Zvonimir R. Došen: Dokumenti koji jasno svjedoče da je Nezavisna Država Hrvatska stvorena samo i jedino voljom i borbom hrvatskoga naroda (3.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 26 Svibanj 2023 13:00
Antižidovski plakat u Srbiji 1941. pred likvidaciju svih Židova i proglašenje Srbije “Judenfrei”, na kojem piše: “DANAS IDU ZAJEDNO PLUTOKRATIJA I BOLJŠEVIZAM IZA KOJIH STOJE JEVREJI”
“Kada je nemačka 8. divizija 1941. godine umarširala u sravnjeni Beograd, zloglasni Gestapo ubrzo je raspisao nagradu za one Srbe koji će potkazati svoje komšije Jevreje, i druge sumnjive. Posle tridesetak dana, u zgradu glavnog štaba stiglo je na desetine hiljada pisama, dopisnica i ceduljica. Nemci su se uhvatili za glavu i ubrzo shvatili da je deo stanovništva sklon cinkarenju, i da je čitava operacija u domenu nemoguće misije…” Milomir Kragović - “Nagrada za cinkaroše” - Večernje novosti 12.08.2016.
Što je razlog da Velikosrbska, svietska zionistička, domaća titoistička i razna druga klepetala stalno blebeću o “rasnim zakonima” u NDH, a malo kad ili uobće ne spominju ono što se s Židovima dogodilo u Srbiji? Odgovor je jasan - Hrvati nisu smjeli i ne smiju imati svoju državu. A onda kada su je, sami svojim znojem i svojom krvlju, ostvarili njezino stvaranje trebalo je pripisati Hitleru i Mussoliniju. Prema židovskim izvorima Mađari su što pobili što u nacističke logore smrti poslali 424.000 Židova, Rumunji više od 300.000, Austrijanci 65.000. ali nikome od njih nije palo na pamet da zbog toga te države ne bi smjele postojati. Taj novi lex talionis vriedi samo za Hrvate. Za neki razlog Srbija u svemu tome ima posebni tretman. Bez obzira na ovo što je napisao Milomir Kragović i bez obzira na to što je za progone i deportacije Židova u svim državama pod njemačkom kontrolom bio odgovoran GESTAPO židovske zionističke organizacije absolviraju Srbe svake krivnje i za holokaust u Srbiji krive samo Niemce.
Što o stvaranju Nezavisne Države Hrvatske govore dokumenti (nastavak)
(…) Kao predstavnik mađarskog glavnog stožera mađarski je ministar vojske Karl Bartha istoga dana pregovarao s Hitlerom, feldmaršalom Wilhelmom Keitelom i generalporučnikom Friedrichom Paulusom zastupnikom njemačkoga glavnoga stožera o sudjelovanju mađarske vojske u ratu protiv Jugoslavije.
Kako je 6. travnja javio javio njemački poslanik u Budimpešti Otto von Erdmannsdorf, Barta je bio duboko dirnut “velikodušnim Hitlerovim teritorijalnim obećanjima” koja su uključivala i ona o prilazu kroz Hrvatsku k Jadranu. (DOC., p. 478).
Prema Erdmannsdorfu Mađarska, koja je već imala mobilizirane dvie armije, naredila je mobilizaciju još triju dodatnih armija, koja se morala izvršiti do 15. travnja ili prije. Ovo povećanje mobilizacije izazvao je svojom, kasnije povučenom, ostavkom šef mađarskoga glavnog zapovjedničtva general Henrik Wert, koji je smatrao da dvie armije ne će biti dovoljne za okupaciju Bačke i Baranje, odnosno njihovo osvjanje.
U to vrieme Njemačka je vjerovala da je jugoslavenski generalštab u vezi s grčkim i britanskim ekspedicionim korpusima, čije se vrhovno zapovjedničtvo već izkrcalo u Grčkoj, spreman za zajedničke operacije protiv Njemačke i Italije. (DOC., pp. 480 / 481).
Engleska je diplomatskim putem nastojala Mađarsku odvratiti od stupanja u rat. Njihov poslanik Sir Owen St. Clair O’Malley posjetio je 4. travnja novoga mađarskog ministra predsjednika Lazsla Bardosssya i uzbudljivim i prietećim tonom pokušavao ga upozoriti na katastrofalne posliedice za Mađarsku ako napadne Jugoslaviju. A britanski državni podtajnik za vanjske poslove Sir Alexander Cadogan prieti mađarskom poslaniku u Londonu Georgu Barczu da će Englezi Mađarskoj naviestiti rat i bombardirati ju ako bude sudjelovala u akciji protiv Jugoslavije. (DOC., pp. 483 / 484).
U razgovoru s Erdmannsdorfom, u kojemu mu je saopćio ove britanske prietnje, Bardossy je nadodao da Mađarska ne postavlja nikakvih zahtjeva na Hrvatsku, jer su Hrvati nepouzdan narod koji je u prošlosti uzpostavio veze s Bečom ( Mađar ovdje vjerojatno aludira na 1848. kad ih je hrvatski general Josip Jelačić do nogu potukao, nap. a. ), a da su sada s Beogradom.
Jedno labavo priključenje moglo bi se uzeti na razmatranje samo ako bi Hrvati to želili. S druge strane Mađari žele prilaz k Jadranskom moru. Po tom pitanju, nadodao je Bardossy, Mađari bi se mogli nagoditi čak i s jednom nezavisnom hrvatskom državom, ako bi je bilo. (DOC., pp. 483 / 484).
Mussolini je Hitleru na njegovo “dobro obaviešteno” pismo odgovorio tek na dan početka rata s Jugoslavijom, jednako “točnim” informacijama kojim potvrđuje da je “srbski vojnik hrabar i odporan” i naglasio da će borba biti težka. Koliko je on precjenjivao vojničku snagu Jugoslavije najbolje se vidi po tome što je bio uvjeren da će se njegova vojska na sjevernoj granici naći u vrlo delikatnoj situaciji, pa je tamo skoncentrirao 80.000 vojnika i izdao im izričit nalog da “izdrže do zadnjega naboja i gorkoga kraja”.
(DOC., p. 485).
Dan iza početka rata Hitler je u Berlinu razgovarao s talijanskim ambasadorom Dinom Alfieri-jem, članom Velikoga fašističkog vieća i, kako je to zapisao tumač min istarstva vanjskih poslova Otto Gustav Schmidt, Hitler mu je rekao da će Srbi biti uporni protivnici, te da bi Njemačka da je Jugoslavija nizinska zemlja svaki odpor slomila u roku od dva do tri tjedna. Nu, kako znamo, iako Jugoslavija nije bila nizinska zemlja cieli rat je trajao svega 11 dana.
Hitler je pri tom požalio što je prilikom bombardiranja Beograda uništen “kraljevski dvor” i vila, a Hrvatsku nigdje nije ni jednom riečju spomenuo. (DOC., p. 485).
Kako se falsificira poviest
Najvažniji dokumenat za nas Hrvate u cieloj ovoj zbirci njemačkih dokumenata je jedan nepodpisani memorandum, koji su, samo navodno, 6. travnja parafirali ambasador za specijalne zadatke Karl Ritter i direktor političkoga odsieka njemačkoga ministarstva vanjskih poslova Ernest Woermann.
U tom dokumentu Hitler je navodno ovako podielio područje Jugoslavije:
1. Dielovi koji su prije bili austrijski - biti će priključeni Koruškoj i Štajerskoj.
2. Hrvatska će postati autonomnom državom pod mađarskim utjecajem
3. Obalni pojas Hrvatske i Crne Gore podpasti će pod Italiju.
4. Makedonija će pripasti Bugarskoj.
5. Nekadašnji mađarski dio do Dunava pripasti će Mađarskoj
6. Stara Srbija - bez Makedonije - ima biti područje privremeno podvrgnuto njemačkoj vojničkoj upravi.
Borszat tvrdi da je taj dokument sastavljen već 3. travnja. Žašto? Zato jer treba pokušati svietu dokazati da je Hitler a ne hrvatski narod uzpostavio Nezavisnu Državu Hrvatsku, pa makar to bilo i s jednim navodnim samo parafiranim nepodpisanim memorandumom.
Taj “dokaz” morao je biti datiran prije 10. travnja kako bi se sakrilo činjenicu da je Hitler svoje direktive o podjeli Jugoslavije dao tek 12. travnja, dva dana poslie proglašenja NDH.
Da Hitler nije očekivao brzi razpad Jugoslavije, ni reakciju, ustvari narodnu revoluciju hrvatskoga naroda, dokazuju svi prije spomenuti dokumenti i izprave u kojima se Hrvati ili samo uzgred ili uobće ne spominju.
Dan poslie proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 11 travnja 1941., Veesenmayer šalje u Belin brzojav u kojem Slavko Kvaternik traži da Njemačka prizna NDH. U istome tom brzojavu Veesnmayer traži instukcije za dalnje držanje prema događajima u Hrvatskoj, što je jasan dokaz da on do tada nije imao nikakvih instukcija o osnivanju NDH.
Veesenmayer je svoj izvještaj završio: “Što se tiče oblika slobode ja se nisam obvezao ni u kojem pogledu.” (DOC., 515). Uistinu, nitko ga od Hrvata za to nije ni pitao.
Ujutro 10. travnja napustili su Zagreb ban Ivan Šubašić, zapovjednik IV. armije i svi viši državni činovnici Srbi i Jugoslaveni nakon čega su u tim uredima preostali hrvatski činovnici spontano preuzimali vlast u ime još neproglašene, nepostojeće hrvatske države.
Hrvati su se tada ustali protiv Srboslavije čak i praznim puškama, vilama, motikama i svime što im je palo u ruke. Samostalno i automatski na cielom hrvatskom području i bez centralnog vodstva i prije Kvaternikova proglasa u Čakovcu, Bjelovaru i drugim mjestima proglasili svoju državu.
Kao nasilno stvorena i Hrvatima nepoželjna i mrska državna tvorevina Jugoslavija je bila politički zrela za propast, ali nitko od tadašnjih vodećih zapadnih političara nije bio toga sviestan. Svi su oni, a naročito Francuzi i Englezi, želili sačuvati svoj “Pet-project”.
Prema tome Nezavisnu Državu Hrvatsku stvorio je samo i jedino hrvatski narod. Izuzev vrlo mali broj odroda, Jugoslavena i komunista, čitav narod je bio je za nju spreman boriti se i umrieti i to je zateklo nepripremljene sve zapadne političare: Hitlera, Mussolinija kao i susjede bivše Jugoslavije, a i poneke “hrvatske” vodeće političare kao Mačeka, Šubašića, Krnjevića i druge koji su Hrvatsku mogli zamisliti samo unutar nekakve jugoslavenske zajednice.
U svome brzojavu vladi Trećega Reicha, 12. travnja 1941., Kvaternik zahtjeva da Wehrmacht odustane od zapliene velikih količina vriednoga ratnog materijala koje je Hrvatska vojska (u nastajanju) zarobila u borbi sa Srbima i da ga ostavi Hrvatskoj vojsci. (DOC., pp. 528 / 9)
Istoga dana Ribbentrop je naredio Veesenmayeru da sve daljnje mjere prepusti Hrvatima i da se od svega drži daleko. Tu svoju mjeru on je opravdao time da on u daljnjem postupku prema Hrvatima namjerava punu prednost dati Talijanima. (DOC., p. 533).
Dan kasnije Ribbentrop javlja Veesenmayeru da Reich kani priznati NDH pod vodstvom dra. Pavelića gdje kaže: “Mi predpostavljamo da se Kvaternik smatra samo Pavelićevim namjestnikom tako da priznanje Hrvatske pod vodstvom Pavelića riešava Kvaternikovu molbu od 11. travnja.” Ove rieči, navodno napisane u zagradi, bile su kasnije prekrižene u Berlinu.
Taj brzojav poslao je Ribbentrop iz Beča, preko Berlina, u Zagreb. (DOC., p. 535).
Ovaj dokument je važan jer se iz njega vidi da njemačkom ministru vanjskih poslova nije bila jasna situacija u Hrvatskoj, koju je prema velikosrbskom, zionističkom i jugokomunističkom tumačenju “stvorio Hitler”.
U razpravi o Hrvatskoj i Hrvatima s Hitlerom u njegovom glavnom stanu u Berlinu mađarski poslanik Doeme Sztojay je naglašavao da je Dalmacija čisto hrvatska pokrajina, a prugom Zagreb-Rijeka tražio je za Mađarsku prilaz k Jadranskom moru rekavši da je to za Mađarsku žila kucavica. (DOC., p. 586).
Dva dana kasnije sastali su se u Beču Ribbentrop i Ciano radi razprave u budućnosti Jugoslavije. Na tom sastanku Ribbentrop je htio započeti samo preliminarne razgovore nuCiano je na sastanak došao s jednom Mussolinijevom notom u kojoj on ovako formulira talijanske zahtjeve: Onaj dio Slovenije koji ne pripadne pod Njemačku Italija će anektirati i dati joj upravnu autonomiju. Italija će anektirati cielu Dalmacija i svu obalu od Rijeke do Kotora. To područje će imati status talijanske gubernije “Governatorato italiano della Dalmazia”.
Hrvatska će personalnom unijom biti povezana s Italijom.
Ti su zahtjevi iznenadili Ribbentropa i on je naglasio da je Hitler priznao Hrvatsku i u Zagreb već poslao poslanika SA Obergruppenführera Siegfrieda Kasche-a i generala Edmunda Glaise von Hortenau-a, za vezu između njemačke vojske i hrvatske vlade. (DOC., p. 596).
Čega se Ciano najviše bojao bilo je pitanje hoće li Njemačka pristati na personalnu uniju između Italije i Hrvatske pa je to pitanje Ribbentropu postavljao nekoliko puta. Na njegovu uztrajnost Ribbentrop je Cianu postavio protupitanje, da li su Hrvati dotada postavili kakve priedloge za tu uniju. Ciano je počeo muljati da je o tome možda bilo govora u nekoj maglovitoj prošlosti, ali na Ribbentropovo ponovno izričito pitanje morao je odgovoriti da “o tome nije razgovarao s Pavelićem”. (DOC., p. 597).
Prema izjavi Ribbentropa u tom razgovoru Hitler je odlučio da oblik budućega sustava vladavine u Hrvatskoj treba biti prepušteno samim Hrvatima i iztaknuo da Njemačka misli da nije mudro siliti ih na nešto kao personalna unija.
Ipak, odluka o budućnosti Hrvatske, odnosno njezinim odnosima s Italijom pala je 22. travnja 1941. godine na ponovnom sastanku Ribbentropa i Ciana u hotelu “Imperial” u Beču. Na tom sastanku Ribbentrop je izjavio Cianu da je Hitler odredio granice između Njemačke i Hrvatske i nadalje, a to je bilo odlučujuće, da Njemačka u principu nije zainteresirana za hrvatsko pitanje.
Tako je Hitler sva ostala pitanja u vezi s Hrvatskom prepustio Mussoliniju da odluči kako se njemu bude sviđalo. (DOC., p. 607).
Time je Hitler Mussoliniju dao zeleno svietlo za anekciju hrvatskih prostora i to je dovelo do tzv. Rimskih ugovora. Italija,koja je s pomoći i “darežljivosti” Engleske i Francuske 20 godina ranije prigrabila velike dijelove hrvatskog teritorija sada sovim, ustvari trećim po redu, “ugovorima” zahtjevaslijedeće:
1. ) Stvaranje carinske zone i monetarne unije između Italije i NDH.
2. ) Personalnu uniju pod zajedničkim (talijanskim ) kraljem Vittoriom Emanuelom di Savoie.
3. ) Stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske.
4. ) Priključenje ( aneksija ) Italiji širokog pojasa polovice Hrvatske uključujući svu obalu od Rijeke do Kotora.
Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio kompletno odbiti, a talijanske teritorijalne zahtjeve uspio je svesti na jedan mali dio srednje Dalmacije.On se je još dok je hrvatska vojska bila u povojima, bez ičije pomoći, odlučno suprostavio skoro svim pretenzijama moćne Italije, tako da se ona umjesto više od sto tisuća četvornih kilometara hrvatskoga teritorija koje je zhtievala konačno morala zadovoljiti s nešto više od dvjesto.
Onima koji stalno trabunjaju o “prodaji Dalmacije” možemo postaviti ovo pitanje. Je li dr. Ante Pavelić imao mogućnost izbjeći podpisivanje Rimskih ugovora? Jest, isto onako kao i dr. Franjo Tuđman Daytonskih! Ustvari još puno, puno manje.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
