Zvonimir R. Došen: Vrieme je da se izdajničkoj korumpiranoj bandi već jednom stane na kraj
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Kolovoz 2023 13:03
Narod ustaje i plješće hrabrom svećeniku, jugokomunistička bagra posramljena bulji u zemlju
Gledajući hrvatskog policajca, ratnog veterana, častnog branitelja Hrvatske kako plače jer je prisiljen poduzimati nešto o čemu dok se je za nju borio nije ni u najgorem snu mogao sanjati: zaustavljati i arestirati svoje ratne drugove kao obične kriminalce
da im po naredbi ratnih dezertera i jugofilskih uhljeba zabrani nazočnost na proslavi obljetnice spektakularne pobjede nad okupatorom, kojoj su oni svojom hrabrošću i svojim žrtvama najviše doprinieli.
Ti dezerteri i uhljebi koji su, pod prietnjom odpuštanja s posla, naredili hrvatskim policacima da čine ovo što bi u svakoj normalnoj državi dovelo do ustanka, rušenja izdajničke vlade i kriminalno gonenje svih koji u njoj sudjeluju, ne prezaju ni pred najgnjusnijim podhvatima protiv onih koji su, dok su se oni skrivali, za ovu našu jadnu domovinu svoju krv prolievali.
Pogledajte ih kako za vrieme sv. Mise u Kninu postiđeni bulje u zemlju pod udarom i previše blagih rieči hrvatskog svećenika fra Josipa Gotovca koji im uz ostalo reče i ovo: “Nije lijepo što se događa na proslavi današnjeg dana, mnogo je onih koji dođu i moraju ostati iza prepreka – ukinite takvu praksu!”,
“Svake godine u Knin na proslavu današnjega dana dolazi sve manje branitelja i sve manje posjetitelja,” istaknuo je tijekom propovijedi na misi za Domovinu – kninski župnik i gvardijan, fra Josip Gotovac: “Upravo su nam branitelji omogućili da slavimo ovaj dan i želio bih da proslava Oluje bude spontano narodno veselje, bez ikakvih velikih ograda.”
Na te njegove riječi prisutni su ustali i velikim pljeskom pozdravili kninskog gvardijana, aratni dezerter Andrej Plenković i njegova jugofilska izdajnička svita posramljeni pognute šije zurili u zemlju.
Fra Josip je nakon propovijedi dobio dugotrajni i veliki pljesak, kakav se rijetko viđa na svetim misama! Andrej Plenković nije mogao sakriti sram i slušao je svećenikove riječi pognute glave, a kad su branitelji i narod ustali na noge kako bi još jače zapljeskali hrabrom fra Josipu – drug AP je ostao sjediti u prvome redu i zadnji je ustao”, prenosi Bujica uz snimku.
Srž svega ovoga što se danas u Hrvatskoj događa je u preambuli Ustava:
Početkom 1990.ih hrvatski se narod našao u situacijiza koju stara rimska poslovica kaže“a fronte praeciptium a tergo lupi ( sprijeda ponor odzada vukovi ), u ovom slučaju -sprijeda jame odzada “antifašisti”.
U svojoj knjizi “Iza Zatvorenih Vrata” tiskanoj 1992., bivši revni komunistički dužnostnik pok. dr Zdravko Tomac opisuje kako je došlo do odluke da se državnost današnje Republike Hrvatske temelji na jugokomunističkimpodvalama “Zavnohu i antifašizmu”.
Pod naslovom “Veliki koncepcijski sukobi” Tomac navodi kako je za vrijeme rada na ustavu često izgledalo da neće biti hepienda ( izopačena engleska riečza sretan ili veseo završrtak - happy end ) te kako se u vrieme formuliranja Ustava vodio veliki koncepcijski rat i žestoke političke borbe ne samo u Ustavnoj komisiji nego i u hrvatskom društvu.
“Najžešće borbe”, navodi Tomac, “vodile su se oko pitanja “kontinuiteta hrvatske države i povijesnim temeljima iz kojih ona izrasta”.
Tomac, u to doba visoki dužnostnik SKH-SDP ( Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena, ili, kako reče pok. Nela Eržišnik, Samo do petka ), kaže: “Osobito jake bile su one snage koje su tražile bitne promjene nekih povjesnih ocjena ( valjda onih u “povijesti NOB” ), koje su čak prijetile, da su prihvaćene, da Hrvatsku od pobjedničke antifašističke države pretvore u gubitničku fašističku državu ( kojoj je kao domobranski častnik služio i njegov otac ), što bi imalo nesagledive posljedice za našu sadašnjost i budućnost”.
Druge “antifašističke” smicalice nije vriedno ni spominjati osim možda onoga dijela gdje Tomac navodi kako je poslije ustoličenja četveročlane Ustavne komisije u kojoj su bili on, u svim manipuliranjima omniprezent demon Vladimir Šeks “drug Sova”, Smiljko Sokol i Ljubo Valković, došlo do naglog strategijskog zaokreta gdje su, kako navodi, “zajedničkim radom ubrzo uspostavili međusobno povjerenje i prevladali političke razlike koje su proizlazile iz različite stranačke pripadnosti’. Tomac dalje kaže da su na koncu samo on i Tuđman inzistirali da se te jugokomunističke krilatice upiši u ustav kao “povijesni temelji” nove hrvatske države. Tom izvrnutom logikom Tuđman je, sviesno ili nesviesno, počinio fatalnu pogješku, koja će hrvatski narod dovesti do ovoga što se danas događa.
Da su temelji neke države iz kojih ona izrasta ono od čega se ona u prvom redu pokušava osloboditi je logika za luđake i majka svih paradoksa.
Poslie njegove smrti ti “povijesni temelji” postati će glavni legalni i legitimni oslonac poraženim jugoslavenima komunistima i njihovom podmladku za ponovno preuzimanje vlasti, “detuđmanizaciju” i rušenje svega što miriše na antititoizam, antijugoslavenstvo i antikomunizam. A gdje su tada bili naši slavni generali?
Osim maloga broja onih koji su uvijek bili sa svojim vojnicima na prvoj liniji, većina njih je popput Selimovićevih Bošnjaka obezglavljena i zabezeknuta stala na pola puta i umjesto da ih jednom zauvijek neutralizira, zbunjeno gledala kako jugokomunistički ološ na čelu s Račanom, Mesićem na dobro namješten “legitiman demokratski način” ponovno preuzima vlast. Umjesto da ortodoksnog jugokomunistu Račana, koji je prije izbijanja rata sve oružje tzv. Teritorijalne obrane na podmukao način predao agresoru, i krivokletnika-veleizdajnika i megakradljivca Mesića pošalju na antifašistički ahiret naši generali im šalju bezvezno otvoreno pismo.
Ne želim ovdje ulaziti u polemiku o Tuđmanovim zaslugama i falingama, ali kada na jednom braniteljskom portalu čitam kako je navodno notorni britanski mešetar lord Owen izjavio da se Tuđman “sramio svoje uloge partizana i Titova generala” moram upitati kako se onda nije sramio kad je inzistirao da se komunistički Zavnoh i antifašizam stave u preambulu Ustava? Drugo pitanje koje se samo po sebi nadovezuje je, kad je već smatrao, kako je više puta naglasio, da bez tih komunističkih bezsmislica vanjski sviet ne bi priznao Hrvatsku zašto nije inzistirao da se uz njih stavi i antikomunizam?
Zašto je komunističku izmišljotinu o “antifašističkom ustanku u Brezovici kod Siska proglasio državnim blagdanom?
Izgovor da nas bez tih jugokomunističkih izmišljotina tzv. Međunarodna zajednica ne bi bila priznala ne drži vodu, jer svi znamo da ta Zajednica nikada nije želila nikakvu Hrvatsku, nego samo i jedino svoju umjetnu tvorevinu Jugoslaviju, pa bila ona utemeljena na boljševizmu, fašizmu, nacizmu ili na vražjoj materi.
Nu bez obzira na sve pogrješke i promašaje svaki od nas, kojemu je sloboda njegova naroda iznad svega, treba i mora biti zahvalan svima koji su na bilo koji način pridonieli oslobađanju Hrvatske. Ali najveća zahvala i najdublje poštovanje pripada onima koji su najviše od sebe dali. Onima s prve linije bojišnice. Poglavito onima koji su na toj liniji svoje živote izgubili među kojima su i onih 750 hrabrih Hosovaca, čijim se suborcima, od kojih mnogi još uvijek u svome tielu nose krhotine JNA i četničkih granata, danas zabranjuje pristup na proslavu pobjede koju su oni izvojevali. A tko im to zabranjuje? Jugokomunistička klatež, razni uhljebi i ratni dezerteri, koji bi u svakoj normalnoj državi davno bili izvedeni pred streljački stroj.
Nu što je ovdje nagore i najžalosnije jest ponašanje onih koji su svoje činove i svoju famu postigli na herojskoj borbi ovih hrvatskih častnih ratnika. Dok hrvatski policajac, njihov ratni drug, plače jer je, radi svoje egzistecijalne situacije stavljen u poziciju u kojoj, ako ne želi izgubiti i tu mizernu plaću od koje on i njegova obitelj žive, mora ponižavati i duboko vrieđati sebe i one koji su se zajedno s njim častno borili, od tolikih hrvatskih generala, osim uvijek častnoga generala Glasnovića, ni traga ni glasa. Ni jedne najblaže rieči protesta. Dok jedni u Kninu mirno sjede s šarolikim političkim šljamom i dezerterima drugi se bave svojim biznisom i koga briga što se tako bezočno maltretira one koji su, dok su oni sjedili u zapovjednim centrima daleko iza bojišnice, krvarili i na prvoj liniji ostavljali dielove svoga tiela.
Gdje je naš slavljeni general Ante Gotovina koji bi prvi trebao ustati u obranu onih koje je, kad je zapelo, slao na najopasnija mjesta kao ono u Škabrnju, koju su ovi ljudi bez ikakve zamjene i odmora branili 43 dana, a pala je tek onda kad su je oni napustili? Neka mi zamjeri tko god hoće, iako sam ga, kao i velika većina Hrvata, poštivao, i koliko mi je bilo moguće branio, na koncu sam bio, ne jednom, nego nekoliko puta razočaran njegovim ponašanjem. Prvi put kad je po oslobađanju iz zatvora u Hagu, stao uz jednoga od glavnih koji su ga obtuživali, mizernog komunističkog slinavca Josipovića i izjavio kako je rat gotov i kako se svi trebamo, naravno, zajedno s Josipovićem, Mesićem, Ostojićem svim drugim jugokomunističkim smećem, okrenuti k budućnosti. Drugi put kada je za vrieme proslave Oluje u Kninu sjedeći uz ratne dezertere mirno gledao kako oni koje je za vrieme rata slao na najopasnija mjesta bojišnice moraju stajati iza barikada. Treći put kad je podpisao onu sramotnu peticiju da se udbaške ubojice Perkovića i Mustača pusti iz zatvora.
I tako to ide iz godine u godinu. Dok većina naših hrabrih generala i “vojskovođa”, u svome Zboru džokera i klauna, piju, kartaju i uživaju svoje generalske mirovine, u Hrvatskoj se odigravaju scene koje ni Freud u njegovim najluđim psihoanalitičkim fantazijama nije mogao zamisliti.
Dok se u Hrvatskoj ratni dezerter Andrej Plenković sa svojim kohortima iz vladajuće garniture jugo-četničke koalicije ( neki je zovu hrvatsko-četnička, što nije točno jer tu ni na jednoj strani nema ništa hrvatskog ), raznim Međedima, Njonjama i Reinerima priprema za proslavu Dana hrvatske pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja, na koju je, naravno, onima među najboljim braniteljima zabranjen pristup, njegov koalicijski partner četnik Milorad Pupovac i Jovan Ćulibrk, šef srbske četničko-svetosavske crkve u Hrvatskoj (ovo “u Hrvatskoj” je zabranjeno u Srbiji ), koje hrvatski porezni obveznici financiraju s milijunima eura, putuju u Beograd na “parastos” za Kosovsku bitku “broj 3” ( “broj 2” je bila ona na Lievče polju ) gdje zajedno sa sa svojim patrijarhom, čupavim episkopima, vladikama i protama iz “vascele” Srbije pljuju po državi koja ih hrani i mazi kao specijalne, povlaštene i nedodirljive supergrađane s posebnim pravima. Na najoštriji način denunciraju hrvatsko pravo na samoobranu, po starom srbskom običaju, svake godine izmišljaju nove “zločine koje su genocidni Hrvati počinili nad mirnim Srbima” i zaklinju na “mošti sv. Cara Lazara” da će se u Kninu umjesto hrvatske opet vijoriti srbska zastava.
I dok se njihovi koalicijski partneri u Beogradu dogovaraju kako kako osloboditi Srpsku Krajinu i uz pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji” na Zvonimirovu tvrđavu postaviti srbsku zastavu, Plenki i Međed, kako bi na fini način spriečili da ljudi na proslavu Oluje dolaze u majicana na kojima je otisnut pozdrav - Za dom spremni - naručuju nekoliko tisuća crnih majica - sans “Ustasha salute”, koje će - free of charge - dieliti svima koji ih budu htjeli. Na njihovu žalost i iznaneđenje, nitko nije htio uzeti ni jednu, pa su te jadne majice postale obični surplus.
Nu to njih ni malo ne nervira, jer nisu plaćene iz njihova džepa, nego is istog onoga džepa iz kojega se Pupavcu, Ćulibrku i ostalim četničkim đikašama, uz one male godišnje honorare od par milijuna eura, plaća i putne troškove u Beograd na orgijanja protiv Oluje.
A ako Plenkija, Međeda, Njojnu i druge mudrace Kradezea fijasko s majicama ipak malo škaklje, za utjehu im može biti ona poslovica koja kaže - You are never to old to learn something stupid! - Nikad nisi previše star da naučiš nešto blesavo!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
