Zvonimir R. Došen: Povijesne (ne)istine Tihomira Dujmovića
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 16 Lipanj 2023 13:04
Budućnost svakoga naroda ovisna je o njegovoj prošlosti ili o onome što je naučio iz svoje prošlosti.
Čitajući na našem portalu članak, koji je orginalno objavljen na portalu narod.hr, o knjizi Tihomira Dujmovića u kojoj on, kako kažu, iznosi “do sada (njemu) nepoznate istine”.
Svaki put kad netko u svojim govorima, knjigama, člancima itd. počne naglašavati istinu treba nam biti znak za oprez. Pa tako čim sam pročitao Dujmovićev naslov “Povijesne isine” sjetio sam seone američke o “red flags” ( crvenim zastavama za oprez).
Kao i dobar broj drugih naših “desnih” publicista i kvazipovjesničara u današnjoj Hrvatskoj Dujmović, valjda u strahu da ne se ne zamjeri “antifašistima” u čijim školama je naučio njihovu “istinu”, koje se kao i većina drugih nikako nije kadar otresti, odmah postavlja onaj već svima poznati kukavički “disclaimer” u kojem kaže: “Ponavljam, nemam namjeru negirati Pavelićeve fatalne grješke…”
Eto, danas u “slobodnoj demokratskoj Hrvatskoj”, uz Goldsteina, Klasića, Jakovinu i ine jugokomunističke “povjesničare” svaka baba i njezino kopile trabunja o “fatalnim pogrieškama” Poglavnika dra Pavelića, naravno, temeljenim na informacijama koje su nekoliko puta prošle kroz laboratorije jugokomunitičkog agitpropa.
Dujmović nastavlja: “…ali povijesna istina i na ovu temu je daleko od onoga što se ovdje propovijeda 75 godina. Po prvi put smo osim toga na televiziji čuli da faktički nije postojao puč Vokić-Lorković, već je Pavelić cijelo vrijeme bio upoznat pa i suglasan s tom akcijom. Ni o tome nikad slova nismo čuli.
Prvi put se ta ideja rodila 1943., ideja je bila da HSS uđe u Vladu NDH, ali su oni to odbili jer su shvatili da bi bili tek manekeni. Drugi put je ideja bila da Pavelić abdicira, da se formira nova Vlada i krene prebacivanje na Zapad 1944. Pavelić je pristao predati vlast HSS-u, za njega je bila predviđena abdikacija i odlazak iz Hrvatske, a on je trebao ukinuti odnosno preformulirati ustaški dio vojske i dati snažnu javnu potporu toj novoj opciji.”
Očito je da su Dujmoviću mnoge istine bile i ostale nepoznate pa iako možda ne s istom namjerom kao i razni Klasići, Jakovine, Goldsteini i njima slični svoje “istine” temelji na tisuće puta prežvakanim jugokomunističkim podvalama.
Mi u emigraciji, koji smo u nju bili prisiljeni pobjeći prije nego se on rodio, davno smo znali ono što Dujmović nije znao, a izgleda da ni danas ne zna, a kao novinar imao je barem u zadnih 33 godine prilike saznati.
“Nakon kakvih mjesec dana”, kaže Dujmović, “Pavelić se predomislio i svi akteri tog plana bili su likvidirani…” Ta glupost je jedna od onih “istina” koje je on učio u jugoslavenskim školama, proizvedena u mlinovima jugokomunističke propagandne mašinerije za “prevaspitanja krivo informisanih”.
Slučaj Vokić-Lorković - kako ga je 1966. opisao general Vjekoslav Luburić jedan od glavnih sudionika u njegovom razbijanju:
“…Tako dugo dok preživjeli zavjerenici ne iznesu dokaze političke stvarnosti puča, on, t. j. puč, predstavlja jednu političku pogrješku koja može biti tako velika ili veća od lomljenja toga puča, u kome sam osobno imao vidna učešća. Hrvatska je, dakle, dužnost preživjelih zavjerenika, ako hoće da ih poviest ozbiljno shvati i da ih nove generacije uzmu kao uzor, iznieti dokaze i opravdanje samoga puča.
Hrvatska je dužnost i onih članova hrvatske Vlade koji su bili upućeni u stvar i koji su, na jedan ili drugi način, uzeli učešća, da iznesu svoje uspomene i reknu svoj dio istine. Živi su još mnogi koji su bili na sjednicama Vlade, a danas se nalaze u slobodnim zemljama bez ikakva pritiska i opasnosti, pa bi mogli i morali reći svoju verziju. U Poglavnikovim zapisima mora isto tako postojati jedna verzija. Na osnovu svih tih verzija i svih tih subjektivnih istina hrvatska poviest treba stvoriti jednu objektivnu istinu, ako u politici uobće ima istine, posebno objektivne istine.
Ako, dakle, počam od Poglavnika, preko zavjerenika i protuzavjerenika iznesemo pred mlade generacije istinu onda mlade generacije ne će trebati gutati istinu koja je prošla kroz laboratorije Udbe i za koju smo svimi jednaki - Ustaše, HSS-ovci, stari i mladi, zavjerenici i protuzavjerenici, jedino zato jer smo za hrvatsku Državu i protiv svake Jugoslavije.
Mladoj hrvatskoj generaciji treba reći punu istinu jer će ju jednoga dana saznati, pa nema nikakovih razloga, tobože iz viših interesa, šutiti o našoj prošlosti, kad o njoj tako plastično u Vijesniku u srijedu piše udbaški pukovnik Mata Rajković, kamufliran u “novinara”, da obavieti 100.000 “pasošara” u Zap. Njemačkoj o tome kakvi su im bili i jesu braća i očevi koji su stvarali i branili N. D. H.
U mom užem području, t. j. u trouglu Gradiška - Dubica - Lipik, svi su pripadnici HSS-e formirali posebne vojničke formacije koje smo zvali Privremene pukovnije i koje smo uklopili u taktički plan obrane cieloga područja. Na mimohodima su nosili svoje zastave na kojima je bila Radićeva lozinka “Vjera u Boga i Seljačka Sloga” a preko toga veliko slovo “U”.
Iako je narodni zastupnik Novske, Andrija Hundrić, koji danas živi u emigraciji, bio otišaou partizane nitko ga nije sliedio ni pomagao.Partizani su ga kasnije kao medvjeda na lancu zajedno sa starim i bolestnim Vladimirom Nazorom vodali po Istri i otocima, ali on se kasnije razuvjerio u njihovu ideologiju, povratio se i ponudio svoju suradnju riečima: “Eto, mnogo je hrvatskih partizana, najvećim dielom dio bivše HSS-e koji je s njima surađivao došao do toga uvjerenja da su to sve vlaška posla”.
1.) Obadvojica zavjerenika su bili pripadnici P.T.B.-e, Vokić kao pukovnik,a Lorković, mislim, kao bojnik. Oni su kao častnici Poglavnikove Tjelesne Bojne prema položenoj prisegi bili dužni izvršavati sve odredbe i zapoviedi Poglavnika, koji je k tome bio poglavar države i vrhovni zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga i kao častnici, a povrh toga i ministri, bili su mu dužni vjerno služiti. O tome su postojali jasni zakoni i još jasnije tradicije. Ono što se nikako nije smjelo činiti jest služiti se ustaškim imenom za obaranje samog ustaštva. Kad su njih dvojica rekli Poglavniku da imaju veze i garancije od strane Engleza i Zapadnih saveznika, što nije bila istinia i što, dok se ne dokaže protivno, ulazi u poviest kao obmana, onda oni za tu tvrdnju snose i svu odgovornost.
2.) Kada su moji častnici za vrieme razbijanja puča na zgodan način izolirali ustaškog bojnika Krešu Kuraju, jednog od zapovjednika P. Z. U. V., inače Vokićeva šogora i prijatelja, one sudbonosne noći doveli su ga k meni. Bojnik Kuraja, poznati terenski zapovjednik i junak našega rata, kao i mnogi drugi zapovjednici P. Z. U. V. - a, predpostavljalo se je da su bili odani Vokiću.
Imali smo konkretnih podataka da su jedinice Prometnih Zdrugova trebale biti udarna snaga za likvidaciju Obrane skupa sa jednom topničkom jedinicom domobranstva, čak i njemačkog Wehrmachta. Oni su trebali izvršiti obkoljavanje i napad na sve centre koje sam držao u rukama i, prema riečima bojnika Kuraje, tako da “ni jedna mačka ne bi izišla”.
Bio je blied i nervozan. Ponudili smo mu general Moškov i ja da sjedne i s nama popije kavu. Bili smo dobri prijatelji pa je razgovor tekao gladko i bratski.
Unatoč tomu prizor je bio dramatičan i podsjećao na scene iz klasičnih grčkih tragedija. “Eto, Krešo, puč je započeo, na kojoj si ti strani?” “Ja na strani Poglavnika!” “Pa što misliš Krešo na kojoj smo strani ja i Moškov?” “Na kou stranu bi vas dva pošli i ja ću s vama!”
“I ako se nas dva odlučimo udariti po Njemcima, a onda ići u šumu i sa sobom povest Poglavnika, Mačeka, Stepinca, Džafera, Andriju i još neke, bi li išao s nama?”
“A zar Vokić ne bi išao?”, upitao je Krešo. “Pa zar nisi o tome razgovarao s njim?”, veli mu Moškov.
“Vokić je nama rekao da s odobrenjem Poglavnika misli sprovesti puč uz pomoć i priznanje zapadnih Saveznika i nama sklonih Njemaca.”
“A bili ti Krešo s njemačkom topničkom pukovnijom i četnicima udario s tvojim ustašama na Obranu i PTS?” “Eh, Boga ti, meni nije to bilo tako rečeno.” “Ponavljam ti pitanje. Ti znaš da ja imam ustaške jedinice koje me ne će iznevjeriti i koje će se oduprieti i tebi i Njemcima i četnicima, pa kada bi ti udario znaš da bi se onda mi poklali međusobom.”
“Ako je Poglavnik rekao Vokiću, pa klali bi se.” “To znači da bi ustaše iz Obrane i Prometnih Zdrugova jedni druge klali doiztriebljenja u uvjerenju da je to želja Poglavnika!” “Da, tako nakako bi bilo.”
Nazvali smo na direktni telefon Poglavnika, s kojim smo bili u neprekidnoj vezi, i dali slušalicu bojniku Kuraji. “Eto, govori s Poglavnikom!”
Kada je čuo Poglavnikov glas Kuraja je počeo plakati i samo je izustio: “Na zapovied, Poglavniče!”
Po tom je spustio slušalicu i meni rekao: “Ako nećeš da sam sebe ustrielim, ako mi vratite revolver, ili da se objesim, ako mi ga ne date, onda mi odmah sada dajte jedan konkretni zadatak.”
“A ako ti dademo zdatak da ubiješ Vokića, što bi učinio?” “Ubio bih njega, a onda sebe!”
Izgrlili smi se i izljubili , povratili mu oružje i bojnik Kuraja je iste noći s svojim najvjernijim prijateljima osigurao jednomjestou našem planu protiv Njemaca, u slučaju da se oni pokrenu protiv nas.
Eto, takvih razgovora i scena s ustaškim, domobranskim ili redarstvenim zapovjednicima u one tri tragične noći bilo je na stotine.
Tko je bio odgovoran u onoj obćoj mnogostranoj konspiraciji da se dva roda Hrvatske vojske, pa i ustaške vojske, međusobno sukobe i izkrvare u uvjerenju da spašavaju Hrvatsku, zgodu koju bi dobro izkoristili četnici i partizanida likvidiraju ne samo Hrvatsku vojsku nego i hrvatsku Državu, a Njemci s nekoliko divizija SS i mobiliziranih četnika iz Bosne, pretvoriliu prah i pepeo?
Jesu li oni koji su se zanosili pukim željama i povjerovali ubačenim komunističkim, tobože engleskim, agentima uobće mislili na odgovornost?
Još ima dosta živih prvoboraca koji su bili na sjednicama Vlade kada se konspiriralo da se Hrvatsku spasi s Talijanima, bez Talijana i protiv Talijana isto kao i s Njemcima i protiv Njemaca.
Istina je pak da Vokić i Lorković nisu bili moji uhićenici, da ih nisam ja uhitio, nego su sa sjednice Vlade na Tuškancu odvedeni u Koprivnicu i predani generalu Bobanu da ih povede na teren u borbu.
Zna se i to da ih je poslie dužeg vremena Boban osobno vratio u Lepoglavu u odijeljenje za preodgoj gdje su posebni častnici bdjeli nad njihovom sigurnošću.
Zna se i to da u Lepoglavi nije nikome ni vlas s glave pala i da nije smrtna kazna bila izrečena ni nad Vokićem, ni Lorkovićem, ni Farolfijem, ni nad ijednim zastupnikom HSS-a upletenim u puč, kao ni nad ijednim od osam domobranskih pukovnika.
Zna se i da je bio izdat nalog da se Lepoglava razpusti i oslobode svi zatočenici…”
Nunaš novi širitelj istine Dujmović tvrdi “svi akteri (u puču) su likvidirani”.
Evo, kao i zapise sudionika u “Rimskim ugovorima”, opet, ne znam već po koji put, moram tim našim novim “povjesničarima” predočiti pismo bojnika Marka Čavića, objavljenog u emigrantskom tisku 1959. godine, u kojem opisuje nesretno ubojsvo Vokića i Lorkovića, koje je na zaprepašćenje Poglavnika i najviših hrvatskih službenika i častnika u onom metežu povlačenja izvršio jedan sumanuti tip. Nu sumnjam da će i ovo promieniti mišljenje onih koji se nikako ne mogu otarasiti onoga što im je u glave usađeno u jugokomunističkim školama:
“Niže podpisani izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala većina Hrvatske Vojske i veliki broj hrv. civilnog pučanstva 6. svibnja 1945. g. Kako smo cijelu noć putovali kroz onu pustu gužvu nekako u zoru sedmoga istog mj. stigli smo u Krapinu. Slučajno sam se u Krapini našao sa generalom Antom Moškovom sa kojim sam bio intimni prijatelj još od godine 1933. iz prve emigracije.
Moškov je sjedio u svom automobilu i ja sam ušao k njemu i počeli smo razgovarati o našoj tragediji i tako smo bili obojica tužni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta počeli smo drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozorčiću od auta i oba se prenusmo od sna. Tko je zakucao, to je bio ustaški satnik Mijo Grabovac također stari emigrant iz prve emigracije, a to je bilo ujutro kada je počelo sunce izlaziti iza onih krapinskih šuma. Grabovac daje prijavak generalu ovako: “Gospodine generale, javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vašem brzoglasnom nalogu!” General priupita, “A gdje su ti njih dva?”, misleći na Vokića i Lorkovića. Grabovac odgovara: “Ja sam njih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama.” General upita, “a što si sa njima učinio?”
“Streljao sam ih gospodine generale.” Moškov se je zgrabio za kose i čupao sam svoje kose i plakao kao diete, suza za suzom su mu tekle niz lice. Ponovno priupita Grabovca i reče mu, “a što da od tebe radim nesretni brate?”
Grabovac odgovara, “streljajte me gospodine generale, drugo nisam ni zaslužija…”
Moškov je ponovno sebi čupao kose i plakao i kroz plač govori Grabovcu, “odstupi da te ne vidim.” Kada je Grabovac otišao, ja govorim Moškovu, “Zašto nisi dao da ja te ljude čuvam pa bi sada bili ovdje sa nama.” Moškov odgovara, “sada je sve kasno dragi moj Marko.”
Cordoba, Republica Argentina, 12. prosinca 1959. Marko Čavić v. r.
Kao i sve druge države na svietu i NDH je imala svoje organizacije koje su bdjele nad sigurnošću države i vodile borbu protiv podzemlja i da smo dobili rat uzpostavili bi red i mir i njezini državni šefovi, visoki vojnički častnici i šefovi tajnih službi i drugih hrvatskih obrambenih institucija bili bi poštovani od svih.
Ali svatko tko u glavi ima imalo sive materije zna da Saveznici, napose Vel. Britanija i Amerika, nisu na našim prostorima željeli vidjeti nikakvu državu osim Jugoslavije, pa da je puč kojim slučajem uspio pučisti i svi njihovi sliednici morali bi se bili priključili Titinim partizanima. Ali bez obzira na to poslie završetka rata Hrvati bi platili isti danak u krvi koji su platili u Bleiburškoj tragediji, jer kako reče “drug Tito” - Srbi se moraju zadovoljiti!
Što se tiče puča Vokić-Lorković izgleda da ti naši “širitelji povijesne istine” misle da je to bio neki posebni fenomen koji se, eto, “zbog Pavelićevih fatalnih pogrješaka” mogao dogoditi samo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Vjerojatno još nisu čuli da su na Hitlera pokušana 42 atentata, na španjolskog vođu generala Franca 20 i 12 na generala de Gaulle-a, i to za vrieme mira u demokratskoj Francuskoj.
Oni koji misle da bi puč, da je uspio, spasio Hrvatsku trebaju znati da je čitavo vrieme rata hotel Claridge u Londonu, koji su Britanci “free of charge” ( bez naplate ) dali izbjegloj jugoslavenskoj vladi, bio od britanske vlade dezigniran “Sovereign Teritory of Yugoslavia”.
Kada su 1943. u jugoslavenskoj izbjegloj vladi međusobni verbalni obračuni, svađe i komešanja iz dana u dan sve više eskalirali, svakih nekoliko mjeseci dolazilo je do rušenja jedne i uzpostavljanja druge vlade.Kako su na čelo tih vladasvaki put dolazili novi vođe tako je svaki od njih donosio i nove zakone i deklaracije.Najviše dodataka (amandmana) na svaku deklaraciju dodavao je Juraj Krnjević, najviše zato što razne odredbe i definicije kako ponovno uzpostaviti Jugoslaviju za njega nisu bile dosta direktne i rigidne. U jednom slogu svojih amandmana 1943., on kao podpredsjednik “Kraljevske Jugoslovenske Vlade” i glavni tajnik Hrvatske Seljačke Stranke, zahtjeva da se u novu deklaraciju uvrste i slijedeće mjere:“Uspostavljanje jedne Jugoslavije veće i jače nego što je ikada bila.”
“Najodlučnije osuditi sve one koji rade protiv uspostave Jugoslavije, kao i one koji šire razdor između Srba, Hrvata i Slovenaca....”.
Eto, glavni inicijatori i organizatori, puča Vokić-Lorković bili su Krnjevićevi ( Mačekovi ) ljudi Košutić, Farolfi i drugi, koji su Hrvatsku mogli zamisliti samo pod srbijanskim opankom.
Što se tiče Dujmovićevih “fatalnih pogriešaka” poslovica kaže da postojae samo dva čovjeka bez grieha - jednoga su razapeli, a drugi se još nije rodio.
Stoga, naravno da je i dr. Ante Pavelić imao svojih pogriešaka, među kojima je sigurno najveća ona kad odlučio na kocku staviti svoj život i život svoje obitelji i tri puta bio osuđen na smt, jer je htio iz robstva izbaviti svoj narod. Narod koji će rađati “domoljubne” potomke poput toga Dujmovića, koji će tu Njegovu žrtvu i divovsku borbu smatrati “fatalnom pogrieškom”.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
