Zvonimir R. Došen: Da sakriju svoju bijedu i zločine komunisti su, kao i Srbi, uvijek lagali i lažu: stvaralački, maštovito i inventivno
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 18 Kolovoz 2023 13:00
Lincoln Steffens: “Vidio sam budućnost, i ona je uspješna!”
U Hrvatskom tjedniku od 29. lipnja o. g., Davor Dijanović u osvrtu na proslavu tzv. “antifašistiškog ustanka” u Brezovici kraj Siska opisuje neke toliko nevjerojatne i bezočne laži vodećih komunističkih luđaka među kojima su i neke koje je govorio i pisao poznati “hrvatski” komunist August Cesarec.
Jedna od njih je da Poljaci nacističku i boljševičku okupaciju svoje zemlje (1939. godine) “ ne trebaju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje”, a druga, još masnija da - “dugački redovi pred trgovinama u SSSR-u nisu posljedice oskudice robe, nego znak porasta kupovne moći građana te da ( od gladi skapavajući, nap. a. ) “sovjetski građani uživaju u blagostanju” i da u novoj komunističkoj državi “cvjeta kultura.”
Kda je završio 1. svj. rat pobjeničke i pobijeđene sile sastale su se u velikoj dvorani u Versaillesu da se dogovore o parametrima za “trajni” mir. Najistaknutiji među nazočnima bio je američki predsjednik Woodrow Wilson. Uočljiva je bila odsutnost predstavnika Rusije, čiji su stari carski režim nedavno srušili boljševici svojom “Oktobarskom revolucijom”, poslie čega je u Rusiji došlo do rata između “Crvenih” (boljševika) i “Bielih” (nacionalista).
Kako se rat između boljševika i nacionalista produljio Englezi, Francuzi i Amerikanci su poslali svoje ekspedicione snage (expeditionary forces) da se na strani Bielih bore protiv Crvenih.
Nu Amerikanci istovremeno u Moskvu šalju jednu misiju na čelu s mladim diplomatom Williamom Bullitt-om. Kao pomoćnik i savjetnik Bullittu u misiji je veteran intelektualac i novinar Lincoln Steffens.
Kako bi izpitali i bolje razumjeli boljševičke namjere, i s njima eventualno došli do neke uzajamno koristne pogodbe, Bullit i Steffens će se prije svega sastati i razgovarati s Lenjinom.
Američkim političkim vođama nije smetalo što je Steffens u Americi bio poznat kao zadrti komunistički aktivist, smutljivac i lažljivac, koji je u svojim govorima i člancima uporno denuncirao “zla kapitalizma” i glorificirao marksizam. Za vrieme boljševičke revolucije boravio je u Rusiji. Postavljen je u ovu misiju jer su tadašnji američki vodeći političari smatrali da će njegova prisutnost u očima boljševika emisiju učiniti “manje neprijateljskom i više kredibilnom”.
Misija se vratila u Ameriku s “glavnim crtama Lenjinove ponude” o tome što Amerika i Zapad trebaju učiniti da se postigne mir s njegovom novom boljševičkom državom.
Kada se vratio s ove “diplomatske” misije kod Lenjina Steffens je otišao posjetiti svoga jedinoga prijatelja, kipara i slikara Jo-a Davidsona, koji je baš u to vrieme izrađivao portret bogatom financijeru Bernardu Baruchu. Kad mu je Baruch rekao: “Tako! Bio si tamo u Rusiji”, Steffens je odgovorio: “Bio sam tamo i vidio budućnost i ona je uspješna!” Kao zadrti komunist i prvoklasni pokvarenjak i lažov Stefens je, ne samo u početku, nego i mnogo kasnije bio razdragan s “golemim potencijalom” sovjetskoga sustava i režima.
U svojoj autobiografiji (jer njegovu biografiju vjerojatno nije nitko drugi htio pisati, nap. a.) on 1931. piše: “Sovjetska Rusija je revolucionarna vlada s evolucionarnim planom. Njihov (komunistički) plan nije bio izravnom akcijom skončati zla, kao siromaštvo i bogatstvo, vlasništvo, privilegije, tiraniju i rat, nego pronaći i ukloniti njihove uzroke. Oni su znanstvenim preuređenjem ekonomskih snaga htjeli pokoljenjima stvoriti najprije ekonomsku demokraciju a tek poslie političku.”
Sve do ranih 1980ih mnogi zapadni političari su, iako neki od njih u blažem tonu od Steffensovoga, vjerovali u “svietlu budućnost Sovjetske Rusije”.
Ekonomija na komunistički način
Staljin je, kao i svi nešto pismeniji komunisti, vrlo dobro znao da u komunističkoj ekonomiji u kojoj su svi “socijalistički” ljudi i žene trebali biti jednaki i jednako plaćeni, nitko neće imati nikakav poticaj za pošten, a kamoli za inventivan rad, pa je 1931. odbacio to temeljno komunističko načelo i u svome famoznom govoru s partijskoga trona u Kremlju oštro napao “one koji radnome narodu prodaju nekakvu jednakost” te naredio da će se od tada, ne samo različiti poslovi biti različito plaćeni, nego će oni koji budu pošteno radili i dostignu ili premaše propisane norme dobivati i bonus.
Ono što je usliedilo biti će kasnije svima poznata slika komunističke ekonomije. Naprimjer, kada je za proizvodnju željeznih ploča i lima u tvornici Magnitogorsk radnicima obećan bonus za premašenu tonažu ploče su odmah postale deblje nego su smjele biti. Kada je određeno da se bonusi plaćaju prema površini ploča one su postale tanje nego je bilo propisano. I za jedno i drugo mnogi radnici su umjesto bonusa dobili kuglu u zatiljak ili poslani na dugogodišnju robiju u sibirskim gulazima.
To je dovelo i do niza novih sve rigidnijih zakonskih propisa za radnike za koje bi se sumjnalo da zabušavaju, kasne na posao i niz drugih “kriminalnih radnji protiv naroda i države”.
Prema zakonu propisanom u lipnju 1940., sporost “zatezanje proizvodnje”, ili dvadeset minuta nedozvoljene odsutnosti s radnoga mjesta definirano je kao “kriminalna sabotaža” za koju se kažnjavalo s 25% smanjenja ionako mizerne plaće, šest mjeseci strogog zatvora s težkim prisilnim radom ili oboje.
Ali to su bile najblaže kazne za radnike koji su u “vladavini radnika i seljaka bili vlastnici i upravitelji svojih tvornica”. Između 1940. i 1955., 36 milijuna ljudi obtuženo je za ovakve i razne druge prekršaje.
Od ovih, 15 milijuna je završilo u zatvorima i logorima a 250.000 je strieljano.
Nu, prema onoj staroj koja kaže da konja možeš dovesti do vode ali ga ne možeš prisiliti da pije, ljude se može natjerati na rad u tvornicama ali ih se ne može prisiliti da misle što netko drugi hoće a još manje da pod prietnjom slanja u konc. logore ili strieljanja misle inventivno i konstruktivno.
Ali, koliko god to izgledalo paradoksalno, u “raju radnika i seljaka” najstrože se kažnjavalo i one koji su odlučili svoj posao shvatiti previše ozbiljno radije nego pokušati uspješno zaobići ono što je Partija propisivala. Jedan od primjera je i ono što je usliedilo poslie popisa stanovništva SSSR-a 1937. godine. Kada je popis pokazao da je broj stanovnika SSSR-a 162 milijuna, a ne 170 milijuna kako je Staljin odlučio kako bi pokrio gubitak milijuna ljudi koje je u godinama prije pobio ili glađu pomorio, on je naredio da se sve koji su organizirali i vodili popis uhiti, pošalje u sibirske gulage ili strielja i provede novi popis. I kad je 1939. završen ponovni popis, koji jepokazao da SSSR ima 171 milijun stanovnika, čime se, naravno, “dokazalo” da je tovariš Maršal bio u pravu, da u njegovim velikim čistkama nitko nije bio ubijen i da novi organizatori popisa nisu bili “saboteri” kao oni prvi.
U poduljem osvrtu na komunističke laži, pod naslovom “Krivotvorenje pamćenja: Poviest kao oruđe komunističke propagande” (The Falsification of Memory: History as a Tool of Communist Propaganda) poljska povjesničarka Anna Zofia Chichocka piše: “ Poviest kao disciplina posvećena studiranju prošlosti bila je daleko od cilja Sovjetskoga Saveza. Radije, ona je bila težko izpolitizirani instrument propagande, čiji je jedini cilj bio ovjekovječiti sovjetski režim. Rezultat je bio mreža masivnih laži.
Čim su boljševici preuzeli vlast u Rusiji poviest kao znanost je uništena. Ona je postala političko oruđe podpuno kontrolirana od komunističkih vlasti i glavni instrument komunističke propagande.
Poviest je kompletno podređena marksističko-lenjinističkoj ideologiji i jedino je Komunistička partija bila ta koja je uvijek odlučivala koja interpretacija te ideologije je korektna.
Boljševici pišu njihovu verziju poviesti
Odmah čim su došli na vlast boljševici su se dali na posao fabriciranja, ne samo ruske, nego i svietske poviesti. Iz te svoje verzije poviesti oni izbiru samo ono što bi moglo opravdati kontinuitet njihova jednosmjernog poviestnog procesa, koji će prema njihovoj izopačenoj interpretaciji u budućim razdobljima dovesti do “progresa u ljudskome družtvu”. Sliedeći ove komunističke smjernice iz poviesti su uklonjeni svi “poviesno-nekorektni” zapisi i publikacije i nadomješteni novim “korektnim”, komunističkim. Poslie pada(?) komunizma u Europi 1990. godine u svim postkomunističkim državama, osim Hrvatske, ta komunistička “korektura” poviesti odbačena je zajedno s komunizmom na poviesno smetlište.
Laži su jedan od glavnih temelja komunističke ideologije. Manipulacijom poviesti uspjeli su komunistički vođe obmanuti mase nepismenoga naroda i održati se na vlasti. Ta manipulacija poviesti znala je puno puta poprimiti oblike sirovog primitivizma čije se tipične primjere može naći u “Velikoj sovjetskoj enciklopediji” gdje, napr. piše da je Nikolaj Ježov, notorni šef NKVD-a 1836. - 1938., kojega je Staljin u velikim čistkama dao strieljati, “nekuda nestao”, a kada je poslie Staljinove smrti 1953. Nikita Kruščov dao strieljati zloglasnoga Lavrentija Beriju, kojega je Staljin stavio na Ježovljevo mjesto, list na kojemu u toj enciklopediji bila njegova biografija i slika, jednostavno je izrezan iz enciklopedije.
Ništa, ili vrlo malo, se promienilo i kada je u SSSR-u na vlast došla garnitura “umjerenih komunista” na čeli s Mihailom Gorbačovim. Tako napr., kada je Gorbačov 1990. na koncu morao priznati zločin nad Poljacima u Katynu njegov komunistički propagandni aparat je organizirao obsežnu ciničnu propagandnu kampanju. Naime, Gorbačov je naredio organiziranje propagandne protuteže komunističkim zločinima nad Poljacima tobožnjim poljskim “zločinima nad sovjetskim građanima” za vrieme poljsko-boljševičkog rata 1919. -1921. godine. Danas u “demokratskoj Rusiji” kao i u “demokratskoj Hrvatskoj” krivotvorenje poviesti je jedna od najefikasnijih poluga pomoću koje se komunizam, sada, naravno, pod krinkom antifašizma, ljudskih prava, i raznih drugih smicalica, održava na vlasti.
Netko je jednom napisao da bi za staroga britanskoga povjesničara Thomasa Macaulaya concept pakla bio čuti druge povjesničare kako izvrću poviestne činjenice a ne biti u mogućnosti da ih izpravi. Taj pakao uz čitav hrvatski narod proživljavaju i svi pošteni hrvatski povjesničari gledajući kako razni Goldsteini, Klasići, Jakovine i drugi jugokomunistički pokvarenjaci i lažljivci nastavljaju silovati hrvatsku poviest “ustaškim zločinima”, “hrvatskim fašizmom” i povrh svega jasenovačkom mitologijom.
Kako piše u “Political and Economic Systems Around the Globe” (Politički i ekonomski sustavi širom zemaljske kugle) : “U Jugoslaviji Tito je 1948. postigao svoju neovisnost o Sovjetskom Savezu na nekoliko načina, uključivši i implementaciju staljinističkih propisa mnogo brže nego i sam Staljin.
Mi stariji dobro se sjećamo Titinih glupih boljševičkih “petogodišnjih planova” i kako je narod u čudu govorio:“Ne može ovako dugo, oni moraju propasti”. Ali u pomoć je odmah priskočila UNRRA i Amerika sa svojim 13 milijadri dolara vriednim Maršalovim planom ( the Marshall Plan ), koji je dobio ime po Trumanovom ministru vanjskih poslova generalu George-u Marshall-u. Prema Trumanovom shvaćanju taj plan je, kako je izjavio, “kroz ekonomske, financijske i druge mjere trebao pridonieti promociji svietskog mira, obćeg blagostanja kao i nacionalnim interesima i vanjskoj politici Ujedinjenih Američkih Država”. Ti američki nacionalni interesi spasili su od sigurne propasti ideologiju zla protiv koje će u zadnjih 70 godina nekoliko puta ratovati. Ideologiju koja je u tih 70 godina nekoliko puta sviet dovela na rub uništenja. Ideologiju nemorala, laži i obmana, koja danas pod raznim maskama: antifašizma, liberalizma, socijaldemokratizma, antirasizma, feminizma, otvorenog društva, NGO-a, pederizma i svih dugih protuprirodnih i protuuljudbenih gadarija sustavno uništava, ne samo Ameriku, nego čitav Zapadni sviet. I ukoliko ju se, grubom silom, uskoro ne zaustavi nije daleko dan kada će ta toksična zaraza laži i nemorala uništiti i ovo što je još ostalo od onoga što je čovječanstvu od pamtivieka bilo sveto.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
