Zvonimir R. Došen: Dokumenti koji jasno svjedoče da je Nezavisna Država Hrvatska stvorena samo i jedino voljom i borbom hrvatskoga naroda
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Svibanj 2023 13:09
Princ Pavle Karađorđević i Adolf Hitler
Jedna od osnovnih “povijesnih tvrdnji” jugokomunističkih “povjesničara”: Goldsteina, Klasića, Jakovine i njima sličnih domaćih i stranih mrzitelja hrvatskoga naroda, koju stalno ponavljaju jest da su Nezavisnu Državu Hrvatsku stvorili Hitler i Mussolini, čime našim mladim naraštajima pokušavaju reći da je ona bila nenaravna i od većine hrvatskoga naroda nepoželjna fašistička tvorevina.
Povrh toga, iako vrlo dobro znadu da su se Hitler i Mussolini davno prije proglašenja NDH odlučili za Jugoslaviju, oni tvrde da je jedan veliki dio hrvatske inteligencije koja je vodila ovu državu bio zatrovan fašizmom i nacizmom.
Nu izgleda da su toj “fašistički i nacistički nastrojenoj” hrvatskoj inteligenciji te ideologije bile dobro poznate pa je Nacionalsocijalistička stranka, osnovana u Zagrebu 1940.,( zabranjena po zapoviedi Poglavnika 1941. ) imala 7 članova, a fašistička nikada nije postojala.
Ali oni koji bez ikakvih valjanih dokaza tvrde da je dio hrvatske inteligencije škiljio u Berlin i Rim isto tako tvrde da su ustaše, koji su se u to doba nalazili u talijanskim i njemačkim zatvorima ili bili internirani na Liparima i drugim talijanskim vukanskim otocima i svi oni koji su je kasnije branili i za nju ginuli bili “kvislinzi” i Hitlerovi i Mussolinijevi plaćenici.
Nu pogledamo kako su događaje prije stvaranja Nezavisne Države Hrvatske opisali i nepobitnim dokumentima podkriepili preživjeli izbjegli hrvatski politički ljudi i intelektualci kao: dr. Vjekoslav Vrančić, Edo Bulat, Kazimir Katalinić Milan Ilinić i drugi, čije ćemo zapise ovdje objaviti u nekoliko nastavaka.
Kako je Hitler čuvao Jugoslaviju
Jedna od niza protuhrvatskih knjiga je i knjiga “Der Kroatische Ustascha Staat 1941. - 1945.” koju su 1964. napisali Mađar Ladislaus Hory i Niemac Martin Broszat. Neosvrćući se na Horyjeve i Borszatove osobne priče i mišljenja mi ćemo iz te knjige preuzeti one podatke iz tajnih spisa njemačkog ratnog ministarstva vanjskih poslova, koji su Borszatu ( ali ne i nama ) bili na razpolaganju o Hitlerovoj politici prema Jugoslaviji i Hrvatima.
Na str. 13, Broszat piše da je “Völkischer Beobachter” ( službeno glasilo Nacinalsocijalističke partije, nap.a. ), i to samo izdanje za južnu Njemačku, 2. travnja 1941., po prvi put pisao da “u Hrvatskoj postoji jedna znatna nacionalistička opozicija, koja pod vodstvom dra A. Pavelića, koji je nakon umorstva kralja emigrirao u Italiju, radi na podpunom odciepljenju od Srbije.”
Do toga vremena Beobachter je pisao samo o dru Vladku Mačeku kao centralnoj figuri hrvatske politike.
Jasno je da su Beobachter i Broszat vrlo malo znali o dru Paveliću kad su mogli napisati da je on emigrirao u Italiju nakon atentata na Aleksandra Karađorđevića.
Unatoč tomu značajno je za sve njemačke dokumente da se s njima nije služio samo Borszat, nego i jugoslavenski komunistički historičari, poglavito generalmajor Franjo Tuđman koji u svome djelu “The Independent State of Croatia as an instrument of policy of the occupation of Jugoslavia and People’s Liberation Movement in Croatia 1941 - 1945” ( Nezavisna Država Hrvatska kao instrument politike okupacije Jugoslavije i Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj 1941. - 1945. ) i “Les systemes d’ occupation en Yugoslavie 1941 - 1945” ( Sistemi okupacije Jugoslavije 1941. - 1945. ).
(Eto, tako je nekoć pisao naš Francek, nap. a. ).
Nitko nam, dakle, ne može prigovoriti da smo izabrali za nas Hrvate najpovoljnije izvore. Naprotiv, sigurno je da oni (Borszat, i Tuđman ) te događaje prikazuju jednostrano, s nacionalsocijalističkoga stanovišta, koje je u ovom slučaju odlučujuće, jer mi iztražujemo kako je, prema njihovim tvrdnjama, Hitler tobože “pomagao Hrvate i osnovao NDH”.
Da su njemačke demokratske vlade prije Hitlera gajile izvjesne simpatije prema hrvatskom narodu nije nikakva tajna. One prema Hrvatskoj nisu imale nikakvih osvajačkih namjera, a ono što je u njihovim očima dizalo Hrvatima cienu jest njihovo primjerno vojničko držanje za vrieme 1. svj. rata.
Ta i takva službena politika Njemačke naglo se promienila Hitlerovim dolazkom na vlast.
Broszat na 22. str. piše da je nakon proglašenja (Aleksandrove) diktature nastalo jedno središte ustaške propagande oko “Hrvatske informacione službe”, od 1932. godine “Croatia Press” i tjednika “Nezavisna Država Hrvatska”, te da je u Berlinu kao organizator ustaške štampe djelovao iz Beča doseljeni dr. Branko Jelić. Ali već na 26. str. mora priznati da je Hitlerovo ministarstvo vanjskih poslova, koje je imalo iznimno prijateljske odnose s Beogradom, već u ljeto 1933. pokušalo pomoću pruskoga Getapoa zabraniti ove listove.
Krajem studenoga te iste godine u razpravu o zabrani umješao se i sam Hitler i već 25 siječnja iduće godine oba lista su bila zabranjena. Broszat dalje na 27. str. potvrđuje da je sloboda kretanja ustaša u Hitlerovoj Njemačkoj bila u cielosti i strože zabranjena nego u Italiji.
Broszat naglašava da je nakon ubojstva Aleksandra 1934. u Marseilleu vlada Trećega Reicha jasno demonstrirala svoje simpatije za srbsku vladajuću kuću i priznaje da je njemačka vlada na zahtjev Jugoslavije i prije i poslie atentata poduzimala korake protiv hrvatskih emigranata, te da je u Berlinu iza atentata neko vrieme bio zatvoren i Mladen Lorković, da je djelovanje ustaša ( što je njegov sinonim za sve Hrvate ) u Njemačkoj bilo vrlo ograničeno i da “ništa ne ukazuje na to da su vlada Trećega Reicha ili ministarstvo vanjskih poslova u sliedećim godinama, točnije do Simovićeva puča 27. ožujka 1941., ustaše potajno bodrile ili pomagale”.
Prema tome absurd je govoriti o bilo kakvom Hitlerovom pomaganju Hrvatima, ustašama i dru Anti Paveliću do 2. travnja 1941. godine.
Naprotiv, Broszat prizna da su odnosi s Jugoslavijom, na čiji obstanak je njemačka diplomacija računala, imali veliku važnost za Njemačku.
To držanje on tumači time da su Njemačka i Jugoslavija bile protivnice restauracije Habsburške monarhije i da Jugoslavija nije bila protiv priključenja Austrije Njemačkoj.
Prvo je točno, ali nije odlučujuće, a drugo je netočno jer se zasniva samo na jednom izvještaju njemačkog poslanika u Londonu, a na temelju njegova razgovora, 31. siječnja 1936., s tadašnjim regentom knezom Pavlom Karađorđevićem.
Hitler nikada nije kanio razbijati Jugoslaviju. On je , kako je jednom izjavio, Srbe smatrao Prusima Balkana. Toj njegovoj ocjeni kriva je vješta srbijanska promičba (laž) i njegovo neznanje o srbskim “pobedama” u 1. svj. ratu. Zato je on Jugoslaviju smatrao nekakvom balkanskom vojničkom velesilom.
Srbija je k tomu u Trećem Reichu imala važne prijatelje, reichsmaršala Hermana Göringa i Hitlrovog osobnog tumača Otta Gustava Schmidta, koji je navodno bio srbski zet. (What else is new???)
Ne samo da Hitler u svome Reichu nije pomagao hrvatske emigrante, nego je, kao što će kasnije i Bundesrepublik Duetschland, dozvolio da ih jugoslavenki agenti progone i ubijaju.
Odmah nakon priključenja Austrije Trećem Reichu, 1938., jugoslavenski ambasador u Beču zatražio je od Gestapoa da uhiti i izruči generala Stjepana Sarkotića, pukovnika Ivana Perčevića i jedanaest drugih Hrvata. Gestapo je odbio, jer je, kako je izjavio, ustanovio da je ta grupa “bezazlena”, ali je dodao da ustaška organizacija neće biti dozvoljena na tlu Reicha
Puno jasnije izrazio se o tom pitanju Hitlerov ministar vanjskih poslova Joachim Ribbentrop u svojoj izjavi Talijanima ovim riečima: “Kao što je gospodin Mussolini nezainteresiran za Češku, tako smo i mi nezainteresirani za hrvatsko pitanje!”, piše Broszat na 32. stranici.
Odnosi Trećega Reicha i Ustaškog pokreta razvijali su se ovako:
Gotovo odmah dolazkom Hitlera na vlast zabranjeni su ustaški listovi koji su do tada tiskani u Berlinu, a za tim su sliedile godine “velike šutnje”.
Kao rezultat pogodbe između Hitlera i Mussolinija, Čehoslovačka je podpala pod intersnu sferu Njemačke, a Jugoslavija pod interesnu sferu Italije. Na temelju toga u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova bilo je zabranjeno razpravljati o hrvatskom pitanju.
Tako je to bilo sve do Simovićevog puča 27. ožujka 1941. godine. Toga dana odlučio je Hitler napasti Jugoslaviju, koja je samo dva dana ranije pristupila Trojnom paktu, kada je podpisan i tajni protokol kojim jugoslavenska vlada njemačkoj vojnoj sili daje pravo nesmetanog prelaza preko jugoslavenskog teritorija.
Kako Srbi uvijek žele sjediti na dvie stolice i Dušan Simović je poslie puča bio spreman priznati taj protokol i odobriti prelaz njemačke vojne sile preko Jugoslavije. Ali, kad mu je njegov veleposlanik u Beogradu, Viktor von Heeren, prenio tu Simovićevu ponudu Hitler je zbog njegova puča pao u jednu od njegovih poznatih tiraža bijesa i rekao Heerenu da ni njemu ne vjeruje i sad najednom, kad mu nije ništa drugo preostalo, počeo računati da će Hrvati stati na njegovu stranu i za protuuslugu bio im spreman osigurati odgovarajući politički postupak. Tom njegovom izlaganju Borszat je na 40. str. u navodnicima nadodao “i kasniju autonomiju”.
Ali 27. ožujka 1941. Hitler, koji je imao planove za preuređenje ciele Europe, još nije znao što će učiniti u Jugoslaviji, točnije kako će ju razpodieliti. Zato je on k sebi najprije pozvao poslanike Mađarske i Bugarske da bi ih upoznao s povoljnim prilikama koje on pruža njihovim državama.
Nakon što ih je uvjerio da se je preračunao u pitanju Jugoslavije on je htio čuti njihova mišljenja o planu kojim će on jadransku obalu dati Italiji, Banat i Branju Mađarskoj, a Makedoniju Bugarskoj.
Koliko je Hitler krivo prosuđivao Jugoslaviju i precjenjivao njezinu vojničku i političku snagu, a podcjenjivao hrvatsku revolucinarnu volju i moć vidi se po tome što je odmah poslie puča zapovjedio da se pripremi jaka zračna obrana za mjesta u blizini jugoslavenske granice: Gratz, Klagenfurt, Löben, čak i Beč. Ali nije Hitler bio sam koji je precjenjivao moć Jugoslavije. Isto to činio je i gotovo čitav zapadni sviet. Protivnik Jugoslavije nije u ono doba bila ni fašistička Italija. Kako bi ju pridobio za svoj plan razbijanja Jugoslavije Hitler na dan Simovićeva puča piše Mussoliniju (DOC, p. 397) da je on od početka Jugoslaviju smatrao opasnim faktorom u sukobu s Grčkom.
Očito je da je njemu bilo poznato da ni Mussolini, uslied međunarodnih pritisaka poslie atentata na Aleksandra 1934., nije više imao namjeru razbijati Jugoslaviju ni, prema tome, pomagati Hrvatima.
Događaji izazvani Simovićevim pučem razvijali su se munjevitom brzinom.
Odmah idući dan poslie puča i demonstacija na kojima su Srbi vikali “Bolje rat, nego pakt! i Bolje grob, nego rob!, Simović je primio njemačkog veleposlanika Viktora von Herena, kojega je počeo uvjeravati da je on uviek bio prijatelj Njemaca i da je ponosan na svoje prijateljstvo s reichmaršalom Hermanom Göringom i feldmaršalom Erhardom Milchom. Za puč je rekao da je “ta revolucija imala unutarnje političke uzroke (DOC, pp 399/400). Nu von Heeren nije bio toliko glup da ne bi znao da je to samo još jedna od debelih srbskih laži.
Iako je Broszat pod utjecajem svoga “objektivnog” mađarskog suradnika Horya napisao da je Hitler mađarskom regentu Miklošu Horty de Nagybanya nudio nešto “što mađari nisu htjeli uzeti”, taj “nesebični mađarski političar”, negda austrijski admiral, mu je potvrdio da Mađarska ima zahtjeva prema Jugoslaviji i da očekuje njihovo izpunjenje, ali da Mađari nisu namjeravali uključiti Hrvatsku u svoju državu, kako je to Hitler tražio. Sve što su oni “skromno” za sebe tražili bio je koridor do Jadrana, koji bi prolazio pokraj Zagreba ( DOC. p. 404), što su Broszat i Hory u interesu “mađarskog poštenja” “zaboravili” spomenuti.
Unatoč tomu što je tri dana poslie puča, 30. ožujka 1941. Simović, kao pravi Srbin, sjeo na dvie stolice i tajno priznao podpisani pristup Jugoslavije Trojnome Paktu, što se često i vrlo vješto zaboravlja, iz Beograda je opozvan od srbskih oficira poppljuvani ambasador Viktor von Heeren, jedan od glavnih pobornika Hitlerove prosrbske politike.
Ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop je nakon toga odlučio uzpostaviti vezu s drom Vladkom Mačekom. Inicijativa za tu vezu nije potekla od njega nego od samoga Mačeka.
Maček je 28. ožujka posredstvom nekog inženjera Doerfera pokušao stupiti s njim u vezu i naložio Alfredu Freundtu, njemačkom generalnom konzulu u Zagrebu, da ju uzpostavi i on ju je uzpostavio tek dva dana kasnije. (DOC., p. 424).
Isti dan u jednom drugom povjerljivom brzojavu (DOC., p. 425) Ribbentrop odjednom spominje nezavisnu Hrvatsku u okviru novog poredka u Europi, ali samo “ako bi jugoslavenska država propala kroz svoje pogrieške”.
Dva dana kasnije Freundt je javio Ribbentropu da je stupio u vezu s Vladkom Mačekom i da je ovaj u Beograd poslao inženjera Košutića da Simoviću postavi uvjete za ulazak hrvatskih ministara u njegovu vladu. Maček je među ostalim tražio ostavku ministra rata Bogoljuba Ilića, da se vojska povuče iz politike i da se uz kralja postave dva suregenta od kojih bi jedan imao biti Hrvat. Iako Simović nije izpunio ni jedan od tih njegovih zahtjeva Maček je, (kako bi spasio Jugoslaviju), ušao u njegovu vladu. (DOC., p. 426).
Svim političarima bilo je tada jasno da je rat tu. Kako se vidi iz jednoga brzojava Wernera Friedricha Schulenburga, njemačkoga poslanika u Moskvi, 1. travnja predsjednik Simovićeve vlade Dragoljub Jovanović odputovao je u Rim da pokuša spriečiti rat s Njemačkom i Italijom.
Istoga dana Sovjetski Savez je ponudio oružje jugoslavenskom vojnom izaslaniku u Moskvi pukovniku Popoviću DOC., 427.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
