu neojugoslavensku bagru, obračunati se s raznim Sabama i Dokumentama drugim Soroševim NVO-ima, očistiti Filozofski fakultet i sve druge institucije od jugopovjesničara i drugog jugokomunističkog smeća. Taj dan mora doći - ili nas Hrvata neće biti!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen.
