Zvonimir R. Došen: Dokumenti koji jasno svjedoče da je Nezavisna Država Hrvatska stvorena samo i jedino voljom i borbom hrvatskoga naroda (2.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 19 Svibanj 2023 13:00
Bivši predsjednik jugoslavenske vlade Milan Stojadinović s Adolfom Hitlerom
(…) Opunomoćeni ministar i upravitelj političkog odsjeka njemačkog ministarstva vanjskih poslova, Emil von Rintelen, javio je toga dana ( 1. travnja 1941.) generalnom konzulu Freundtu da će u Zagreb doći Walter Malletke, šef odsjeka za iztočnu Europu i vanjsku trgovinu
u vanjskopolitičkom odsjeku NSDAP-a i Edmund Veesenmayer, SS Standartenführer (pukovnik) u stožeru državnoga tajnika ministarstva vanjskih poslova za izvanredne zadatke Kepplera, kako bi uzpostavili veze s utjecajnim Hrvatima. ( DOC., pp. 427 / 428 ).
Sve te njihove naslove i punomoći spomenuli smo zato jer se oni inače ne spominju kako bi se stekao utisak da je NDH s jedne strane stvarana od funkcionera Nacionalsocijalističke partije, a s druge strane da je to za Treći Reich bila akcija od male ili nikakve međunarodne važnosti.
Uistinu to je naime bila službena diplomatska akcija njemačkoga ministarstva vanjskih poslova. Za Malletke-a se tvrdilo da je u Zagrebu boravio kao predstavnik Reichleitera Alfreda Rosenberga, šefa vanjskopolitičkog ureda NSDAP-a, inače glavnoga ideologa Nacionalsocijalističke partije. Međutim, njegov prvi izvještaj od 4. travnja Rosenberg je, kao njegov neposredni šef, primio tek 18. travnja, dakle osam dana poslie osnivanja Nezavisne Države Hrvatske.
Prema tome, Rosenberg i NSADP nisu pri stvaranju NDH igrali nikakve uloge.
Freundt je 2. travnja javio u Berlin da je dr. Vladko Maček zatražio da se Njemačkoj dade zadovoljština za napad na njezinog poslanika von Heerena u Beogradu ( u kojem su ga srbijanski oficiri popljuvali ), te je ing. Košutića poslao u Beograd na pregovore sa Simovićem.
Freundt je Mačekovo političko držanje okarakterizirao ovim riečima: “Njegova nastojanja uperena su jednako očuvanju mira kao i produženju obstanka Jugoslavije.”
Freundt je k tomu dodao i “pomanjkanje odlučnosti” (DOC., p. 430).
Istoga dana iz Beograda je javljao njemački odpravnik poslova Gerhart Feine da je moguće da će doći do sporazuma Mačeka i Simovića (DOC., p. 432).
U to doba on je već po nalogu Ribbentropa smanjivao broj osoblja poslanstva u Beogradu i spaljivao povjerljive dokumente u arhivima.
Svi njemački konzulati u Jugoslaviji osim onoga u Zagrebu imali su biti zatvoreni do 3. travnja. (DOC., p. 432). Taj dan stigao je u Zagreb Edmund Veesenmayer.
Koliko slabo je Njemcima bilo poznato razpoloženje hrvatskoga naroda protiv Jugoslavije najbolje se vidi po tom što su na hrvatsko javno mišljenje protiv nje pokušali utjecati svojim letcima.
Momčilo Ninčić, Simovićev ministar vanjskih poslova, izjavio je taj dan da je spreman otići u Berlin i osobno razgovarati s Hitlerom i Ribbentropom. Kako izgleda u pitanju politike prema Hitleru nije u Simovićevom kabinetu vladalo jedinstvo nu kada izbio rat i Jugoslavija propala svi su oni, naravno, bili “neprijatelji” Hitlera i “prijatelji” Saveznika.
Toga dana Hitler je u svom glavnom stanu izdao direktivu za “suradnju s našim saveznicima na Balkanu”. Što je ovdje značajno jest da on u te zaveznike nije ubrojio nikakvu hrvatsku petu kolonu, čak nije računao ni na pripadnike njemačke narodne skupine.
Ne znamo je li Hitler to učinio pod utjecajem razgovora s poslanikom von Heerenom, koji je isti taj dan u svome izvještaju naveo da se “ne smije podcieniti osjećaj solidarnosti hrvatskoga pučanstva sa Srbima”, u slučaju da se Srbe težko kazne (DOC., p. 445).
Te noći, 2. na 3. travnja, izvršio je samoubojstvo, ustrielio se, predsjednik mađarske vlade grof Pal Teleki. Ubio se zato jer nije htio prekršiti ugovor o prijateljstvu između Mađarske i Jugoslavije, koji je bio sklopljen nešto ranije.
U pismu kojim je o tom samoubojstvu obavjestio Hitlera admiral Mikloš Horty piše da će se Hrvatska nakon ulazka njemačke vojske u Jugoslaviju vjerojatno odciepiti od jugoslavenskog političkog tiela i da će kraljevska Jugoslavija kao partner toga ugovora prestati postojati.
Ali samo vjerojatno. Dakle, do 3. travnja 1941. nitko ništa ne zna o budućem držanju Hrvata, niti se od njih nešto većega očekuje, a najmanje proglašenje vlastite države!!!
U podne 4. travnja sastao se dr. Vladko Maček s Walterom Malletke-om, šefom ureda za jugoiztočnu Europu i vanjsku trgovinu ureda za vanjske poslova NSDAP-a. U tom razgovoru Maček je odbio
svaku diskusiju o nezavisnoj Hrvatskoj i odciepljenje ili podjelu Slovenije.
Isti dan on je, očito zasliepljen svojim jugoslavenstvom, u izjavi za tisak uztvrdio da su, kao i on, “srbski vođe isto miroljubivi kršćani” . (DOC., pp. 448 / 449)
Da vidimo što su u to vrieme mislili slovenski predstavnici, ministri u Simovićevoj vladi Fran Kulovec i dr. Miha Krek, koji su preko slovačkoga odpravnika poslova Ivana Mileca stupili u vezu s njemačkim odpravnikom poslova u Beogradu Gerhartom Feineom. Kulovec i Krek su rat smatrali neizbježivim i, za razliku od Mačeka, jer im je njihova domovina bila važnija od Jugoslavije, tražili nezavisnu Sloveniju ili državu sastavljenu od Slovenije i Hrvatske. Ako se ne bi našlo posebno riešenje za Sloveniju, Slovenci bi poput Hrvata imali umirati sa Srbima. Kulovec i Krek su se bojali podjele Slovenije, žalili da ne mogu izravno stupiti u dodir s predstavnicima Reicha jer se nalaze pod strogim srbskim nadzorom. (DOC., p.464). Nakon Malletkeovog bezuspješnog razgovora s Mačekom Veesenmayer pokušava ujediniti hrvatske “radikalne skupine” opozicije.
U napore za očuvanje Jugoslavije toga dana se umješala i boljševička Rusija, koja je prihvatila priedlog jugoslavenske vlade o sklapanju ugovora o prijateljstvu i nenapadanju. Pučisti su naime, što je malo poznato, imali ne samo dobre veze s Englezima, poglavito s njihovom Inteligence Service-om, nego i sa Staljinom i njegovim NKVD-om.
Tek 5. travnja, dan prije početka rata, javio je Veesenmayer njemačkom ministarstvu vanjskih poslova da je toga dana osobno razgovarao sa Slavkom Kvaternikom. Veesenmayer u tom izvješću tvrdi da su se pod njegovim utjecajem složile nacionalne grupe s desnim krilom Hrvatske Seljačke Stranke i da je to jedinstvo potvrđeno u savršenom obliku.
Za taj sporazum on je tek sabirao podpise, za koje je bio uvjeren da će biti skupljeni još iste večeri.
Podpisati će ih: Kaas (otac), Lorković, Dujmačić (Dumandžić), Tortić, Kosak (Košak), Debelasić (Debelić), Lamecić (Lamešić). Veesenmayer je istodobno izjavio da je Kvaternik ovlašten govoriti u ime bolestnog Mile Budaka. Međutim, ni ti budući podpisnici nisu bili spremni od vlade Trećega Reicha zatražiti zaštitu i pomoć na temelju nekoga manifesta od 31. ožujka kojim se proglašuje kraj Jugoslavije i uzpostava slobodne nezavisne države Hrvatske, kako su to učinili Slovaci. (DOC., p. 462).
Očito je da je Veesenmayer pretjerao svoje uspjehe, a kako dobro je bio obaviješten o kakvim se osobama radi najbolje se vidi po tome što je većinu njihovih prezimena krivo napisao.
Tko naime pozna političku poviest Hrvatske zna da osim dra. Mile Budaka i pukovnika Slavka Kvaternika nijedna od spomenutih osoba nije tada bila politički važna.
Simovićev ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić nastavio je u međuvremenu svojim nastojanjem da se sporazumi s Berlinom. Dok je on to činio, a Simović pripremao vjenčanje svoje kćeri, Hitler je 5. travnja poslao Mussoliniju pismo u kojem mu piše da “zbog nepredviđenog razvitka događaja u Jugoslaviji” on njoj navješćuje rat. Hitler se u istom pismu pravda da je on nastojao Jugoslaviju dovesti u prijateljske veze sa Silama osovine i da je bio uvjeren da će u tome uspjeti.
S time je on potvrdio da ni Mussolini nije namjeravao razbijati Jugoslaviju. “Dobro obavješteni” Hitler sada je očekivao težku borbu protiv jednoga “u najvećoj mjeri odpornoga i hrabroga protivnika”, pribojavao se da će Srbi napasti i iztjerati Talijane iz Albanije, pa je zbog te opasnosti predlagao Mussoliniju osobnu suradnju za potrebe zajedničke operacije u Jugoslaviji. (DOC., pp. 475 / 478).
Nu kako se odigrala ta predviđena težka bitka s “odpornim i hrabrim Srbima” opisao je William B. Breuer u knjizi “Deceptions of World War II” ( Obmane 2. svj. rata ). gdje detaljno poisuje jedan neobično hrabri i briljantno izvedeni podhvat jedne vrlo male njemačke jedinice koji je izveden na 12. travnja 1941. godine. Toga dana izvidnička grupica motorbiciklističke jurišne satnije njemačke SS Panzer divizije “Das Reich” našla se na sjevernoj obali Dunava kod Beograda. U to vrieme nabujali Dunav izgledao je kao neprebrodivi bedem koji zaštićuje Beograd. Most na Dunavu preko kojega je ova SS divizija trebala prijeći, srbijanska je vojska minirala i srušila ga u rijeku.
Zbog toga, svaki vojnički podhvat za zauzimanje grada, u širem smislu, bio je nemoguć.
Uzprkos toj naoko neprebrodivoj zaprieci, hauptsturmführer SS (satnik) Fritz Klingenberg promatrajući udaljeni cilj, iako je kao izvidnica sam s samo 8 vojnika bio daleko izpred ostalih snaga divizije, odlučio je da preko biesnih valova nabujalog Dunava pokuša sam zauzeti Beograd. On i njegovi vojnici odmah su pošli u potragu za bilo kakvim plovilom i negdje poslije podne našli su na obali jedan mali čamac i odmah se uputili preko bijesnog Dunava u Beograd na suprotnoj obali. Iako su ih biesni valovi Dunava nekoliko puta skoro potopili, ipak su uspjeli prieći do suprotne obale. Iskočivši na pješčanu obalu, Klingenberg je poveo svoju “četu” od 8 vojnika u očito nemuguć zadatak zauzimanja velike srbijanske metropole. Klingenberg je računao na dva čimbenika, na kriš i iznenađenje, jer su, kako pisac veli, Srbi bili još ošamućeni i smušeni od njemačkog bombardiranja prije nekoliko dana i nisu očekivali ovako malu grupicu njemačkih vojnika u centru njihovoga grada. Scenarij se razvijao gotovo baš onako kako ga je njemački satnik predvidio. Neposredno poslije izlazka iz čamca ova mala SS grupa srela s kontingentom od 20 vojnika Jugoslovenske kraljevske vojske. Šokirani susretom neprijateljske vojne formacije u Beogradu srbijanski vojnici su se, bez ikakva odpora, odmah predali.
Par minuta kasnije, nekoliko vojničkih kamiona punih srbijanskih vojnika približilo se Njemcima, koji su odmah preko njih ispalili nekoliko rafala i mesmerizirani srbijanski vojnici su odmah kapitulirali.
Božanstva rata, još su se smiješila Klingenbergu. Jedan od zarobljenih jugo-vojnika bio je etnički Nijemac (Volksdeutcher) koji je pristao da im bude vodić i tumač. Preuzevši zarobljene kamione , Klingenberg i njgovih 8 vojnika uputili su se prema Jugoslavenskom ministarstvu rata, gdje su našli praznu zgradu: “Visoka komanda” je pobjegla. SSovci su se odvezli do zgrade Njemačkog poslanstava gdje ih je njemački vojni ataše, koji je tu sam ostao poslije bombardiranja od strane Luftwafe, ushićeno pozdravio. On je bio iznenađen i začuđen da su Klingenberg i njegovih 8 vojnika svojom dobro smišljenom maskaradom uvjerili obranu Beograda da je cijela oklopnaSS divizija “Das Reich” ušla u grad. Nu, ako je ovaj vojni ataše bio zapanjen, jugoslavenske civilne vlasti bi isto trebale vjerovati da se čitava njemačka divizija probila u Beograd. Tako, pošto je Klingberg uspješno izveo ovaj svoj smion i vrlo odvažan blef, njemački barjak je odmah podignut nad zgradom Njemačkog veleposlanstva a
Hauptsturmführer Fritz Klingenberg
Klingenberg je odmahposlao jednog civila da obaviesti gradonačelnika Beograda da je Beograd pod podpunom kontrolom SS divizije “Das Reich”. Dva sata kasnije gradonačelnik, u pratnji nekoliko viših dužnostnika, stigao je pred njemačku ambasadu i formalno podpisao predaju “prestonice svih Srba”. Klingerbergov trik polučio je sjajan uspjeh. Tek idućeg dana, zaslugom Klingenberga i njegovih 8 vojnika, njemački su oklopnjaci bez ikakva odpora ušli u Beograd. Tako je toga dana pao Beograd i Velika Srbija. Ali, Srbi su i dalje pjevali: “Ni’ko nema što Srbin imade, kakav beše takav i ostade. Od Kosova pa sve na ovamo mi junake sve same imamo...”
Mussolini je u ratu s “hrabrom Jugoslovenskom vojskom” izgubio jedanaest vojnika, svi jedanaest poginulo je u automobilskim nesrećama.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
