Zvonimir R. Došen: Gdje su zastave naših otaca?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 10 Ožujak 2023 13:01
Šest marinaca na vulkan Suribaći postavljaju američku zastavu
“U zadnjoj i finalnoj analizi, onaj tko za očuvanje slobode pobjeđuje u ratu i plaća najveću kaznu jest onaj momak s puškom i strojnicom u ruci! Nikada više neću moći pogledati u američkoga marinca bez osjećaja dubokog poštovanja!”
Bitka koja se u prvim mjesecima 1945. godine vodila između američkih marinaca i japanske carske vojske za Sumporni Otok ( na japanskom Iwo Jima ) na Pacifiku, bila je uistinu jedna od epskih bitaka. To je bila bitka u kojoj se nisu birala sredstva za uništavanje neprijatelja. Bitka u kojoj su se obje strane, a pogotovo branitelji Japanci, borili do smrti.
Američka vojska, većinom marinci, napala je otok 19. veljače 1945., i ova, jedna od najkrvavijih bitaka 2. svj. rata, trajati će punih 5 tjedana. Kad je bitka završena američka vojska je imala 7.000 poginulih i 19.851 ranjenih. Od 22.000 Japanaca, koji su se borili do smrti, preživjelo je svega 200 ranjenih koji su se našli u dielu podzemne bolnice do koje nije dosegao plamen američkih bacača plamena “flamerhtowers”.
Iako vrlo mali otočić, s površinom od svega 20 kvadratnih kilometara, Iwo Jima je imao tri vojna uzletišta (aerodroma), a pošto je od japanske obale udaljen svega 1.200 km Japanci su predpostavljali da će ga američka vojna sila upotriebiti kao odskočnu dazku za invaziju Japana, pa su ga odlučili obraniti pod svaku cienu.
Američki vojnici koji su u Europi oslobađali gradove od nacističke okupacije pozdravljani su od tamošnjeg stanovništva kao heroji. Bitke na Pacifiku uglavnom su vođene za riedko naseljene, džunglom obrasle ili podpuno puste otoke i otočiće, koje su Japanci zaposjeli i na njima izgradili gotovo neprobojne utvrde. Među otocima za koje su se pored Iwo Jima vodile najžešće i najkrvavije bitke bili su: Midway, Guadalcanal, Tarawa, Okinawa te otočja Palau i Solomon i drugi.
Marinci su elitna američka postrojba. U vojnom logoru, uz intezivne, za mnoge neizdržive, vježbe u svakoga novaka (regruta) prije nego postane marinac usađen je ratnički pnos. Među prvim načelima stoji da marinci nikada ne smiju iz sebe ostaviti svoje mrtve i ranjene i da častnici uvijek primaju hranu poslie vojnika.
Mladićima koji žele postati marinci, častnici u kampovima stalno ponavljaju: “Vi niste marinci. Vi ste dječaci. Vidjet ćemo hoćete li biti dostojni nositi titulu United States Marine!”
Nositi tu titulu za američke vojnike je velika čast. Kako jedan od njih reče: “Svaki koji želi postati marinac za to što misli da su marinci najbolji mora i sam biti najbolji”.
Redovna vojska ima svoje častnike i vojnike, mornarica svoje mornaričke častnike i mornare, zrakoplovstvo svoje zrakoplovne častnike i pilote, ali marinci imaju samo marince!
“Mi marinci se osjećamo superiornijim od svih jer su rigoroznim uvježbavanjem u kampovima svakoga od nas učinili najboljim ratnikom na svietu.” Tako misle marinci.
Za zapovjednika obrane Iwo Jima car Hirohito je odabrao vrstnog i vrlo hrabrog poglavara njegove tjelesne straže, generalpukovnika Tadamići-a Kuribajaši-a.
Kuribajašijevi predci su bili poznari samuraji koji su kroz pet generacija služili u tjelesnoj straži šestorice careva. Za Japanca Kuribajaši je bio dosta visok (1,75 m) i liepo razvijen. U svojoj vojničkoj karijeri neko vrieme je služio u japanskim veleposlanstvima u Kanadi i Ujedinjenim Američkim Državama, gdje je odlično naučio engleski jezik i upoznao ‘zapadni način života’.
Kao 37godišnji satnik, vojni ataše u veleposlanstvu u Washingtonu 1928. godine, on je, kako bi što više naučio o američkom narodu i njegovom načinu života, putovao po čitavoj Americi i sada je dobro znao i poštivao svoga neprijatelja.
U drugom tjednu lipnja 1944., dan prije nego je poletio na Iwo Jima, car Hirohito ga je pozvao k sebi na privatni sastanak “u četiri oka”, što je do tada za “običnog Japanca” bila gotovo nečuvena čast. Car mu je na tom sastanku obrazložio da mora sve učiniti da “barbari ne osvoje Iwo Jima”.
“Najuzvišenija osoba na drugoj strani” (predsjednik USA) također je za zapovjednika marinaca izabrao najboljega među generalima, Hollanda “Howlin’ Mad”. Smitha. (U slobodnom prievodu ovaj njegov nadimak Howlin’ mad” znači netko tko kao lud zavija (poput vuka), nap. a. )
Zbog njegove poodmakle dobi (62 godine) i bolesti diabetesa Smith nipošto nije želio primiti tako važnu i opasnu dužnost, ali poslie osobne intervencije predsjednika Roosevelta, nije imao izbora i na koncu je pristao. Smith, koji je imao i nadimak “Patton of the Pacific”, sada je sa silnom, do tada neviđenom, armadom izplovio prema Iwo Jima. On je, kako su ga opisali njegovi marinci, bio vrlo naprasit i profan i neprestano je išao uz dlaku admiralima i drugim mornaričkim častnicima, ali je, kao i gen. Patton, bio pobjednik. Nasuprot svim drugim američkim jedinicama u 2. svj. ratu Smith i njegovi marinci nisu izgubili ni jednu bitku. Tako je Iwo Jima postao bojišnica osobnih predstavnika cara Hirohito-a i predsjednika Roosevelta.
Do 11. veljače armada 5. marinske divizije spojila se kod otoka Saipan-a s armadama 3. i 4. divizije i postala jednom od najvećih armada u analima ratovanja. Kad se ova gigantska pomorska sila prije polazka na 700 milja dug put do Iwo Jime usidrila oko Saipana njezina masa od 880 ratnih i teretnih brodova zablokirala je čitav horizont. Saipan su marinci 8 mjeseci ranije, poslie težkih krvavih borbi i velikih gubitaka na obe strane, uspjeli oteti Japancima. Sada su gomile trulećih leševa japanskih vojnika koje su ostale u trskom obrasloj džungli bile prekrivene 5 kilometara dugim pistama za američke “B-29 Superfort” bombardere.
Američko je ratno zrakoplovstvo 70 dana bez prestanaka bombardiralo Iwo Jima prije dolazka armade, 17. veljače 1945., a onda su ga američki ratni brodovi čitav dan, 18. veljače, nastavili tući tisućama golemih 1000 kg težkim granata iz topova kalibra 40 cm, pa su američki vojnici međusobno govorili da poslie toga na otoku ništa nije moglo ostati na životu pa ne znaju zašto se uobće moraju na njega izkrcati. Na ovoj masi brodova bilo je 70.000 marinaca 3., 4. i 5. divizije, spremnih za ‘brzo zaposjedanje otoka’, jer nitko nije mogao vjerovati da je poslie takvoga bombardiranja na njemu na životu ostao ijedan Japanac.
Ocienivši da će ovaj mali otok u slučaju rata biti vrlo važna strateška točka japanska je vojska na površini izgradila neprobojne dobro kamuflirane betonske utvrde, a na dubini od 25 metara goleme podzemne tunele s skloništima za čitavu diviziju vojske, bolnicama, cisternama vode, cievima dovođene kišnice s površine, magazinima hrane, streljiva, kuhinjama i sve drugo potrebno za dugo ratovanje.
General Kuribajaši je dobro proučio kolosalne grieške njemačke vojske u pripremama za obranu od savezničke invazije u Normandiji sedam mjeseci ranije i na temelju toga izgradio drugačiji sustav obrane.
Amerikanci nisu znali, niti mogli zamisliti, da sve njihovo bombardiranje nije imalo nikakva učinka i da ih pod njegovom površinom čeka elitna japanska divizija “Asahi” (Granulo sunce) s 22.000 vojnika, koji će se na tom kamenom otočiću boriti do smrti.
Uoči bitke general Kuribajaši je u svojoj maloj betonskoj sobici 25 metara pod zemljom, svojim vojnicima napisao zapovied koja je glasila:
“Mi smo ovdje da ovaj otok branimo do granica naše snage. Toj se zadaći moramo podpuno posvetiti. Svaki vaš hitac mora ubiti mnogo Amerikanaca. Mi si ne možemo dozvoliti da budemo zarobljeni od našega neprijatelja. Ako naše postave budu pregažene mi ćemo uzimati bombe i granate i bacati se pod pod tenkove i uništavati ih. Mi ćemo infiltrirati linije neprijatelja i uništiti ga. Nijedan od nas ne smije umrieti prije nego ubije najmanje deset Amerikanaca. Neprijatelja ćemo napadati gerilskim napadima sve dok zadnji od nas pane. Živio car!”
Poslie toga Kuribajaši je radijo vezom preko Radija Tokijo poslao poruku: “Ovaj otok je prva linija obrane Domovine i ja sam spreman ovdje umrieti. A u pismu svome sinu Taro-u je napisao: “Život tvoga otca je kao lampa na vjetru”.
Ubjeđeni da je poslie onako silnog bombardiranja malo tko od Japanaca ostao na životu marinci se s oklopnim i drugim vojnim vozilima izkrcavaju na jedini prilaz otoku, 3 km dugi žal, koja su odmah zaglavila u debeloj naslazi vulkanskog pepela. Ali sve je bilo mirno, nitko na njih nije otvorio vatru i svi su počeli vjerovati da će se samo prošetati otokom i time će njihova “ofenziva” biti završena.
Nitko nije mogao zamisliti da će se bitka za ovaj mali smrdljivi otočić pretvoriti u primitivnu borbu rimskih gladijatora: japanskih, koji se poput onih iz katakomba Koloseuma bore iz podzemnih pećina i tunela i američkih koji će ih u njihovim smrtonosnim skrovištima pokušati spaliti bacačima plamena.
General Kuribajaši je naredio da nijedan hitac ne smije biti izpaljen sve dok uski žal ne bude napunjen Amerikancima. Kada je, oko sat vremena kasnije, žal je bio prekrit marincima Japanci su iz svojih pećina i neprobojnih bunkera otvorili vatru iz svih oružja: pušaka, strojnica, bacača i težkih obalnih topova koje američke bombe nisu uspjele uništiti.
Umjesto dan dva, kako su zamišljali neki američki vojni stručnjaci, ova bitka će se svom žestinom i svim razpoloživim sredstvima, najviše prsa u prsa, voditi bez predaha, dan i noć, punih pet tjedana, od 19. veljače do 26. ošujka.
Kada je konačno završena, od 22.000 Japanaca preživjelo je svega 200 težko ranjenih, koje u jednoj bolnici u dubini pod zemljom nisu dohvatili bacači plamena.
Tiela ostalih ostala su zatrpana u pećinama i tunelima gdje će biti mumificirana sumpornim izparavanjem. Decenije kasnije mnoga od njih će biti nađena podpuno očuvana, neka još s naočalama na očima. Jedan vrlo mali broj ih je preživio i nastavio s borbom. Jedan od njih se mnogo kasnije, kada su marinci napustili otok, predao Američkoj posadi i zatražio da mu dozvole da ode u Brazil, jer se zbog sramote što nije poginuo u borbi, nije želio vratiti u Japan.
Američka vojska je imala 7.000 poginulih i 19.851 ranjenih i nestalih. Većina poginulih bila je pokopana na otoku. Na ulazu u njihovo groblje netko je postavio nadpis s ovom porukom preživjelim vojnicima: “ When you go home, tell them for us, and say: For your tomorrow we gave our today. ( Kada dođete doma, kažite im za nas i recite: Za vaše sutra sutra, mi smo dali naše danas. )
Kad je bitka završena za govornicu na zapoviednom brodu došao je specijalni gost, obučen u običnu odoru marinca bez čina, ministar Ratne mornarice James Forrestal, koji je, između ostaloga, rekao: “U najzadnjoj finalnoj analizi obični vojnici s puškom i strojnicom su ti koji pobjeđuju u ratu i koji plaćaju najveću kaznu da bi obranili našu slobodu. Mislim da su moji osjećaji o njima najbolje izraženi u pismu generalbojnika Juliana Smitha njegovoj ženi poslie bitke za otok Tarawa, gdje kaže: “Nikada ja više ne ću moći u pogledati američkoga marinca bez osjećaja dubokog poštovanja.”
Sin Johna Bradley-a, jednoga preživjelog od šestorice marinaca koji su na vulkan Suribaći postavili američku zastavu, opisao je ovu bitku u poznatoj knjizi “Flags of our Fathers” (Zastave naših otaca) na temelju koje je, pod istim imenom, snimljen veličanstveni film.
Neki će upitati što je cilj ovoga kratkog opisa bitke između Amerikanaca i Japanaca. Cilj je da opomenem, upozorim, naše mlade naraštaje da ne zaborave da smo imi Hrvati u svojim oslobodilačkim ratovima imali svoje elitne postrojbe, svoje “marince, svoje “kamikaze”: ustaše, gardiste, hosovce i druge, koji su kao i američki marinci i japanski kamikaze hrabro ginući za slobodu svoje domovine dali svoje danas za njihovo sutra, ali njih u današnjoj Hrvatskoj malo tko gleda s dubokim poštovanjem.
Potomci njihovih krvnika ne samo da bi htjeli da ih se zaboravi, nego da ih se mrzi i podpuno izbriše iz hrvatske poviesti. Potomci jugokomunističkih krvnika svoj otrov plljuju po svima koji su se častno borili i ginuli u obrani Nezavisne Države Hrvatske, kao i po onima koji su u ovome ratu ginuli braneći Dubrovnik, Zadar, Gospić, Osijek…. Po onima koji su, poput Japanaca na Iwo Jima, branili Vukovar. Po onima koji su ginuli spašavajući civile idući pred njima kroz minska polja. Cilj je da opomenem vas “desni političari” i vas hrvatski branitelji da jugokomunsitička bagra, kojoj ste vi, podieljeni na stotine međusobno suprostavljenih grupica, dozvolili da ponovno preuzme vlast. A sada mirno gledate kako ta bagra, kojoj ne bi smjelo biti mjesta u Hrvatskoj, s hrvatskih trgova i ulica skida njihova imena i nadomješta ih imenima njihovih krvnika, svojih predaka.
Da vas opomenem da ne će trebati dugo čekati na vrieme kada će vaši sinovi i unuci pitati, gdje su zastave naših otaca? Kamo su nestali oni koji su dali njihovo danas za naše sutra? Uzalud će se pitati. Na vašim grobovima neće biti napisano da ste se častno borili za njihovu slobodu, jer ni njih neće biti. Biti će preorani.
Nu, kako izgleda, to je subina našega naroda. Naroda kojemu se poviest neprestano ponavlja. Naroda kojemu se kada god na bojnome polju izvojšti slobodu događa ono što je jednom napisao engleski pisac D. H. Lawrence: “Men fight for liberty and win it with hard knocks. Their children, brought up easy, let it slip away again, poor fools. And their grandchildren are once more slaves.”
(Ljudi se bore za slobodu i dobiju je jakim udarima. Njihova djeca, odgojena u lakoći, puste da im (sloboda) opet izklizne, jadne budale. I njihovi unuci su opet robovi.).
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
