Zvonimir R. Došen: Dokle će hrvatski narod dozvoliti potomcima komunističkih krvnika da mu u otvorene rane trljaju sol?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 25 Kolovoz 2023 13:08
Dok Židovi žrtvama svoga holokausta, ne samo u nihovoj državi Izraelu, nego i u svim zemljama Zapadnog svieta podižu spomenike na kojima se, s punim pravom, naglašava da su njihove ubojice bili nacisti. Dok Poljaci, Slovaci, Mađari i drugi narodi na spomenicima svojim mučenicima pišu da su njihovi ubojice komunisti, u “demokratskoj” Hrvatskoj ne samo da se ne smije spominjati komunističke ubojice koji su poslie završetka 2. svj. rata poklali više od pola milijuna nevinih Hrvata
nego se kod spomenika tih ubojica, podignutih na masovnim grobnicama njihovih žrtava, komunističke zločince i njihove zločine slavi kao državne blagdane.
Jedan od primjera te krute zbilje kojoj je hrvatski danas izložen u “ slobodnoj i demokratskoj” Hrvatskoj je i ovaj događaj koji je naša poznata novinarka Andrea Černivec nedavno opisala u Hrvatskom tjedniku. Kad se Družba sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga nedavno obratila lokalnim vlastima u Varaždinu radi postavljanja spomen-ploče na rodnu kuću sestre Lipharde Horvat, koju su Titini krvnici 1945. ubili i bacili u jamu Jazovku, od varaždinskih SDPovskih vlasti dobile su odgovor da se spomen-ploča može postaviti samo ako se s nje odkloni ono gdje piše da je ubijena “od komunističke vlasti” i umjesto toga stavi “i bačena u jamu “Jazovka”. Razlog tomu, navode, je “izbjeći političke konotacije koje bi mogle polarizirati lokalnu javnost”. Sad gledajte taj bezobrazluk! Nema bojazni da će javnost polarizirati trgovi, ulice i spomenici “fašstičkih žrtava”, ali spomen komunističkih masovnih ubojica, čak i u najblažem obliku eufemizma poput ovoga “od komunističke vlasti”, može.
Svatko tko nije podpuno lud mora se upitati zar su ti jugogovnjari zbilja toliko pokvareni i ludi da misle da će netko povjerovati da su se sestra Lipharda i onih drugih 813 na zvjerski način žrtava u Jazovku sami bacili ili da će im uspjeti kao i većinu drugih i taj zločin pripisati ustašama?
Moramo se upitati kako je moguće poslie toliko napora i muke, poslie toliko prolivene krvi u ovom posliednjem ratu da smo potomcima jugokomunističih megazločinaca dozvolili da nastave silovanjem naše mučeničke prošlosti? Mnogi će reći “Nismo završili rat onako kako je trebalo”. Moj odgovor na to je - Jest, ali nikad nije kasno! Valjda je i onima najblažima već jasno da se s izdajničkom odnarođenom bagrom ne može obračunati ničim osim krute sile.
Evo još jedno od množtva svjedočantava objavljenih u knjizi “Operacije Klaonica”, koje pobija njihovu propagandu o tobožnjem progonu Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i opisuje zvijerska zločinstva jugoslavenskih partizana nad razoružanim hrvatskim vojnicima i civilima:
“U kolovozu 1944. pet mojih tobožnjih prijatelja pozvali su mene i tri druga mlada Hrvata na svadbu njihova kompanjona M. Turčinovića. Svadba je trebala biti u selu Turčinovićeve zaručnice. Pošto smo znali da je Turčinović Hrvat nismo posumnjali u nikakvu podlost iako su ova petorica bili Srbi, t.j. pravoslavni Vlasi čije su obitelji već dulje vrieme živjele u Hrvatskoj.
Nu kad su nas raznim obećanjima pokušali nagovoriti da se priključimo partizanima trebali smo biti malo više oprezni.
Ali kako smo tu bili radi zabave mi smo im samo rekli da šute o partizanima jer bi mogli doći u probleme s hrvatskim vlastima.
Kao odani Hrvati i antikomunisti mi, naravno, nismo imali nikakve želje ići u Titinu odrpanu ušljivu vojsku. S druge strane, mi nismo smatrali da bi se ovi “hrvatski Srbi”, iako potecijalno nevjerni Hrvatskoj, usudili protiv nas ovdje na svatbi poduzeti neku neprijateljsku akciju.
Što mi nismo znali je da je Turčinović, iako se prikazivao kao dobar Hrvat, bio pritajeni komunist. Kada smo došli blizu kuće njegove zaručnice iz nje je izašlo nekoliko partizana i naših pet “prijatelja” Srba su im pomogli da nas svladaju, poslie čega su nas naši “prijatelji” dobro izprebijali drvenim kolcima. Na jednome od moja tri hrvatska prijatelja, kojega su za neki razlog posebno mrzili, ovi vlaški zlotvori su se posebno izživljavali rabeći ga kao bubanj u svadbenoj muzici.
Kad su se poslie par sati umorili svojim izživljavanjem odveli su nas u Crni Potok gdje su moga jadnog prijatelja i još jednoga drugog nastavili nemilosrdno tući i na koncu ustrielili revolverskim hitcima. Među ubojicama je bila jedna lokalna partizanka Srbkinja Milka Kantar.
Od ove petorice “prijatelja” koji su nas uvukli u ovu klopku, Jovo Pejnović, Vaso Vujnović i Stevo Žigir s nadimkom “Čaruga”, bili su Srbi, a druga dvojica: Slavko Pokaz i jedan, čije ime ne želim spomenuti zbog njegovih rođaka koji su još uvijek pošteni hrvatski rodoljubi, bili Hrvati.
Za vrieme mučenja i ubijanja naših prijatelja ja i moj drugi prijatelj bili smo držani oko pedeset metara dalje. Gledajući što se događa s našim prijateljima mi smo, dok su oni koji su nas čuvali bili zaokupljeni promatranjem toga zločinstva, izkoristili priliku i pobjegli u šumu.
Ja sam uspio doći do svoje kuće, ali moj prijatelj nije uspio. Njega su uhvatili i poslie što su ga dobro premlatili zaprietili mu da će ga ubiti ako opet pokuša bježati. Njega su kasnije poslali u njihovu školu za podoficire koja se nalazila negdje u Papuku. Kad je on završio tu školu Crvenjaši su mislili da su ga uspjeli preodgojiti u marksista i poslali s nekim pratiteljem s imenom Zolarek u selo Bukovlje, koje je bilo u blizini njegove kuće, s zapoviedi da kao “znak lojalnosti narodnooslobodilačkom pokretu”, ubije svoju majku i strica, s prezimenom Došen, koji su bili označeni kao “fašisti”. ( Moguće je da su ti Došeni bili neki od mojih rođaka koji su odselili u Slavoniju nu svjedok o njima ne navodi više detalja, nap. a. )
Činjenica je da ni jedno od njih nisu pripadali ustaškoj organizaciji. Jedino što su bili jest obični hrvatski domoljubi. Naravno da moj prijatelj nije ubio svoju majku i svoga strica, on je ostao kod svoje kuće i nagovorio i Zolareka da tamo ostane.” Svjedok ne navodi što se dogodilo s njegovim prijateljem, ali navodi da su partizani kasnije Zolareka strieljali.
“ Što se mene tiče, ja sam vidio da je za moju osobnu sigurnost u mojim predjelima previše partizana pa sam otišao u Osijek gdje sam početkom travnja 1945. bio svjedokom pada grada pod partizansku okupaciju. Malo kasnije unovačen sam u partizane…
S drugih dvadeset ljudi poslan sam u dopunski bataljun u Mariboru. U ovaj slovenski grad stigli smo u svibnju 1945., poslie napornoga puta, nešto vlakom, nešto teretnjacima, a najviše pješice.
Oko kilometar i pol prije ulazka u grad naređeno nam je da se zaustavimo u nekoj maloj šumici gdje smo ostali čitav dan. Dobili smo nešto hrane ali naši naoružani “drugovi” koji su nam bili stražari oduzeli su nam sve vriedne stvari, cipele s nogu i bolje komade odjeće.
S mjesta gdje smo zaustavljeni mogli smo vidjeti množtvo zarobljenih vojnika između brdašca na kojem smo stajali i rijeke Drave, oko kojih su partizani stražarili.
Najprije nismo znali tko su zarobljenici, ali kasnije smo vidjeli da su bili obučeni u razne odore, hrvatske, njemačke, neki čak i u četničke i druge. Svi su bili stisnuti u improviziranom logoru. Na jednom kraju logora grupa starih civila, žena i djece bila je odieljena od vojničkoga osoblja.
Svega skupa bilo je oko tisuću ovih civila i ko četiri tisuće vojnika i mlađih dječaka koji su bili pomiješani s ratnicima.
Idući dan nam je rečeno da moramo ići pokopati neke mrtve ljude koji su ležali na dnu brda na kojem smo proveli noć. Kada smo upitali tko su timrtvaci partizani su na nas zarežali: “Šta vas treba da interesuje ko su ovi banditi?”
Međutim, neki od njih su nam malo kasnije rekli da su to žrtve bombardiranja. Kad smo sišli s brda izvršiti posao koji nam je naređen našli smo nekoliko stotina leševa naslaganih oko jednog drveta. Uz muškarce, koji su bili svučeni do rublja, ili čija je vanjska odjeća bila jako poderana, ležao je i broj žena i djece. Većina ovih mrtvih bila je obučena u običnu civinu odjeću, ali neki su bili obučeni u tradicionalne seljačke nošnje. Bilo je jasno da su to bile izbjeglice koje su pokušale pobjeći Titinim ubojicama. Na nekima se nije moglo vidjeti rana, ali na drugima su se vidjele rane od noževa i puščanih zrna. Mnogima su bili prerezani grkljani, a nekima su bile odrubljne glave.
Zajedno s drugim silom unovačenim morao sam ove leševe bacati u rovove koji su tu bili izkopani za vrieme rata. Ove izkopine su na podnožju brda bile izkopane u cik-cak obliku. Nas koji smo u njih ove leševe slagali jednog na drugog bilo je trideset ili četrdeset.
Kasnije, kad smo ih napunili na njih smo nabacali zemlju. Ja sam u te rovove taj dan bacio oko 20 do 30 mrtvih ljudi, među kojima je bilo i žena i djece. Dok smo mi vršili ovu svoju nemilu odbojnu dužnost druga grupa je, gdje su završili ovi rovovi, kopala drugu veliku duboku jamu.
Na moj užas vidio sam da je i ova rupa bila puna mrtvih tiela.
Pošto su ova tiela bila ukočena i već u razpadajućem stanju ove žrtve su vjerojatno ubijene prije nekoliko dana. Nekima od njih je bila izrezana utroba.
Još smo bili zauzeti s pokapanjem ovih leševa, kad je oko pet sati navečer na novo izkopanu klaonicu dovedeno storinu zarobljenika. Nama su rekli da će nam oni pomoći zakopavati mrtve. A onda su ih postrojili na rub jame. Najprije su im oduzeli sve što su imali, a onda ih pokosili strojničim rafalima.
Gledao sam ovaj pokolj s kojih sto metara udaljenosti. Neki od zarobljenika su izbjegli strojničku tanad bacajući se na zemlju i pravili se da su mrtvi, ali partizani su onda pošli od jednog do drugog i probadali bajunetama svakoga za koga su sumnjali da je mrtav. Nihov smrtni vrisak, koji se čuo do neba, potvrdio je da svi oni koji su uspjeli izbjeći strojničku vatru nisu na koncu mogli izbjeći krutu smrt.
Sve ove nove žrtve bačene su u rupu na one koje smo mi prije u nju pobacali, a partizani su onda, kako bi osigurali da nitko ne ostane živ, u hrpe nabacanih tiela izpalili još nekoliko rafala.
Idući dan bio sam svjedok formiranju jedne “kolone smrti” sastavljene od hrvatskih vojnika i nešto crnogorskih četnika. U ovoj koloni nije bilo častnika, oni su ostali u Mariboru. Ne znam što se s njima kasnije dogodilo. Neki častnici su se skrivali kao obični vojnici i partizani su ih kasnije tražili u koloni kojoj sam ja bio određen za stražara. U koloni je bilo nekoliko Niemaca koji su se pretvarali da su Hrvati. Prije nego je ova kolona smrti krenula neki partizanski oficiri i vojnici su među zarobljenicima prepoznali neke od ustaša ili častnika. Svi su ubijeni na licu mjesta.
Konačno, kolona je krenula prema Celju. Ja sam išao na začelju ove dugačke procesije i imao sam dobru priliku brojiti ljude koji su ubijeni ostavljeni ležati na obe strane ceste.
Ove žrtve bili su većinom oni ljudi su previše izmoreni zaostajali iz kolone i oni koji bi zastali radi vršenja nužde ili u grabi pokraj puta pokušali piti vodu. Kako smo se primicali Celju vidio sam kako se mnogi zarobljenici poludjeli od žeđe bacaju u jedan potok pokraj ceste. Partizani su na njih otvorili strojničku vatru i pobili sve do jednoga.
Kolona je morala marširati dan i noć, sve do Zagreba. Nisam mogao prebrojiti sva mrtva tiela pokraj kojih sam prošao na puto od Celja i Zidanog Mosta do Zagreba, ali mogu reći da ih je bilo najmanje nekoliko stotina.
Kad smo stigli u Zagreb svi mi novi regruti odieljeni smo od kolone i poslani u Ivanićgrad gdje smo službeno uvršteni u “Jugoslavensku armiju”. Kako bi nas se obilježilo kao nove partizane dali su nam partizanske kape, ali svi smo još bili obučeni u civilnu odjeću koju smo na sebi imali. Nedaleko od mjesta gdje smo jeli ručak koji su nam dali odjednom smo začuli strojničku paljbu. Svi smo skočili da vidimo o čemu se radi. U dvorištu crkve naišli smo na grupu partizana koji su pucali rafale prema vratina podruma župnoga stana. Oko ulaza ležalo je desetak mrtvih ljudi. I dok smo mi promatrali ovaj sablasni prizor u dvorište je dojurio auto s dva partizanska oficira koji su ove koji su pucali upitali: “Šta su banditi htjeli?”, na što su im stražari odgovorili: “Htjeli su zraka i mi smo im ga dali!”
Jedan od partizanskih oficira sada je povikao onima koji su ostali u podrumu: “Izađite van na malo friškoga zraka!”
Kako je podrum očito još bio prenapučen, neznajući da se radi o prievari podloga krvnika oni odzada su počeli gurati one koji su bili bliže vratima i čim se u dvorištu našla grupa ovih jadnika partizanski krvnici su ih pokosili rafalima. Ovo se ponovilo još dva puta. Kada je pobijena treća grupa iz podruma više nitko nije izlazio pa su partizani kroz otvorena vrata u njega izpalili još nekoliko rafala. Iz podruma se više nije čuo nikakav glas. Jedino što se moglo čuti bio je divljački smijeh krvožednih partizanskih sadista. Jedan od njih je prišao vratima i počeo vikati: “Vidite, sada je sve u redu! Svi imate dosta zraka! Kad vam zatreba još, javite nam i mi ćemo vam oopet učiniti uslugu!”
Uskoro su došla četiri kamiona i mi smo morali u njih nabacati mrtve i ranjene koje su nekamo, odvezli ne znam gdje.”
Nastavak sliedi
Zvonimir R. Došen
