Zvonimir R. Došen: Operacija Klaonica (3.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 10 Veljača 2023 12:54
Svjedočanstva o zvjerskim zločinima jugokomunističkih “antifašista”
“Ja sam bio vojni kapelan u Hrvatskim obrambenim jedinicama “Ustaška obrana”.
Dne 7. svibnja 1945. napustio sam Zagreb bolničkim vlakom ove jedinice. Zapovjednik vlaka bio je vojni doktor pukovnik dr. Šime Cvitanović. Na vlaku koji je sa zagrebačkoga kolodvora pošao u 10 sati ujutro toga dana bilo je oko 500 ranjenih i bolestnih vojnika.
Pratnja od 200 dobro naoružanih vojnika pod zapovjedničtvom nekoliko iztaknutih častnika pratila je ove ranjenike. Povrh toga na vlaku je bilo oko 700 žena, djece i drugih civilnih osoba, koji su se ukrcali na vlak u zadnjim momentima prije nego je vlak pošao s kolodvora. Među njima je bilo 40 ili 50 svećenika.
Vlak je bio dobro obskbljen hranom i bolničkim potrebštinama.
Vrlo polako smo napredovali na sjever prema austrijskoj granici. Uzelo nas je dva i pol dana da prieđemo put od Zagreba do Maribora u Sloveniji. Slovenski konduktori su očito izvršavali upute koje su dobili od partizana da nas u svakoj postaji u koju smo došli zadrže što duže. Svrha zadržavanja je bila da nas se sprieči da dođemo u dodir s Britancima, koji su iz Graza zajedno s ruskim trupama išli prema Mariboru.
Prije nego smo stigli u Maribor komunisti su u Hočama zaustavili vlak. Oni su zahtjevali da se vojno i civilno osoblje na vlaku podpuno razoruža. Ako mi prihvatimo taj zahtjev oni će dozvoliti da vlak pođe napried. Bojnik Jakov Barbarić, zapovjednik pratnje, morao je donieti vrlo težku odluku.
Svi vojnici su bili odlučni sukobiti se s komunistima i odbaciti ih na stranu, da vlak nastavi dalje.
Barbarić je, međutim, shvatio da ćemo prije nego stignemo do austrijske granice uz partizanske biti suočeni s nadmoćnim ruskim i bugarskim vojskama.
Položaj ranjenika, bolestnika i drugih nesposobnih za borbu bio bi ugrožen zbog vojne pratnje koja bi potukla ove partizane. S druge strane on je smatrao da ovi kasnije (Rusi, Bugari i Titini komunisti) ne će izkaliti svoj ratni bies nad nevojničkim osobljem.
Stoga, on je odlučio svoje vojnike povestii u šumu i tim putem ih dovesti do austrijske granice.
S hrabrim bojnikom Jakovom Barbarićem 1965. u Hamiltonu
Čak i kada bi on imao dovoljno naoružanja nas je na vlaku premalo ostalo da se odupremo tako jakim protivnicima. Stoga, oni koji su ostali na vlaku i kod sebe imali bilo kakvo oružje predali su ga partizanima bez ikakva odpora. Kada su bili sigurni da smo svi kompletno razoružani komunisti su, kako su obećali, dopustili da vlak nastavi put u Maribor. Kada smo stigli u mariborsku željezničku postaju vidjeli smo da su je zauzeli Bugari. Svi su putnici prisiljeni napustiti vlak i odvedeni u koncentracijski logor, koji su Niemci izgradili za vrieme njihove okupacije grada. Čim smo zatvoreni u ovaj logor Titini partizani su nad njim preuzeli kontrolu i počeli nas pljačkati, oduzimajući nam sve vriedne stvari. S ljudi, žena i djece skinuli su svu odjeću. Ranjenike su ostavili ostavili da goli leže bez ikakvih pokrivača.
Prvi dan našega zarobljeništva razdielili su ljude i žene. Tri puna dana nitko od nas nije dobio nikakve hrane. Srećom, neki ljudi koji su na ovaj ili onaj način uspjeli sakriti nešto od hrane podijelili su s nama ostalima. Ranjeni i bolestnici također nisu dobili nikakve hrane ni vode, ni bilo kakve liečničke pomoći jer su svi doktori i bolničarke koji su bili na vlaku nekuda odvedeni prvu večer.
Pored orobljavanja i ove nebrige za naše temeljne potrebštine komunisti se još nisu prema nama ponašali na naročito okrutan način.
Na čtvrti dan našega zatočenja, međutim, kontrolu nad logorom je preuzela Četvrta partizanska brigada, sastavljena većinom od Srba iz Vojvodine. Zapovjednik armije, kojoj je ova jedinica pripadala, bio je general Kosta Nađ. Njegovi oficiri i vojnici počeli su nas marljivo pretraživati ne bi li pronašli bilo kakve vriednosti koje smo možda još imali sakrite i počeli nam prietiti s raznim vrstama strašnih kažnjavanja.
Za vrieme povlačenja iz Zagreba na vlaku je bio brijač s imenom Kokić, koji je bio iz Zavidovića, jer je bio potreban za šišanje i brijanje ranjenika i bolestnika. Je li on bio komunistički špijun, ne znam, ali njega su srbijanski stražari, koji su nas čuvali, upotrebili da među ranjenicima označi sve častničko osoblje. Oni častnici koje je Kokić odao odieljeni su od drugih i od nas.
Dolazakom Četvrte brigade poništena su nastojanja slovenskog svećenika Z.D. Da se ranjenima i bolestnima osigura humano postupanje i profesionalna medicinska njega.
S pomoći mariborskoga biskupa Josipa Tomašiča on je za nas pregovarao sa slovenskim komunistima. Tražio je, također, da se na slobodu puste svi svećenici koji su bili s nama. Komanda Četvrte brigade je naglo zaustavila pregovore koje je on vodio s lokalnim komunističkim vlastima.
Vidio sam da je naša predaja u ruke Srbima opasno ugrozila našu situaciju. Kada sam saznao da mi neće biti dozvoljeno brinuti se za vjerske potrebe bolestnih i ranjenim ranjenih, odlučio sam pobjeći.
Zahvaljujući pomoći koju mi je pružila vrlo energetična i odlučna medicinska sestra, uspio sam se za to pripremiti. Na vlaku-bolnici kada je pošao iz Zagreba bilo je pet med. sestara. Kad smo došli u Maribor njih je slovenski komunistički oficir pustio na slobodu, ali one su idalje držale vezu s nama zarobljenicima brinući se za krijumčarenje hrane, savjeta i uputa.
Želim naglasiti da je ponašanje Slovenaca prema nama bilo relativno korektno i tolerantno ponašanje čak i otvoreno komunističkih elemenata među njima bezupitno je puno olakšalo posao ovim sestrama. Primjetio sam da su svi, osim okorjelih marksista, očekivali da će Britanci svakoga časa okupirati Sloveniju. Oni nisu imali simpatija prema Titinom režimu i nisu odobravali način na koji su njegovi “proleteri” postupali s zarobljenicima. Njihovo duboko zgražanje posebno je izazvalo ponašanje Četvrte brigade. U nedjelju poslie našega dolazka u logor svi muški zarobljenici su pod jakom stražom paradirani ulicama Maribora, valjda u namjeri da Titini “borci” time prikažu snagu marksizma. Na čelo kolone stavili nas 50 svećenika. Poslie paradiranja kroz grad cielo posliepodne i večer oko pola noći vraćeni smo u logor.
Slutio sam da će poslie ovoga incidenta naša sudbina okrenuti na gore. S pomoći Sestre —— Idući dan sam pobjegao i našao sklonište u franjevačkom samostanu u Mariboru gdje sam se upisao pod krivim imenom. Zbog manjka slovenskih svećenika, od kojih su mnogi pobjegli u Austiju, ja sam preuzeo dužnost u upravi crkve Sv. Petra. Tamo sam išao svaki dan i subotom i nedjeljom ostajao čitavu noć kada su mnogi vjernici koristili tamu za vršenje svojih vjerskih dužnosti s manje straha od komunističkih uznemiravanja.
Poslie moga bijega ostali su svećenici zajedno s bolestnicima i ranjenicima vraćeni u Hrvatku. Oni su, navodno, trebali biti vraćeni u Zagreb. Kasnije sam saznao da su oni teže ranjeni s mosta preko Save bačeni u rijeku. Znam da je barem jedan od tih svećenika, dr. Ivo Guberina, strieljan u Zagrebu.
(Svi su oni završili u masovnim grobnicama u Maceljskoj šumi, nap. a.)
Dok sam služio u Sv. Petru imao sam dobru priliku vidjeti što se događalo u Mariboru.
Od 13. do kroz noć 18. svibnja kroz grad su neprestano prolazile kolone zarobljenika. Hodali su bosi i očito su bili izcrpljeni zbog nedostatka hrane i vode.
Naravno, svi su bili orobljeni od svega što su imali, osim nešto poderanih krpa koje su imali na sebi.
Veliki boj ovih zarobljenika odveden je u kadetsku školu u Mariboru. Tamo su bili zatočeni na otvorenom, bez hrane, vode, odjeće i bilo kakva krova osim neba nad glavom. Mnogi su u tom dvorištu kadetske škole umrli od žeđe, gladi i izloženosti vremenu.
Od 15. svibnja zarobljenici kod ove škole bili su razdieljeni na: ustaše, častnike i domobrane. Onda u grupama poklani. Većina masakara vršena je po noći u Teznu na periferiji Maribora, uglavnom u protutenkovskim grabama koje su Niemci izkopali dok su držali grad.
Titini su krvnici u ovim masakrima rabili: strojnice, noževe i razna druga smrtonosna oružja. Većinu ubijanja vršili su Srbi iz Četvrte brigade, ali i slovenski su komunisti u njima imali učešća.
Naravno, stanovnici Maribora su znali što se događa pred njihovim vratima. Oni su bili zaprepašteni, ali previše ustrašeni da bi protestirali.
Ja sam riskirao iztragu kada sam pisao pisma komandantu grada i zapovjedništvu četvrte brigade protestirajući protiv masovnih ubojstava u tijeku. Naravno, da sam ih podpisivao krivim imenom. Pisma nisu imala nikakva efekta.
Dok sam obnašao moju dužnost u Sv. Petru imao sam prilike vidjeti leševe hrvatskih i njemačkih vojnika kako plivaju po Dravi. Rečeno mije da su se leševi skupili i stvorili branu na jednom mjestu oko 6 kilometara iztočno od Maribora tako da su ih konačno morali izvlačiti iz vode.
U Teznu su tiela masakriranih vojnika bačena u tenkovske grabe i pokrita s nekoliko lopata zemlje.
Pošto su ih gladni psi i druge životinje počeli razvlačiti razpadajući leševi su prekriti živim vapnom koje je opet prekrito zemljom.
Prema samim komunistima tijekom druge polovice svibnja u Mariboru i okolici ubijeno je između 30 i 35 tisuća hrvatskih vojnika. ( Danas znamo da je broj ubijenih bio blizu 50 tisuća, nap. a. )
O masakrima sam iz prve ruke čuo od poručnika S., koji je zajedno s drugim častnikom bio ranjen od prvih partizanskih hitaca izpaljenih u njegovu grupu kad je vođena na mjesto masakra.
Obojica su se bacili na zemlju i pretvarali se da su mrtvi. Pod zaštitom mraka uspjeli su odpuzati u šumu i naći zaklon u obližnjem selu. Kako nisu željeli kompromitirati svoje dobročinitelje oni su hrabro odlučili glumiti ranjene partizane i prijaviti se u mariborsku bolnicu gdje su liečeni 20 dana, a onda im je antikomunističko osoblje u bolnici pomoglo da se vrate u Hrvatsku.
Ovaj opis masovnih pokolja počinjenih u Mariboru mogu potvrditi mnogi njegovi stanovnici. Poslie završetka rata slovenski su komunisti uhitili i zatvorili veliki broj slovenskih katolika. Grupe čitavih obitelji strpane su u razne zatvore i logore zato što su se za vrieme rata protivile ili odbijale surađivati s partizanima. U župi u kojoj sam ja služio morao sam gledati kako zlotvori u logore ili možda u smrt odvode nekoliko generacija iste obitelji. Najmanje 13.000 Slovenaca bilo je zatvoreno u logor Sterntal, gdje su sustavno izgladnjavani i na koncu na divljački način ubijeni toljagama.
Imao sam dvojbeno zadovoljstvo kada sam pročitao u novinama i čuo od jednoga činovnika u komandi Ozne da komunističke vlasti marljivo rade da me pronađu, jer sam u prošlim godinama napisao tri protu-marksističke knjige.
Pošto su sve funkcije Katoličke crkve bile podvrgnute strogom nadzoru bilo je samo pitanje vremena da me netko prepozna i izda Ozni. To sam 3. rujna 1945. predusreo biegom u Trst.
Dr. fra Vendelin Vasilj
Chichago, Illinois, USA
“Zbog njemačke okupacije i zločina koje je Wehrmacht činio po zemlji, ja sam 12. svibnja 1944. otišao u partizane, gdje sam određen u 3. minersku četu Gorenjskih odreda. Moja jedinica je bila stacionirana u Mezakli u blizini Bleda. U napadu na postaju njemačke žandarmerije u Gorjaku 8.travnja 1945. bio sam ranjen. Još i danas patim od te rane.
Poslie pet tjedana ležanja u bolnici bio sam dovoljno prizdravio da sam postavljen za zamjenika partizanskog komandanta Jasenica. Tu sam ostao do 1. lipnja 1945., kada sam premješten u Tržič gdje sam trebao biti služiti u Ozni u Koruškoj. Ali ja nisam nisam volio tu službu i 15. lipnja sam uspio dobiti premještaj za šofera u glavnoj komandi Ozne u Ljubljani, gdje sam postao osobnim šoferom kapetana Lenarta. Lenart je po zanatu prije rata bio tesar.
On je sada bio zadužen za nadgledanje ukshumacije mase hrvatskih ratnih zarobljenika koje su partizani pobili prošloga mjeseca, poslie tzv. “oslobođenja” Ljubljane.
Leševi su bili bačeni u jednu veliku rupu, rezultat čega je bio da je voda za Ljubljanu, koja je protjecala u blizini ove goleme grobnice, bila zatrovana. Kad je kemijska analiza vode pokazala da su razlog za kontaminaciju bila razpadajuća tiela ovih tisuća leševa šef slovenske Ozne general (Ivan) Maček je naredio da se leševi uklone i pokopaju u masovne grobnice na nekom drugom mjestu.
Maček je za ovaj krajnje neugodan posao izabrao Lenarta
Kako od prvoga dana kada sam stupio u partizane nikada nisam volio Mačeka ja sam se dražo što dalje od njega i nikada nisam saznao zašto je Lenart, koji je bio na visokoj poziciji u Gorici, izabran za ovaj posao.
Dva puta dnevno morao sam voziti Lenarta iz Slavija banke, gdje je slovenska Ozna imala svoje glavno sjedište, do seljačke kuće i blizini Podutnika. Ponor u koji su tiela bačena bio je samo kojih 300 metara udaljen od ove seljačke kuće. Ovo mjesto masovnoga pokolja bilo je zapravo jedva 3 kilometra udaljeno od Ljubljane i oko 800 metara zračne linije od ceste Ljubljana-Vrhnika, pa nije čudo da je voda bila zatrovana. Nad rupom u kojoj su billa tiela bila je podignuta drvena skela. Na skeli su bili dugi konopci i neka željezna kliešta duga oko jedan metar. Ova kliešta, koja su bila pričvršćena za one konopce, spuštana su u rupu. Na drugim konopcima njemački su zarobljenici spuštani u rupu i u kliešta stavljali tiela koja bi onda zatvorili da zadrže razpadajuća tiela.
Svojim očima sam vidio kako u tim klieštima svaki put izvlače po nekoliko leševa. U tome su im puno pomogli i egzekutori, koji su prije ubijanja žicom zajedno vezali po tri ili četiri žrtve. Gledao sam kako u tim klieštima izvlače ruke, noge i druge dielove razpadajućih tiela.
To je bio grozan prizor, a smrad koji se iz rupe širio zagušljiv.
Jedno gledanje toga procesa ekshumacije bilo je za mene dosta. Zapravo, ja sam se morao prišuljati i skriven gledati, jer onima koji tu nisu bili “zaposleni” nije bilo dozvoljeno gledati što se tu događa.
Međutim, ja sam poznavao vodnika Antona Burja, sina gostioničara u Zasipu kod Bleda. On mi je izpričao mnogo jezivih detalja u svezi s “čišćenjem” leševa iz ove goleme rupe i pokopavanjem na drugim mjestima. Burja je znao o čemu govori jer on je pripadao grupi komunističkih stražara koji su pazili na njemačke zarobljenike, koji su morali raditi ovaj “blatni posao”.
Niemaca, koji su bili prisiljeni raditi na ekshumaciji, bilo je oko osamdeset. Radili su u dvie smjene. Računam da su u petnaest dana mogli izvaditi između tisuću i dvie tisuće leševa.
A znajući Oznu kako ju znam siguran sam da su i ovih 80 Niemaca poslie što su završili “posao” ubijeni i zajedno sa leševima zakopani u iste grobnice.
Broj stražara koji su pazili na njih bio je odprilike jednak njihovom. Ovi stražari, svi vrlo mladi, absolutno nisu imali pojma o etici, moralnosti, samilosti ili bilo kojim drugim ljudskim vriednostima.
Indoktrinirani marksizmom i namjerno “okrvavljeni” od komunista koji su ih odgajali ubijanjem zarobljenika u nedavnim masakrima, oni su samo znali raditi što im je naređeno i u tome uživati.
Stoga, oni su bili puno više pouzdani od starijih ljudi, koji su, iako su bili marksisti, bili kadri misliti sami za sebe i oodvagnuti rezultate i izpravnost onoga što čine.
Burja mi je rekao da je Lenart naredio stražarima da strogo paze na Niemce da ne bi koji pobjegao. I stvarno, neki od njih su ubijeni prilikom pokušaja biega. Zanam da je jedan stražar ubio jednog Niemca za vrlo trivijalan razlog. Stražar koji je bio iz Žirovnice bio je tipični marksistički štakor star oko 14 godina.
Deset dana morao sam svakoga jutra u 7 sati ići po Lenarta u njegov stan i voziti ga na mjesto pokolja gdje smo ostali do 8 ili 9 sati. Poslie što je izvršio “inspekciju” vađenja i odvažanja leševa mi smo se vratili u grad.
Poslie podne opet sam ga vozio do one seljačke kuće u blizini Podutnika gdje smo ostali od 2 do 4 sata poslie podne. Poslie deset dana dužnost za ekshumaciju preuzeo je jedan drugi oficir Ozne i njegov šofer. Ja sam ostao u službi kao šofer u komandi Ozne do 20. kolovoza 1945., kad sam bio demobiliziran.
Ova moja izjava mi je pročitana i ja je smatram činjenično točnom u svakom detalju.
Ignac Janša
Rim, 31. Listopada 1953.
Za Ivu Drobilicu Sheissesteina ubojice ovih žrtava su hrvatska vojska. U svome trokeljanju o holokaustu on neprestano drobi o strahu od “ustašizacije” Hrvatske. Svi znamo da je gotovo sve što taj “povjesničar” trokelja fantazija njegova pomućenog shvaćanja stvarnosti, ali ovo o ustašizaciji je previše i za običnog luđaka. Ne može se ustašizirati nešto što je odvajkada ustaško.
Svatko tko imalo pozna hrvatsku poviest zna da su Hrvati ustaški narod, koji se stotine puta od dolazka na ove prostore bio prisiljen ustajati protiv raznih okupatora: Franaka, Bugara, Mletčana, Mađara, Turaka, Srba i mnogih drugih. Svi su oni kroz vrieme nestali, a hrvatski narod je još tu. A da hrvatski narod konačno bude slobodan morati će još jednom ustati i na smetlište poviesti poslati te ostatke jugofilske i sve druge antihrvatske bagre.
Jedna druga njegova žalopojka je o (ne)povratku židovskog vlasništva, koje su im oduzeli oni za vrieme čije vladavine su on i njegov papa, stric, te razni Krausi i drugi njima slični bili privilegirana klasa besklasnog društva pa pitam kako to da tada nisu tražili povratak toga vlasništva?
Ili može biti da su “narodne vlasti” njegovome papi Slavku, stricu Danijelu “Ivinu” i Krausima dali stvari i stanove u Zagrebu i drugdje, a ostalo ostavili “narodu”. To “narodno vlasništvo” je danas vlasništvo njihovih potomaka pa ako on i ostali “legitimni” nasliednici toga vlasništva žele da im se to vrati, bez obzira je li bilo njihovo ili nečije drugo, onda će najprije morati početi s deložacijom sinova i unuka onih koji su ih oduzeli, počevši s Ivom Josipovićem.
Za mene, a vjerujem i za mnoge druge, pitanje o židovskim posjedima je u najmanju ruku konfuzno. Sjećam kako su Židovi 1960ih tvrdili (a tvrde i danas) da su Židovi u Europi bili stalno proganjani, da im nije bilo dozvoljeno posjedovanje ni najmanjega komada zemlje itd., i to baš u vrieme kad je u svim kinima Sjeverne Amerike i Zapadne Europe prikazivan film “Fiddler on the Roof” u kojem neki Židov, Tevje, u nekom židovskom selu Anatevki u Ukrajini ima posjed na kojemu uzgaja krave i prodaje mlijeko i sir drugim Židovima u židovskom “Štetelu”.
A onda opet dvadesetak godina kasnije jugoslavenski “juristi” Anto Nobilo, Ivanka Pintar Gajer i Milko Gajski na njihovom kangaroo-sudu obtužuju dra Andriju Artukovića da mu je neki Židov Ješa Vidić nudio 300 hektara zemlje da ga spasi od slanja u logor.
Drugo je opet pitanje ubojstvo industrijalca-veleposjednika u Belišću, baruna Viktora Gutmana, koji je uz pilanu, tvornicu parketa, destilaciju alkohola i 300 km svoje privatne željezničke pruge Osijek-Voćin-Drenovac-Belišće bio vlastnik i nekoliko tisuća hektara polja i šume. Kad već spominjemo Viktora Gutmana važno je napomenuti da su ga, kako bi ga spasile od Niemaca i sigurnog izručenja u neki od njihovih logora, vlasti NDH premještale amo-tamo, skrivale pritvarajući ga zajedno s komunistima, a onda puštale na slobodu i na koncu spasile njega i njgovu obitelj . Nu kad su ga “oslobodioci” 1945. uhitili i strpali u zatvor Gutman je, pokušavajući spasiti glavu, napisao dosta dugi elaborat u kojem to spašavanje opisuje kao progone. Ali uzalud. Bio je strieljan.
A njegova žena Luiza kasnije u Vancouveru u Kanadi u osvrtu na ubojstvo svoga muža ne napada toliko njegove ubojice koliko žali za propasti Jugoslavije. Za sve su joj krivi Poglavnik Pavelić i ustaše pa bez imalo srama za njih rabi one dobro poznate krilatice ubojica svoga muža, kao; “kvislinzi”, “antisemiti”, “marionetska država” etc.
O tome detaljnije drugi put
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
