Zvonimir R. Došen: Mučko ubojstvo industrijalca Viktora Gutmana
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 17 Veljača 2023 13:05
Barun Viktor Gutman
U zadnjem pismu koje je, navodno, Viktor Gutman iz komunističkog zatvora na Savskoj cesti poslao svojoj ženi Luizi piše: “Bila bi moja želja da priča o mome suđenju ne prestane. Treba sabratisve moguće dokaze da se vidi istina o ovome što je ovdje učinjeno. Ove dokaze treba razširiti u najšire moguće krugove.”
Prvo pitanje koje se samo po sebi nalaže je, kako je Viktor u ćeliji na Savskoj cesti pod nosom Ozne mogao pisati ovako dug elaborat i po jednom drugom zatvoreniku poslati Luizi. Nu kada nastavimo dalje čitati ovo pismo, koje je Luiza puno godina kasnije objelodanila u Vancouveru u Kanadi, naići ćemo na broj proturiečja i podpuno nevjerojatnih tvrdnji o njegovim “progonima” u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa je težko vjerovati da ih je napisao visokoobrazovan čovjek kao što je bio Viktor Gutman. Ovo o uhićenju i suđenju na komunističkom sudu je točno, ali to to nije nikakva tajna.
Pismo počima: “U subotu, 17. studenog 1945. u 2 sata poslie podne V. G. (Viktoru Gutmanu, nap. a.) uručena je obtužba.
On je uhićen u nedjelju, 18. studenog u 6 sati jutro.
U ponedjeljak je mogao sat vremena razgovarati sa svojim braniteljem.
U utorak 20. studenog bilo je suđenje, a u sriedu 21. studenog izrečena je osuda - osuđen je na smrt strieljanjem.
V. G. nije imao ni vremena ni mogućnosti pripremiti svoju obranu, niti pozvati svjedoke; njegov branitelj je još manje bio u poziciji da to učini, štoviše, on je bio kompletno neupoznat s čitavim procesom.
Za taj razlog mnoge važne činjenice nisu mogle biti predočene. Stoga, V. G. je odlučio napisati ovaj prikaz kao kratak sadržaj o situaciji koja je dovela do ovoga suđenja i sve važne činjenice u svezi sa slučajem.
V. G. Je obtužen za sliedeće:
- Na generalnom sastanku dioničara u kolovozu 1941., V. G. je svome bivšem pomoćniku Bariću dao punomoć, predajući mu i čineći mogućim predaju ustaškoj vlasti čitave S.H. Gutman kompanije i tako pomažući okupatora.
(1) On se ponudio putovati u Švicarsku i Mađarsku kako bi za ustaške vlasti i okupatorske snage kupio dionice firme. Kao zaposlenik firme S.H. Gutman i Tanin d. d., on je radio protiv interesa jugoslavensoga naroda i vlade. Maksimum kazna za ove obtužbe je 10 godina zatvora. Za vrieme suđenja obtužba je proširena uključujući sliedeće: V. G. je kao ovlašteni pomoćnik uprave firme u Belišću dao odobrenje za oružanu intervenciju protiv partizanskih snaga , kako je opisano u pismima ustaškog komesara Đajića dru Košaku s nadnevkom 15. travnja 1942. i 13. prosinca 1942. ministru Frkoviću. Na temelju zakona donesenog 15. kolovoza 1945., kazna za ovu obtužbu je smrt.
Prije nego počnem s opisom suđenja potrebno je spomenuti jedan zanimljiv detalj:
Jedan od najvažnijih pisanih izkaza koje je sud uzeo u obzir bilo je pismo poslano sudu od glavnoga direktora Srepflera i tajnika Vancina u ime radničkog sindikata u Belišću . Uz druge lažne izjave u pismu su bile obtužbe na račun V. G. i zahtjevi za kazne. Poslie izricanja kazne dokazano je, bez ikakve sumnje, i mnogi ljudi su tome bili svjedoci, da radnici u Belišću uobće nisu znali za to pismo, niti ih je itko ikada išta pitao, da su bili podpuno iznenađeni obtužbama protiv V. G., da su bili šokirani osudom, da su definitivno bili protiv osude i pokušavali je anulirati. Nije li simptomatičan način na koji je suđenje vođeno, a da Strepfler, kao svjedok protiv V. G. nije pozvan na suđenje.
V. G. udio u firmi bio je oko 8%, a 92% pripadalo je drugim dioničarima, kojih su oko polovica bili njegova rodbina. On je u firmi radio od 1921. godine i u zadnjm godinama bio je glavni upravitelj. Tijekom tih 20 godina on je pokušavao, u oporbi glavnim direktorima, staviti u pogon svoja vlastita načela, kao napr. sniženja sječe stabala i očuvati šume za budućnost, sniženja plaća šefovima uprave, izbjegavanja trošenja u privatne svrhe, ulaganje u tehnički razvoj firme i socijalna poboljšanja radništvu….
Događaji od svibnja do kolovoza 1941.
(…) Na 13. svibnja 1941. u Belišće je došao komesar ustaških vlasti inženjer g. Đajić da preuzme upravu firme. Na 18. svibnja 1941. V. G. je pozvan da se prijavi kod g. Košaka, ministra financije. (Dr. Vladimir Košak, nap. a.)
“Ovo je bio početak borbe između njega i ustaških vlasti, koja je trajala četiri godine. Košak je odredio prisiliti V. G. da mu preda većinu dionica firme i to pokušao dobiti obećanjima i prietnjama, ali uzalud.
Do njezina kolapsa 1945. ustaška vlast nije od V. G. dragovoljno dobila ni jednu dionicu. Međutim, oni su mu upotrebom sile oduzeli 6.200 dionica (oko 3% od completnog broja) i oko 30% od drugih dioničara.” (Koji su, kako je kasnije navela njegova žena, živjeli u Engleskoj i Americi, nap. a.).
Košak je počeo bitku s obećanjima. V. G. mu je trebao prodati svoje dionice za američke dolare i Košak bi namjestio da on i njegova obitelj napuste Jugoslaviju.” (Jugoslavija tada nije postojala, nap. A.).
“V. G. je odbio. On nije htio napustiti svoju rodnu zemlju”. (Ma je li? Čovjek koji je navodno bio u strahu od izručenja u Aushwitz nije htio otići na sigurno mjesto?).
“Kad je Košak vidio da neće imati nikakva uspjeha on je stvar predao tajniku Bariću. On je V. G. u ministarstvu uhitio i poslao u zatvor.…”
U nastavku elaborata je niz proturiečnih nebuloza; kako je njegova obitelj 1941. iztjerana iz stan, a sve vriednije stvari zaplienjene, a onda 1943. opet istjerana iz toga istoga stana, o Viktorovm putovanju u Švicarsku i Mađarsku radi kupovine dionica. Ali najzanimljivije je gdje kaže: “…Na 3. svibnja 1943. u 11 sati na večer on, njegova žena i djeca morali su u roku od pola sata napustiti stan. Noć su proveli u općini Valpovo, a iduće jutro su odvedeni u zapovjedništvo policije u Osijeku. Odatle su s grupom od 40 drugih Židova odvedeni u Aninu školu. Uskoro su saznali da je ciela grupa određena za transport u poljski concentracijski logor Auschwitz… Kasnije taj dan (pazite ovo) čitava grupa uključivši i V. G. čak je bila prisiljena platiti transport 300 dinara po osobi.” Ne znam tko je to napisao, ali siguran sam da Viktor Gutman nije bio toliko neupućen i lud da bi napisao da je Nezavisna Država Hrvatska 1943. rabila, tada nepostojeće, jugoslavenske dinare.
Kako su i oni Židovi koje je NDH svim silama pokušala zaštiti bili zahvalni može se vidjeti iz ovoga što je Viktorova supruga Luiza mnogo godina kasnije napisala u Vancouveru u Kanadi. U ovom svom osvrtu na ubojstvo svoga muža ona ne samo da žali za propasti one prve Jugoslavije, nego za to, a time i za ubojstvo njezina muža, krivi Poglavnika, NDH i ustaše, pa spominjući njih rabi one dobro poznate krilatice komunističkih ubojica svoga muža:
“Kada su njemačke i talijanske vojske u travnju 1941. okupirale Jugoslaviju”, piše Luiza, “zemlja se podpuno razpala. Marionetska vlast pod kvislingom Antom Pavelićem uzpostavljena je u Zagrebu, s jurisdikcijom nad Hrvatskom, Slavonijom i Bosnom i Hercegovinom. Ona je očito bila pro-njemačka; bila je nacinalistika hrvatska, ultra-katolička, protu-srbska, protu-pravoslavna i protu-židovska.
Po pitanju političkih principa bila je identična s Hitlerovom Njemačkom. Glavni cilj ovoga ustaškog režima bio je uzpostaviti svoju poziciju dosta jaku da u slučaju da Niemci i Talijani pobjede (Hrvatska) ostane kao nezavisna hrvatska država. Zato su vlasti pokušale dobiti sva ekonomska dobra koja su postojala u zelji, naročito ona u vlasništvi Srba i Židova, jer je za vlasti bilo vrlo važno spriečiti da padnu u ruke Niemcima.
(…) Od momenta kada se 1945. ustaška vlast razpala u gradu (Zagrebu) je nastala velika konfuzija i metež. Posliednje trupe su napustile a s druge strane ušli su partizani… Detektivi koji su nas čuvali odjednom su nestali. Kuće u kojima se mislilo da su se skrivali Niemci dignute su u zrak. Očekivalo se da će u Zagreb svakog momenta stići Tito s njegovim trupama.
Vrko dobro pamtim kako mi je Viktor rekao: “Misli na ono što su rekle obitelji partizana s kojima sam bio zatvoren: “Stvari će sada biti puno bolje, ti koji si progonjen od ustaša i koji si inženjer biti ćeš potreban za obnovu zemlje. Tu je velika budućnost!” Isto se sjećam da mi je rekao: One koji na svojim rukama nemaju krvi partizani neće progoniti…”
“I, zato što smo bili proganjani od ustaša, nove vlasti su nam na razpolaganje dale vrlo liep stan, u kojemu je živjela neka žena koja je prije radila za Niemce, ali je zapovjeđeno da nam ona ne smije pomagati. Viktor se kao stručnjak za industriju šumarstva dao na razpolaganje Ministarstvu. (…) Na 10. ili 11. studenoga on mi je pisao u Split, gdje sam se liečila, a bio je i moj rođendan, i potvrdio da je primjen za konsaltanta u šumarstvu.”
Može se razumjeti da je Luiza kako bi sapsila muža činila sve što bi moglo koristiti pa je i razumljivo zašto su njezine tvrednje na događaje za vrieme NDH namjerno izopačene, ali i oni od komunističke okupacije Zagreba do Viktorove smrtne osude malo su pobrkani i nejasni, pa ih je težko postaviti u pravilan kontekst.
(…) “Na 20. studenoga dobila sam od Beppa ( prof. Josep “Beppo” Gattin) telegram u kojem je stajalo: “Dolazi odmah!” Nisam razumila zašto, ali sam odmah pošla. Put vlakom bio je neprestano prekidan zbog izprekidanih tračnica tako da je put uzeo dva dana. U Zagreb sam došla 22. studenoga. Na kolodvoru me nitko nije dočekao pa sam se čudila gdje je Viktor. Uzela sam svoj kovčeg i pješice došla u stan, koji nije bio tako daleko od kolodvora. Žena koja je s nama živjela upitale me zašto sam došla sama kad su profesor (Beppo Gatin) i Franzi (njezin i Viktorov sin) otišli pred mene na kolodvor. Kad sam ju upitala, “zašto profesor, zašto ne moj muž, gdje je on?”, ona je počela plakati i upitala, “niste li vidjeli novine? Barun Gutman je osuđen na smrt.” Prije nego sam mogla išta reći vratili su se Beppo i Franzi, koji su me nekako mimoišli na kolodvoru, i Beppo mi je rekao da će mi sve izpričati.
Odmah sam počela s pripremama za apel i kontaktirati svjedoke koji bi mogli potvrditi da smo mi bili proganjani od ustaških vlasti i da nismo s njima surađivali. Jedan od ovih svjedoka bio je predsjednik Visokog suda dr. Rukavina, čiji su sinovi bili partizani. On i njegova žena za to od ustaša bili zatvoreni.” ( Zatvoreni a ne ubijeni kao što su Titini “narodni heroji” postupali s roditeljima hrvatskih vojnika koji su im došli u ruke, nap. a.).
“Skupili smo oko 20 pisama; moja je kćer otišla u Belišće doniela peticiju koju su podpisali mnogi radnici firme. Rukavina je poslao apel višem sudu na ruke vrlo uglednog i pravdi naklonjenog sudca. Kasnije mi je rekao, i to je potvrdio dr. Đorđević, Viktorov branitelj, da se sva dokumentacija nekoliko dana kasnije našla na stolu jednog ambicioznog i neprincipijelnog sudca. Ovaj je, bez da je i pogledao u spise, pri koncu siječnja 1946. potvrdio osudu. Sve što je poslie toga ostalo bio je apel Titi za milost.
Otišla sam u Beograd i uzprkos velikim potežkoćama uspjela razgovarati s puno visokih dužnostnika Savezne vlade. Kad je savezni tužitelj vidio moju peticiju rekao mi je da je ovaj slučaj sličan aferi Dreyfus i da ne trebam biti zabrinuta; on će osobno moliti za reviziju osude.
Tajnik ureda predsjednika Jugoslavije ( dr. Ivan Ribar, nap. a.) rekao mi je 16. veljače: “Vi ne biste trebala biti tako nervozna, predsjednik (Tito) još nije vidio dokumentaciju i nijedna smrtna osuda ne može biti izvršena bez njegova podpisa.
Ovo su samo neki od prinjera koji su mi davali nadu i mislila sam se vratiti u Zagreb.
Isti dan u 1 poslie podne telefonirao me je Beppo i rekao: “Dru. Đorđeviću je javljeno da će osuda biti izvršena sutra u nedjelju 17. veljače”. Bio je vikend, Tito je bio na Brijunima, svi uredi su bili zatvoreni.
U podne 16. veljače 1946. Viktoru je rečeno da još 24 sata života. On je pitao da vidi Beppa i djecu. Nely (kćer) je zadnju noć provela s njim i ćeliji.
Ja sam se to poslie podne vratila u Zagreb kako bih ujutro mogla biti s njim. Ali u nedjelju u 5 sati ujutro on je odveden i nitko nije znao kuda su ga odveli.
Kasnije je u zatvoru prodan njegov zimski kaput na kojemu je na lievoj strani odtraga u visini plećke bila rupa puščanog zrna. U ponedjeljak sam otišla u Ministarstvo unutarnjih poslova pitati da mi daju njegovo tielo da ga pokopama. Odgovor je bio: “Nemoj da pitaš previše pitanja, ili ćeš završit kao i on!”
(Ministar unutarnjih poslova tada je bio notorni komunistički ubojica Ivan “Stevo” Krajačić, nap. a.)
Dali su mi olovku i Goethe-ovu “Lebensweisheiten” (Mudrost života) knjigu koju je on imao kod sebe. Njegov sat su zadržali jer je u osudu (kao i u svim njihovim osudama, nap. a.) uključena i kofiskacija čitave imovine.
To je sve što znam o njegovoj smrti; svi su tragovi izbrisani.
Mnogo mjeseci kasnije kad sam bila u zatvoru zbog pokušaja bijega iz Jugoslavije pozvana sam pred iztražnog sudca. On me je ukorio što sam 18. veljače 1946. pisala mojoj majci u Kanadu da je moj muž osuđen na smrt iako je bio nevin. Pitao je kako ja to mogu opravdati da sam mogla nekome u inozemstvu napisati da je on bio nevin? Upitala sam sudca, što je Viktor učinio, jer do dan danas ne znam zašto je bio osuđen. On se na svome sjedalu nagnuo natrag, neko vrieme me gledao, a onda rekao: “U našem društvu nema mjesta za takvu vrstu ljudi. Mi takve ne trebamo!”
U nastavku, profesorica Gutmanove djece i prijateljica Luize Gutman i Beppa Gatin, Ruža Bjurin, piše da je Gutman u NDH imao status državnog povjerenika.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
