Zvonimir R. Došen: Hrvatski ratni zrakoplovci u II. Svjetskom ratu
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 09 Lipanj 2023 13:02
Hrvatski zrakoplovci na Iztočnom bojištu
Borci viču - konja!, a mornari - jedra! A ja opit klikom vasione vila - i ja vičem - krila, krila, krilaaa!
Obtužuju nas da smo se borili na krivoj strani i zajedno s Niemcima izgubili rat i radi toga doživjeli bezprimjernu katastrofu i genocid. Jest, žrtve koje smo dali u 2. svjetskom ratu su bezprimjerne, ali ostali smo vjerni tradiciji hrvatskog vojnika.
Dokazali smo da je Hrvat pravi vojnik i da naša stara pradjedovska slava nije tek neka bajka nego da je svaka naša generacija sposobna dati smione ljude, hrabre borce i odvažne junake. Dokazali smo cielome svietu, a i naši protivnici su to dobro uočili, što znači u boju se ogledati s hrvatskim vojnicima.
Ali uzprkos tomu zla kob i udes prati nas kroz stoljeća. Na bojnim poljima zadivili smo sviet. Hrvatski je vojnik kroz dugu poviest na bojnim poljima spašavao kršćanstvo, tuđe države i dinastije da bi od onih koje je spasio bio proglašen zločincem.
O vriednosti hrvatskoga vojnika, a napose hrvatskih zrakoplovaca, neka govore poviestni dokumenti i priznanja najviših niemačkih zapovjednika u 2. svj. ratu. Hrvatski bombarderi na Iztočnom bojištu izveli su 3.500 borbenih lietova u kojima su uništili golem broj boljševičkih postava, naoružanja i vojne sile, a hrvatski lovci u zračnim su borbama oborili više od 350 boljševičkih zrakoplova.
Onima koji budu čitali ovu dokumentaciju moraju se otvoriti oči i svaki hrvatski domoljub će se u duši pokloniti sjenama hrvatskih heroja koji su u tim bitkama izgubili svoje živote.
Niemac o hrvatskim zrakoplovcima
Mlado hrvatsko ratno zrakoplovstvo obogatilo se onih dana značajnim prilogom jedne vrlo zanimljive knjige “U über der Ostfront” ( U iznad Iztočnog fronta ) iz pera niemačkog ratnog izvjestitelja Gerharda Rauchwettera. Ovim njegovim djelom naša vojnička književnost dobila je posebno značenje, koje leži u tome da o našim zrakoplovcima, njihovim uspjesima i životu na Iztočnom bojištu nije pisao netko od Hrvata, nego pripadnik niemačkog zrakoplovstva.
Uspjesi naših zrakoplovaca, koji su bili zapaženi na najvišim mjestima niemačkog Reicha, našli su svoj živi komentar u ovoj knjizi koju je ovaj niemački ratni reporter napisao u hladnom vojničkom stilu.
Ali i iza toga hladnoga stila naslućuje se toplina, drugarstvo i izkrena povezanost koju su skovali dagađaji na bojištu i čvrsto povezali naše zrakoplovce s njihovim suborcima Niemcima.
Rauchwetter i kao pisac i kao vojnik nije štedio s pohvalama. Poznato je da Niemac kao pripadnik jednoga od najvećih vojničkih naroda škrtari s pohvalama i priznanjima drugih, ali ako već nešto prizna i pohvali onda je to zaista zasluženo.
Rauchwetter, koji je veliki dio prve velike zime na Iztočnom bojištu proveo kod hrvatske bombaške skupine i letio s našim zrakoplovcima na mnoge težke zadaće, sudjelovao u velikim zračnim borbama koje su našim zrakoplovcima doniele slavu širom Europe, u svojoj knjizi kroz kratke i sažete sastavke gotovo se raznježio pohvalama, priznanjima i divljenjem vojničkim vrlinama i hrabrosti hrvatskih zrakoplovaca. Što je ovdje zanimljivo jest da je Rauchwetter bio svjedokom i kod vršenja najtežih zadaća svojih (niemačkih) zrakoplovaca i da je u uzporedbi s njima napisao da su odlike hrvatskih zrakoplovaca na svakom mjestu, u svako doba i u najtežim okolnostima jednake onima njihovih niemačkih drugova…
U knjizi odmah poslie predgovora opisan je poziv Poglavnika dra Ante Pavelića Hrvatima na borbu 2. srpnja 1941., kojim je mnogo sinova i očeva ostavilo svoje hrvatske domove i otišlo na daleka bojna polja da svojim kasnijim potomcima pokažu puteve i vrieme u kojem je na poviestnoj prekretnici sazdana jedna čvrsta volja hrvatskoga naroda u borbi protiv boljševizma-komunizma najveće opasnosti po ljudski rod.
U poglavlju “Put prema bojištu” pisac opisuje prvi susret s hrvatskim zrakoplovcima gdje se u kratkim osvrtima divi brzom svaćanju naših zrakoplovaca i gotovo ne vjeruje da je već nihov prvi liet na neprijatelja uspio kao da se tamo nalaze od prvih zračnih sukoba, pa za njih doslovno kaže: “Liebe auf den ersten Blick!” (Ljubav od prvoga pogleda).
Posebnu svježinu knjizi daje piščev humor i dosjetke koje su vrlo bizke specifično našem narodu. On opisuje mnoge lietove naših zrakoplovaca nad samom Moskvom kroz kišu tanadi boljševikog protuzrakoplovnog topništva i navala njihovih lovaca. U svakom poglavlju čitatelj nailazi na poznata imena naših zrakoplovaca. U poglavlju “Der Kommander kommt nicht zurük” ( Zapvjednik se nije vratio ) pisac dramatično opisuje smrt Hrvata pravoslavne vjere, bojnika Vlade Graovca nad Moskvom.
Pisac također vrlo živo i zanimljivo opisuje život naših zrakoplovaca na bojištu, a ratni Božić 1941. na Iztočnom bojištu opjevan je na način u kojem će svaki stari ratnik naći sličnih zgodica.
Pisac knjige je i sam zrakoplovac i član posade borbenih zrakoplova na kojima su letjeli Hrvati gdje je mnogo toga i sam doživio pa ova njegova knjiga nije nekakvo ponavljanje prepričavanja.
On je zajedno s našim zrakoplovcima doživio mnogo veselih i tužnih dana kojima ova knjiga od 15 sastavaka obiluje. Nu kada je letio s našim zrakoplovcima znale su se dogoditi i poneke neugodnosti pa kaže da su mu naši piloti znali reći: “Kad god ti s nama letiš uvijek se nešto dogodi. Du bringst das Pech! ( Ti donosiš nesreću )”.
Najpoznatiji među hrvatskim zrakoplovcima na Iztonom bojištu su: satnik Cvitan Galić koji je u tzv. “dog fights” (borbe pasa) oborio 46 boljševičkih ratnih zrakoplova, nadporučnik Mate Dukovac 45, bojnik Franjo Džal 24 pobjede. Jedan bojnik iz Džalove bombaške skupine potopio je na Volgi u blizini Staljingrada najveći boljševički brod pun streljiva. Generalfeldmaršal von Richthofen je kao “znak priznanja izvanrednih djela vaših budnih pilota i znak drugarske povezanosti” posvetio sliku potapajućeg broda hrvatskom generalu Vladimiru Krenu, a Reichsmaršal Herman Göring je poslao brzojav u kojem kaže: “Javljen mi je tisućiti liet hrvatske borbene skupine nad neprijateljem, koja djeluje na sjevernom dielu Iztočnog bojišta. Izričem svoje podpuno priznanje pripadnicima skupine, hrabrim posadama i neumornom osoblju na zemlji. U vjernom bratstvu u oružju s niemačkim borbenim zrakoplovcima osobito su se iztakli pri njihovim smjelo vođenim napadajima na zajedničkog neprijatelja na iztoku, a posebno u ogorčenoj obrani prošle zime. Niemačke zrakoplovne snage gledaju s ponosom na hrvatske zrakoplovce koji stoje u njihovim redovima.”
( U emigraciji sam imao čast upoznati hrvatskog asa Matu Dukovca i još dvojicu iz Džalove skupine, Vinka Tatarevića i Andriju Augustinovića, nap. a. )
Cvitan Galić
Naši lovci - naš ponos
Božić 1943.
S nepritajenon smo radošću primili viesti, radovali se i radujemo da je druga generacija hrvatskih pilota-lovaca dolično nasliedila prvu, koja je većinom povučena u Domovinu ili poslana na druge zadatke. Galića, Džala, Ferenčinu, Stipčića i druge zamhenjuju sada mladi asovi i potvrđuju njihove sposobnosti zapovjednik skupine nadporučnik Mate Dukovac je od onih 20 boljševičkih zrakoplova, srušenih od 30. listopada do 2. studenog, sam srušio pet, narednik Eduard Martinko isto toliko, vodnik Dragutin Gazapi četiri, vodnik Zdenko Avdić tri, vodnik Josip Kranj dva i vodnik Vladimir Salomon jedan.
Osobito se iztakao Eduard Martinko koji je sa svojim lovcem po prvi put poletio 1. studenog i istoga dana srušio tri boljševička lovca i jednog bombardera, zašto je pohvaljen od najvišega niemačkoga zapovjednika na tom dielu bojišta.
Lovačka skupina Hrvatske legije koja pod zapovjedništvom pilota-lovca dopukovnika Franje Džala sudjeluje u borbi protiv boljševika na južnom dielu Iztočnog bojišta oborila je u zračnim borbama 8. ožujka novih devet bolševičkih lovaca tipa “Rata”.
Jedan niemački ratni dopisnik u dužem članku opisuje život hrvatskih zrakoplovaca bombaške skupine, gdje piše: “Oni lete i bore se jer znadu da se sloboda ne može dobiti nego se mora izvojevati. Oni nose niemačke odore, lete u niemačkim strojevima, bacaju niemačke bombe, ali su u svoj toj borbi Hrvati, i to punim srdcem. Kada dođe zapovied za liet i kada zapovjednik imenuje određene zrakoplovce s prezimenima “ić” onda Hrvati rado uskaču u stojeve. Hrvati su veseo narod, oni se smieše kad ulaze u svoje zrakoplove, ali savršeno lete i s hladnim mirom bacaju bombe, a onda se nasmieše.”
“Padaju poručnik Lasta i narednik Radić, nu mi ih desetostruko osvećujemo. Rat je, nema sentimentalnosti. Već slavimo stopedesetu pobjedu. Put slave nam je otvoren. Taj put je težak i krvav, nu mi ga lako svadavamo jer nam pred očima lebdi sloboda naše mile Domovine za koju se borimo.
Dobivamo odmor. Viest da idemo u Domovinu jako nas veseli. Spremamo se za put. Krenuli smo!
Nakon dugog putovanja s pjesmom i osmiehom, opaljeni suncem i prožeti krvavim borbama stižemo u Domovinu. Stgli smo skromno, tiho, bez ikakvih parada. Nama to ne treba, mi smo vojnici, borci!
Susret s našim najmilijima je dirljiv. Poglavnik nam je preko svoga izaslanika podielio najviša hrvatska odlikovanja.”
Smrt bojnika Vladimira Graovca
Bojnik Vladimir Graovac određen je od zapovjedništva Hrvatskog ratnog zrakoplovstva za zapovjednika prve hrvatske bombarderske skupine, koja će s dvomotornim bombarderima “Dornier 17” poći na Iztočno bojište gdje će biti stacionirana na njegovom središnjem dielu.
Glavni zapovjednik toga sektora general-feldmaršal von Richthofen naredio je Graovcu da izvrši bombardiranje jednoga važnog boljševičkog objekta u neposrednoj blizini moskovskog iztočnog kolodvora. Graovac je na izvršenje zadatka poletio sa dva zrakoplova.
Tijek događaja dalje opisuje hrvatski zrakoplovni ataše u Berlinu M. Dolanski: “Ja sam od generalštaba dobio obaviest da je zrakoplov majora Graovca nestao i da se s posadom nije vratio u bazu. Graovčev lievi pratilac bio je poručnik Franjo Veličan, koji se s težko oštećenim “Do. 17” i sam sav polomljen uspio spustiti između ruskih i niemačkih linija gdje je pokupljen od niemačkih sanitetaca.
Posjetivši težko ranjenog Veličana i njegovu posadu u lazaretu on je izpričao sliedeće. Uz mašinu zapovjednika Graovca ušli su u težku rusku protuzrakoplovnu vatru. Veličan je vidio kako se Graovčeva mašina u plamenu ruši, a onda je i on izgubio kontrolu nad svojom. Krila i upravljači bili su težko oštećeni, ali nekim čudom ipak je svoj zrakoplov uspio dovesti nad niemački teritorij.
Pošto je Graovac još iz mladosti bio moj intimni prijatelj zanimala me je sudbina njega i njegove posade. Posjetio sam u Berlinu doajena vojnih atašea švedskog pukovnika Juliena Dannfelta ( poslie rata general i švedski vojni ataše u Moskvi ) zamolivši ga da na temelju mojih podataka kod švedske kraljevske vojne misije u Moskvi pokuša više saznati o pogibiji Graovca.
Dannfelt mi reče da leti u Stokholm i da će putem teklićke pošte pokušati preko svojih kolega u Moskvi nešto saznati.
Prošlo je šest mjeseci, kada me je pukovnik Dannfelt pozvao na razgovor i pokazao mi pismo svoga kolege iz Moskve, koje je glasilo: “Od ruske protuzrakoplovne obrane sam saznao sliedeće: “Na dan 1. 12. 1941. nad Moskvu su doletjele dvie njemačke dvomotorne mašine označene hrvatskim grbom ( šahovskom pločom ) u samoubilačkoj nakani da bombardiraju jedan određeni objekt, ali su obe pogođene od ruskog topništva i jedna mašina je u plamenu srušena.”
O slučaju Graovac: “Pred odlazak skupine na čelu s bojnikom Graovcem na Iztočno bojište primio sam od ministra vojske maršala Slavka Kvaternika strogo povjerljivi akt kojim me opominje da smjenimo Graovca kao dezigniranog zapovjednika jer da je on “Srbin” i da mjesto njega postavimo nekog “provjerenog Hrvata”. Ja sam u povjetenju o tome obavijestio moga prijatelja Graovca na što je on vrlo temparamentno reagirao: “Ja sam bolji Hrvat nego Kvaternik! Ja sam Hrvat pravoslavne vjere i moje pravo i moja dužnost je da se za Hrvatsku borim i dadem svoj život! Ako mi učiniš takovu uvredu i ako me smienite kao zapovjednoka skupine ja se javljam u njemačko zrakoplovstvo i idem na Iztočno bojište kao običan pilot!” M. Dolanski.
Kvaternik očito nije bio svietan da definicija “Srbina” na temelju pravoslavne vjere nije ništa drugo nego opaka velikosrbska izmišljotina koju su polovocom devetnaestoga stoljeća plasirali velikosrbski ideolozi Vuk Karadžić, Ilija Savić “Garašanin”. Na žalost, većina Hrvata i dan danas nasjeda na tu njihovu podvalu.
Kao i general Petar Preradović, feldmaršal Svetozar Borojević, general Fedor Dragojlov, general Đuro Grujić, general Zvonimir Stimaković i niz drugi hrvatskih junaka iz onoga i ovoga prošloga obrambenog rata, Vlado Graovac je dokazao da pravoslavna vjeroizpoviest nema nikakve veze sa srbstvom.
Svoje živote u borbi protiv boljševizma s bojnikom Graovcem su dali: satnik Petre, stožerni narednik Erga, i narednik Rajić.
U posadi nadporučnika Veličana uz njega su ranjeni: stožerni narednik Karamatić, zastavnik Dominko i stožerni narednik Šarinić.
Njima, i svim hrvatskim častnim ratnicima palim u borbi protiv bolševizma, jugoslavenstva i velikosrbizma, neka je vječna slava!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
