Zvonimir R. Došen: Mučko ubojstvo industrijalca Viktora Gutmana (2. dio )
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 24 Veljača 2023 13:05
Gutmanova palača u Belišću
Suradnja s partizanima
Luiza, kao i Viktor u svome (?) pismu, objašnjavaju kako su za vrieme NDH surađivali s partizanima: “(…) Tijekom 1942. V. G. je razmišljao o mogućnosti da se priključi partizanskim snagama i razgovarao s jednim od njihovih emisara dr. Markom Leitnerom u njegovom uredu u Osijeku.
Međutim, taj plan je napušten zbog velike opasnosti za djecu. Kroz sve te godine V. G. i njegova žena su pomagali partizanima darovima novca, odjeće, itd i financijski pomagali tajni dom za partizansku djecu, koji je vodila gđa. Annemarie Wolf. Ona je kasnije zatvorena i odvedena u Jasenovac, a njezina mala kćer je primljena u obitelj V. G. kao posvojeno diete. Zatvaranje 1943. ograničilo je njihovo kretanje, ali čak i iz zatvora na Savskoj cesti onisu u ograničenim mogućnostima pomagali partizanske obitelji.” (Može se onda zamisliti kako je taj zatvor bio strog, nap. a.)
“Premda su bili pod stražom i onda kada nisu bili u zatvoru oni su imali veze s partizanima kroz posredništvo Stjepana Kmelasa. Bijući pod strogom stražom nije V. G. i njegovoj obitelji bilo moguće otići u partizane, ali su uvijek našli načina da im pomažu.”
Ako su ove tvrdnje o njihovoj suradnji s partizanima istinite, onda nema sumnje da su vlasti NDH za sve to znale ali nisu na to obraćale previše pozornosti jer partizane u Slavoniji nisu smatrale ozbiljnom vojskom koja bi mogla ugroziti NDH. To potvrđuje i ovaj slučaj: Negdje prikoncu 1943. dr. Stjepan Hefer, tada ministar seljačkog gospodarstva, predao je Poglavniku dru. Anti Paveliću pismo u kojem partizani u šumama Slavonije nude hrvatskim vlastima “suradnju”. U pismu, koje je Heferu predao njegov brat Vilika koji je otvoreno surađivao s partizanima, partizani nude da će oni hrvatskim vlastima u zamjenu za hranu i odjeću sjeći u dostavljati drva i drvnu građu. Poglavnik mu je odgovorio da bi čineći nešto tako glupo Hrvatska partizanske čopore priznala kao pravu suprostavljenu vojsku. Tme je “suradnja” završena.
(…) “Do njegova uhićenja 3. svibnja 1943.”, kaže dalje u pismu V. G., “nije u Belišću i okolici bilo nikakvih sukoba s partizanima. On (Viktor Gutman) je prvi put čuo o borbi u blizini Belišća ujesen 1944. kada je rijeka Drava bila prva crta bojišnice između ruskih, bugarskih i partizanskih jedinica na sjevernoj strani rijeke i njemačkih i ustaških snaga na južnoj obali. Partizani su pokušali prieći Dravu ali su odbijeni i izgubili 300 ljudi. To se dogodilo 10. prosinca 1944., godinu i pol poslie V. G. Odlazka iz Belišća. To je bila vojna operacija između neprijateljskih vojski. V. G. je o tome čuo iz novinske reportaže i od ljudi koji su došli u Osijek.”
(Ovdje se vjerojatno radi o sukobu V. Ustaškog sdruga, pod zapovjedništvom legendarnog generala Rafaela viteza Bobana, s ruskim, bugarskim i jugoslavenskim jedinicama u kojemu su pri pokušaju prielaza Drave uz partizane nastradali i mnogi Rusi pa je ruski general tražio da mu zarobe i dovedu barem jednog Bobanovca da vidi od čega su ti ljudi napravljeni. Nu nisu uspjeli ni prieći Dravu, niti uhvatiti nijednog Bobanovca, nap. a.).
A kako su vlasti Nezavisne Države Hrvatske postupale s Viktorom Gutmanom i kakvi dogmatski boljševici su bili ti partizani kojima se Gutman navodno želio priključiti i kako su oni kad su došli na vlast postupali sa Židovima može se zaključiti iz ovoga opisa profesorice Ruže Bajurin:
Burna školska godina 1948.-1949. u Novoj Gradiški
“Drugarice Bajurin, ovo je vrlo neugodno iznenađenje, koje ste mi priredili. Ja sam mislio da ste zadovoljni u našoj školi, a, evo, tu je vaš premještaj.”
“Druže direktore, o kakvom premještaju govorite? Ja nisam tražila nikakav premještaj.”
“Idete u Novu Gradišku. Trebate se javiti 16. lipnja.”
Rad u Novoj Gradiški bio je naporan; previše satova, vječno ispravljanje satova, vječno ispravljanje zadaća i oficirski tečajevi koji nisu bili posebno honorirani. Osim toga Lukić je nastojao da njegova gimnazija mora u svemu nasljedovati jednu od moskovskih gimnazija, čija je pisma i izvještaje redovito dobivao.
Jedva smo svi došekali zimske praznike u drugoj polovici siječnja. Međutim, nas nekolicina bila je određena da deset dana tog dvosedmičnog odmora provedemo u ideološko-političkom tečaju Ministarstva prosvjete. Predavanja i diskusije bile su bez kraja i konca, a naš glavni govornik bio je Ervin Šinko (zadrti mađarsko-jugoslavenski marksist, pravo ime Franjo Špitzer, nap. a.).
Kad se jednom zametnula diskusija zašto je skinut kip bana Jelačića kad se on borio za hrvatska prava protiv Mađarske, Šinko je izjavio: “Marks je napisao da su Mađari 1848. bili revolucionarno napredni, a Hrvati reakcionarni i o tome nema diskusije. Basta!
Drugo polugodište donijelo mi je zbliženje s kolegom Bepom Gattinom. Ja sam ga se uvijek bojala, jer je na sjednicama bio uvijek čvrsto na Lukićevoj strani. Osim toga jednog nam je dana u zbornici pričao kako je Tito kupio njegovu vilu u Splitu.
Ali jednog dana pozove direktor Lukić Gattina i mene u svoj ured i ovako nas pozdravi: “Ja sam mislio da ste vas dvoje pametni ljudi, ali vidim da ste najveće budale. Meni za leđima vi podnosite Narodnom odboru molbe za putnice. Vi, Bepo, hoćete u Izrael, a Ruža hoće mužu u Švicarsku. Dok je Lukića izbijte to sebi iz glave.”
“Ne znam za Ružu, ali što se tiče mene ja ću kad tad dobiti putnicu. Kad stignem u inozemstvo javit ću vam se kartom, druže Lukiću”, odgovori mu Bepo.
Ja nisam davala nikakve izjave. Znala sam da će mi i ovoga puta “Narodni odbor” negativno odgovoriti na moju molbu, i pokunjeno sam izašla.
“Drugarice Ružo, idete kući?, upitao me u zbornici Gattin, kad smo toga dana zajedno završili svoja predavanja. “Idem. Zašto pitate?” “Pitam, jer ja danas idem na vašu stranu, pa možemo zajedno.” Bilo je to prvi puta da je Bepo prijateljski progovorio samnom. Izašli smo zajedno i on mi je putem pričao kako je mislio da sam ja partijka, jer sam tako ambiciozna u mom radu. On je bio po kazni u Novoj Gradiški, jer je htio bez putnice prijeći granicu, gdje je bio uhvaćen i odsjedio šest mjeseci na Savskoj cesti. Tu je bio u ćeliji s barunom Gutmanom, poznatim veleindustrijalcem drvne industrije u Beličću.
Gutman je i za vrieme NDH bio u zatvoru jer je bio Židov, ali kako je bio stručnjak dobio je status državnog povjerenika i sačuvao živu glavu. Sad je bio u zatvoru zbog suradnje s okupatorom.
Prije nego što je bio srijeljan, Gutman je dao pismo Bepu za svoju ženu Luizu. Kada je Bepo bio puštenotišao je do Luize koja je ostala sa sinom i kćerkom. Slučaj je htio da su se kasnije Bepo i Luiza oženili, i sad je ona bila u Novoj Gradiški, a njena djeca su bili moji đaci na gimnaziji. Tu je među nama počelo veliko prijateljstvo, koje je nastavilo u Americi.
Kad smo se, iznenada 1953., sastali u San Francisku, pričali smo međusobno o događajima iz 1949te.
Gutmanovi su posredstvom Moše Pijade dobili putnice za Izrael. Iz Izraela su stigli u Vancouver, gdje su Luizini rođaci također bili angažirani u drvnoj industriji. U jesen 1981. razžalostila me Bepova smrt, koji je godinu dana prije nenadano izgubio jedinog sinau Zagrebu.
S Luizom sam u vezi i često se sjećamo naših gorkih časova u Novoj Gradiški. Jasno, da smo Bepo i ja još1953. napisali kartu Lukiću i kasnije doznali da ju je primio.
Približavao se Uskrs 1949. godine. Kako taj dan pada u nedjelju, kad se i tako ne radi, ja sam već planirala lijepi Uskrs sa sinom. Ali Lukić je imao druge planove. Na njegov prijedlog SKOJevci odluče toga dana u Novoj Gradiški održati veliki omladinski sastanak.
Direktor me je pozvaou svoj ured i apelirao na moju savjest da te nedjelje prisustvujem tom sastanku, umjesto da idem u Zagreb. Obećao mi je iza sastanka za tu nedjelju dati jedan radni dan za put u Zagreb, našto sam sa dosta razočaranja pristala. Kasnije sam imala toliko posla uškoli da sam sve to zaboravila i nisam tražila taj posebni dan.
Tri godine kasnije saznala sam jedan detalj iz moje karakteristike koju je Lukić poslao Ministarstvu.
Naveo je da sam klerikalka, jer nisam htjela uzeti ponuđeni slobodni dan samo da istaknem koliko mi je stalo do Uskrsa.
Približavao se svršetak školske godine. Sve je brujalo o Informbirou, ali je u Lukićevom uredu uz Tita još uvijek visjela velika Staljinova slika.
“Druže Lukiću, kako bi bilo da skinete Staljinovu sliku”, sugerirao je Bepo. “Nikada! On će tu ostati!”, odvratio je direktor.
Ruža Bajurin, San Francisco, USA
U Glasu Slavonije objavljen je u kolovozu 2016. članak da je Gutmanova kćer dr. Nelly Gutmann Auersperg zatražila od hrvatskog pravosuđa reviziju komunističke presude njezina otca i Vijeće Županijskog suda u Zagrebu prihvatilo je njezin zhtjev i ukinulo presudu iz 1946. godine.
Svoju verziju zbivanja na svjedočenju u Županijskom sudu u Zagrebu u travnju je konačno dobila priliku iznijeti i Viktorova kćerka Nelly. Ona je ponaprije željela rasvijetliti događaje iz vremena u kojem je njezin otac nepravedno stigmatiziran i pogubljen kao suradnik okupatora za ciljeve proizvodnje te kao pomagač u “oružanoj intervenciji za masovna ubijanja državljana Jugoslavije i pomaganje strane države u ratu s Jugoslavijom”. Budući da tijekom komunističkog suđenja nije bilo prilike za iznošenje obrane optuženika, Nelly je to učinila sada - 70 godina poslije, kaže Glas Slavonije.
“Moj otac nije imao pravedno suđenje. Bio je smatran krivim i prije nego što je presuda donijeta. Tijekom procesa nisu uopće provedeni dokazi koji bi njegovu krivnju potkrijepili. (Ništa novoga, takva su bila sva jugoboljševička suđenja, nap. a.). Zato sam zatražila reviziju te presude”, rekla je vitalna 88-godišnjakinja, Nelly Auersperg, kanadska znanstvenica, kada je u travnju došla na Županijski sud u Zagrebu tražiti reviziju presude kojom su jugoslavenske komunističke vlasti njezinog oca, baruna Viktora Gutmanna, osudile na smrt strijeljanjem. “Viktor Gutmann nije smio biti osuđen zbog obavljanja svog redovnog posla. Stoga je osuda i kažnjavanje Viktora Gutmanna očigledna posljedica zlouporabe političke moći tadašnje vlasti. Komunistički represivni aparat smatrao je potrebnim progoniti i kažnjavati sva djelovanja koja su imala veze s ranijom vlašću. Politički delikti bili su preslobodno i preširoko određivani, a zanemarivale su se okolnosti pojedinačnih slučajeva”, napisao je Telegram.
Nema nikakve sumnje da je Viktor Gutman podpuno nevin osuđen na smrt i da je revizija njegove presude (iako to little and to late) bila podpuno pravedna. Ali, nije li vrieme da “hrvatsko pravosuđe”, javno i glasno, poništi i sve druge jugoboljševičke presude nad stotinama tisuća nevinih Hrvata? A drugo je pitanje, kako to da Ivo Drobilica, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i drugi “povjesničari” nisu ukidanje Gutmanove osude nazvali revizionizmom i ustašizacijom?
Oni koji vjeruju u sveobuhvatne progone Židova u NDH i tzv. Rasne zakone, koje ovi “povjesničari” rabe kao pokriće za sva njihova izvrtanja povijesnih činjenica, trebaju pogledati ovo pismo koje je Poglavnik dr. Ante Pavelić poslao dru. Mili Budaku odmah nakon njihove objave:
Nezavisna država Hrvatska
Ured Poglavnika
Dne. 29. svibnja 1941.
Dragi prijatelju i brate Mile,
I na ovaj način želim Te zamoliti dvije stvari o kojima smo načelno razgovarali prije nekoliko dana. Neovisno o Zakonima koji su na snazi, a tiču se neprijatelja naše Države medju kojima je i dobar broj Židova, molim te da Ti na svoj način pomogneš kako bi Židovska Bogoštovna općina u Zagrebu nesmetano, bez ukidanja, mogla djelovati. Protivu onih koji se ogrieše o Zakone neka se primiene sve propisane mjere, ali nema potrebe kažnjavati sve pripadnike naše po vjeri starije braće. Posebno ne one koji su u braku s katolicima.
Nadalje, molim Te uredi da se ne diraju oni židovski sviećnjaci na vrhu ugaone zgrade na Trgu Barthoua. Izložio sam Ti zašto mi je to važno, a kada su osobni razlozi u pitanju, onda me sigurno razumieš.
ZA DOM SPREMNI
U knjizi “Radni Logor Jasenovac” poznati hrvatski iztražitelj Igor Vukić piše: “U dokumentu koji je dio međusobne komunikacije njemačkih ustanova u Hrvaskoj spminje se transport od 400 Židova iz Sarajeva prema Jasenovcu u listopadu 1941. Tih 400 Židova u Jasenovac su doveli pripadnici njemačke narodne skupine. Na sličan način trebale su biti evakuirane i druge židovske zajednivce - “no unatoč utjecaju, hrvatski agenti distancirali su se od takvih njemačkih akcija”.
Ali, umjesto ovakvih dokumenata Ivo Drobilica & Co. svoje “povijesne dokaze” temelje na “svjedočanstvima” poput ovoga: Sjećate li se “svjedočanstva” notorne Klare Mandić koja je 1990ih srbijanskim Tv programima i drugim medijima pričala kako je svojim očima gledala kad je bojnik Ante Vrban u Jasenovcu uzeo židovsko djete za noge i razbio ga o zid. “Klara Mandić je”, kako pišu njezini srbski kolege,“rođena 1944. godine u Bariju. Posle Drugog svetskog rata, u kojem je izgubila 73 člana porodice, tokom progona i genocida nad Jevrejima, ( u Srbiji čiji je glavni grad postao prvi “Judenfrei” grad u Europi, nap. a. ).
Klaru je usvojila srpska porodica Mandić. Po profesiji je bila stomatolog, a javnosti je bila poznata kao jedan od osnivača i sekretar Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva i nekadašnja predsednica Jevrejske zajednice. Bila je velika prijateljica Kapetana Dragana…”
Eto, nekoliko mjeseci stara Klara gledala je u Bari-ju u Italiji kako bojnik Vrban u Jasenovcu razbija židovsko diete. Vjerujem da je i to diete na popisu “20.000 ubijene djece u Jasenovcu”.
Ali, kako se Božja kola pravde polako voze ali kad-tad stignu na pravo mjesto, ili kako u Americi kažu, what goes around, comes around, Klara je 2001. godine ubijena je i zapaljena u njezinom stanu u Beogradu. Ubili su je njezini omiljeni Srbi radi velike svote novca od prodaje njezine kuće (700.000 D. Maraka), koje je navodno držala u stanu jer nije imala povjerenja u srbijanske banke.
Bilo kako bilo, svima treba biti jasno, a naročito jugopovjesničarima, da se sve na ovom svietu kad-tad vrati - dobro za dobro, zlo za zlo. WHAT GOES AROUND, COMES AROUND!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
