Zvonimir R. Došen: Kasno Marko stiže među Talibane
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 04 Kolovoz 2023 13:04
Čitam u Hrvatskom tjedniku interview Vanje Ivankovića s) bivšim Markom, novim Mustafom (?Franciškovićem, koji je, kako kaže, nedavno napustio kršćanstvo, prešao na islam i tako se “predao Bogu”. I naš bivši Marko, sadašnji Mustafa, Muhamed, Bakir, ili kako god se sada zove, kaže da svi mi koji ne odobravamo njegov prelaz na islam ništa ili gotovo ništa ne znamo o svojoj vjeri
i da svi koji vjeru doživljavaju kao dio svoga identiteta, ( kao napr. Hrvat katolik, nap. a. ) time vrieđaju Boga, da bi malo kasnije bubnuo, “Vjerujem u borbu Hrvata na Božjem putu”. Nekako je promašio spomenuti da su baš oni čijoj se vjeri on sada pridružio jedini koji poistovjećuju vjeru s nacionalnom pripadnosti. Iako je islam službeno univerzalna vjera, ne samo da se pripadnicima nove “bosanske nacije” - Bošnjacima smatraju samo muslimani, nego je tome nadodan i obrnuti absurd prema kojemu su svi hrvatski, crnogorski, makedonski, sandžački i drugi muslimani Bošnjaci iako nisu podrietlom iz Bosne i nemaju s njom nemaju nikakve veze. Zar to nije prvoklasno doživljavanje vjere kao svoga identiteta, vrieđanje i podčinjavanje Boga koje Marko predbacuje nama hrvatskim katolicima.
Kako bi pokazao da je on sada “pravi musliman” Marko-Mustafa je, naravno, ostavio i veliku sijedu bradu. Kaže da je u islamu našao osobno oslobođenje jer u katoličkoj vjeri “samo svećenici mogu služiti mise i predvoditi molitve, a u islamu može svaki musliman”. Da su te njegove tvrdnje podpuno netočne jasno je u svome osvrtu u Hrvatskom tjedniku obrazložio dr. Stjepan Razum pa na nijh ovdje nije potrebno trošiti vrieme.
Ipak, moram se osvrnuti na ono gdje kaže da u islamu nema nikakve svećeničke kaste te da svaki musliman može vršiti sve molitve i sve ritualne obrede. Kada je naš Marko odlučio odbaciti kršćanstvo i preći na islam on je, uz druge, sigurno morao proći i ova dva glavna muslimanska obreda: sunaćenje i primanje muslimanskoga, arapskoga, imena, pa neka nam odgovori je li njegovo sunaćenje ( u Zagorju bi rekli, rezanje pimpeka ) i šaptanje u uho novoga muslimanskoga imena obavio neki obični Suljo ili hodža? Svaka budala zna da su to obredi koje smiju vršiti samo muslimanski svećenici: hodže, imami, hafizi.
Jest, svaki vjernik-katolik mora danas biti vrlo zabrinut zbog ovoga što se u zadnje vrieme događa u katoličkoj Crkvi ili bolje reći u jednome dielu njezine hijerarhije, od pape pa na dolje, i da joj je potreban radikalni egzorcizam. Na vrhu Crkve u Vatikanu danas imamo papu koji svojim ponašanjem uporno dokazuje da ono što se dvie tisuće godina smatralo najglupljim pitanjem “je li papa katolik” nije više tako glupo. U Hrvatskoj poslie kardinala Kuharića na čelo katoličke Crkve postavljen je Josip Bozanić, koji u svome prvom pismu svećenicima, 1. ožujka 1998., u kojemu tobože brani blagopokojnog kardinala Stepinca, piše da je papa Kristov nasliednik. Za svakoga vjernika koji nije skrenuo s pameti to je prvorazredno bogohulje. Kako jedan običan smrtnik i griešnik kao Mario Bergoglio ili bilo koji drugi papa, može biti nasliednik onoga za koga vjerujemo da je sin Božji? Sjetimo se da će nekoliko godina kasnije isti taj Bozanić u onome svome “famoznom” govoru na komemoraciji židovskoga holokausta u Zagrebu naglasiti kako “Nitko tko je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku ne može biti kršćanin”. Naravno da je drug kardinal tom starom jugokomunističkom kvalifikacijom među prve “heretike” stavio onoga koji je gledajući patnjama i smrti u oči, pred jugokomunističkim sudom jasno i glasno izrekao onu svima, pa i Bozaniću, poznatu: “…Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svoga naroda!…”
Ali sve te, navodne i stvarne priestupe, devijacije i zlodjela pojedinih svećenika, kao što je pedofilija, napastovanje žena i sve drugo što se u zadnje vrieme događa u katoličkoj Crkvi, pravoga vjernika ne mogu i ne smiju smesti ni obezhrabriti, nego, naprotiv, pojačati i učvrstiti njegovu vjeru u Kristovu nauku. Za one koji imalo poznaju poviest ovo što se danas događa s Crkvom nije nikakva novost. Crkva je u dva milenija svoga postojanja mnogo puta prolazila ovakova, a mnogo puta i još puno gora iskušenja, ali ih je sve preživila pa će sigurno preživiti i ova.
Ali, kakovo oslobođenje je Marko našao u vjeri u kojoj se ne samo sustavno zapostavlja i bezočno maltretira žene, nego ih se za “neoprostive griehe”, odbijanje udaje za onoga koga joj otac izabere, ili za preljub ubija kamenovanjem, dok se muškarca s kojim je učinila preljub ne samo ne kažnjava nego uobće ne smatra da je počinio ikakav grieh. Svaki od nas može danas na televiziji vidjeti kako talibanski mulasi na javnim mjestima u Afganistanu štapima batinaju one jadne obezpravljene u burke začahurene žene. Po kakovim “Božjim zakonima” se ljudima, odraslima i djeci, i za najmanju krađu odsijeca desnu ruku? Kako u knjizi “Caravans” piše James Mitchener, koji je poslie 2. svj. rata boravio u Afganistanu, ta divljačka drakonska kazna ne samo da čovjeka ostavlja sakatim za čitav život, nego mu više nije dozvoljeno ni jesti, jer prema njihovom tumačenju striktnoga šerijatskog zakona i izvornoga islama o kojima Francišković govori, muslimani smiju jesti samo desnom rukom, a nikako lievom, jer je ona određena za pranje stražnjice. Većina ovih “naprednih, Bogu predanih” muslimana i dan danas u Afganistanu, Pakistanu, Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama, koje su pod kontrolom šerijatskih zakona, sjede na zemlji i iz jedne zajedničke posude, zdjele, smiju jesti samo desnom rukom. U “modernoj i civiliziranoj” kraljevini Saudijskoj Arabiji i danas se po tim zakonima osuđenicima sijeku glave, kao u srednovjekovno doba.
Kakvu predaju Bogu šire muslimanski reisi l’ uleme, muftije, ajatole, imami i mulasi koji izdaju fatve za javno odsijecanje glava nevjernicima “kafirima”? Kakav izvorni islam svojim vjernicima predaju ovi danas u Bosni poput bivših i sadašnjih šefova islamske zajednice Mustafe Cerića i Huseina Kavazovića, koji u svojoj mržnji na sve što je hrvatsko i kršćansko ne poznaju granice.
Marko nije nepismen čovjek pa sigurno zna da su Turci širenjem islama hrvatskome narodu nanieli više zla nego ijednome drugom narodu. Svi narodi koje su Turci bili silom podjarmili: Srbi, Bugari, Albanci i svi drugi, poslie pada njihove carevine početkom 20. stoljeća, ponovno su na svojim poviesnim etničkim prostorima uzpostavili svoje nacinalne države. Srbija se, kako svi znamo, i dobrano proširila. Samo je, zbog te uvezene vjerske zasebnosti, koju su Turci za vrieme svoje vladavine ovim starim čistohrvatskim hrvatskim pokrajinama milom ili silom utukli u glave pokorenoga hrvatskoga puka, Bosna i Hercegovina, osim one četiri godine za vrieme NDH, zauviek ostale odsječene od matične zemlje.
Osobno nemam ništa protiv islama, a najmanje protiv onih muslimana Hrvata koji zbog vjere nisu izgubili svoj hrvatski nacionalni identit. A za one koji zbog islamske vjere već desetak puta mienjaju ili izmišljaju nove nacinalne identitete sve je rekao knjizi “Derviš i smrt” posrbljeni bosanski musliman Meša Selimović: “Šta smo onda mi? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja…”
Kada su Turci 1463. udarili na Bosnu i zauzeli glavni grad Jajce nikako im nije pošlo za rukom zauzeti tvrdi grad Bobovac. Poslie niza uzaludnih juriša poslužili su se varkom, obećali su zapovjedniku obrane kapetanu Radaku da će ga, ako im preda grad i prieđe na islam, sultan postaviti za šefa ciele Bosne. I pohlepni Radak im je predao grad. Kada je doveden pred sultana Mehmeda II. Fatiha on mu je, prije nego mu je dao odsjeći glavu, rekao: “Huljo! Izdajniče! Izdao si svoga gospodara, pa što da ja Turčin od tebe očekujem?”
Franciškoviću savjetujem da pazi da mue se na putu za vrieme puta na hadž i ( na on koji kao pravi musliman mora barem jednom u životu poći ) s nekim od mudžahedina, doseljenih u Bosnu za vrieme prošlogga rata, ne dogodi ono što se dogodilo kapetanu Radaku.
Čini mi se da ovi naši ljudi, među kojima je i Marko, u zadnje tri godine nisu većinu svoga vremena i energije utrošili u proteste i demonstracije protiv otvorenih protuhrvatskih, protuvjerskih, protucivilizacijskih i protuprirodnih nasrtaja recikliranih komunista, jugofila, pedera i drugih izopačenih protunaravnih strašila sa dna balkanskoga bureta, koji sustavno razaraju samu bit hrvatskoga naroda, nego u opiranje mjerama za spriečavanje širenja pandemije Covida: nošenju maski, “lockdownima”, a naročito ciepljenju po čemu su nazvani “antivakserima”. Kao i uvijek, među velikim bojem onih koji u svemu vide veliku konspiraciju nekih tajnovitih svjetskih moćnika, dubokih država, masona i tko zna koga sve ne, i ovdje se našao broj obrazovanih čudaka, kojima u glavi fali nekoliko cvekova. Neki čak i s doktorskim, profesorskim i drugim titulama, koji su sve te mjere, iako je istina da su neke od njih bile pretjerane i nepotrebne, smatrali konspiracijom nekih nepoznatih svietskih moćnika, koji, kako bi nas mogli kontrolirati ( kao da nas već odavna ne kontroliraju ), cjepivom svima nama, a valjda i sebi jer su se i oni dali ciepiti, ubrizgavaju mikro-čipove.
Ali nije problem samo u tome. Problem je što ti smušenjaci te svoje fantazije pokušavaju staviti u kontekst borbe protiv neojugoslavenske kaste na vlasti, a drugi je što se od njih pravi nekakve intelektualne domoljubne veličine. Čast onima čiji su protesti iz bilo kojih razloga upereni protiv neojugoslavenske bagre kojoj bi po svim pravilima jedino mjesto u Hrvatskoj trebalo biti iza brave ili pod zemljom. Ali uz razne poluobrazovane i obrazovane čudake u zadnje vrieme imamo broj visokoobrazovanih čudaka. Jedan nedavno preminuli profesor, iako osim na televiziji nikada rata nije vidio, podpisivao se “Direktor domovinskog rata”. A jedan drugi s titulom doktora danas se podpisuje “Regent Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije”.
Neki drugi visokoobrazovani “znanstvenici” i dalje tumače da su ti nepoznati svietski moćnici nas koji smo se ciepili genetički promienili u nešto drugo, nešto nehumano. Ja za sebe mogu reći da još nisam primjetio nikakve promjene, nisam postao ništa pametniji, a vjerujem, ni gluplji, još uvijek hodam na dvie noge, vjerujem u Boga, jedem i pijem što sam i prije itd. Drugi opet tumače da je cjepivo bilo obična voda koja nije imala nikakvoga efekta na ionako nepostojeću, izmišljenu pandemiju.
Gotovo svi ti naši aktivisti, a s njima i dobar dio neupućenoga naroda, očito smatraju da je za obstanak hrvatskoga naroda najveća opasnost u nekakvim stvarnim i zamišljenim zavjerama svietskih mračnih sila a ne otvoreno antihrvatska jugofilska neokomunistička dobro organizirana zavjera. Među tim navodno svemogućim i sveznajućim svietskim zavjerama u zadnje tri godine na vrhu je bila pandemija Covida.
Naravno da ljudi ne žele da im vlastodržci, a pogotovo nasliednici najokrutnijih komunističkih tlačitelja, nameću bilo kakva ograničenja pa je razumljivo da se protiv njih bune. Ali oni koji još vjeruju da je ova prošla pandemija bila nekakva prievara trebaju upitati što o tome misle djeca i rodbina onih koji su od te zaraze umrli, kao dr. Miroslav Tuđman, Joso Mraović i niz drugih. Ili one koji su je jedva preboljeli, kao napr. dr. Herman Vukušić.
Kad smo već na temi o pandemijama i teorijama zavjere ovo s Covidom i nije baš nekakva novost.
Slične stvari su se događale i za vrieme pandemije koja je harajući Europm pomorila polovicu stanovništva. Polovicom 1346. u luci Tana kod ušća Dona u Crno more pojavila se zaraza bubonske kuge, kasnije poznate i kao “Crna smrt”. Uzrok ove opake zaraze bila je bakterija Yersinia pestis, a prenosile su je buhe koje su živile na štakorima zatrovanim tom bakterijom. Kao i COVID19 kuga je došla iz Kine, a u Europu su je prenieli trgovci u svojim karavanama, koje su putovale “Putem svile”, tadašnjom velikom transazijskom komercijalnom arterijom.
Zahvaljujući genovežanskim trgovcima štakori, koje su oni nehotice prevozili u svojim galijama, uskoro su razširili svoje kugom zaražene buhe diljem Mediterana i čitave Europe.
Već početkom 1347. zaraza je stigla u Carigrad, a u proljeće iduće godine harala je sjevernom Afrikom i širom srednje i zapadne Europe. Gdje god se pojavila ova opaka bolest u vrlo kratkom je roku pomorila najmanje polovicu pučanstva. Kako je ono doba medicina bila daleko izpod današnjega standarda, naravno da za ovu strašnu zarazu nije bilo ni najprimitivnije antidote, a sigurno ne ciepiva injekcijom. Injekciju će izumiti škotski liečnik dr. Aleksander Wood tek 1853. godine.
Stoga, normalno da za vrieme haranja kuge nije bilo “antivaksera” kao ovih za vrieme Covida, koji su u toj zarazi, kao i svemu što ne razumiju, vidjeli konspiraciju nekih tajnih svietskih kibernetskih sila koje nam tobožnjim eksperimentalnim ciepivom protiv Covida žele ubrizgati umjetne u laboratoriju proizvedene gene i “mikro-čips” preko kojih će nas kontrolirati kao biele miševe u laboratoriju, i sam đavao zna što sve ne.
Ali i onda je bilo raznih teorista zavjere, vjerskih zanešenjaka i raznih praznoglavaca koji su za ovu pošast pronalizili razne “liekove”. Engleski kralj Edvard III. 1348. naređuje crkvenom poglavaru u Engleskoj, biskupu Canterbury-ja, da odmah organizira molitve protiv ove pandemije, a biskup grada Batha, Ralph Schrewsbury, piše svojim svećenicima: “Svemogući Bog rabi grmljavinu, grom i druge udarce koji dolaze s Njegova trona da bičuje sinove koje On želi spasiti. Prema tome, pošto je ova katastrofalna pošast već stigla u susjedna kraljevstva jako se je bojati da, ukoliko ne budemo odano i neprekidno molili, slična pošast će protegnuti svoje otrovne grane i u naše kraljevstvo, oboriti i progutati njegove stanovnike. Zato, svi moramo doći na izpovied pred Gospodina i recitirati psalme.”
Ništa nije pomoglo. Kuga je u kratkom roku pomorila polovicu engleskoga pučanstva.
Onodobni talijanski pisac Giovanni Boccaccio piše da kada je kuga stigla u Firenzu da su neki ljudi tvrdili da izgleda da zaraza najviše zaobilazi razkalašene žene, pa se za spriečavanje toga strašnoga zla najbolje opijati, obilato jesti, hodati po gradu pjevajući i veseleći se, zadovoljavati sve svoje čežnje, želje i apetite svime do čega možeš doći i odbaciti sve te priče o zarazi jer to nije ništa drugo nego jedan veliki vic bogataša na račun siromašnih.
Tako to uvijek biva. Sve velike nepogode, ratovi i pandemije prouzroče određene promjene kako u ekonomiji tako i u politici, a najviše u glavama osjetljivih i umno nestabilnih ljudi. To su nedavno najbolje posvjedočili i neki “antivakseri”, koji čvrsto vjeruju da je ova zadnja zaraza jedan veliki vic, šala, izmišlotina (prvi put u poviesti svieta) složenih svih svietskih moćnika, koji su toliko ludi da su se i sami ciepili istim onim, kako navode, lažnim, ekperimentalnim, umjetnim genima i mikro-čipima napumpanim ciepivom.
Naravno da mi je kao Hrvatu i čovjeku žao Marka i da najoštrije osuđujem tu jugofilsku bagru koja ga je nevina progonila i zatvarala. Ali on je trebao znati da će njegovo, makar i simbolično, pozivanje na “džihad”, u vrieme kada je za sve osim zdrtih islamista taj muslimanski “sveti rat” sinonim za nasilje i terorizam, jugofilsko-četničkoj koaliciji na vlasti i njihovim “pravosudnim organima” dati potrebno opravdanje za njegovo uhićenje, zatvaranje i mučenje.
A što se tiče njegova odbacivanja vjere svojih otaca i, kako bi rekli naši Dalmatinci, iz dišpeta, prielaza na islam, vjerujem da će se s njime dogoditi isto što se dogodilo s nedavno preminulim Josipom Nikšićem, alias Jusufom Hećimovićem, koji je negdje devedesetih godina od svećenika u župi u kojoj je kršten na nasilan način tražio da ga izbrišu iz knjige krštenih i katoličke vjere, te kao i naš Marko ostavio bradu, prešao na islam i od Josipa Nikšića postao Jusuf Hećimović. Nu kako mi prije par dana reče jedan njegov blizi rođak, prije smrti naš Jusuf je kako izgleda opet postao Josip, jer je njegova posliednja želja bila je da ga se pokopa na katoličkom groblju.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
