Zvonimir R. Došen: Pobjedu svi pripisuju sebi, a poraz samo jednome ( 2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 31 Ožujak 2023 13:08
Poglavnik dr. Ante Pavelić u posjeti hrvatskim legionarima na Iztočnom bojištu 1942. godine
Nema sumnje da je Kamber svoje zapise pisao hrvatskim korienskim pravopisom, ali taj pravopis je, naravno, smetao izdavaču, pa je naručio lektora da ih prevede na novosadski “srpskohrvatski” pravopis koji se danas rabi kao hrvatski.
Taj čovjek je 1991., kako reče pok. dr. Josip Gamulin, blejao da on nikada nije bio član nijedne emigrantske političke stranke, ali je znao da “emigracija nije ništa učinila u borbi protiv Jugoslavije”.
Kamber piše da je tražio da ga se postavi za vojnog svećenika na Iztočnom bojištu, ali da je to spriečio nadbiskup Šarić. Ne znam zašto bi ratnicima kao što su bili Mate Dukovac, Cvitan galić, Franjo Džal, Tahir Alagić i drugi trebao neki pop u kojega dični hrvatski nadbiskup Šarić nije imao povjerenja. Iz njegovih zapisa dade se zaključiti da se iz čiste pohlepe stalno gurao tamo gdje mu nije bilo mjesto. Na samom koncu rata predsjednik vlade stari dr. Mandić ga je, poslie dugog natezanja s nadbiskupom Šarićem postavio za “duhovnog odgojitelja” 1. udarne divizije čime je postigao i ( ceremonijalni ) čin pričuvnog dopukovnika, koji mu očito nije smetao.
U nizu svojih protuslovlja Kamber kaže i ovo: “Nije se pozvalo inteligenciju… Jedno veliko zlo bilo je do konca što nije bilo slobodne štampe”, a onda, “U književnom pogledu učinjeno je više nego za 20 jugoslavenskih godina. Formirano je čitav niz sjajnih pisaca, novinara, govornika i vojnika. Hrvat je našao, ako je imao sposobnosti i htio raditi, desno i lievo izvore odakle je mogao zahvatiti i tko će ga poduprieti…” Zaboravio je da su jugokomunisti poslie dolazka na vlast 1945. lukvidirali skoro svu tu hrvatsku inteligenciju “koja nije radila za Nezavisnu Državu Hrvatsku”. Jedini koji su se spasili su oni koji su uspjeli pobjeći preko granice.
Kao i Bozanić i dobar broj današnjih “hrvatskih” svećenika Kamber u svojoj zlobi nije imao granica. I ta zloba navela ga je da napiše niz bezočnih laži i najobičnijih gluposti, namjenjenih valjda onima za koje on otvoreno kaže da su obični primitivci i glupani, a to su svi osim njega. Tako on za dra. Pavelića, čovjeka koji, kako sam imao prilike čuti od onih koji su ga najbolje poznavali, nikada nije galamio nego uvijek govorio triezno, mirno i staloženo, kaže: “Pričali su mi očevidci da je jednom prilikom svom glavnom stanu lupio šakom po stolu i zavikao: “Ne smije se zaboraviti da sam ja diktator, i to takav kakova sviet još nije vidio!” Drugi su mi pričali kako je obećavao “iza pobjede” zavesti u Hrvatsku teror kakova sviet još nije upamtio.” Ovakve gluposti može napisati samo netko tko je ili do srži pokvaren ili lud.
U svome govoru u Zagrebu 25. travnja 1941. (svega deset dana poslie dolazka na vlast) dr. Pavelić kaže.”Ne ću se nikome osvećivati!” A dan kasnije podpisuje zakonsku odredbu u kojoj kaže: “Sve uhapšene osobe imadu se odmah saslušati po prpopisima zakona i o njima donieti u roku od 48 sati odluku po zakonu.” Dva mjeseca kasnije, 26. lipnja 1941., izdaje izvanrednu zapovied ustašama u kojoj kaže da će, biti stavljen pred prieki sud svatko tko bi izvršio bilo kakvo nasilje nad životom ili nad imovinom bilo koga državljanina ili pripadnika Nezavisne Države Hrvatske….”
U jednoj okružnici ustaškim postrojbama 31. listopada 1942., koju je nedavno naveo u Hrvatskom Tjedniku i g. Ivica Karamatić, Poglavnik piše: “Nikako se ne smije dogoditi da se hotimično ili slučajno ubijaju ili stradaju nedužni ljudi, a osobito žene i djeca. Naša borba mora biti puna časti, ustaške hrabrosti i plemenitosti. Okrutni postupci nisu ni onda na svome mjestu kad se radi o zločincima. Oduzimanje života i za njih se mora temeljiti na redovnoj sudbenoj odluci. Okrutna djela, zlostavljanje i bezobzirno uništavanje ljudi i tvoriva izraz su slabe stege i nedostojne ustaškoga vojničara….”
Kamber piše kako Poglavnik kao “diktator sklon despotizmu orientalne vrste” nije iz Zagreba nikuda išao pa mu je on govorio kako bi bilo koristno da on obiđe svoju “mikroskopsku državicu” riečima: “Vi elektrizirate naše ljude i osvajate ih. Ljudi su oduševljeni vašom prisutnošću…”, a onda, “Drugi su mu - koliko mi je poznato - govorili posve obratno. Sam stari pošteni Došen (doglavnik Marko Došen, nap. a. ) pričao mi je kako je Poglavniku iza njegova puta, odnosno posjete Banja Luci prigovorio kako je to nepromišljeno, hazardno, previše smiono i da mora bolje čuvati svoj dragocieni život…”
Poglavnik je uz posjete kordunskoj i drugim bojišnicama u rujnu 1942. posjetio i Hrvatske legionarske jedinice na Iztočnom (ruskom) bojištu, pa se ovdje mora upitati je li Kamber bio toliko neinformiran ili pokvaren.
Odgovor na to daju njegove poslieratne prisne dugogodišnje veze s jugoslavenčinom Ivanom Meštrovićem, koji je, kako je nedavno njegov sin Mate ponosno izjavio, “cienio Tita a prezirao Pavelića”.
Kamber je bio jedan od onih koji su se za vrieme Nezavisne Države Hrvatske gurali u prve redove, ulizivao se Poglavniku, a poslie njezina sloma sve grijehe i promašaje pokušao svaliti na njega.
Mnogi naši ljudi u Torontu nisu dolazili na njegove mise jer i u svojim propoviedima nije mogao mimoići napade na Poglavnika. Kad je jednom u svojoj propoviedi počeokuditi poglavnika ustao se jedan od nazočnih vjernika, bivši hrvatski vojnik Marijan Raguž, prekinuo njegovu propovied, očitao mu lekciju u kojoj mu je rekao da je obični izdajnik, da nema poštovanja za njega ni njegove mise i da nikada više neće doći u njegovu crkvu. I nije više dolazio.
Nenadmašivi Nikola Talaja
Koncem 1950ih u Hamiltonu je živio hrvatski emigrant Nikola Talaja, rođen negdje tamo izmeđi Trilja i Sinja. Nikola je bio debeo čovjek s piskavim ženskim glasom, nije imao dlake na licu i nije se ženio. Vjerojatno je bio “gay”, ali u ona vremena se o tome nije javno govorilo. Bilo kako bilo, Nikola je bio vrlo aktivan borac protiv svega i svakoga tko je bio protiv Hrvatske, a ponekad je znao biti i vrlo vulgaran.
U ono vrieme Hamilton je bio jedan od najjačih industrijskih gradova u Kanadi. Uz lievaonice željeza; Stelco ( Steel Company Ltd. ) i Dofasco ( Dominion Foundry and Steel Co. Ltd. ) u kojima je radilo više od dvadeset tisuća radnika, bile su i druge velike tvornice, kao tvornica poljoprivrednih strojeva ‘International Harvester’, tvornica automobilskih guma ‘Firestone Tire Co.’ i druge. Zato je u Hamilton poslie 2. svj. rata došao veliki broj emigranata, među kojima je bio velik broj Hrvata, Srba i drugih izbjeglica. Među Srbima bilo je najviše izbjeglih hrvatskih Vlaha-četnika među kojima je bio i dobar broj njihovih popova. Jedan od ovih popova bio je i lički Vlah Đuro Vukelić, koji je 1959. s grupom četnika kupio neku drvenu baraku, preuredio ju u “Srbsku pravoslavnu crkvu” i po Hamiltonu i okolici razglasio da će se u njoj poslje “svete liturgije” održati proslava Vidovdana ( 570. godišnjice (srbskog poraza na Kosovu ).
Čim je za to saznao, Talaja je odlučio Đuri i njegovim četnicima pripremiti malo zabave. Iznajmio je taksi kojemu je na krov postavio zvučnike i kad je Đuro počeo s liturgijom počeo voziti oko “crkve” i svojim piskavim glasom vikati: “Je..em vam majku četničku! J*ba vas kralj Petar!, Živio Ante Pavelić!, i još niz psovki koje je samo on znao upotrebljavati.
Čuvši to četnici su zaboravili na liturgiju izjurili van, a za njima i Đuro vičući: “Majku im njijovu, evo su i ustaške žene ustale protiv nas!”
Jednoga dana upita me Nikaola odakle sam. Kad sam mu rekao da sam iz Like on će: ”Vi Ličani ste svi malo ludi.” Kad sam ga upitao zašto, Nikola mi odgovori: “Ma nigdi tamo četrdesetdruge ja san ti bija u Gospiću kuvar kod Delka Bogdanića. ( zapovjednik 31. ustaške jurišne bojne, nap. a. ). Ednoga dana ni’ko dojavi da su u niko selo došli četnici i partizani. Unaj satnik, mislin da se zva’ Ajdinović ( Slavko Hajdinović, nap. a. ) vikne: “Svi puške u ruke i za mnom!”. Skočiše Ličani ka’ vukovi, pograbiše puške i bajunete i odjuriše. A ja, kud ću ja kuvar? Sakrijen se pod krevet. Nakon sat-dva, kad su pobili četnike i partizane, vratiše se ludi Ličani i kad su me našli pod kreveton, ubili đavla u meni.”
Talaja se preselio u Toronto negdje u isto vrieme kad i Kamber i postao njegov najbliži suradnik i konfidant,kuhao mu, služio ga za vrieme mise itd.
Kamber je, kako se pričalo, na staru crkvu koja je tada postojala kupio dosta visoko osiguranje. Jednoga dana dogovorio se s Talajom da zapale crkvu. Kamber je navodno obećao da će Talaji za tu “uslugu” dati dio novca kojega će dobiti od osiguranja.
Ali, kako izgleda, kad je dobio novac Kamber nije Talaji htio dati “njegov dio” i došlo je do ljute svađe. Kad je kasnije sagrađena nova crkva Kamber je Talaji zabranio dolaziti u nju. Nu Talaja se nije dao tako lako obezhrabriti i jednoga dana Kamber za vrieme mise nije primjetio da je on među grupom vjernika došao u crkvu. I sve bi možda bilo prošlo mirno i u redu da Kamber za vrieme čitanja Evanđelja nije izabrao “krivu” poslanicu: “Poslanica svetoga Pavla Korinčanima: “Braćo, posijaše tri zrna i jedno pade na zemlju i korov ga zasjeni, drugo pade na kamen i ptice ga nebeske pozobaše” - “Ka’ i ti naše novce, lopove!”, uzvikne Talaja svojim piskavim glasom. Na to Kamber poviče. “Tjerajte ga van!”, ali Talaja je već bio izašao.
Drugi incident se dogodio kad je pobožan narod dolazio na mise, ali kako se mnogi nisu slagali s Kamberovim političkim stavom većina njih je za milostinju i priloge za odplatu crkve umjesto dolara davala bakrene cente, pa je Kamber za vrieme jedne prodike oštro prigovorio: “Dragi vjernici, Nemojte me više sramotiti s Bakarićima. Jer ako vi ovako nastavite davati, ja neću moći plaćati mortgage na crkvu (hipoteku) i ja ću otići odavle!” Za đavla, Talaja koji se i ovaj put uvukao u crkvu poviče: “Ajde lopove, odlazi, ’ko te ustavlja!”
Za “dišpet” Kamberu Talaja je kasnije osnovao svoju “Hrvatsku Nacionalnu Katoličku Crkvu”, koja je postojala neko vrieme i poslie Kamberove smrti (1969.), a osobito je naglašavao njezinu potrebu 1971. kad je Papa Montini (Pavao VI.) u Vatikan pozvao Titu i Jovanku.
Osim “bogoslužja” Nikola je svoju crkvu ( koja je bila u nekoj iznamljenoj prostoriji u Torontu ) rabio i za druge svrhe, među kojima je na prvom mjestu, naravno, bila borba protiv jugokomunističke države.
Svake godine na “dan republike” 29. studenog, Hrvati Toronta i okolice su pred jugoslavenskim generalnim konzulatom na Spadina Aveniji organizirali jake demonstracije. To je jugokomunističkim “diplomatima” zadavalo velike glavobolje i strah pa su konzulat za vrieme demonstracija čuvale jake snage kanadske policije. Ali osim čuvanja da ne dođe do fizičkih napada na konzulat, policija nije ometala demonstrante. S najvećom hrvatskom zastavom i najglasniji u povicima, a ponekada i vrlo smiješnim “predstavama” kojima su demonstranti “častili” Titu i Jugoslaviju bio je Talaja.
Ne sjećam se više godine, ali mislim da je to bilo baš 1971., kad su Tito i Jovanka bili “dragi gosti” pape Montinija, Talaja je za “dan republike” izmislio posebnu predstavu. Svake godine on je bio među prvima koji bi taj dan došli pred konzulat. Ove godine nije ga bilo, pa su ljudi počeli misliti da mu se nešto dogodilo. Nu, nakon nekog vremena pojavio se automobil “kombi” iz koje ga je Talaja izveo kozu koja je bila obučena u nekakvu suknju na kojoj je na zadnjoj strani, kod repa, velikim slovima pisalo JOVANKA.
Za njim je u drugom autu došao jedan od njegovih suradnika iz kojega je na lancu izveo psa vučjaka, koji je bio obučen u “maršalsku uniformu” na kojoj je pisalo TITO.
Kad je ovaj pustio psa s lanca koza se preplašila i počela bježati, pas je pojurio za kozom i nastala je trka oko konzulata. I dok su službenici jugokonzulata aparatima skrivenim iza zavjesa na prozorima sve to snimali, demonstranti, kanadski policajci i prolaznici su crkivali od smijeha.
Kad sam kasnije upitao Talaju gdje je kozu i psa onako liepo obukao on mi je bez imalo oklievanja odgovorio: “U crikvi! A di bi drugdi?”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
