Zvonimir R. Došen: Poviestni život hrvatskog naroda u odnosu na današnje stanje
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 21 Travanj 2023 13:00
Promatrajući kako, dok se hrvatski branitelji i domoljubni Hrvati razdieljeni u stotine strančica i grupica izcrpljuju u međusobnim prepucavanjima i svađama filojugoslavenska bagra na vlasti u Hrvatskoj sustavno uništava sve što još ima hrvatski predznak, sjetih se ovoga govora legendarnog pukovnika Hrvatskih Oružanih Snaga, Ivana Stiera, održanog 16. siječnja 1966.
u Hrvatskom domu u San Justo, Argentina. Iako su Stierovi zaključci u ovom njegovom izlaganju doneseni u odrazu ondašnjeg stanja on je gotovo proročanski predvidio ono što će se dogoditi 1991. godine. A kada pogledamo na ovo današnje stanje u “slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj” Stierov govor, opet proročanski, jasno upozorava na ovo što se danas događa:
“Poviestni život jednog naroda sačinjavan je nizom događaja čiji podpuni razvoji obuhvaćaju često puta i po nekoliko pokoljenja. Život novih pokoljenja uvjetovan je , dakle, započetim tokom života onih starijih, da im kao po zakonu neke poviestne inercije bude logičnim i prirodnim nastavkom. A ako će se i nova pokoljenja morati prilagođavati uviek novijim prilikama, t. j. novom stanju i problemima, to će i ona doživljavati nova izkustva koja će morati uzkladiti s on im baštinjenim. Zato se i kaže punim pravom da je poviest učiteljica života.
Tako će se stanoviti, isti ili slični, problemi stalno ponavljati i prenašati s jednog pokoljenja na drugo, da time poprime značaj tradicionalne vriednosti, potrebe i izkustva.
Tako su, naprimjer, Hrvati kroz vjekove i brojna pokoljenja: od Matije Gubca do Eugena Kvaternika; od Zrinjskog i Frankopana do Stjepana Radića; od uskoka do ustaša; od poslieratnih “Križara” do “Mladih Muslimana” , stekli tradicionalni značaj puntara, buntovnika i ustanika.
Tako su poviestne prilike i tradicije silom potrebe vječito izazivali hrvatski revolucionarni duh, koji nije bio ništa drugo nego logična prirodna reakcija hrvatske nacionalne sviesti i ponosa, na nepravdu, t. j. rezultat stanja i potrebe koji su hrvatske revolucionarce silili na put borbe i odpora.
Hrvat je jedino revolucionarnom borbom mogao iznuditi nove i povoljnije situacije pred nepravdom i tuđom silom. Samo se je vlastitim naporima kročilo napried u bolje.
Uviek je sve ovisilo o vlastitoj pameti, o vlastitim naporima i žrtvama, kao što i danas ovisi.
Obći moral, povelje i ideologije svieta nisu nam nikada mnogo pomogle, ali jesu mnogo puta štetile.
Sve ovo nas silom logike uči da nam je životno pravilo uzeti onu narodnu “Uzdaj se u se i u svoje kljuse!”
Hrvatu se nije uzdati u nikoga. I Hrvati moraju poznavati istinu da među narodima nema ljubavi i nekih naročitih simpatija. Postoji jedino sklad interesa i kada ovih nestane prestaju i sve međusobne simpatije. Zato, ne očekujmo od drugih da nam rješavaju naše narodne probleme. “Pacta Conventa” s Mađarima je tek početni davni primjer koji nam potvrđuje da konačno izkustvo stečeno u obim Jugoslavijama današnjem hrvatskom pokoljenju to izkustvo pretvore u životni izkustveni princip i pravilo.
Ovo je pravilo u svega dvie rieči najjasnije postavio Otac Domovine dr. Ante Starčević kad je rekao: “HRVATSKA HRVATOM!”
Ovakova izkustva su svim narodima postavila jedno obće životno pravilo koje kaže da je za obstanak i blagostanje svakog naroda nuždno potrebno da on živi u slobodi, u svojoj vlastitoj nacionalnoj i suverenoj državi.
I hrvatski je narod kroz težka izkustva stečena u zajedničkom životu s Mađarima, Austrijancima i Srbima, te nesretnim susjedskim odnosima s Talijanima, morao doći do tog čvrstog uvjerenja da više ne postoji ni jedan razlog koji bi bio vriedniji od ovoga općeg pravila.
Prilike pod kojima i danas živi hrvatski narod osvježuju ovo pravilo, te je ono neminovno gurano na put tradicionalne hrvatske revolucionarnosti, na put odpora i revolucionarne borbe.
Ali za razliku od ranijih revolucionarnih pokušaja i poučeni vjekovnim izkustvom Hrvati danas traže definitivno i podpuno riešenje svojoj nacionalnoj i državnoj obstojnosti.
Traže uzpostavu svoje nacinalne i suverene Države Hrvatske na temeljima obćeg poviestnog nacionalnog prava, kojega ako ne mogu ostvariti mirnim putem, pravom narodnog samoodređenja, spremni su ostvariti revolucionarnom borbom, upotrebom sile, kao jedinim preostalim sredstvom i pravom.
Zašto i opet pomišljati na borbu? Zato, jer je hrvaski narod i u zadnjem , silom nametnutom mu pokušaju da živi pod novom idejom i novom jugoslavenskom državnom preuređenju, prevaren izigran, izkorištavan više nego ikada do sada. Zato, jer ni sve danas postojeće povelje o pravima i slobodama čovjeka i pravu samoodređenja naroda ne štite i ne pomažu hrvatski narod.
Zato, jer ni danas u svietu ne vlada jednaki moral i jednako pravo za sve narode, nego vlada pravo sile jačega vješto kamuflirano potrebom mira i strahom od atomskog rata.
I konačno zato, jer je život borba i tko želi živjeti mora se za život i boriti, kao pojedinac i kao narodna zajednica, a po onoj: “Pomozi se sam pa će ti i Bog pomoći!”, ili realnije rečeno za današnje prilike, pomozi se sam, pa će te, možda, i povelje pomoći.
Danas se punim pravom govori o obćoj krizi morala u svietu, koji je eto i na međunarodnom pravno-političkom polju jednako opasno zatajio.
I dok se taj “moral” danas često buni što se i zadnjem afričkom plemenu ne daje sloboda on se ne buni i ne zgraža nad robstvom brojnih starih poviestnih europskih naroda koji čame u robstvu ruskog i srbskog nacinalnokomunističkog imperijalizma.
Sve to, realno i logično sudeći, nagovještava vrlo burnu budućnost. Narodi revolucionarne i državničke tradicije nisu spremni na vječito robovanje. Oni se bune i bunit će se sve više. Komunizam je frakasirao i nije uspio uvjeriti narode da su socijalne vrednote vriednije od nacionalnih, pa se zato komunizam sve više pretvara u obični imperijalizam.
Zato će budućnostopet pripadati jedino odlučnim revolucionarima koji će svojim revolucionarnim programima dati bolje ideje i vriednija opravdanja.
To jest, bolje temelje kako u inernacionalnom tako i u nacionalnom, socijalnom, ekonomskom, vjerskom i svakom drugom smislu.
Ako su, dakle, takovi izgledi i vizija skore budućnosti onda će i naš hrvatski put u tu budućnost bilti nuždno diktiran novim okolnostima, a povrh svega drugog, Hrvat se danas mora boriti čak i za svoj narodni biološki obstanak, koji mu je opasno ugrožen srbskim imperijalizmom.
Tako je naš put opet diktiran potrebom neodgodive revolucionarne borbe.
Možemo li uspjeti? Imademo li povoljnih izgleda i uvjeta za uspjeh? Kako i što nam je činiti da uspijemo?
To su pitanja koja nam se sama od sebe nameću i na koja moramo naći odgovor.
Da bi to bilo moguće moramo u prvom redu staviti pod temeljitu analizu i realnu procjenu naše obće stanje, t. j. procieniti naše sposobnosti i mogućnosti da bi mogli vidjeti što - takovi kakvi smo - možemo učiniti i postići.
Moramo se za tu budućnost i borbu što je više moguće ojačati i temeljito pripraviti. A to se ne može samo time da si u programe stavljamo jedino ono što bi mi željeli , bez obzira jesmo li osposobljeni te naše želje ostvariti.
Potrebno je stoga zaći u duboku analizu događaja barem iz naše neposredne prošlosti, doba našega zadnjeg najjačeg pokušaja ostvarenja vlastite nacionalne države i tamo tražiti pouku.
Da bi pri analizi te prošlosti mogli doći do realnih i koristnih zaključaka potrebno je, za sigurniju orientaciju i bolje ocjenjivanje pojedinih događaja, postaviti si barem ovo jedno pravilo: Ako je vlastita nacionalna i suverena država imperativna narodna potreba onda je i svakom pripadniku narodne zajednice imperativna i dužnost da se, u granicama svojih umnih i fizičkih sposobnosti, za njezino uzpostavljanje, čuvanje i spašavanje odgovorno zalaže.
A ako je put njezinom uzpostavljanju nuždno diktiran revolucionarnom borbom onda je i izdaja te revolucionarne borbe i njezinih priprema jednaka izdaji i već postojeće države, t. j. kada se u brbi i radu za njezino oslobođenje, očuvanje i spašavanje namjerno zataji.
Oko toga pravila su se vječito sudarale revolucionarna vitalnost i oportunistička komotnost. Zato nam ono može biti mjerilom pri analizi i pri dubokom realnom prosuđivanju jednako naše prošlosti kao i sadašnjosti, bili nam logikom i istinom izlučeni rezultati osbno mili ili ne.
Tako ćemo moći uočiti pravu istinu iz dobrih i loših primjera naših starijih i naših osobnih, te iz toga izvući pouku. Tako ćemo lakše vidjeti putokaze nove, neizbježive, hrvatske revolucije te razlikovati tradicionalnu hrvatsku borbu od pojedinih zabluda.
Tako ćemo moći razlikovati i prave hrvatske revolucionarce od osoba neodgovorne komotnosti i napose od one štetne osobne ili stranačke oportunističke sebičnosti, koja je bila i ostaje vječita smetnja uspjehu vriednih revolucija, a nekada i uzrokom obćeg poraza i tragedije.
Tako ćemo, također, vidjeti jesu li nam današnji pojedini putovi zastarjeli ili putokazi krivo postavljeni. Hodanje krivim putevima predstavlja, napose u narodnoj stvari, nenadoknadivi gubitak dragocjenog vremena i vriednosti. Hrvati bi, ako ovo zanemare, opet mogli kasno stići na sabor i sudište naroda da svoje nacionalno pravo na vrieme registriraju i osiguraju.
Događaji bi opet mogli biti brži od nas te nas staviti pred gotove i za dugo vremena, a možda i zauviek, neizmjenjive činjenice.
Zato nije dovoljno za sve naše nesreće tražiti krivce jedino izvan našeg stranačkog ili narodnog kruga, dok prvo ne kažemo naš “mea kulpa”.
Tako se, na primjer, i danas još mnogima od nas čini da je tragedija i nesretni svršetak N.D.H-e 1945. god. bila neizbježiva činjenica, a ipak su postojali neki povoljni izgledi , pa i razni pokušaji, da se sunovratnom toku događaja dade drugi pravac, koji bi bio uspješniji ili barem manje bolniji. Nu, mora se priznati, svi ti pokušaji tada nisu imali dovoljnu dozu revolucionarne vitalnosti i odlučnosti da se energično i uspješno izdignu.
Ali ako su takovi spomenuti pokušaji postojali moramo ih znati i, ukoliko su bili izpravni, moramo ih danas ponovno osnažiti i za primjere i putokaze uzeti.
Sve to kod mnogih od nas još uviek predstavlja jedan veliki problem i kompleks, u kojega se jedni boje, a drugi zabranjuju dirati.
Taj se kompleks ipak mora riešiti, jer on među nama izaziva kaos, a kaos već u samoj procjeni stanja izaziva kaos i u planovima i njihovom provođenju. Kaos, dakle, ne može obećavati uspjeha jer neuspjesi već leže u smim kaotičnim temeljima, odnosno planovima.
Nehtijući ili neznajući riešiti se toga kompleksa upadamo u sve dublji kaos. A ipak svi odgovori na pitanja koja si postavljamo i svi putokazi u budućnost nalaze se u tom kompleksu kojega upravo zato ne možemo izbjeći a da ne zađemo u njegovo razčlanjivanje u svrhu traženja istine.
Pokušat ću ovdje u tu svrhu nešto doprinieti iznoseći neke događaje kojima sam osobno bio svjedokom ili učestnikom. Ne želim se time izticati, ali jer su oni djelomično izraz moga djelovanja i svjedočanstva svakako imaju i značaj moga osobnog svjedočanstva. Vjerujem da ono nije jedino te vrsti.
U svrhu boljega pregleda podielit ću ovo moje izlaganje u nekoliko vremenskih pregleda - epoha - međusobno omeđenih krupnijim događajima koji imaju značaj sudbonosnih međaša.
Tako ja razlikujem:
1) Hrvatsku revolucionarnu epohu do “Rimskih ugovora.
2) Epohu od “Rimskih ugovora” do tragedije na Bleiburgu:
3) Epohu poslieratne hrvatske emigracije;
4) I epohu liberalnijeg duha i reakcije hrvatskih komunista, te vidnije reakcije na velikosrbski šovinizam i materijalno izkorištavanje hrvatskog naroda , da na kraju iz svga toga izvučemo nekoliko zaključaka za koje vjerujem da su za našu buduću orientaciju od neke koristi. Tako ćemo ujedno opisujući momente iz tih epoha moći vidjeti jesu li ipak postojali i nekakavi zigledi i mogućnosti spašavanja N.D.H-e te da li te mogućnosti i danas postoje.
Hrvatska revolucionarna epoha do “Rimskih ugovora”
Ova je epoha svima nama starijim vrlo dobro poznata. Razlikujemo se pri tome tek u toliko koliko koji od nas, iz bilo kojih razloga, želi ili ne želi priznati činjenice pravog razpoloženja hrvatskog naroda u toj predratnoj epohi u kojoj je tradicionalni hrvatski revolucionarni duh više nego ikada kulminirao.
Poviestna je istina da je sav hrvatski narod radi žalostnog izkustva sa Srbima u kraljevskoj Jugoslaviji želio razpad te Jugoslavije i uzpostavu svoje države Hrvatske u kojoj bi Hrvat nosio svoju pušku na svome ramenu i svoj hrvatski novac u svome džepu.
Hrvatski je narod očito i demonstrativno tražio svoju suverenu državu, a nikako nekakve sporazume o federalnom ili autonomnom suživljavanju sa Srbima u Jugoslaviji, kako je to jedino još htio neznatni jugoslavenstvom zaneseni dio užega vodstva H.S.S-e.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
