Zvonimir R. Došen: Hrvatski Benedict Arnold i njegovi drugovi tihom “sahranom” obečašćuju i duboko vrijeđaju žrtve jugokomunističkog genocida
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Listopad 2023 13:03
Gospić - grad heroja I mučenika
Od velikog heroja do velikog izdajnika
Epitet za najvećeg izdajnika u Ujedinjenim Američkim Državama je ime Benedicat Arnolda.
Benedict Arnold bio je potomak doseljenika koji su utemeljili ondašnju britansku provinciju, današnju američku saveznu državu, Rhode Island. Kao visoki častnik nove Američke oslobodilačke vojske Arnold se u bitkama kod Ticonderoge, Quebeca i Saratoge častno borio protiv britanske kolonističke vojske.
Kada je u travnju 1775. u Lexingtonu u koloniji Massacusetts počeo američki oslobodilački rat Arnold se dragovoljno uključio u pobunjenike na čelu s Ethanom Allenom koji su napali i osvojili britansku utvrdu Ticonderoga. Te jeseni gen. George Washington ga je postavio za zapovjednika ekspedicije za osvajanje utvrđenog grada Quebeca (danas u Kanadi). Sa 700 dragovoljaca Arnold je, putujući nekoliko tjedana kroz šume, brda i močvare pokazao neobičnu hrabrost, upornost i izdržljivost. Kad je na koncu stigao na cilj njemu se sa svojim ljudima, koji su se zajedno s njim odmetnuli od britanske vojske pridružio general Richard Montgomery. Zajedničkim snagama Arnold i Montgomery su, 31. prosinca 1775., izvršili napad na Quebec. Napad nije uspio. Montgomery je poginuo a Arnold bio težko ranjen.
U bitci u Saratogi Arnold je bio težko ranjen pa ga je Washington (poslie što su ga Britanci napustili) postavio za upravitelja grada Philadelphije. Kad ga je Washington kasnije htio postaviti za glavnoga zapovjednika svoje vojske Arnold je zamolio da ga umjesto toga postavi za zapovjednika vojske u dolini Hudson i vojnoga objekta, kasnije top vojna akademija West Point.
Na 21. rujna 1780. ovaj heroj američkoga oslobodilačkog okrenuo je leđa svojim suborcima i otišao na tajni sastanak s predstavnikom neprijatelja protiv kojega se do tada borio.
Poviestničari se još uviek pitaju kako je Arnold s njegovim rodoljubnim pedigreom postao najomraženiji čovjek u Americi. Za to postoji nekoliko teorija, među kojima su: pohlepa za novcem, veliki dugovi, oholost, umišljenost u svoju veličinu ili želja da njegova domovina idalje bude kolonija onih protiv kojih se jučer borio. Njegov sastanak toga dana s britanskim bojnikom John-om Andre-om biti će katastrofa za obojicu.
Mnogi među ratnim generalima u ovoj današnjoj Hrvatskoj ima dobar broj onih koji bi se mogli bi uzporediti s Benedictom Arnoldom, ali ovdje ćemo se osvrnuti samo na jednoga, svima dobro poznatog.
Tomo Medved i njegovi hadezeovski drugovi svojim politikanstvom obečašćuju i duboko vrieđaju branitelje i žrtve jugokomunističkog genocida u Gospiću
Prije mjesec dana u nekim “hrvatskim” medijima objavljen je još jedan egzibicionizam ministra hrvatskih branitelja Tome Medvedau kojemu je kod gospićkog groblja sv. Marije Magdalene, na lokaciji ekshumacije posmrtnih ostataka žrtava jugokomunističkog genocida izjavio:
“Riječ je o primarnoj grobnici, poznato je kako je Gospić s okolicom mjesto velikih stradavanja, a ovo mjesto, gdje je nađeno puno tragova vatrenog oružja i veliki broj čahura, kao i tragovi vezanja, to samo potvrđuje”. I “U mandatu vlade istražena je 81 lokacija grobišta ( od ukupnog broja od 1750, nap. a. ) iz vremena Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, pri čemu su ekshumirani posmrtni ostaci 1943 osobe ( od više od 500.000, nap. a. ) i da će se “s tim programom nastaviti”. Medved je tom prilikom najavio da će on i vlada kojoj služi ove žrtve ( tiho kao i one iz Mcelja i Jazovke ) negdje “sahraniti”.
Tako naš Medved, ili Međed, koji kao i Benedict Arnold služi neprijatelju protiv kojega se jednom hrabro borio i, kao i Arnold, više puta bio ranjen, sada služi tome neprijatelju protiv kojega se borio i vladi čiji šef teatralno postavlja vijence na grob “narodnog heroja” Jakova Blaževića, koji je naredio ove pokolje čime očito ovu hrvatsku tragediju želi upotrebiti kao adut u promičby predizborne kampanje Jugočetničke koalicije?
Njemu se, naravno, pridružio i njegov hdezeovski drug ličko-senjski župan Ernest Petry, kojije kako izgleda tek saznao da se radi o žrtvama komunističko-partizanskih zločina pa se i on zahvalio vladi “što će omogućiti da se nakon skoro 70 godina dostojanstveno sahrane tijela ljudi pobijenih bez sudskih procesa.”
Eto, kako bi ovim nevinim žrtvama nanieli posliednju uvredu Medved i Petry ih neće dostojno ( hrvatski )pokopati nego, pravim rječnikom njihovih srbskih, ili bolje reći, posrbičkih, ubojica, “sahraniti”.
Gradonačelnik Gospića Karlo Starčević to je mjesto nazvao “slikom zločinačkog karaktera komunističkog režima” te je ustvrdio da “nitko tko je želio i ljubio Hrvatsku u tom trenutku nije uspio preživjeti”.Najavio je da će na mjestu masovne grobnice ubuduće biti memorijalni centar koji će “vjekovima podsjećati na zločinački karakter komunističkog režima”.
Nu pogledajmo što je o ovom politikanstvu bivših i sadašnjih ličkih političkih vođa napisao poznati politički uznik Ivan Vukić:
“(…) Na sastanku s gradonačelnikom Milanom Kolićem 4. travnja 2005., u njegovom uredu, nastojao nas je odgovoriti od postave spomen–ploče. Dao nam je na uvid projektnu dokumentaciju za Uređenje prostora ispred ulaza u gradsko groblje u Gospiću, koju je AS – inženjering iz Senja u ožujku 2005. izradio po narudžbi Grada Gospića. Po projektu sve u prostoru ostaje isto, nepromijenjeno, samo se javni zahod izdvaja iz prostora nogometnog igrališta i pripaja prostoru ispred groblja, koji će se urediti kao komunalna površina. U građevini zahoda, koja nikada nije bila u upotrebi, uredio bi se spomen-muzej, što je pohvalno i u skladu je s našim projektom. No, po mnoštvenom grobištu i dalje bi se automobilski prometovalo, što je nama neprihvatljivo. Rekli smo mu da ukloni cestu izgrađenu preko grobišta, te da cijeli prostor stratišta i grobišta pridruži groblju, pa ćemo odustati od postave spomen–ploče i prihvatiti njihov projekt. Nije prihvatio, prijetio je i nazivao nas pogrdnim imenima, pa smo se razišli u ne baš prijateljskom ozračju.
U Gospiću, na skupnoj grobnici kraj Gradskog groblja sv. Marije Magdalene, jugoslavenski silnici izgradili su javni zahod, a u Republici Hrvatskoj novi politički moćnici u Kloštru-Financiji-Tratini septičku jamu na samoj grobnici ili uz skupnu grobnicu pobijenih Hrvata!
Pop Ante Luketić dobar je znalac hrvatske povijesti. Zdušno se zalagao da se žrtve ekshumiraju i na kršćanski način pokopaju. Štoviše, predlagao je da se biste svećenika Kargačina i Kukalja odliju od bronce u ratu oštećenih zvona katoličkih crkava i postave u parku Kolakovac. Svake godine, 4. travnja, na crnu obljetnicu organizirao je procesiju i molitvu na mjestu moguće grobnice. Zalagao se za to da se na tome mjestu postavi spomen-križ u znak pijeteta i trajnog sjećanja na žrtve. Nije se ustručavao oštro se sučeliti s protivnicima te ideje, s vladarima Gospića koje je predvodi gradonačelnik Kolić iza kojega stoji dr. Darko Milinović, a tko stoji iza dr. Milinovića, za sada se samo naslućuje. Ništa ne ostaje neotkriveno, pa ne će ni ovaj sramotni čin!
Oko park-šume Jsikovac i kod Žabice brojni su grobovi likvidiranih Hrvata krajem Drugog svjetskog rata.
Prije nego je zasjeo na stolicu gradonačelnika Grada Gospića, gospodin Karlo Starčević javno je u razgovorima i brzoglasnim porukama obećavao, da će mu prvi posao biti zatvaranje ceste i parkiralište koje je jugokomunistička vlast hotimično izgradila na mnoštvenom stratištu i grobištu ispred katoličkoga groblja sv. Marije Magdalene u Gospiću.
Potom da će, poštujući zakonske odrednice, taj prostor pripojiti katoličkome groblju te ga urediti i preimenovati u Memorijalno spomen - obilježje, u znak sjećanja na stotine i stotine žrtava koje su izdahnule na njemu i čija je mučenička krv natopila tu svetu zemlju na kojoj su ih komunistički i velikosrpski banditi smaknuli. Ne će dopustiti ni rušenje građevine projektirane i izgrađene kao javni zahod, koja nikada nije bila u upotrebi kao zahod, a izgrađena je na mnoštvenoj velikoj grobnici. Ta građevina sama je po sebi spomenik o bestijalnom jugokomunističkom režimu.
Gospodin Karlo Starčević postao je gradonačelnik i „zaboravio“ je na dana obećanja pa smo ga otvorenim pismom gospićke Podružnice Hrvatskog društva političkih zatvorenike 11. travnja 2020. podsjetili na njih:
OTVORENO PISMO KARLU STARČEVIĆU, GRADONAČELNIKU GRADA GOSPIĆA
Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Podružnica Gospić osnovano je 14. listopada 1998., djeluje na području Ličko-senjske županije. Članovi su hrvatski politički uznici svih hrvatskih stališa: seljaci, radnici, zanatlije, službenici, tehničari, inženjeri, veterinari, profesori, fratri i svećenici.
Osnovna zadaća HDPZ Podružnice Gospić :
- zaštita i promicanje prava i interesa bivših političkih zatvorenika, razvijanje aktivnosti poradi poboljšanja uvjeta njihovog materijalnog, socijalnog i društvenog položaja,
- poticanje državnih tijela, institucija, organizacija i povjesničara na istraživanje zločina, kao i osude zločina i kršenje ljudskih prava i sloboda počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog režima nad Hrvatima,
- poticanje neprekidne borbe za zaštitu ljudskih prava i sloboda, te njihovo unapređivanje kao i razvoj demokracije.
Na sastancima HDPZ Podružnice Gospić članovi su svjedočili o svojim stradanjima kao i o stradanju drugih. Strahotna su bila ta svjedočenja, posebice članica koje su u to doba uhićenja bile većinom mlade djevojke i udane žene, a neke s više djece pa još k tome dojenčadi.
Svjedočili su, a postoji sačuvano arhivsko gradivo, da su nakon preokreta kobnog 4. travnja 1945. podivljali jugoslavenski partizani ušli u nebranjeni Gospić i izvršili strahotan pokolj Gospićana. Gradom su odjekivali pucnji iz svega oružja kojim su raspolagali povampireni partizani, krici mučenih i ubijanih Gospićana i orgijanje pomahnitalih pobjednika. U dvodnevnom jugopartizanskom pokolju mrtvi Gospićani i mnoštvo drugih, koji su bježali pred podivljalim jugoslavenskim partizanima, ležali su po ulicama, dvorištima, u kućama, na livadama i šumama oko Gospića. Jezivo mnoštveno stratište i grobište bilo je ispred Gradskog groblja Svete Marije Magdalene. Tu leži pobijena gospićka mladež, školarci sa svojim profesorima, gradonačelnik Josip Josan Kolaković i njegov sin.
Gospić je veliko mnoštveno stratište i grobište u kojemu su vršena ubijanja do 1955. godine. Ne može se cijeli grad s okolicom proglasiti i urediti kao Spomen-područje, pa je u raspravama prevladalo mišljenje da se prostor ispred gospićkoga katoličkoga groblja Svete Marije Magdalene, gdje su zločinci s petokrakom na čelu u ime njihovoga antifašizma, javno i potajno vršili vješanja, klanja i strijeljanja po unaprijed pripremljenom planu, proglasi i uredi u stvarnom i simboličkom smislu kao Spomen-obilježje Gospić. Žrtve su nakon smaknuća tu pokapane, a kasnije su ih nakon strijeljanja odvozili kamionima na bezbrojna grobišta oko Gospića, nažalost još neistražena.
Djeca komunizma izvršila su na gradonačelnika Starčevića i njegova krilnika, i ne samo na njih, snažan pritisak. Nijedno od obećanja nije ispunio. Štoviše, revno ostvaruje program koji su mu u naslijeđe ostavili bivši gradonačelnik Petar Krmpotić i župan Milan Kolić, a program je na više sastanaka razrađen u stanu visokoga gospićkoga dostojanstvenika. Istine radi mora se priznati da kosturnicu nije izgradio iza kapelice Svih svetih, zaklonjenu od pogleda, kako je bilo programom predviđeno, već nedaleko glavnoga ulaza u groblje, lijevo uz prilazni put do kapelice Svih svetih i Velikoga spomen - križa, za koji jedan novinar ogorčen njegovim izgledom, reče da ga podsjeća na stup dalekovoda….”
Među tim kostima, koje Medved i njegovi drugovi obesčašćuju svojom nazočnošću i srbskom “sahranom”, su kosti i moga ujaka i krsnog kuma ustaškog bojnika Pavla Devčića, nadporučnika Nikole Smolčića, muža moje najstarije sestre i mnogih mojih rođaka i susjeda, ponosnih hrvatskih branitelja.
Ali, kako se jasno vidi u ovom Vukićevom opisu svi današnji lički politikanti, bez obzira na stranačku pripadnost, pušu u isti rog. Nitko od tih današnjih “hrabrih ličkih lidera” ne smije ni spomenuti heroje čije kosti izmješane s kostima nevinih civila vrieđaju i obečašćuju svojim izdajništvom.
A tko i kakovi su heroji bili branitelji grada Mime Rosandića, Marka Došena, braće Frkovića i drugih hrvatskih heroja-mučenika i kakove grozne zločine su u njemu počinili Titini ušljivi zlotvori na čijim grobovima Medvedov mentor Andrej Plenković pali svijeće, opisao je u svome svjedočanstvu dijete-partizan Dušan Vuković, koje je 1953. dao za knjigu “Operation Slaughterhouse”:
“(…) Kod Gospića ustaše su se borile s odlučnošću kakvu valjda ni oni sami nisu do tada vidjeli. Ovdje je bitka bila jednostavno strahovita, najvruća od svih koje sam ikada vidio. Čak i prije nego je borba počela mi smo znali što nas čeka, jer gospićke ustaše su bile vrlo dobro poznati ratnici. Oni bi nas pustili da se do njihovih rovova približimo na udaljenost manju od deset metara, a onda bi neprekidnom paljbom razbili našu čitavu jedinicu. Vrlo je malo njih živih palo u naše ruke. Oni su se borili do zadnjega daha, a onda bi se ubili zadnjim nabojem koji im je preostao. Od čitave jedinice (bojne koja je ostala braniti Gospić, nap.a.) samo oko 20 ili 30 njih, podpuno bez streljiva i već više mrtvi nego živi, palo je u naše ruke.
Mi smo ove izcrpljene ratnike na mjestu likvidirali.
Pošto smo u ovoj bitci pretrpjeli vrlo težke gubitke mi smo se osvetili na pučanstvu Gospića. Sliedili smo naređenja koja nam je dala OZNA da smaknuća ovih ljudi vršimo na razne načine. Ponekad smo žrtvama izvadili srdce a onda bi tiela sakrili u krhotinama zgrada koje su bile porušene za vrieme borbe. Po svemu sudeći OZNA je htjela stvoriti dojam da su žrtve stradale prilikom rušenja zidova i podova. Drugi leševi skrivani su u pećinama u brdu nedaleko od Gospića. Vidio sam jednoga ustašu koji je bio živ oderan a onda njegovom kožom obješen na ogranak jednoga stabla. Vjerujem da je tada u Gospiću ubijeno oko 400 ljudi, većina njih na vrlo sadistički način. Isto tako, želim napomenuti da sam vidio oficire koji su bili u pratnji ruske delegacije koja je došla pregledati partizanske operacije kako slikaju one leševe u pećinama.
Vjerojatno su te slike kasnije rabili kako bi nasamarili zapadne saveznike da misle da su ustaše ili neki drugi Hrvati počinili te zločine.”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
