Zvonimir R. Došen: Hrvatski zrakoplovni pioniri, asovi i drugi ratnici
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 02 Lipanj 2023 13:00
As Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva Mate Dukovac s hrvatskim “bombašima” na Iztočnom bojištu
Bojnik njemačkog ratnog zrakoprovstva Hans von Pebal, rođen u Puli 1896. godine, gdje je njegov otac bio na dužnosti austrougarskog admirala. Od 1928. Hans je djelovao kao organizator filmskoga journala kompanije Fox Movietone News za Europu.
Kao njemački zrakoplovni častnik 1939. dobio je mandat za organizaciju propagandne službe njemačkog ratnog zrakoplovstva gdje je uspio koncentrirati najbolje njemačke novinare, fotoreportere, filmske snimatelje i slikare.
Svoje najbolje reportere Pebal je slao u Hrvatsku, koji su putem reportaže i filma snimali hrvatske vojničke osebine među kojima je Pebal najviše cienio hrvatske muslimanske jedinice. Od tih njegovih reportera potječu najbolje snimke tih jedinica i on je bio imenovan počastnim častnikom jedne hrvatke muslimanske pukovnije na što je bio vrlo ponosan i često je znao na glavi nositi crveni fes.
Pebal je s ponosom pratio velikog Jeruzalemskog muftiju Haj Amin al.Husaynija na njegovom putovanju kroz Bosnu i Hercegovinu i Zagreb.
Iz pera Pebalovih ratnih izvjestitelja ima množtvo izvješća o hrvatskim jedinicama na Iztočnom bojištu, o ratnim podvizima 369. hrvatske legionarske divizije i hrvatskih ratnih zarakoplovca. Kad je u jednoj velikoj bitci kod Harkova ova hrvatska pješačka divizija u nekoliko uzastopnih juriša, većinom borbom prsa o prsa, razbila njihove dobro utvrđene postave Rusi su joj dali ime “Дивизия дьяволов” (Vražja divizija).
Prigodom posjete jednoj hrvatskoj borbenoj jedinici kod Staljingrada Pebal je izgubio jedinca sina, mladog poručnika Rolfa. Toga nesretnoga dana bojnik Pebal bio je sa svojim sinom kod jedne hrvatske jedinice južno od Staljingrada kad ga je pogodilo jedno neprijateljsko puščano zrno. Prije nego je umro na rukama svoga oca Rolf je izgovorio: “Oče, ja umirem za Domovinu!”
Od toga dana, inače veseli, bojnik Hans Pebal podpuno se promienio.
Pred konac rata Pebal je rekao: “Ja skupljam poviestne dokumente o hrabrim hrvatskim bosanskim borcima i vruća mi je želja da te dokumente poslie rata objavim u obliku jedne knjige.
Za vrieme monarhije (Austrougarske, nap. a.) Hrvat kao borac bio je jedan pojam, a borci I. i II. bosanske pukovnije bili su legendarni borci. ( A što bi bojnik Pebal da je živ rekao za većinu njihovih današnjih potomaka koji pljuju po grobovima ovih svojih častnih predaka i slave njihove ubojice, nije težko zamisliti, nap. a. ) Hrvatske jedinice na Iztočnom bojištu, Vražja divizija, bosanska SS divizija i hrbri hrvatski zrakoplovci moraju ući u poviet najboljih vojnika, rekao je Pebal.
Dvanaest puta odlikovani bojnik “Vražje divizije” Tahir Alagić, strieljan od Titinih krvnika 1948. u “Kavranovoj grupi”
Hrvatski narod krase dvie vrline: demokratsko vladanje i vojnička hrabrost. To se je vidjelo u dugoj prošlosti u kojoj je on vodio borbu za svoju samostalnost i u kojoj je upravljao u svome Saboru.
Poviest Srbije u prošlom stoljeću, pišu dvoje Francuza, Simondet i Pezet, jest pozornica krvavih događaja: 1817., umorstvo Karađorđa, 1839., nasilo zbacivanje Obrenovića, 1868., umorstvo Obrenovića, 1903., umorstvo zadnjega Obrenovića, kralja Aleksandra i njegove žene Drage, 1914., umorstvo austrougarskog priestolonasliednika Franza Ferdinanda i njegove žene.
Hrvati, kod kojih se u upravi razvio duh demokratske politike, uz svu čestu i jaku uzbunu cieloga hrvatskoga naroda zbog povreda od strane Austrije i Mađarske, ne poznaju kroz čitavo 19. stoljeće takova umorstva. Politička djelatnost kod Hrvata bila je podpuno parlamentarna i demokratska.”
(Pezet-Simondet, “La Yugoslavie en peril”, 1933., str. 35)…
O drugoj vrlini Hrvata, o vojničkoj sposobnosti i hrabrosti, daju svjedočanstva mnogi ugledni stranci i ukazuju na mnoga nova djela u prošlome ratu. “Hrvati su uvijek bili ubrojeni u prve svietske vojnike”, piše Carlo Sforza, državnik iz doba Austrijske monarhije i u Itaji za vrieme 2. svj. Rata.
Ova se sudba može vidjeti i u Krsti Frankopanu (poginuo 1527.) o kome Šišić piše da mu se sva Europa divila zbog vojničke sposobnosti i za kojega njemački pisac tvrdi da je u svoje doba slovio kao pravi vojskovođa. Slično o njemu tvrdi i poviestničar Giovanni Sgredo, koji o Nikoli Šubiću Zrinskom piše da je u vojničkim sposobnostima “imao malo sebi ravnih, a nad sobom nijednoga”…
Za vrieme 1. svj. rata Hrvati su dali 30 generala i feldmaršala velikih sposobnosti. Za zapovjednika na najtežem bojištu prema talijanskoj granici postavljen je feldmaršal Svetozar Borojević, koji se prije toga proslavio kao zapovjednik III. Armije na bojištu protiv Rusa u Karpatima.
Na ovom bojištu na rieci Soči Borojević je odbio 11 napada daleko brojnijih i daleko bolje topništvom naoružanih talijanskih divizija od njegovih hrvatskih.
Kad je posliednji austrougarski car Karlo jednom prilikom posjetio ovo bojište upitao je Borojevića: “Welcher Nation gehören Sie, Herr Feldmarschall?” (Kojoj narodnosti Vi pripadate gospodine feldmaršale?).Proslavljeni feldmaršal Borojević mu je odgovorio: “Majestät, ich bin ein Kroate, ortodoxen Glaubens!” (Veličanstvo, ja sam Hrvat, pravoslavne vjere!).
Hrvatski zrakoplovni pioniri među prvima u svietu
Dok su u Srbiji najmoderniji načini transporta bila kola s volovskom zapregom, u Hrvatskoj se vozilo automobilima i balonima. Prvi balon “s putnicima”, Mannsbarthom, Kraalom, liečnikom Eugenom Radom i inženjerom Hinkom Weisom digao iz Zagreba 27. svibnja 1906. u 9 sati ujutro i spustio se kod Vojišnice u kotaru Vojnić u 3 sata i 30 minuta poslie podne.
Drugi uzlet balonom izvršene je također iz Zagreba 30. svibnja. Balon se digao na visinu od 1.500 metara odakle su putnici bacali hrvatske trobojnice. Ovaj balon se spustio kod Ivanićgrada. Od svih kasnije izvršenih letova najzanimljiviji je uzlet na Duhovski ponedjeljak 4. lipnja 1906. godine. Uzlet je bio najavljen za prvi dan Duhova, ali zbog lošega vremena odgođen je za dan kasnije. U subotu navečer sazvan je u Budjejovačkoj restauraciji sastanak mobilista novoosnovanog Hrvatskog automobilističkog kluba da se odluči tko će automobilom pratiti balon. Ujedno je zaključeno da će onaj tko prvi stigne gdje će se balon spustiti dobiti I. klubsku počastnu diplomu, a onaj koji uhvati bačenu zastavu II. diplomu.
Na ovome uzletu bilo je 10.000 gledatelja, a list Agramer Zeitung na njemačkom je jeziku o lietu balona napisao dugi članak.
Poslie ovoga bilo je niz drugih letova na duže distance, u Senj, na otok Cres i dugdje.
Nu nisu ovo bili prvi letovi balonom u Hrvatskoj. Jedan od prvih dogodio se 81 godinu ranije. Župnik u Odri zapisao je 1825. u svoju spomenknjigu, da se te godine u Maloj Mlaki na dobru obitelji Josipa pl. Kuševića održala svečanost koja je trajala tri dana. “Za vrieme svečanosti dogodio se čudan slučaj da se treći dan podvečer Josip Wimberger sa svojim velikim balonom nazvanim “Montgolfier” uzdigao s brežuljka Sv. Roka blizu biskupovog grada u Zagrebu, zadržavči se preko pol sata u zraku na velikoj visini, dok se na najveće začuđenje naroda nije spustio u Gornjoj Lomnici, te tako sretno završio svoje zračno putovanje. Od susjednih je gospodarstava, kao putnik iz dalekih krajeva, bio srdačno pozdravljen, a u kuriji Odre bio primljen kao gost velemožnog gospodina Zdenčaja, kod kojeg se oporavio nakon čega je Odru opet napustio”, zapisao je župnik.
Prvi hrvatski piloti zrakoplova
Ivan Bjelovučić, sin pomorskog kapetana Mihaela, hrvatskog izseljenika u Južnu Ameriku iz Košice u Rijeci Dubrovačkoj, rodio se u Limi, glavnom gradu Perua, 20. srpnja 1889. godine.
Pošto mu je majka bila Francuskinja Ivan je na školovanje otišao u Pariz gdje se posvetio zrakoplovstvu i upisao se u novu zrakoplovnu školu braće Farman, gdje je 10. lipnja 1910. dobio diplomu zrakoplovnog pilota (br. 87).
Bjelovučić je kasnije sudjelovao u mnogim zrakoplovnim priredbama u Francuskoj i mnogim drugim državama. U jednom letu u rodnom gradu Limi 1911. postigao je za ono vrieme veliku brzinu od 152 kilometra na sat. Iste godine po nalogu zrakoplovne tvrtke Henriot za 2 sata i 50 minuta preletio je 295 km do Nanta u iztočnoj Francuskoj i potukao rekord tada glasovitog francuskog pilota Paulana.
Iduće godine sudjelovao je u Milanu na priredbi Grand Prix. Iste godine letio je iz Reimsa u Francuskoj u 325 km udaljeni Nogent.
U jednom “test letu”, 25. siječnja 1912., Bjelovučić je imao problem koji ga je mogao stajati života. Kako je sam opisao, toga dana na putu iz Montserata u Domodossolu u Italiji stroj na njegovom zrakoplovu počeo je zatajivati. “Uletivši u dolinu Saltina primjetio sam da mi stroj pičinje zapinjati i da ne radi kako bi trebao. Radi toga sam se polagano počeo spuštati i vraćati u Briege. Međuti, stroj je odjednom opet počeo dobro raditi. Tada sam se opet popeo na 3.000 metara. U toj velikoj visini naođoh na dva oblaka, pa sam se zato morao dignuti još 200 metara više. Iz te visine pružio mi se prekrasan pogled jer su se vršci gorja izticali iz magle kao kakvi otočići, a pod njima se nalazila dolina Domossola, kamo se odlučih spustiti. Najniža temperatura bila je 25 supnjeva izpod nule. Borbe s vjetrovima, koji su mi svaki čas prietili katastrofom bile su zastrašujuće. Stroj je dobro radio i letio sam brzinom od 130 km na sat.”
Bjelovučić se u Domodossoli spustio na isto mjesto gdje je 1910. stradao pilot Chavez.
Za ovaj let tvrtka Henriot mu je dala nagradu od 50.000 franaka.
Iako rođen i većinu svoga života živio u inozemstvu Bjelovučić se uviek smatrao i izticao kao ponosan Hrvat.
Vatroslav Bulimbašić, rođen 1886. u Splitu, gdje je završio pučku školu i nekolika razreda realne gimnazije. Poslie navršene 16. godine otišao je u Trst gdje je uz posao običnoga radnika u večernjim satima u školi “Stabilimento technico” učio za mehaničara padobranskoga strojarstva i poslie pet godina školovanja položio izpit za strojovođu. Za njegova boravka u Trstu upravo se počeo razvijati zrakoplovstvo pa je i on u svojoj sobici počeo izrađivati modele zrakoplova. Kasnije je otišao u Ameriku, u New York gdje je već bio njegov brat Nikola, koji je bio kipar.
U New Yorku je radio kao mehaničar i kad je uštedio nešto novca, u jesen 1913. vratio se u u domovinu, u rodni Split. Iduće, 1914. godine otišao je u Pariz gdje se upisao u zrakoplovnu školu glasovitog učitelja Callea i postao njegov najbolji učenik. Nakon samo 22 dana obuke na malom školskom zrakoplovu položio je pilotski izpit. Kako bi se što bolje usavršio upisao se u višu zrakoplovnu školu “Ecole d’aviation de Buc” gdje je na školskom zrakoplovu počeo izvoditi zračne spirale “Montagnes Russes” i poslie 15 tih letova, svaki od 30 minuta, s izvrstnim uspjehom završio višu pilotsku školu.
Iza toga upisao se u školu za vježbanje na zrakoplovu Bleirot s motorom od 50 konjskih snaga s kojim je uspješno izveo vježbu “looping the loop” (vezanje petlje petljom) poput tada glasovitog zrakoplovca Pegouda “kralja zračnih visina” zašto je od “Fedération aéronautique” dobio diplomu br. 157 i “Brever d’ aviateur” (svjedodžbu za pilota). Bulimbašić je bio prvi pilot iz tadašnje Austrougarske monarhije koji je izveo tu vratolomnu vježbu, i to ne samo ovu, nego još četiri poslie nje.
U Parizu je za 42.000 franaka kupio Bleirotov zrakoplov tzv. jednoplošnjak s motorom “Gnome”, koji je bio posebno izgrađen za vratolomne letove i na njemu počeo izvoditi “boucles virages” (petlje i zavoje)…
Kad je počeo 1. svj. rat Austrija je u Zagrebu zaplienila Bulimbašićev zrakoplov, a njega internirala u Bečkom Novom Mjestu. Austrijanci su na zrakoplovu izvršili popravke motora i poslali ga u Mostar gdje je dosta dugo bio u uporabi. Tu su ga 1918. zaplienili Srbi i poslali na uzletište u Novom Sadu.
Bulimbašić je od kraljevine SHS tražio odštetu, koju, naravno, nikada nije dobio.
Pukovnik austrougarske vojske Ivan Starčević, rođen 25 rujna 1855. u Aleksinici, Pazarište, kod Gospića, bio je sin graničarskog častnika. Iako je bio topnički častnik Ivan je bio jedan od visoko zaslužnih častnika za razvitak austrougarskog ratnog zrakoplovstva. Višu vojnu akademiju završio je u Bečkom Novom Mjestu 1897. i posvetio se zrakoplovstvu i postao zapovjednikom vojničkog aeronautičkog odjela u tom mjestu, a 1906. podpredsjednik bečkoga aerokluba.
Kao zapovjednik toga odjela puno je radio oko unapređenja zrakoplovstva. Prigodom jednog spuštanja balona slomio je desnu nogu. Iztakao se u izumima ratnih tehničkih konstrukcija za zrakoplovstvo, neke od vrlo uspješnih je patentirao, a za neke je bio napose odlikovan. Umro je u Rijeci 2. prosinca 1911. godine.
U nastavku - Hrvatski zrakoplovci u 2. svjetskom ratu
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
