Zvonimir R. Došen: Srednjevjekovna hrvatska feudalna državica Bosna i današnji “Bošnjaci”
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Srpanj 2023 13:02
“Jedini sam vladar poslie izumrieća hrvatske narodne dinastije u čijim žilama teče hrvatska krv i koji je pod svoje žezlo okupio većinu Hrvata!”- Stjepan Tvrtko I. Kotromanić
Gotovo sve današnje europske države su amalgam starih srednjovjekovnih feudalnih državica. Tako je napr. Italija prije ujedinjenja, 1861. godine, bila podieljena na nekoliko feudalnih državica, među kojima su: Republika Venecija, Napuljska kraljevina, Velika kneževina Toskana, Republika Genova, Savojska kneževina, Milanska kneževina, nekoliko papinskih državica i druge.
Do 1815. Na prostoru današnje Niemačke bilo je 39 niemačkih feudalnih državica. Današnja Francuska u 15. stoljeću se sastojala od nekoliko desetaka mini-kraljevina i kneževina.
Srednjovjekovna je Hrvatska također bila podieljena na nekoliko poluneovisnih banovina i kraljevina. Jedna od njih bila je Bosna, čije se hrvatsko plemstvo uzprotivilo podpisivanju hrvatsko-mađarskog ugovora o personalnoj uniji “Pacta Conventa” 1102. godine, pa je poslie učestalih trzavica kralj Bela IV. bio prisiljen 1154. godine Bosnu proglasiti banovinom.
Za prvog bana Bosne postavljen je slavonski veleposjednik Borić. Ban Stjepan Tvrtko Kotromanić proglasio je 1377. Bosnu kraljevinom i postao njezinim prvim kraljem.
A tko je bio Tvrtko, čija je bila ta njegova država i tko su bili njegovi podanici opisao je sam kralj Stjepan Tvrtko I. Kotromanić u svome govoru 1377. godine, u kojemu uz ostalo reče i ovo:
“Premilostivi Gospodin udostoji se ovjenčati me dvostrukim viencem u zemlji djedova i pradjedova mojih. Po volji Svemogućega Boga kralj postah Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajevima, Zapadnim Stranama, Usori, Soli i Podrinju k tomu. Zauzeh svu Humsku zemlju i Podrinje, iztjeravši Srbalje koji su tamo bili provalili.Vlast se moja prostirala na jugu preko Huma i Travunje do Kotora i Onogošta, a na iztoku držah u mojim rukama Rašku sve do Sjenice.
Doskora okupih oko moje krune svu Hrvatsku južno od Velebita, sa tvrdim gradovima Kninom, Ostrovicom i Klisom. Stekoh slavne gradove; Omiš, Split, Trogir i Šibenik.
Jedini sam vladar poslie izumrieća hrvatske narodne dinastije u čijim žilama teče hrvatska krv i koji je pod svoje žezlo okupio većinu Hrvata.
Da bih oslobodio i donju Hrvatsku od tuđina, pokrenuh veliki hrvatski oslobodilački ustanak s braćom Horvatima i Ivanom od Paližne i njegovimcrnim vitezovima, da tako Hrvatsko Kraljevstvo bude cjelovito…”
Uzprkos svemu tome i svim nepobitnim poviesnim dokazima da je Bosna od dolazka Hrvata na ove prostore u 7. stoljeću bila integralni dio Hrvatske današnji “Bošnjaci” pokušavaju ( sami sebi ) dokazivati da su oni potomci nekakve autohtone narodne skupine nekakvih drevnih “bošnjaka”, koji tu, kako nedavno reče jedan njihov “intelektualac”, žive već 20.000 godina.
Postoji li danas itko zdrav tko smatra da stanovnici nekadašnjih talijanskih, niemačkih ili francuskih feudalnih državica nisu Talijani, Niemci ili Francuzi?
Iako su neki od njih bili, i jesu, različitih konfesija nisam čuo da bi i jednome od njih palo na pamet da na temelju toga određuje svoju nacionalnu pripadnost. Ne, nikome zdravome to ne bi palo na pamet!
Ipak, u toj današnjoj “modernoj, civiliziranoj i prosviećenoj” Europi još postoje dvie grupe naroda, jedna stara (Srbi), i jedna nova (Bošnjaci), koje čine upravo to.
Za velikosrbski nastrojene Srbe, svi koji su kršćansko-pravoslavne vjere su Srbi, a za protagoniste novonastale bošnjačke narodnosti svi koji su islamske vjere su jednostavno Bošnjaci, tako da su Bošnjaci ne samo oni Hrvati koji su za vrieme turske vladavine u Bosni i Hercegovini prešli na islam, nego su “bolan, Bošnjaci” i svi poislamljeni, ili kako narod kaže, poturčeni, Srbi, Crnogorci, Makedonci i drugi. U dokazivanja te njihove izmišljene posebnosti današnji muslimanski politički i vjerski vođe u Bosni tome svome novopečenom bošnjaštvu pripisuju izključivo naslieđe srednovjekovne, čisto hrvatske, feudalne države Bosne.
Prije 52 godine moj stari prijatelj i suborac, sada na žalost rahmetli, dr. Asaf Duraković, napisao je knjžicu “Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici” u kojoj na temelju niza poviestnih dukumenata dokazuje da je Bosna od dolazka Hrvata na ove prostore bila neodieljivi dio njihove države i upozorava na zablude ondašnjih “Muslimana” i današnjih “Bošnjaka” o njihovoj izmišljenoj zasebnosti.
Divide et impera
Pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana Bosne i Hercegovine dovedeno je do današnje faze nakon dugotrajne temeljito provođene antihrvatske politike koju beogradska vlada u Boasni i Hercegovini provodi s poznatim rezultatima.
Upravni aparat Bosne i Hercegovine doseljen iz Srbije u različita vremena novije poviesti , kao i famulusi toga sistema regrutirani iz samoga stanovništva Bosne i Hercegovine doveo je svojim sistematskim i dobro smišljenim radom do toga stupnja da se danas već ozbiljno može postaviti pitanje o budućnosti nacionalnog opredjeljenja muslimanskog stanovništva te pokrajine.
Muslimani se danas nalaze pred vitalnim pitanjem, koje u prvi mah izgleda dosta zamamno, a to je da li prihvatiti ponuđenu muslimansku nacionalnost zasnovanu na novostvorenim teorijama o muslimanskoj etničkoj posebnosti u Bosni i Hercegovini, kje ne analiziraju poviest tih hrvatskih pokrajina is predislamskog razdoblja…
Bosna i Hercegovina su poviestno jedinstvena cjelina s ostalim hrvatskim zemljama, koja se od vremena pada pod Osmanlijsko carstvo razvijala u specifičnim uvjetima utjecaja dviju različitih vjera i kultura.
Geografski Boasna I Hercegovina čine integralni dio hrvatskoga područja kojemu je iztočna granica na rieci Drini, a koja je kroz niz stoljeća bila prirodna granica između iztočnog i zapadnog Rimskog carstva.
Bosna i Hercegovina su vitalno središte stare hrvatske države još od vremena kada su prva hrvatska plemena naselila danačnju domovinu i od toga vremena su se trajno nalazile unutar velike hrvatske države sve do vremena odvajanja Bosne i Hercegovine pod utjecajem islama od ostalih hrvatskih pokrajina. Teorije o utjecaju Srbije u Bosni i Hercegovini u srednjem vieku jesu tek tvrdnje koje nemaju nikakve poviestne osnove.
Muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine je u 95% hrvatskoga podrietla našto ukazuju i svi podatci iz poviesti. O istovjetnosti bosansko-hercegovačkih muslimana s ostalim hrvatskim stanovništvom postoji niz dokaza iz područja govora, pisma običaja, zajedničkih ostataka stare hrvatske mitologije i drugih osebina. Promjene u strukturi Bosne i Hercegovine tek su novijega datuma, jer se useljavanje Srba u Bosnu u većem obsegu počelo zbivati tek nakon aneksije Nosne i Hercegovine Austrougarskoj. Njihove (srbske) prijašnje migracije imale su svoj smjer prema sjeveru a ne prema zapadu, uključujući i veliku seobu u vrieme Arsenija Crnojevića koncem 17. stoljeća…
Glavnina Hrvata, koji su pripadali najbrojnijem (od sedam plemena) naselila je područje današnje Bosne s najbrojnijom koncentracijom u području Bosanske krajine. To područje nije uključivalo Posavinu, Travunju i Zahumlje, današnju Hercegovinu, koje su naselila druga hrvatska plemena.
U naseljavanje Bosne od planine Vlašića do rijeke Drine uključila su se sva plemena. Ti podatci, zajedno s onim da je područje Bosne i Hercegovine bilo banovina , koji je pojam autohtoni hrvatski izraz, kazuje da je Bosna i Hercegovina krajem hrvatske imigracije bila naseljena izključivo hrvatskim narodom.
O pitanju hrvatskog podrietla Bosne i Hercegovine postoji niz vjerodostojnih izvora, od kojih posebnu vriednost ima zapis Duvanjskoga sabora iz 753. godine, zvan “Methodos”, koji je pisan hrvatskim jezikom. Taj dokument kazuje, da je Hrvatska sačinjena od Biele Hrvatske na zapadu, Crvene Hrvatske na jugu , od Zagorja koje je obuhvaćalo današnju Bosnu, s granicom na Drini.
Ljetopis iz osmoga stoljeća, koji je poslužio kao građa za djelo “Kraljevstvo Hrvata”, napisano u 11. stoljeću, navodi doslovce da je vladar Hrvata zaposjeo Bosnu kao dio svojega kraljevstva. “I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije, tako i primorsko kao i zagorsko kraljevstvo.”
Među ostalim dokumentima koji kazuju o hrvatskoj pripadnosti Bosne i Hercegovine valja posebno iztaći “Ljetopis Popa Dukljanina” iz 12. stoljeća, koji jasno navodi pripadnost Bosne kraljevstvu Hrvata.
Arapski zemljopisac Ibn Idris iz 11. stoljeća piše o hrvatskom stanovništvu Bosne i Zahumlja. Za grad Ston Ibn Idris kaže da su mu stanovnici Hrvati.
Vredno je spomenuti uredno i znanstveno vođene zapise Ivana Kinamosa, koji je kao tajnik cara Emanuela Komnena Bosni i Hercegovini posvetio posebnu pažnju i zanimanje. Njegovi zapisi iz 12. stoljeća kazuju, da je Bosna i Hercegovina dio stare hrvatske države, koju od Raške ( današnje Srbije) dieli rijeka Drina i da one nisu pod bilo kakvom raškom upravom. Ni britanski pisac H. C. Derby u svojoj, naravno, nastranoj knjizi “A Short History of Yugoslavia” neije moga izbjeći da napomen da su Bosna i Hercegovina bile središte stare hrvatske države, pa kađe: “Čini se vjerojatnom teorija mađarskih povjesničara da je Bosna bila jezgra stare hrvatske države.”
Hrvati Bosne i Hercegovine primaju kršćanstvo
Vjer starodrevnih Hrvata bila je politeistička, podrietlom iz iranske pradomovine. Stom su vjerom Hrvati zaposjeli i naselili zemlje oslobođene od Avara. Ban Kluk, koji je bio prvi vladar u njihovoj novoj domovini, sliedio je tradicije mnogobožtva, ali je već njegov sin Porgazajedno s ostalim plemenskim odličnicima primio kršćanstvo u vrieme pape Ivana IV. i u Splitu osnovao prvi nadbiskupiju, čiji je prvi nadbiskup bio Ivan Ravenac. Kako je glavno hrvatsko pleme, koje je naselilo jugozapadnu Bosnu i Zahumlje bilo prvo pleme koje je prešlo na kršćanstvo, taj se val ubrzo prelio i na ostala hrvatska plemena. Međutim, nesuglasice s kršćanstvom bile su redovan pratilac širenja vjere među Hrvatima, tako da su se ponekad neka plemena nakon prihvaćanja kršćanstva ponovo vraćala staroj vjeri.Posebno je zanimljiv slučaj Neretvanskih Hrvata, koji su se odricali kršćanstva jer im je Crkva zabranjivala gusarenje ( napade na mletačke brodove, nap. a.). Panosnki Hrvati, koji su bili izloženi napadajima od kršćanskih vladara tadašnje Europe, također su nakon stanovitog vremena znali vraćati u odbačenu vjeru starih hrvatskih plemena. Jedan od primjera i borba kneza Višeslava s furlanskim markgrofom Erihom, koji je predvodio vojsku franačkog kralja Karla pod izlihom širenja kršćantva htio zavladati hrvatskim krajevima.
Višeslav je njegovu vojsku porazio, a i sam Erih je u toj bitci poginuo.
Prielaz bosanskih i hercegovačkih Hrvata na islam
Svima je poznato da je Turska, tada načelu s sultanom Mehmedom el Fatihom, 1463. napala i zauzela Bosnu. Tursku vojsku vodio je poturčeni Srbin Mahmud-paša Anđelović, koji je po sultanovoj zapoviedi pod zidinama glavnoga grada Jajca pogubio posliednjega bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića. O događajima koji su usliedili svi više manje znamo pa ovdje o tome nije potrebno dalje govoriti, ali potrebno je uvijek napominjati da je stanovništvo Bosne u vrieme pada pod tursku vlast bilo izključivo hrvatsko, katoličke i nešto bogumilske, s malim brojem Hrvata pravoslavne vjere, koji su živjeli u nekim dielovima Travunje i Zahumlja.
O islamizaciji Bosne i Hercegovine postoje različite teorije, od kojih neke zastupaju mišljenje kako današnji muslimani potječu izključivo od bogumila (A.Solovjev, cit. D. Mandić, 1963.) Nu, međutim, studiji svih zapadnih i iztočnih izvora ukazuju da glavnina današnjih muslimana potječe od Hrvata katolika, jer je u vrieme pada Bosne pod Turke broj bogumila bio relativno malen i neznatan.
Bošnjaci,ukoliko nisu toliko glupi i pokvareni, znaju, ali se prave da ne znaju, da su prije dolazka Turaka, svi Kotromanići i svi bosanski banovi kao i golema većina (95%) bosanskoga stanovništva bili Hrvati rimokatoličke vjere. Tvrtko je bio najstariji sin Vladislava Kotromanića, brata bosanskoga bana Stjepana II. i Jelene Šubić, kćeri hrvatskoga feudalca Jurja Šubića Bribirskog iz glasovite plemićke obitelji Šubića, kasnije poznatih kao Šubići-Zrinjski.
Poslie Vladislavove smrti 1354., Jelena je postala regent njegove banovine i odmah odputovala u Mađarsku kako bi od hrvatsko-mađarskog kralja Ludovika I., kao nadvladara, dobila privolu da Tvrtko postane bosanskim banom. Poslie Ludovikova pristanka i povratka iz Mađarske Jelena i Tvrtko sazivaju sastanak na kojem je Tvrtko proglašen glavnim plemićem “čitave Bosne, Donjih Krajeva, Zagorja i Huma sa svim posjedima i privilegijama”.
Poslie smrti Jeleninog brata Mladena III. Šubića, 1348., došlo je do opadanja ove moćne hrvatske plemićke obitelji što je dovelo do trzavica o vlasništvu njihovih posjeda. U svibnju 1355. Jelena i Tvrtko s svojom vojskom marširaju na Duvno da, ako uztreba, silom preuzmu vlast nad svojom očevinom. Zaključivši da bi u okršaju s Tvrtkovom vojskom loše prošao, dalmatinski podban podpisao je ugovor kojim je Tvrtko dobio sve gradove koji su bili u vlasništvu Šubića. Tako je Tvrtko kao hrvatski feudalni vladar hrvatske Bosne na miran način proširio svoje kraljevstvo.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
