Zvonimir R. Došen: Pobjedu svi pripisuju sebi, a poraz samo jednome
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 24 Ožujak 2023 12:50
Prisega Hrvatske državne vlade 1941. godine
Stari rimski povjestničar Tacitus je jednom rekao da pobjedu u ratu svi pripisuju sebi, a poraz samo jednome. Kasnije su tu njegovu izreku razni pisci i političari preinačivali kako je kome najbolje odgovaralo.
Jedan od njih bio je američki predsjednik John F. Kennedy kad je poslie onoga poznatog fijaska 1961. s ubacivanjem komandosa u Kubu u Svinjskom zaljevu (Bahia do cochinos) ili kako su ga Amerikanci zvali, Bay of pigs, rekao: “Success has many fathers, but failure is a bastard” (Uspjeh ima mnogo otaca, a neuspjeh je kopile).
Nedavno sam od jedne naše poznate Hrvatice dobio malu knjižicu “Slom NDH - Kako sam ga ja proživio”. Sadržaj knižice je priepis zapisa bivšega hrvatskog svećenika u Torontu, Dragutina Kambera, o njegovim (post-post-facto) ocienama o pogrieškama, promašajima i nedostatcima u stvaranju, organizaciji, upravi i obrani Nezavisne Države Hrvatske, pisanih u Rimu 1950. godine.
Kažem post-post-facto, jer se Kamber svoje loše ocjene o NDH sjetio napisati tek pet godina poslie njezina sloma.
Prvo što sam primjetio je da se naslov ne podudara s sadržajem, jer je Kamber u svojim zapisima najviše prostora posvetio kritiziranju političkog, ekonomskog i vojnog ustroja NDH.
Drugo je devet točaka njegovih smiješnih djetinjastih načela među kojima kaže i ovo: ”Rat nije završen i njegov konačni izhod nije absolutno siguran i mi moramo tako mudro i pošteno voditi Hrvatsku kroz godine rata do mira da na mirovnoj konferenciji….” Kamber očito smatra da su svi, osim njega, toliko glupi da ne znaju da konačni izhod nijednoga rata nije siguran dok se ne završi. On sve osim sebe smatra nesposobnim primitivcima pa u drugoj točki kaže: “Upravljati trebaju ljudi pametni, iskusni i kvalificirani, pa prema tome i po dobi malo stariji.” Na slici prisege prve vlade NDH (gore) su sve odrasli ljudi, a neki i u poodmaklim godinama.
Od svih “najmudrija” je točka 6. gdje kaže: Srbski problem mora se pametno i oprezno rješavati. Ne smije se pritom zanijekati ni Bog ni kršćanski moral.”
Šteta što Kamber nije bio živ 1990ih da vidi rezultate Tuđmanovih napora da oprezno, pametno, na sve moguće načine pokuša riješiti probleme s njihovim pobunjenim potomcima.
“Međutim, i u samom klanju koje se je od 1941. do 1945. razvilo između nas i Srba (Srba u četničkom i partizanskom obliku)”, kaže Kamber, “Srbi su kronološki dali prve udarce…”
Čudno da čovjek koji sebe smatra pametnijim od svih pa i Poglavnika dra Ante Pavelića ne zna da su Srbi pokolj nad Hrvatima počeli 1916. u Odesi i nastavili za čitavo vrieme njihove vladavine počevši s onim 18. prosinca 1918. u Zagrebu.
“Odmah poslie toga Kamber o tim Srbima s kojima se sve moglo “pametno rješavati” piše: “Ja bih htio progovoriti par rieči o srbskom problemu. Za Hrvate i Hrvatsku nema većeg problema od srbstva. Srbi su se u zadnjih nekoliko stoljeća u masama infiltrirali u naše poviestno i nacionalno područje. Zauzeli su većinom planine i tako (uz svoje druge rasne oblike) sačuvali u sebi nemir, pokretnost i primitivizam gorštaka. Hrvatsku su izpresijecali, pa gotovo odielili Bosnu od Hrvatske i Slavonije, Dalmaciju od Like i Hrvatsku od Slavonije. Ne samo da se srbskog čovjeka vrlo razlikuje od hrvatskog ljudskog tipa, ne samo da u Hrvatu izaziva srbska psihološka smjesa odvratnost i stanovitu grozu nego je sva ta za Hrvata odvratna psihologija (psihologija u kojoj su značajke: sklonost za laž, za pretvaranje, prievaru, otimačinu, samohvalisanje, za zločin, za nepravdu, za ekskluzivnost) okrenuta sviesno i nesviesno protiv hrvatskog narodnog i vjerskog obstanka. Srbin je toliko Srbin da on, čak i kad to ne će (ako ih ima koji neće?) Ide protiv Hrvata…”
“Ljudi do jučer politički šareni”, nastavlja Kamber, “koji kod izpravnih Hrvata nisu uživali dobar glas, odjednom su radi nekih rodbinskih ili drugih veza postali osobe povjerenja sa znatnim funkcijama.
Buna koja je buknula protiv NDH 1941. spriečila je mirnu konsolidaciju države, ili barem spriečila pokušaj mirne konsolidacije. Sa krivo skrpljenom mašinom moralo se ići napried i boriti se. Na čelu vojske bili su naftalinci i starci - gdje je trebala biti mladost i snaga. Na čelu uprave bili su pubertlije i mladići gdje je trebalo zrelosti i izkustva…”
Prvo pitanje koje bih mu postavio da je još na životu je zašto on umjesto velikoga pametovanja u svome zapećku u Doboju nije ustao u obranusvoje napadnute domovine kao napr. fra Berto Dragićević u Hercegovini i veleč. Josip Bujanović “Pop Jole” u Liki koji je kad je čuo za četničkopartizanski ustanak, poslie završetka mise u sakristiji svukao svećeničke haljine, objesio ih na kuku, uzeo pušku i rekao: “Ti pope visi, a Joleode branit domovinu!”
Što se tiče politički šarenih njih je uvijek bilo i biti će u svakom ratu, a izgleda da je i on bio pomalo šaren kad piše: “Mene su bili g. 1942. počeli zvati na policiju i saslušavati slično kao i u Jugoslaviji…” Zašto bi hrvatska policija pozivala i saslušavala nekoga ako joj nije za to dao povoda. Na to pitanje, kako piše, odgovorio je sam za vrieme povlačenja slovenskim partizanima koji su ga zaustavili na dravogradskom mostu: “…Počnem im pričati o svom proleterskom porijeklu, o svom ocu i o generalnom štrajku u Sarajevu 1906. i o svom sadašnjem proleterskom položaju (100% istina!).” Zbog toga, i vjerojatno još nekog drugog “šarenila” ga nije trpio ni vrhbosanski nadbiskup Ivan ev. Šarić.
Čini mi se da za ovoga našeg Muju iz Doboja nisu “naftalinci” bili samo stari austrougarski častnici kao: Slavko Kvaternik, Milan Uzelac, Ivan Perčević, Fedor Dragojlov i drugi, nego i relativno mladi legendarni ustaški zapovjednici kao: Tomislav Sertić (star 40 godina), Jure Francetić (29), Rafael Boban (34) Vladimir Metikoš (42), Vjekoslav Luburić (28), Delko Bogdanić (31), Frane Sudar (38) i mnogi drugi, a “pubertlije u upravi”: Mile Budak, Osman i Džafer Kulenović, Mile Starčević, Milovan Žanić, Mladen Lorković, Andrija Artuković i drugi.
Kamberova tvrdnja da dr. Pavelić nije trpio one koji mu nisu podilazili i da je odbacio ljude HSS-a također ne drži vodu.
Janko Tortić bio je glavni tajnik HSS-a, od 1927. do 1939. godine.Nakon puča 27. ožujka 1941. zbog neslaganja s Mačekovom politikompribližava se ustaškom pokretu. Uoči sloma Jugoslavie sudjeluje u razgovorima i pripremama za uzpostavu NDH.
Početkom travnja 1941. javno izražava svoje nezadovoljstvo da dr. Ante Pavelić preuzme upravu NDH, nu to neće smetati dru. Paveliću da ga primi i postavi za državnog ministra. Na skupu 10. kolovoza 1941. Tortić je svečano pročitao i predao Poglavniku izjavu o pristupanju 126 članova HSS-eUstaškom pokretu.
Te Kamberove insinuacije pobija i ova Poglavnikova izjava za vrieme govora u Radničkoj palači 28. kolovoza 1943: “…Što se tiče emigranata (Krnjevića, Šuteja, Šubašića i drugih (koji su s jugoslavenskom vladom pobjegli u London, nap. a.), mogu se sutra vratiti u oslobođenu domovinu, koja im se neće osvećivati ako su se iskreno pokajali, ako su pripravni u buduće raditi za dobro svoga hrvatskog naroda koji je zadojen idealima Starčevića i Radića, prožet čvrstom odlukom, do zadnje kapi svoje krvi braniti svoju državu od svakog neprijatelja, pa bio on tko bio i zvao se on kako mu drago!”
“Pod jesen 1941. buknuo je i srbski ustanak. S početka vezan s komunistima, kasnije svaki napose…Ja tvrdim da bi i četnici s partizanima i četnici napose i partizani naposebili oborili NDH da nije bilo pomoći Njemaca, pa šta god se govorilo”, piše Kamber.
Očito je da ovaj naš pop mudrijaš u Doboju nije čuo za četničke ustanke u Hercegovini, ni onaj u Srbu u kojem su četnici-partizani počinili grozne pokolje nad mirnim hrvatskim pučanstvom u Boričevcu, Krnjeuši i drugim mjestima iztočne Like i zapadne Bosne.
A kako bi prema njegovoj tvrdnji četnici i partizani bili lako pobjedili Hrvatsku vojsku da joj nije bilo njemačke pomoći i da bi Hrvatska bez te pomići pala za tri sekunde, pokazalo se u bitci na Lijevče Polju gdje su Oružane snage NDH u roku od 6 dana (bez njemačke ili bilo čije pomoći) podpuno uništile Treću (najjaču) četničku vojsku. Izgleda da Kamber nije čuo ni za bitku za Odžak koju su male hrvatske snage od svega 2.500 boraca 36 dana vodile protiv nekoliko jugokomunističkih divizija. Bitku koja je završila 25. svibnja 1945., ne tri sekunde kako je on predviđao, nego 17 dana poslie kapitulacije Njemačke. Ali i to tek onda kada je braniteljima nestalo streljiva i kada ih je većina izginula u protujurišima.
“Prema inteligenciji”, kaže dalje Kamber, “nastavio se uglavnom Radićev-Mačekov sistem. To je otjeralo znatan broj “gospode” u šumu među partizane….”
Istina je pak da se hrvatska inteligencija dragovoljno uključio u stvaranje i obranu svoje države i zato poslie završetka rata bila nemilosrdno likvidirana.
Inteligencijom koja je pobjegla u šumu on valda smatra šačicu starih poluobrazovanih komunista Vladimira Bakarića, Ivana Ribara, Jakova Blaževića i mali broj drugih njima sličnih jugofila.
Kamber mnoge svoje tvrdnje temelji na rekla-kazala. Jedna od njih je i ova: “ Više se ne sjećam tko mi je kazao i kada mi je kazao ovo što ću sada reći, ali to mi je izpričano u Austriji koncem svibnja ili početkom lipnja: Kad je već bilo jasno da nas Englezi ne primaju i ne gaje prema Hrvatima osobite osjećaje simpatija, i da se pred hrvatskim bjeguncima očitava čitav niz crnih vjerojatnosti, onda je general Grujić (glavar Poglavnikova gl. Stana) rekao Poglavniku: “Poglavniče, mi smo se prevarili . Povratimo se natrag I hajdemo u Šume!” Nato je Poglavnik, gledajući preda se, odgovorio: “Nije to jedini način borbe!” - i produžio napried. General Grujić je ostao, izvadio svoj revolver i ubio se. On je bio Srbin-prelaznik.”
Ne čudim se ovdje onima koji su odgovorni za tisak ove knjižice jer mi je poznata “informiranost” barem jednoga od njih, ali me čudi da je Kamber, koji sebe predstavlja kao vrlo informiranog intelektualca, pametnijeg i od, kako kaže, “prosječno pametnog Poglavnika”, mogao napisati nešto tako glupo?
General Grujić je s ostalim generalima i drugim visokim dužnostnicima NDH izručen od Engleza Titinim krvnicima i u rujnu 1945. zajedno s 33 druga visoka hrvatska častnika strieljan u Beogradu.
Drugo, o kakvim “Srbima-prelaznicima” on priča?
Kada ga je kmunistički “sudija” upitao: “Kako ste vi kao Srbin mogli služiti ustaškoj državi?”, Grujić je dogovorio: “Ja nisam nikada bio, niti se osjećam Srbinom, već uviek Hrvatom. Rođen sam u Sriemskoj Mitrovici od majke Hrvatice katoličke vjere i otca Hrvata pravoslavne vjere.”
Prema Kamberu jedna od mnogih falinga uprave NDH bilo je i ratno profiterstvo. Eh, što bi ovaj naš ratni sručnjak da je bio živ 1990ih tek rekao o ratnom profiterstvu, a.k.a. Privatizacija,?
On, koji je sebe smatrao nadprosječno obrazovanim i mudrim, morao je znati da je ta pošast prisutna u svim ratovima i svim narodima. Evo jedan primjer.
Divizija lopova
Dok su na koncu 1944. i početku 1945. stotine tisuće američkih vojnika u sniegu do pasa, napola smrznuti, vodili krvave i nemilosrdne borbe s njemačkim snagama u Ardenima, tisuće drugih američkih vojnika-lopova u Parizu i okolici svojim kriminalnim radnjama silno su pomagale neprijateljskoj strani.
Oko 20.000 vojnika američke vojske (više nego jedna jaka pješačka divizija) krali su ogromne količine prieko potrebnog materijala za američke vojnike na bojišnici.
Krali su sve do čega su uspjeli doći; hranu, gorivo, odjeću, obuću, kamione i razne druge predmete i za velike novce preprodavali na crnom tržištu. Jedan američki pukovnik je tada izjavio da bi, “kurvini sinovi krali i tenkove kad bi za njih imali kupce.”
Dok su stotine tisuća njihovih sunarodnjaka zeble, krvarile i ginule, ovi lopovi u odorama američke vojske zarađivali su hrpe dolara na ukradenoj robi koja je bila prieko potrebna vojnicima na prvoj crti bojišnice. Dnevno su krali oko 4.000 litara goriva. Zahvaljujući tome na ulicama Pariza se odjednom pojavio velik broj privatnih automobila kojih do tada uobće nije bilo.
U ratnom metežu, kada je dnevno ginulo ili bilo ranjavano na desetke tisuća vojnika, vrlo teško je bilo ocieniti tko je pripadao toj lopovskoj diviziji pa su se mnogi od njih kad bi osjetili opasnost jednostavno priključili nekoj jedinici i tako pokrili trag. Američka vojna policija je uspjela je uhititi i strpati u zarobljenički logor u Parizu svega nekih 1.400 ovih gadova. Od ovih, 200 častnika i nekolicina običnih vojnika bilo je obtuženo za zapanjujući kriminal - krađu od 50 vagona; sapuna, bombona, hrane, cigareta i svakovrstne druge robe.
Prilikom uhićenja svaki od njih je kod sebe imao najmanje 5.000 dorara (današnja vriednost 83.000 ). Prije nego je uhićen jedan bojnik je kući u Ameriku poslao 36.000 dolara ( današnja vriednost 520.000 ).
Za vrieme njegova svećeništva u Torontu Kamber je proživio i nekih drugih zanimljivih i vrlo komičnih okršaja s onima koji su mu se suprostavljali.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
