Zvonimir R. Došen: Osvrt na knigu o Velebitskom Ustanku
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 30 Lipanj 2023 13:03
Pogled s Velebita na tjesnace Gaz i Forticu
Nedavno je iz tiska izašla knjiga o akciji poznatoj kao Velebitski ili Lički ustanak. Kako i sam naslov kaže, knjiga je zapravo zbornik radova povjesničara Marija Jareba, dra. Ante Bežena, Zlatka Begonje, Zdenka Kuftinca, Hrvoja Čape i Tatjane Tomaić.
Pošto sam ne samo rođen u Lukovu Šugarju iz kojega je organiziran ovaj podhvat, nego su među njegovim glavnim sudionicima bili moji rođaci, a povrh toga dobro mi je poznato i mjesto pogibije jedinog poginulog Stipe Devčića, odmah na početku želim izjaviti da su konstatacije o cilju, pripremama i izvršenju akcije izneseni u ovoj knjizi do sada najtočniji, naročito oni Zdenka Kuftinca. Nemam nikakva prigovora Mariju Jarebu ni drugima koji su na temelju arhivske dokumentacije odlično prikazali ovaj mali ali za hrvatski narod poviestno vrlo važan događaj. Ali Zdenko Kuftinec je svoj dio obradio na pomnom direktnom iztraživanju i kunzultacijama s rodbinom i potomcima glavnih aktera ustanka, pa njegove zaključke, barem što se tiče brkanja nekih pisaca o rodbinskoj vezi Stipe Devčića i Ivana Devčića “Pivca” i drugih neizpravnosti u nekim prijašnjim opisima, smatram najizpravnijim.
I sam sam prije nekoliko godina pisao o ovom ustanku. Ali kako sam sve pisao iz sjećanja na ono što sam u mladim danima dok sam živio u Domovini čuo od svojih starijih, a i dugi život u progonstvu daleko od Domovine je učinio svoje pa, naravno, da su neke i od mojih tvrdnji, kao i tvrdnje nekih drugih, možda bile netočne. Zato, svi trebamo biti zahvalni ovim ljudima koji su u iztraživanje i tiskanje ove vrlo vriedne knjige uložili toliko svoga vremena i truda.
Među brojnim mučenjima koje su srbijanski žandari, često po nalogu hrvatskih izdajnika na visokim pozicijama u službi okupatora, vršili nad hrvatskim pučanstvom, u knjizi je opisano i svedočanstvo majke Krune i Ivana Devčića, Mande Devčić o mučenjima koje je pretrpjela po nalogu izdajnika “bana” Ivice Perovića, rođenog u Arbanasima u Zadru:
“Jedne noći doveli su me pred bana Perovića, tada je bio u Gospiću. Bili su i neki oficiri . Najprvo su mi govorili liepo, “Kazat će mamica gospodinu”, a kad sam ja mučala vikali su: “Kujo, govori!” Ban je slušao i nije me ništa pitao. Neki su me uhapšeni Podgorci teretili, pa su me u srezu dva dana mučili, da priznam. Jedne noći kad su Jucu Rukavinu gušili u kamenici vode, ja sam čula i mislila sam da je to moja Zorka ( s Mandom su uhićene i njezine kćeri Zorka i Dragica ), tu noć malo da nisam poludila.
Juco je krkljao daveći se u vodi, a mučitelji su ga psovali na sve moguće načine.
Jedan pandur iz Kaniže ( južni dio Gospića, nap. a. ) tješio me je: “Nije ovo tvoja kćer.”
Manda dalje svjedoči o brutalnostima svoga boravka u zagrebu po nalogu bana Perovića: “Onda su me doveli u Zagreb. Tu je bilo najgore. Kad su me vodili, rugali su mi se, da me vode kući. U vagonu sam bila žedna, nisu mi htjeli dati vode.
Druge noći u Zagrebu doveli su k meni kćer Dragicu i pandur mi kaže: “Reci joj, Mande, da kaže, jer će je drukčije ubiti.”
Sutra noć dođoše po mene oko deset sati i odvedoše me na tavan. Dva u civil obučena vezali su mi glavu nekom blatnom krpom, a ruke su mi vezali preko koljena, a izpod koljena provukli su mi željeznu šipku. Kad sam spomenula Isusa, jedan me je udario po ustima sa riečima: “Neka ti sad Isus pomogne!”
Onda su me udarali po rukama i nogama sa nekim štapom. Osjećala sam strašne bolove. “Kurvo, govori jer ćemo ti meso rezati. Kakove si sinove rodila kad si i sama takova kuja!” Vikali su na mene. Zatim su me objesili na jednu ringu na zidu i jedan mi je rekao: “Sad će ti, kujo, crieva na usta i terkije (remenje) ćemo od tebe rezati!” Obješena sam bila dugo i već mi se počela sviest mutiti, kad je došao gospićki pristav Ivković i skinuo me. “Priznat ćeš ti, stara, sve”, govorio mi je on, “jer ovo je samo početak!”
Ali ovi su progoni, zlostavljanja i mučenja bili samo predigra onoga što će se kasnije dogoditi narodu Lukova Šugarja, kada će ovo malo, po obroncima Velebita razštkano, selo skupo platiti svoje ustaštvo i svoj odpor primitivnom balkanskom okupatoru s gotovo 100 života svojih sinova i kćeri, većinom na najokrutniji način pobijenih poslie završetka 2. svj. Rata.
Spomenik jugokomunističkim žrtvama na velebitskom kamenu u Lukovu Šugarju, podignut 1997. godine.
Među 87 imena žrtava upisanih na spomeniku je veliki broj mojih rođaka, Došena, Devčića i Šarića.
Titini krvnici su s još žešćim tempom nastavili ondje gdje su prestali Karađorđevićevi žandari. Lukovo Šugarje je trebalo biti uništeno. Rane i neopisive muke poniženog, orobljenog, izmučenog i decimiranog naroda Lukova Šugarja danas samo može zamisliti onaj tko je u onim krvavavim godinama poslie 2. svj. rata kao diete, uz glad, žeđ, golotinju i bolesti, koje su nam razni paraziti, uši, buhe i stjenice donieli s Titinim “osloboditeljima”, proživio one težke zagušujuće osjećaje beznađa djeteteta koje ne zna gdje mu je otac, zašto mu batinaju sestre i braću i zašto mu majka stalno plače.
Ni to im nije bilo dosta. Uz one krvave poslieratne godine kada su Titini ušljivi “oslobodioci”, među kojima su se zločinstvom izticali, ne srbski, nego tzv. “hrvatski partizani” 11. Dalmatinske i 6. Ličke slavili svoj krvavi pir, u sjećanju mi je posebno ostala 1951. godina. Bila velika suša. Nekoliko mjeseci nije bilo kiše. Jedina voda u obalnom dijelu L. Šugarja bila je ona u ponekim cisternama “šternama” koje su neki ljudi imali i one dvie komunalne, jedna kod crkve, druga škole, a gore u Velebitu u “kamenicama” (prirodnim ili izgrađenim udubinama u kamenu). Kad su ovi kod obale potrošili vodu iz svojih cisterna bili su prisiljeni međusobno, na jednake obroke, dijeliti vodu iz cisterna kod crkve i škole. Kad se i ona počela primicati kraju neki ljudi su tražili pomoć od općinskih vlasti u Karlobagu. Umjesto vode, od predsjednika općine, Čaruginog komite Nikole Budaka ( kojega je za vrieme robije zbog orobljavanja i ubojstva mesara Ilije Žanića u Otočcu, okorjeli Židov-boljševik Moša Pijade preodgojio u gorljivog komunistu ) dobili su odgovor da im treba oduzeti ili otrovati i onu koju još imaju.
Vitez Krune Devčić Stipe Devčić (Ivanov) Darko Pavičić (Rokin) Karlo Šarić (Danin)
Vilko Barić (Ivanov) Mate Decčić (Ivanov) Pavao Pavičić (Matin) Marko Šarić (Nikolin)
Stipe Devčić (Ivanov) Ivica Devčić (Jandrin) Pavao Pavičić (Vidov) Mile Šarić (Nikolin)
Martin Devčić (Ivanov) Jure Devčić (Markov) Nikola Pavičić (Šimin) Ivica Šarić (Matin)
Joso Devčić (Ivanov) Jure Devčić (Jadrin) Tomislav Pavičić (Lovrin) Darko Šarić (Matin)
Joso Devčić (Jadrin) Dane Devčić (Jadrin) Pavao Pavičić (Josipov) Jandre Šarić (Šimin)
Ivan Devčić (Josin) Jure Došen (Nikolin) Josip Pavičić “Duškan” Nikola Šarić (Markov)
Nikola Devčić (Josin) Anka Došen (Jurina) Mate Pavičić “Matić” Pere Šarić (Markov)
Ivan Devčić (Pavlov)+ Mirko Došen (Jurin) Pavao Pavičić “Ivša” Jure Šarić (Markov)
Ika Devčić (Šimina) Martin Došen (Milin). Josip Pavičić (Nikolin). Josip Šarić (Stipanov)
Zvonko Devčić (Ivičin) Marko Došen (Milin) Pavao Pavičić (Gašparov) Stipan Šarić (Antin)
Martin Devčić (Jurin) Pavao Došen (Milin) Pavao pavičić (Fabin) Marko Šarić (Ivanov)
Ante Devčić (Jadrin) Marko Došen (Blažićev) Mica Pavičić (Fabina) Filip Šarić (Ivanov)
Niko Devčić (Franin) Ante Došen (Ivanov) Luka Pavičić (Antin) Mile Šarić (Rokin)
Pavao devčić (Martinov) Frane Došen (Grgin) Mile Rudelić (Josin) Marko Šarić (Nikolin) P
avao Devčić (Franin) Drago Milković (Antin) Jure Rudelić (Josin). Roko Šarić (Antin)
Ivan Devčić (Franin) Pajo Milković (Ivetin) Ante Rudelić (Ivančev) Martin Šikić (Josin)
Marko Devčić (Franin) Jakov Milković (Tomin) Josip Rudelić “Ćopo” Nikola Tomljenović (Jurin)
Šime Devčić (Franin) Šime Pavičić (Markov) Niko Rudelić (Radin) Pavao Tomljenović (Matin)
Mihael Devčić (Franin) Roko Pavičić (Markov) Jakov Rudelić “Katuša” Petar Tomljenović (Martin)
Miljenko Devčić (Stipin) Mile Pavičić (Rokin) Slavko Šarić (Danin) Frane Uzelac (Pavlov)
Đenka Devčić (Pavlova) Dane Šarić (Matin) Filip Uzelac (Pavlov)
Ali, tvrd je bio moj narod. Tvrd kao i onaj velebitski kamen na kojem je gladan i žedan, ali poput njega tvrd i nepokoran, prkosio svim nevoljama. Oni gore u Velebitu uspjeli su spasiti sebe i svoje životinje vadeći i topeći snieg iz dubokih rupa “snižnica” ili goneći svoje blago na jedan izvor na prievoju Sadikovac iznad Brušana. Pomoći nije bilo od nikuda. Nitko nije primao ni jedan dinar “penzije” niti bilo kakve socijalne pomoći. Nu danas možemo vidjeti kako se neki “Srbi povratnici” na youtubeu žale da u Hrvatskoj imaju malu mirovinu ili socijalnu pomoć.
Ovu težku borbu za goli život mojih velebitskih gorštaka najbolje je opisao pjesnik emigrant-prognanik u stihovima pjesme “O zar nije dosta”, gdje kaže:
“…Moja jadna zemljo, moj narode goli,
Kako ljuto cviliš, krvariš i stenješ!
Krvnici ti daju uviek teže boli,
Ti se opet s nova uz Golgotu penješ.
Ali, natrag nemoj! Golgotom sve dalje!
Uz stisnute zube i u šutnji nijemoj,
Kroz trnje i patnje kud nas sudba šalje,
Moramo mi doći našoj zori bieloj!”
Pjesma završava:
“Krvnici nam nikad ne pokore krša,
Nit’ su mogli prolit’ svu krv silnog roblja.
Crven-bieli-plavi opet se leprša
I sloboda niče s mučeničkog groblja!”
I kada je 1991. srušena zločinačka komunistička kula Jugoslavija mislili smo da smo konačno došli toj našoj zori bieloj. Ali zahvaljujući “pomirbi”, “antifašizmu” i “zavnohu”, nije učinjeno ono što je trebalo učiniti i nije dugo trebalo čekati da vlast opet preuzmu sinovi i kćeri Titinih krvnika i danas se mi ponovno moramo penjati uz istu onu Golgotu kojom smo se penjali kroz 68 godina srbofašističke i jugokomunističke okupacije.
Među onima koji su zbog bilo kakvoga sudjelovanja u ustanku mučeni i osuđeni na dugogodišnje robije u ovoj knjizi su imena Jerka Sudara, Mile “Miška” Došena i njegova brata Stipe “Stipića”, koje sam prije odlazka u progonstvo imao (ne)priliku upoznati. Jerka Sudara “Gržaljova”, koji je zbog sudjelovanja u ustanku osuđen na doživotnu robiju, više puta sam vidio kako se u odori Titinog visokog oficira kočoperi po Gospiću i Karlobagu. Miško je bio “narodni povjerenik” za kotar Gospić, a Stipić je bio postavljen za šefa jedne tvrtke u Gospiću, ne sjećam se više, mislim da se radilo o drvnoj industriji, ali je zbog pronevjere bio odpušten. Nu on je idalje bio “very important person” u komunističkoj partiji u Gospiću. Kao i Čaruginog komitu Nikolu Budaka i niz drugih lopova, razbojnika, propalica i skitnica, njih, Ivicu Abramovića i većinu drugih običnih naivnih nepismenih seljaka Moša Pijade je u zatvorima Mitrovice i Lepoglave preodgojio u zadrte komuniste-ubojice. Nu one pismenije i poštenije, kao Poldu Šupera i Jucu Rukavinu, koji je podnio strašna mučenja i bio osuđen na smrt, nije uspio “prevaspitati”.
Od žrtava upisanih na spomeniku u L. Šugarju je i ime Jure Došena (Nikolina), njegova sina Mirka i kćeri Anke. Mirko je ubijen negdje na Križnome putu, a Juru, koji je imao nadimak “Jarić” i kćer Anku su, kao i mnoge druge, crveni krvnici poslie završetka rata odveli u ličko vlaško selo Mazin i predali mještanima da ih poslie groznih mučenja dotuku sjekirama i motikama. Nu to danas ne smeta izvjesnom “hrvatskom branitelju” Miji Jaiću, da se voza po njihovim grobovima u Mazinu, te Vrebcu, Raduču i drugim napuštenim četničkim uporištima i da te svoje ekskurzije snima i postavlja na youtube i jadikuje nad njihovom sudbinom, naročito mu je žaozbog urušavanja kuće “heroja” Rade Končara, jer to je za njega nekakva posebna vriednost, koju bi, kako on misli, Hrvatska trebala čuvati kao svoju poviestnu svetinju.
Lukovo Šugarje se proteže uz obalu u dužini od kojih 15 kilometara od drage Sedlenice na zapadu, u kojoj je oš i danas stara cestarska kuća, do Barić Drage na iztoku. Ali, kako je ovo selo po starom velikosrbskom planu spadalo u granice Velike Srbije oni su 1968. tamo su, “na priedlog” Jakova Blaževića, počeli graditi vojnu bazu i na mali žal “Benčić”, udaljen od crkve kojih 300 metara, naseljavati Srbe, koji su tu izgradili svoje kuće. Kako ti Srbi ne bi živjeli u “notornom ustaškom selu” i da ih, ne daj Bože, netko nazove Lukovčanima, oni su u dogovoru s Blaževićem i općinskim vlastima odredili da je Lukovo Šugarje dugačko punih 80 metara i tamo postavili table, tako da je Lukovo Šugarje odtada samo onaj dio gdje je groblje, crkva i pet kuća, od kojih su tri prazne. Iako su doseljeni Srbi 1991. na brzinu zbrisali s Benčića i drugih mjesta gdje su se bili ugniezdili, table koje obilježavaju 80 metara dugo i isto toliko toliko široko L. Šugarje i danas stoje kao da se u Hrvatskoj ništa nije promijenilo.
Za taj do sada neviđeni topocid najveću krivnju sigurno snosi ona šačica preostalih mještana, koji na sve to mirno gledaju
U knjizi povjesničar Marijo Jareb na koncu pravilno zaključuje: “Velebitski ustanak nije bio samo pojedinačni incident koji je u noći između 6. i 7. rujna 1932. godine rezultirao napadom na žandarsku postaju u Brušanima u Lici. Bila je to akcija ustaške organizacije koja je pokazala i rastuće nezadovoljstvo hrvatskoga naroda svojim položajem u Jugoslaviji. Velebitska akcija trebala je unijeti nemir u jugoslavenski režim i promičbeno utjecati na hrvatsko stanovništvo i svijetsku javnost, u čemu je i uspjela jer je postigla veliki odjek…”
Na koncu, ni jedan od srbijanskih zločina opisanih u ovoj vriednoj knjizi ne bi dogodio da se u hrvatskom narodu nisu rađali izdajnici najgore vrste, srbofili i jugofili poput raznih Trumbića, Meštrovića, Anđelinovića, Perovića, zubara Pavelića i niza drugih odroda. Bez njihove pomoći ne bi 1918. bilo došlo do stvaranja one prve, fašističke, Velike Srbije.
Da nije bilo njihovih jugokomunističkih sliednika: Broza, Bakarića, Blaževića, Ribara, Krajačića i drugih, sigurno ne bi 1945. došlo ni do stvaranja one nove, boljševičke.
Da poslie onako spektakularne pobjede nad okupatorom 1995. godine na vlast u ovoj oglodanoj Hrvatskoj nisu opet došli njihovi sinovi i unuci ne bi hrvatski narod ponovno zaglibio u novu, masonsku, umjetnu tvorevinu iz koje se, bojim se, neće u dogledno vrieme izvući.
Za sve što nam se događalo u prošlosti, a naročito ovo što nam se događa od 2000te godine, lavovski dio krivnje snose i oni koji su ih doveli na vlast. Oni koji za vrieme izbora “nemaju za koga glasati”.
Dante je za takove rekao: “Najvruća mjesta u paklu rezervirana su za one koji u vrieme velike moralne krize ostanu neutralni!”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
