Zvonimir R. Došen: Tko je bio u pravu, Dr. Georges Desbons ili Ante Ciliga ?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 03 Ožujak 2023 13:01
Dr. Georges Desbons
“Nisam obukao odvjetničke haljine da zarađujem novac, nego da branim slabe i siromašne koje će u našoj lažnoj demokraciji progoniti, a također da branim revolucionarce koji žrtvuju svoju sigurnost i svoj život za ona dva uzvišena osjećaja, koji čovjeka čine višim od životinja, a to su osjećaj za slobodu i osjećaj za domovinu.”
Ovih dana razvila se na internetu debata oko izjave bivšega razočaranog sanjara o nekakvoj pravednoj komunističkoj utopiji Ante Cilige, u kojoj on kaže: “Sva tri pokreta, partizanski, četnički i ustaški, istovjetnog su tipa i mentaliteta i čini ih ista ljudska podloga“. Zasliepljen boljševičkom propagandom Ciliga se 1926. preselio u boljševički “raj radnika i seljaka”, gdje je umjesto “humanog komunizma”, kako ga je on zamišljao, našao rigidni marksizam-boljševizam, “idilu radnika i seljaka” u kojoj su i najosnovnije zasade humanosti bile strogo zabranjene, a svaki pokušaj protivljenja mrksističkim dogmama pa i onaj njblažeg oblika, plaćen hitcem u zatiljak.
Nu, kao što je profulao sa svojom vjerom u “komunističku idilu” Ciliga je profulao i s ovom svojom uzporedbom Ustaškog pokreta s četničkim i jugokomunističkim hajdučkim čoporima. Ako je mislio na četničku, komitsku akciju,koju su prvi počeli makedonski Bugari, kad je 1893.u Solunu osnovana Unutrašnja Makedonska Revolucionarna Organizacija (VMRO) s ciljem da se oružanom gerilskom borbom oslobode turske, a kasnije srbijanske okupacije, onda je bio u pravu.
Par godina kasnije Bugare su kopirali Srbi, koji su, kako je prije par godina u Beogradu izjavila jedna srbska profesorica, “puno bolje živjeli pod turskom vlašću nego danas pod svojom”. Ali ti srbski četnici su, kako sami Srbi priznaju, svoje akcije usmeravali protiv četa VMRO-a. Ove srbske komitske bande su ne samo nad pučanstvom Makedonije i Kosova, nego i nad svojim srbijanskim seljacima počinile strahovite zločine pljačke, paleža i masovnih ubojstava. Njihovi potomci te gnjusne zločine i danas uz gusle slave pjesmama poput ove: “Starino moja planino, dok sam po tebi hodio, četničke čete vodio, mnoge sam majke cvilio. Najviše majku Jovanku. Zakl’o joj sina Jovana i mladu ‘ćerku Jovanku!”
Ne znam na temelju čega je Ciliga s Ustaškim oslobodilačkim pokretom uzporedio njih ili kasnije divlje čopore Draže Mihailovića, koji su svojim zločinima nadmašili svoje preteče.
Ciliga nije bio nepismen čovjek da ne bi znao da je Ustaški pokret bio vanideološki čisto hrvatski nacionalni oslobodilački pokret i da ga se kao takvovog ne može uzpoređivati s četnicima a kamoli s pobunom jugoslavenskih komunista, koji su se, kada je (22. lipnja 1941.) došlo do sukoba između dvie sestrinske ideologije - nacizma i boljševizma - opredjelili za boljševizam, u koji je i Ciliga vjerovao prije nego je njegove “blagodati” izkusio na vlastitoj koži. Nu, pošto ga više nema na životu ne možemo ga tražiti da tu svoju izjavu opravda, a sva nagađanja o tome što je on time mislio reći su suvišna i bezkoristna.
Bilo bi puno koristnije da se umjesto prepirki oko te njegove nezgrapne izjave pozabavimo ovim što je na internetu upisano u njegovu Wikipediju:
“At the end of 1941, Ciliga returned to the then Independent State of Croatia (NDH), where he was arrested by the Ustashas and imprisoned for one year in the Jasenovac concentration camp.[3] Ciliga later described Jasenovac as a "huge machine" with the sole purpose, that "some be killed as soon as they enter–others, over time... Jasenovac resembled Auschwitz. In Jasenovac, the main thing was not forced labor, but extermination", but "the primitivistic cruelties of Jasenovac distinguished this Balkan Auschwitz…”
Prievod: “Koncem 1941. Ciliga se vratio u ondašnju Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), gdje je bio uhićen od ustaša i zatvoren godinu dana u kncentracijski logor Jasenovac. Ciliga je kasnije opisao Jasenovac kao “golemi stroj” s jedinom svrhom da “neki budu ubijeni odmah čim uđu-drugi kroz vrieme. Jasenovac je sličio na Auschwitz. U Jasenovcu nije glavno bilo prisilni rad, već uništenje”, već “primitivističke okrutnosti Jasenovca iztaknule su ovaj balkanski Auschwitz.”
Ako se dobro sjećam to o golemom stroju i kako su neki ubijani odmah a drugi kroz vrieme Ciliga je napisao za Staljinove gulage, a za Jasenovac je rekao da za vrieme njegova boravka u njemu nije vidio da je itko bio ubijen.
Onda, tko je u njegovu wikipediju stavio ovo?:
A tko bi se usudio plasirati tako bezočnu laž osim svima poznatog falsifikatora? Ovo je još jedan od niza njegovih zločina protiv hrvatskoga naroda i njega se mora sudski goniti. Ako mu neće suditi “hrvatsko sudstvo” onda mu se treba i mora suditi na drugi način.
Ako Ciliga nigdje nije ovo napisao, a vjerujem da nije, onda vi koji se bavite njegovim opusom trebate poduzeti mjere da se ovo izpravi. Ovo je krajnje zlonamjerna kleveta uperena ne protiv Cilige, nego protiv čitavoga hrvtaskog naroda i vi bi trebali biti među prvima koji će diskreditirati i podignuti obtužbe protiv toga otrovnoga antihrvatskog gada, koji se toliko ohrabrio da misli da mu nitko ne može stati na kraj.
Ako nađete da je Ciliga ipak to negdje napisao, onda ćete morati na brzinu preizpitati vaš stav o njegovom velikanstvu.
“Jedno pismo g. Georgesa Desbonsa o Ustaškom procesu”
Pod ovim naslovom objavio je parižki list “Rivarol” početkom 1960. godine, u jednom svom broju pismo branitelja ustaša (Zvonimira Pospišila, Mije Kralja i Ivana Rajića), dra Georgesa Desbonsa, kojim on odgovara na tvrdnje objavljene u tome listu o smrti Poglavnika dra Ante Pavelića: “Kao odgovor na članak našega prijatelja Henry Fougére-a, bivšega narodnog zastupnika, koji je bio objavljen u broju 469., prilikom smrti Pavelića, g. Georges Desbons, počastni odvjetnik kod Apelacionog suda u Parizu, upravio nam je sliedeće pismo”, piše u uvodu uredništva.
Desbonsov odgovor u cielosti glasi:
“Gospodine ravnatelju! “RIVAROL” je povodom smrti dra Ante Pavelića objavio u svome 469. broju članak g. Henry-a Fougére-a, bivšeg narodnog zastupnika, u kojem se tvrdi da sam ja primio znatne svote novca, da bih iznio u toku ustaškog procesa (gdje sam bio jedini branitelj) stanovita odkrića i da sam, u sporazumu s predsjednikom suda, postigao da me se brisalo iz odvjetničkog reda, te da sam po vlastitom nastojanju bio iztjeran, kako bih mogao šutjeti i zdražati taj novac. Niti ja, niti moj nasliednik iza moga izbacivanja gosp. de Saint-Auban nismo primili ni jednog centima honorara.Čak i za naše stvarne troškove primili smo tek dio naknade. Gosp. de Saint-Auban, koji je vrlo velika ličnost u našoj sudskoj poviesti, svojevoljno je stavio svoj neizmjerni talenat na razpolaganje trojici ustaša; Kralju, Rajiću i Pospišilu, u znak prosvjeda protiv moga brisanja i iztjerivanja.
On je na taj način u neku ruku bio preteča posebnog zakona od 28. III. 1936., kojim sam bio pomilovan i koji je zakon bio jednoglasno izglasan u Komori i u Senatu i konačno odluke Savjeta odvjetničkog reda br. 3. od 3. travnja 1936., po kojoj je odluci bio vraćen na svoje mjesto u odvjetničkom redu.
Nisam obukao odvjetničke haljine da zarađujem novac, nego da branim slabe i siromašne koje će u našoj lažnoj demokraciji progoniti, a također da branim revolucionarce koji žrtvuju svoju sigurnost i svoj život za ona dva uzvišena osjećaja, koji čovjeka čine višim od životinja, a to su osjećaj za slobodu i osjećaj za domovinu.
Bila je za mene velika čast u mojoj odvjetničkoj karijeri da sam bio brisan iz odvjetničkog reda i iztjeran iz sudnice, jer sam, uzprkos najviših pritisaka i najgorih pokušaja i najbezobraznijih i najodurnijih ponuda, poštovao moju stališku čast i branio ustaše.
To je sve bilo učinjeno, pošto su se sva sredstva, dapače i najpodlija, pokazala bezuspješnim da me udalje od obrane, jer se moralo pod svaku cienu ustanoviti podpunu istinu o ubojstvu Aleksandra.
Za činjenicu od tolike važnosti sudska istina se mora poklapati s poviestnom istinom, a 90% ove istine još je skriveno na dnu zdenca.
Zakon jamči svakom nevaljalcu, kada ga sud progoni, osnovno pravo da bude detaljno obavješten o činjenicama koje mu se pripisuje. Zakon mu također daje priliku da pripremi svoju obranu.
Međutim, činjenice zbog kojih se zahtievalo moje brisanje nisu mi nikada bile stavljene na znanje i zapisnik (kako to zakon predviđa) nije nikada bio sastavljen i tako sam tek odjednom i nasumce, nemajući ni pet minuta za razmišljanje, morao braniti samoga sebe od neizmjernosti ništavila.
I to je išlo tako daleko da se je (da se opravda moje iztjerivanje) navelo u službenoj odluci moje vlastite rieči, iztrgnute iz moje obrane, da se je izkrivilo smisao i gdje stvarno nisam bio za njih obtužen, i gdje me nitko nije pitao ni za najmanje razmišljanje.Iza moga brisanja predsjednik je obustavio razpravu, da me tako sprieči da službeno uložim moj priziv.Takav, naime, priziv (prije brisanja i prije završetka razprave) imao bi snagu da obustavi i sprieči moje iztjerivanje. Moje brisanje i ova uporaba sile postigli su inače da mi je nekoliko sudaca izrazilo svoje simpatije i svoje negodovanje nad takvim postupkom.
I tako je moj prvi slučaj na sudu iza moga ponovnog vraćanja na dužnost došao u moje ruke baš na preporuku jednoga sudca sa suda u Aix-u, kojega čak ni po viđenju nisam poznavao.
Pierre Laval, koji je bio moj prijatelj još iz djetinjstva, bio je za vrieme iztrage ministar vanjskih poslova i predsjednik Ministarskog savjeta za vrieme moga brisanja. Kroz više godina iza toga ja sam s njime prekinuo svaki dodir. Okolnosti u našem zvanju opet su nas dovele skupa. On mi je tada podpuno vjerno razjasnio i izpričao i izpričao se po pitanju moga brisanja. Potvrdio mi je da je moje brisanje bilo odlučeno daleko prije otvaranja razprave. Također mi je razjasnio zbog kojih razloga, u kakovim okolnostima i pored svega drugoga, pod kakvim stranim pritiskom (a koji nije bio sa strane Jugoslavije) je on bio prisiljen dati prednost državnom interesu pred našim prijateljstvom.
On mi je rekao: “Da si ti u obrani postupio kako si bio namjeravao i želio ti bi morao postići oslobođenje one trojice ustaša čak i pred jednim porotnim sudom gdje bi potota bila sastavljena od samih žandara, a to bi onda zbog prevažnih političkih razloga predstavljalo rizik u kojeg se nije smjelo ući.”
A Laval je poznavao tek neke djeliće obrane, to jest one za koje se moglo doznati iza provale u moj kovčeg s dokumentima.
Uslied toga razjašnjenja ovoga državnika i zbog njegove iskrenosti opet sam obnovio moje prijateljstvo s njime. On mi je izrazio svoje žaljenje što sam bio udaljen od moga rada na sudu. “Službeno”, reko mi je, “sve bi to bilo absolutno i brutalno zanijekano ito, dapače, vrlo strogo. Ali zahvaljujući tebi istina bi se uputila prema obćem mišljenju i posljedice su pokazale da bi to bilo bolje…”
Kada sam, znajući što se sprema, rekao državnom tužitelju u toku razprave: “Vi ne ćete dobiti ove tri glave, niti vi, niti vaš zamjenik - krvnik…”, moja opomena, koja je potekla iz promišljene i unapried pripremljene grubosti, daleko je premašila čednu osobu toga magistrata. Time su, tako reći, izpljuskani oni koji su mi nudili novac da bih pustio da se trojicu obtuženih osudi na smrt i da ih se pošalje na giljotinu, dok je moja sveta dužnost bila da ih branim.
U slučaju osude na smrt za vieme razprave s koje bih ja bio izključen ili sliedeće razprave, giljotina ne bi nikada bila postavljena.
Ja sam bio jedini čovjek koji je bio u mogućnosti spasiti živote ove trojice Hrvata. Premda sam kao odvjetnik bio izključen, ipak sam ostao njihovim prijateljem i braniteljem.
Moja odluka, koja je bila dobro promišljena i dozrela, bila je do sitnice brižno pripremljena. Ja bih povriedio stališku tajnu da sam službeni dossier dao na razpolaganje javnosti.
Tada bih bio I zatvoren. Ali ni tada te tri glave ne bi pale.
Pravda bi morala početi iznova s iztragom i morala bi se, među ostalim stvarima, pozabaviti sa činjenicom od izvanredne ozbiljnosti koje su se dogodile prije hitaca na Cannebiére, daleko izvan Marseille-a i bez ikakve veze s ustašama.
I nasamo, bez prisutnosti bilo koje treće osobe, ja sam stvarni dossier obrane otvorio gospodinu de Saint-Auban-u. On ga je smatrao neobično važnim ali je izjavio da on nije u stanju zastupati obtužene jer ništa nije poznavao od cieloga problema i različitih akcija u srednjoj i iztočnoj Europi.
U ime savjesti tada se želio zahvaliti obrani. Energično, ali s poštovanjem, ja sam inzistirao i molio ga da trojicu obtuženih ne lišava svoje velikodušnosti i rječitosti. Sa suzama u očima on me je zagrlio.
Složili smo se da će njegova obrana razjasniti gestu očajničkog patriotizma trojice obtuženih puštajući na stranu cieli nedovršeni dossier odvjetnika iz Aix-a, koji su bili službeno dodieljeni i koju su vrlo kompetentno izvršili obranu, ali ipak samo kao svaki drugi slučaj iz svakodnevne prakse.
Uzalud su za vrieme njemačke okupacije oblasti od mene zahtijevale dossier obrane. Nisu ga dobili. G. Henry Fougére morati će još dosta toga naučiti. Ali, ja nisam profesor poviesti.
Izvolite primiti, molim Vas gospodine ravnatelju, moje izraze poštovanja.
Georges Desbons, počastni odvjetnik pariškog apelacionog suda.
Nisam primjetio ga je dr. Georges Desbons igdje našao bilo kakvu pralelu g bilo kakvu sličnost Ustaškog pokreta s četničkim fašističkim i jugopartizanskim čoporima.
Zbog čega je osnovan Ustaški pokret i zašto je Aleksandar morao umrieti
”U srbijanskoj Skupštini 20. lipnja 1928., po naredbi “kralja” Aleksandra Karađorđevića, crnogorski posrbica Puniša Račić, uz povik “Živela Velika Srbija!”, puca u hrvatske zastupnike,smrtno ranjava
vođu Hrvatske Seljačke Stranke, Stjepana Radića, ubija Pavla Radića i Đuru Basaričeka i ranjava Ivana Pernara, Ivana Granđu.
Aleksandrovi agenti-ubojice 1931. željeznom štangom u sred Zagreba ubijaju svietski priznatog znanstvenika dra. Milana Šufflaya, a godinu dana kasnije istom metodom pokušavaju ubiti dra. Milu Budaka.
Između 1918. i 1941. velikosrbijanski sudovi osudili su na smrt 189 hrvatskih domoljuba, a 15.000 poslali na dugogodišnju robiju. U Glavnjači, Hrvatskoj Mitrovici, Lepoglavi, te u Petrinjskoj, Savskoj i u nizu drugih zatvora, Aleksandrova policija i žandarmerija na strahovite, do tada u Hrvatskoj nepoznate, načine muči hrvatske domoljube; vješanjem za ruke i noge, lomljenjem rebara i kralježnica, čupanjem noktiju, izgladnjavanjem i žeđu i mnogim drugim divljačkim metodama. Hrvatskom pukovniku, kasnije general, Vilku Begiću priete: “Podpiši priznanje ili ćeš ostati bogalj za celi život!”
Među mrcvarenim, a onda ubijenim su: Marko Hranilović, Matija Soldin, Petar Oreb, Josip Begović, Ivan Jelić, Dragutin Faber, Dragutin Arčec, Ilija Petranović i niz drugih. Pedesetdevet godina starog Stipu Javora su u Mitrovici glađu umorili.
Srbijanski žandari po Hrvatskom Zagorju i Slavoniji bez ikakvog povoda ubijaju nevine hrvatske seljake, a onda njihovoj djeci šalju račune za plaćanje puščanih naboja koje su upotrebili u ubojsvu njihovih roditelja. Nakon Velebitskog ustanka srbijanska žandarmerija, policija i vojska provodi val do tada neviđenog terora nad civilnim pučanstvom Like i Velebitskoga Podgorja. Ovo je samo jedan mali dio zločina koje su Karađorđevićevi velikosrbski zločinci počinili nad hrvatskim narodom.
Zato je došlo do osnutka Ustaškog pokreta i za to je Aleksandar Karađorđević morao umrieti nasilnom smrću. Njegovom smrću zadan je smrtni udarac Velikoj Srbiji.
A onima koji još uvijek vjeruju u jugokomunističke podvale o tobožnjoj vezi Ustaškoga pokreta s talijanskim fašizmom možda će barem malo otvoriti oči ovaj zaključak memoranduma koji je ustaški Poglavnik dr. Ante Pavelić 1935. iz tamnice u Torinu poslao fracuskom državnom sudu u Aix-en-Provence, koji je njega i Eugena “Didu” Kvaternika osudio na smrt zbog ubojstva Aleksandra Karađorđevića:
“Hrvatska graniči neposredno s Italijom i Mađarskom. Ta je okolnost uzrokom da oni članovihrvatske ustaške organizacije, koji progonima i terorom beogradskih vlasti, što ga u Hrvatskoj vrše srbijanski organi, iz Domovine moraju otići, moraju prieći ili na talijanski ili na mađarski teritorij.
Da je koja druga država neposredni susjed Hrvatske išli bi, sigurno, i na njezin teritorij.
Što uslied te činjenice ima članova ustaške organizacije u Mađarskoj ili Italiji, niti znači, niti može značiti da ustaška organizacija u bilo čemu stoji pod uplivom ili čak u službi koje od tih država.
Uostalom, to bi se tako moglo reći i za Belgiju i za Francusku, za obje Amerike, gdje su svuda postojale i postoje ustaške organizacije među izseljenim Hrvatima koji se u tim državama nalaze. Cilj za kojim ustaška organizacija ide izključuje sama po sebi obstojnost takvog odnošaja. Ne može služiti Italiji ni Mađarskoj organizacija koja se bori za integritet cjelokupnog hrvatskog teritorija i za uzpostavu nezavisne države Hrvatske.
Hrvatska ustaška organizacija poštuje sve narode i države, a napose poštuje i visoko cieni susjedne države, nu niti služi njima, niti ikome drugome do li hrvatskom narodu i hrvatskoj oslobodilačkoj misli.”
Svi su narodi u svojoj poviesti više manje proživjeli težka vremena tuđinskih najezda i tuđinskih nasilja, nu one strahote štoih proživljuje hrvatski narod pod tuđinskom vladavinom Beograda, naročito obzirom na doba u kojem živimo i obzirom na mjesto na kojem se Hrvatska u Europi nalazi, nije nitko proživio.
Beograd je uništio sva moralna i materijalna dobra hrvatskoga naroda, u kulturnu i civiliziranu hrvatsku zemlju prenio iz najtamnijeg kuta Balkana sve grozote barbarskih metoda vladavine.
Hrvatska ustaška organizacija, sve njezino mnogobrojno članstvo, preuzelo je na sebe dužnost i zaklelo se da će u interesu časti i života hrvatskoga naroda i u interesu zapadne kulture i civilizacije boriti se proti tuđinske sile sve do pobjede i da će tu tuđinsku brutalnu silu odstraniti. To je naše pravo i to je naša dužnost, jer se je ostala Europa na sve hrvatske molbe i tužbe nemilosrdno oglušila.
Hrvatski će narod pobjediti. Hrvatska će biti podpuno nezavisna država na sreću hrvatskoga naroda, na čast zapadne civilizacije i u interesu mira među narodima, kojeg Beograd uviek ugrožava.”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
