Zvonimir R. Došen: 'Antifašistički' svećenici i pozdrav ZA DOM SPREMNI
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 23 Lipanj 2023 13:01
Deus quem punire vult dementat - Koga Bog želi kazniti najprije mu oduzme pamet.
Ovo je jedan stariji članak napisan kao dogovor na izpade biskupa Mate Uzinića dok prije nego je postavljen za “Capo di religia a Fiume”.
Pošto se sada otvorila ‘pro and con’ debata o njegovom glumenju plača nad pedofilijom u Crkvi smatrao sam da je potrebno čitatelje podsjetiti na njegovu prošlost prije ovoga njegovoga holliwoodskog glumenja.
Kažu da je poviest učiteljica života. Ali, sudeći po onome što se događalo nizom dugih stoljeća i po ovome što se događa danas vidi se da je ova pouka manje više poznata nekim narodima, a nekim, kao što je naš hrvatski narod, to je očito podpuno nepoznata teorija.
U pogledu ovoga što se u zadnje vrieme događa u Hrvatskoj svaki od nas mora stati i upitati se, jesmo li mi Hrvati uistinu najnesretniji narod na svietu?
Kako drukčije može ijedan čovjek razumjeti zašto narod, koji je kroz tolika stoljeća vodio neke od najkrvavijih bitaka u poviesti čovječanstva protiv svakovrstnih okupatora može u posliednjih nekoliko “demokratskih” izbora za svoje lidere birati one čiji jedini ciljevi su voditi novu hrvatsku državu u sigurno uništenje?
Svakako, odgovor na sve to je vrlo jasan. Dosta je samo površno pogledati u našu poviest da se dođe do zaključka da je hrvatski narod uvijek gubio svoju slobodu, i nekoliko puta svoj nacionalni identitet, ne radi vojničke superiornosti stranih invadora, nego zato što je, uz veliki broj častnih i plemenitih domoljuba, u svojim njedrima odgajao i broj podmuklih izdajnika, gmazova i čankoliza, koji su za šačicu Judinih šekela uvijek bili spremni služiti svakoga gospodara.
Bez ikakve sumnje, svi narodi su imali i uvijek će imati svoje izdajnike, ali u uzporedbi izgleda da smo mi Hrvati daleko “bogatiji” ne samo s običnim izdajnicima, nego s nekim od najgorih tipova odmetnika koji su u službi svojim stranim gazdama počinili neke od najodvratnijih zločina nad svojim vlastitim narodom, uključivši i genocid.
Kroz našu dugu poviest, posebno poslie Bitke na Gvozdu 1097. godine, mi smo imali veliki broj raznih tipova izdajnika i ulizica: mađarona, poturica, germanofila, talijanaša i na koncu jugofila i komunista.
Svi su oni svoje izdajničke ruke okrvavili hrvatskom krvlju, ali svi zločini ovih sluga Mađara, Turaka, Austrijanaca i Talijana zajedno, neznatni su u uzporedbi s zločinima jugofila i komunista.
Iako se, u namjeri za uzpostavom Velike Srbije, ideja “jugoslavizma” prvenstveno izlegla u glavama nekih velikosrbskih političara, svima nam je poznato da njezini glavni inicijatori i animatori nisu bili Srbi, nego hrvatski izdajnici - serbofili i jugofili.
Ova za hrvatski narod najopasnija i najkrvavija ideologija skupljena je početkom prošloga stoljeća pod izdajnički kišobran najodvratnijeg taloga zločinačkog podzemlja.
Odmah po završetku 1. svj. rata i tzv. “ujedinjenja” ova zločinačka organizacija, u tandemu s već postojećim četničkim organizacijama u Hrvatskoj, počima s pljačkanjem, progonima i umorstvima nevinih Hrvata.
Vođe ove zločinačke organizacije nisu bili neki nepismeni tipovi s kojima je netko mogao lako manipulirati, nego u najviše slučajeva školovani, obrazovani, ali ujedno i moralni degenerati, kradljivci, plagijatori i ubojice.
Prvi među njima bio je dr. Grga Budimir Anđelinović, brat djeda odvratnih jugokomunista Zorana i Vesne Pusić koji danas svojim otrovnim siktanjem na sve što je hrvatsko jasno i glasno dokazuju da su pravi potomci svog izdajničkog “dede”. Zato što je 5. prosinca 1918. na prozore zgrada na trgu Bana Jelačića dao postaviti strojnice i izvršiti masakar nad nenaoružanim hrvatskim vojnicima, ovaj je izrod i razbojnik među svojim drugovima u Srbiji preko noći postao “Glasoviti Jugosloven”.
Za taj svoj “herojski” čin ovaj mizerni izrod i krvnik svoga naroda, kad mu je kasnije netko od hrvatskih zastupnika u rekao da su mu ruke okrvavljene hrvatskom krvi, odgovorio da se on stime ponosi.
Ovaj gnusni izdajnik, rođen na otoku Hvaru 1886. godine, već 1915. kolaborira s antihrvatskim velikosrbskim grupama u Hrvatskoj i u selu Kosovo na Ravnim Kotarima, na srbski Vidovdan - 28 lipnja te godine, drži vatrene pro-srbske anti-hrvatske govore. To je bila 526. obljetnica tzv. Bitke na Kosovu u kojoj je srbska vojska bila podpuno uništena. Nu Srbi su jedini narod na svietu koji već stoljećima slavi taj svoj poraz. U tim slavljenjima najviše se iztiču pro-srbski Vlasi u hrvatskim krajevima, koji nemaju ama baš nikakve veze ni sa Srbijom, ni tom bitkom.
Na početku 2. svj rata ovaj izdajnik je prisni suradnik dalmatinskog Vlaha velikosrbina dr. Nike Novakovića “Longa”. Njih dva hodaju po vlaškim selima i kupe podpise za peticiju koju će predati fašističkoj vladi u Italiji. U toj peticiji oni traže od Mussolinija da sve “srpske zemlje” u Hrvatskoj priključi Italiji.Za vrieme rata on je glavni savjetnik četničkog vojvode popa Momčila Đujića.
U ime crvenog jugoslavenstva, Tita i Partije sliedbenici “Krvavog Grge” tijekom rata i još dugo poslie njegova okončanja, počiniti će najgroznije zločine nad hrvatskim narodom.
Uz “maršala” J.B.Tita, Vladimira Bakarića i Jakova Blaževića najviša mjesta po golemosti zločina nad hrvatskim narodom zauzimaju podmukli izdajnici, masovni ubojice poput Većeslava Holjevca, Ivana “Steve” Krajačića, Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i niz drugih odmetnika.
Kako znamo niti “Krvavi Grga”, niti ijedan od ovih njegovih sliedbenika nikada nisu odgovarali za niti jedan od tisuća njihovih zločina.
Dapače, umjesto zgražanja, pa čak i jednostavnog spominjanja njihovih imena, imena koja su davno trebala završiti na hrpi poviestnoga smetlišta, i umjesto barem nekakve izprike hrvtaskom narodu za zločine ovih monstruma, njihovi sliedbenici, sinovi, kćeri i unuci, većina kojih je danas na kormilu današnje vlasti u Hrvatskoj, “ukrašavaju” trgove i ulice naših gradova njihovim prljavim imenima.
Tako uz trg šumskoga maršala Tita danas u sred Zagreba imamo i “Aveniju Većeslava Holjevca” - koji je tu čast zaslužio zato što je za vrieme rata kao jedan od Titinih jugokomunističkih ubojica, presvučen u odoru hrvatskog vojnika uspio usred noći ući u karlovačku bolnicu i mučki na spavanju poklati težko ranjene hrvatske vojnike.
Jugokomunistička banda poput udbaškog zlikovca Ivana Fumića, batinaša i mučitelja stotina nevinih Hrvata, novcem iz državnog proračuna, koji im šakom i kapom dodieljuju njihovi ortaci na vlasti u Hrvatskoj, danas diljem Hrvatske podiže spomenike najgorim krvnicima hrvatskoga naroda, kordunskom Vlahu, četničko-partizanskom krvniku Nikoli Demonji i drugima.
Nu Fumiću, koji je davno trebao visjeti na konopcu, nije ni to dosta pa evo sada traži da se i zagrebačka zračna luka preimenuje u “Aerodom Većeslava Holjevca”.
Prije par godina bili smo svjedoci kada se ministar-predsjednik Velike Britanije u ime te kraljevine javno izpričao irskome narodu za zločin koji su britanski vojnici počinili prije kojih 30 godina.
Radi se o incidentu u kojem su britanski vojnici otvorili vatru na nenaoružane irske katolike koji su mirno demonstrirali protiv britanske vlasti i njihovih protestantskih saveznika u Irskoj (“irskih Vlaha”).
U tom masakru 13 nevinih ljudi izgubilo je život, a 14 ih je ranjeno.
Neupitno je da su Britanci i s ovom izprikom dobrano zakasnili ali, kako se ono kaže, bolje ikad, nego nikad. Upitno je koliko je njihova izprika istinita, jer nijedan britanski ministar-predsjednik, niti ijedan političar ovog “Velikog Imperija” nikada se nije ni pokušao izpričati za nasilno vraćanje više od pola milijuna hrvatskih vojnika i civila u ralje Anđelinovićevih krvožednih nasljednika i njihovih boljševičkih gazda.
Također, nikada se niti jedan od njih nije izpričao za “repatrijaciju” stotina tisuća Kozaka, Ukrajinaca i antiboljševičkih Rusa, Litvinaca, Slovaka, Letonaca i dr., u boljševički “raj na zemlji” gdje su ih , kao i Hrvate, dočekale čete krvavih boljševičkih ubojica. Njihovi masovni grobovi, kao i grobovi više od pola milijuna “repatriziranih” Hrvata, danas leže u tisućama masovniih grobova razsijanih diljem Europe.
Zapadni političari, posebno britanski, vrlo su selektivni onda kada su prisiljeni govoriti o svojim “pogrješkama” (zločinima), ali oni ipak, ovdje i ondje, tu i tamo, pokušavaju glumiti civilizirane i humane ljude.Nu potomci i sliedbenici izdajnika i mega-zločinaca; braće Grge i Danka Anđelinovića, J.B. Tita, Jakova Blaževića, Vlade “Svinje” Bakarića i svih drugih “antifašista”, izdajnika i krvnika ni to ne pokušavaju. Naprotiv, oni se javno ponose svojim zločinima i zločinima svojih krvavih predaka.
Ali, mi nikada nismo od njih ni očekivali bilo kakvu izpriku. Ustvari, mi od njih ne želimo nikakve izprike! Jer, vrlo dobro znamo da bi sve što bi ta izdajnička gamad rekla bilo zlonamjerno i lažno. Bilo kakva njihova izprika bila bi za svakog poštenog Hrvata i Hrvaticu najzazornija uvreda.
Mi, još živući svjedoci agonije naših roditelja, naših stričeva i ujaka, naše braće i sestara i svih častnih Hrvatica i Hrvata koji padoše od kuršuma i noževa ovih jugo-boljševičkih bandita nikada nismo i nikada nećemo vjerovati u ništa što bi nam oni mogli reći, a kamoli u bilo kakav tip ili oblik njihove “humanosti”.
Nu, sve u svemu, gledajući na sve ovo što se u hrvatskoj zbiva od 2000. godine, nema sumnje da najveću krivnju za sve to snosimo sami mi, jer zaboravljajući onu staru hrvatsku poslovicu koja kaže da vuk mienja dlaku, ali ne ćud i žeđ za krvi, ipak smo povjerovali u jednu od njihovih podvala - “općehrvatsku pomirbu”.
Zaboravili smo da kada je 1991. godine trebalo braniti Hrvatsku od ponovne agresije njihove Jugoslavenske armije u savezu s četnicima, svi čestiti hrvatski sinovi i kćeri bili su tu.
Ali kada je rat završen i kada su vidjeli da bi, zbog naše gluposti, opet mogli ugrabiti vlast - oni su bili tu.
Netko je jednom napisao da smo mi Hrvati kroz čitavu svoju poviest bili - ili glupi vitezovi ili viteški glupani.
Da je to istinita primjedba svjedoče nam tisuće bitaka koje smo kroz poviest vodili za sve i svakoga, a najmanje sami za sebe.Od svoga dolazka na ove prostore branili smo “Uljudbeni Zapad” od svih najezda s Iztoka.Kroz četiri stotine godina neprestanih krvavih bitaka s Turcima ginule su naše generacije, ne samo u obrani ostataka hrvatskoga kraljevstva, nego, poglavito, u obrani čitavoga kršćanstva i “kršćanskoga Zapada”, da bi nas zato isti taj Zapad, i isto to kršćanstvo na koncu žigosali kao zločince.
Iako smo od Sv. Stolice bili proglašavani braniteljima i predziđima kršćanstva - “antemurale cristianitatis”, iako smo uvijek, a pogotovo za vrieme 2. svj. rata, dali tisuće života naših najboljih sinova i kćeri u obrani naše vjere i našeg svećenstva, kao niti jedan drugi narod, uvijek smo i u redovima našeg svećenstva imali protunarodnih tipova, izdajnika, čak i ogavnih zločinaca poput krvavog fra Bosiljka Bekavca.
Iako su Turci u hrvatskim zemljama koje su pale pod njihovu vlast, silom i milom, širili islam nitko u poviesti nije nad hrvatskim svećenstvom počinio zločine ni blizu onima koje su Titini krvnici počinili za vrieme i poslie 2. svj. Rata.Samo u iztočnim dielovima Nezavisne Države Hrvatske, Hercegovini i Bosni, ovi crveni krvnici, sluge sotone, na najzvjerskiji način pobili su 664 hrvatska svećenika. Samo zato što su bili Hrvati, što su bili hrvatski katolički svećenici. Samo zato što su ljubili Boga, svoju vjeru i svoj narod.
Ali, nažalost, uz crvene jugokomunističke izrode, potomke Grge i Danka Anđelinovića, i danas imamo onih koji s sv. križem na prisma tobože služe Bogu i svome narodu, a svojim izstupima i djelima jasno pokazuju da se puno ne razlikuju od onih koji nose znak sotone - crveni pentagram.
Među ovima u zadnje vrieme iztiče se dubrovački “antifašistički” biskup Mate Uzinić, koji i poslie onoga bezumnog blebetanja u Bleiburgu prošle godine, opet se usuđuje izazivati gnjev nas potomaka stotina tisuća jugokomunističkih žrtava.Sada je za njega, kao i za sve “antifašiste”, stari hrvatski pozdrav - Za dom spremni - fašistički, a Nezavisna Država Hrvatska zločinačka.
Spomenuo sam malo prije da su komunistički krvnici samo u zapadnim hrvatskim provincijama Bosni i Hercegovini na najzvjerskiji način ubili 664 katolička svećenika.
Ti zločini kao i oni koje su ti krvnici počinili nad svećenicima na dubrovačkom području te u samom Dubrovniku, čiji je biskup Mate Uzinić danas “duhovni pastir”, nadmašili su zvjerstva i najgorih divljaka na svietu.
Ovdje ću navesti samo jedan od zločina protiv Boga i čovjeka koji su počinili oni koje,
Uzinić očito ne smatra zločincima.
Za njega su zločinci oni koji su branili Dubrovnik, a ne oni koji su odmah po upadu u Dubrovnik, 19. listopada 1944. godine, pokupili i bez ikakvog suđenja na zvjerski način ubili 53 iztaknuta Dubrovčanina među kojima je bilo i nekoliko poznatih svećenika.
Ovaj gnusni zločin počinjen je na otočiću Daksi, kojega on vjerojatno može svaki dan gledati kroz prozor svoga biskupskog dvora.Uz druge svećenike tu je ubijen i poznati Isusovac, isposnik, pater Petar Perica, jer je bio “narodni neprijatelj” zato što je napisao one hrvatske pobožne pjesme - Rajska Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek se ori.
Ovaj zločin protiv čovječansta opisan je već više puta u nekim hrvatskim tiskanim izdanjima i na nekim portalima nu, kako bi i ovaj “narodni biskup”, koji očito ne čita ništa osim novina koje su do nedavna na pročelju imale otisnut “orden bratstva i jedinstva”, ( a i danas je, samo je “reda radi” malo zakukuljen), saznao barem trunak istine navesti ću ovdje dio onoga što je u njima objavljeno:
“Partizanski pokolji i strašni zločini potresli su cijelu Hrvatsku, a tužnu sudbinu nije zaobišao ni Dubrovnik. Koban dan za mnoge stanovnike ovoga grada jest 19. listopada 1944. godine, a taj dan jedan je od nacrnjih u povijesti ovoga kulturnoga središta.
Toga dana hrvatska vojska i vlast pred pritiskom partizana koji su upadali iz Srbije i Crne Gore povukla se iz grada u pravcu sjevera.
Od travnja 1941. godine pa sve do listopada ’44. ovaj grad bio je dio obnovljene države Hrvatske koju su njegovi građani smatrali ostvarenjem narodne slobode, zanijekane hrvatskom narodu kad je bio prisilno uključen u jugoslavensku umjetnu tvorevinu......”
Tu Hrvatsku biskup Mate Uzinić danas usred Dubrovnika naziva zločinačkom državom, a time implicitno i sve njezine pale brantelje, civilne žrtve, svećenike i nekolilo milijuna onih za koje je ona uistinu bila ostvarenje narodne slobode, on smatra zločincima.
“Fra Lino Pedišić u to je doba bio zaređen za svećenika u povijesnom franjevačkom samostanu Male Braće koji je stoljećima bio žarište vjerskoga i kulturnoga života.
Prema njegovom svjedočanstvu partizani su uhitili brojne ugledne građane, a među njima i franjevce, poštovane i poznate po požrtvovnom radu.
Cijeli grad u strahu je čekao razplet njihove sudbine, a čak i najveći komunisti nisu mogli naslutiti što ih čeka nakon onoga što su pročitali na zidnim oglasima 25. listopada.
Javljalo se da je 35 istaknutih ličnosti, čiji je popis dat bilo suđeno i srijeljano zbog suradnje s okupatorom.
Javna je tajna bila da do suđenja uopće nije došlo, već su ljudi uhićeni prema unaprijed sastavljenim listama sa svrhom da budu eliminirane vodeće ličnosti iz svih slojeva - intelektualci, privrednici, sindikalisti, crkveni ljudi, vođe mladenačkih organizacija itd.
Spasili su se jedino oni koji nisu povjerovali komunističkoj propagandi da se oni koji nisu počinili zločine nemaju čega bojati.Srećom, mnogi su se povukli s hrvatskom vojskom. Među prvim žrtvama bila su tri franjevca, a ubijeni su, prema svjedočanstvu jednoga od mobiliziranih u partizane koji je bio prisutan strijeljanju na otočiću Daksa, na ulazu u liku Gruž.
Svukli su ih do gola i morali su kopati vlastite grobove. Otac Marijan Blažić, poznati propovjednik jedna je od tih žrtava. U času strijeljanja svi su zapjevali crkvenu himnu - Tebe Boga hvalimo......”
Ali, ovi zločini i stotine tisuća drugih koje su komunistički krvnici počinili nad hrvatskim narodom za “liberalnog biskupa” Uzinića, kako ga iz milošte zovu “liberalne antifašističke” novine kao Yu-tarnji list, nisu od velike važnosti i Jugoslavija zato nije zločinačka država, ali Nezavisna Država Hrvatska, koja nije smakla niti jednoga svećenika, jest.
Blagopokojni kardinal Stepinac u svojoj poslanici hrvatskim svećenicima neposredno poslie uzpostave države koju Uzinić naziva zločinačkom, između ostaloga kaže: “Častna braćo! Nema nikoga među vama, koji u ovo posliednje vrieme nije bio svjedokom zajzamašnijih događaja u životu hrvatskoga naroda među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja.
Događaji su ovo koji su naš narod donieli u susret davno sanjanom i željkovanom idealu.
Satovi su ovo u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svietlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli.
Je li potrebno izticati da je i u našim grudima življe zakucalo srdce?
Nitko pametan toga osuditi ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovied!
I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu?
Jer, koliko god je i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja, koliko god bili heterogeni faktori koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. - A Domino factum est istud et est mirabile in oculis nostris”.
(Bog je to učinio i oči su naše pune divljenja). ( Ps.Ili 23).
O, da, kao i svi ostali za koje je Nezavisna Država Hrvatska ( a nemojmo se varati, i ova današnja) zločinačka, uzoriti biskup će reći da je to bilo Stepinčevo mišljenje samo na početku te da je kasnije drukčije mislio.Da takve jugokomunističke tvrdnje ne drže vodu potvrdio je Stepinac na jugokomunističkom sudu onim njegovim poviesnim riječima: “Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svoga naroda...!”
Zato što je bio pravi nepriekorni pastir svoga naroda, a ne obična ništarija, Alojzije Stepinac je nevin osuđen i, na kraju umoren, od strane onih koji kao i uzoriti gospodin Uzinić državu svoga naroda smatraju zločinačkom, a stare hrvatske pozdrave fašističkim.
Svi koji pljuju po državi za koju je Alojzije Stepinac ovako govorio, pljuju i po njemu. Ali trebaju znati da bez obzira na sve igre, papine ili bilo čije druge, oko proglašenja svecem ovoga hrvatskog velesvećenika i mučenika, on je za sve čestite Hrvate još za svoga mučeničkoga života postao svecem.
Sudeći po njegovom dosadašnjem ponašanju, jasno je da biskup Mate neće vjerovati u ništa što mu govorimo mi koji se pozdravljamo s “fašističkim” pozdravom, ali kako bi ipak nešto naučio i prestao širiti jugokomunističku propagandu trebao bi, ako ništa drugo, na internetu pročitati svjedočanstva pod naslovom: “Zločini i Teror u Dalmaciji ’43.- ’48., počinjeni od strane NOV, JA, OZN-e i UDB-e” , koja su sabrali povjesničari, Blanka Matković i dr. Stjepan Ćosić. Nu sudeći po ovim njegovim uvredama ne vjerujem da će on to učiniti.
Moram reći da me uobće ne čudi što i danas imamo svećenika poput Mate Uzinića jer takvih smo “duhovnih vođa” mi Hrvati uvijek imali, posebno u zadnjih 75 godina, među kojima su po zlu poznati; Viktor Novak, Svetozar Ritig, Bosiljko Bekavac i drugi, ali me čudi kako ti naši “griešni ljudi” mogu ići u crkvu u kojoj ovakvi svećenici služe mise, slušaju njihove izpovijedi i, u ime Boga, dijele odrješenja. Kakvu svetost ima misa koju služe ljudi koji obtužuju svoj narod i pljuju po,njegovim svetinjama - po grobovima onih koji padoše braneći svoj narod i svoju vjeru.
I na kraju želim upitati uzoritoga biskupa je li on ikada čuo da je, uzprkos što su počinile niz groznih zločina nad nesrbskim narodima, ijedan srbski pop, a kamoli episkop, bilo koju i bilo kakvu Srbiju ili Jugoslaviju nazvao zločinačkom?
Ali, vjerujem da su za takve osobe ovakva pitanja uzaludna, jer kako kaže ona stara latinska - koga Bog želi kazniti, najprije mu oduzme pamet.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
