Zvonimir R. Došen: Zakon o kojem standardnom hrvatskom jeziku? (2.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 08 Prosinac 2023 12:45
Vuk Karadžić i Đorđe Popović, alias Đuro Daničić
Godine 1808. VukKaradžić se preselio u Beč gdje je studirao pravo. Za vrieme studija počeo se baviti komparativnom analizom slavenskih jezika čemu je kasnije posvetio sav preostali dio života. Poslie završetka studija najprije je vršio dužnost administratora knjižnice bečkoga suda, a malo kasnije postao je glavni carski cenzor za knjige pisane na slavenskim jezicima.
Kopitar je u Beču napisao prvu znanstvenu slovensku gramatiku - Grammatik der Slawischen Sprache in Krain, Kärten und Steyermark (Gramatika slavenskog jezika u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj).
Pod uplivom grupe tadašnjih slovenskih koruških filologa, poglavito Urbana Jarnika i Matije Ahacela, Kopitar nastoji odgojiti novu generaciju jezikoslovaca koji će proizvesti gramatiku i priručnike za njegov “sveslavenski jezik”.
Ta njegova zamisao dovela ga je u oštru debatu s ostalim slovenskim jezikoslovcima o ortografskoj (pravopisnoj) reformi, koja će biti poznata kao Slovenski abecedni rat (na slovenskom Abecedna vojna, ili Črkarska pravda).
Poslie toga “rata” Kopitar je u Sloveniji podpuno izgubio kredibilitet.
Umro je osamljen u Beču 11. kolovoza 1844. godine.
Dok je Kopitar umirao u Beču 11. kolovoza 1844., Karadžić je stajao uz njegov odar.
Iz poštovanja za njegov doprinos “reformiranom srpskom jeziku” jedan predjel u Beogradu i danas nosi ime “Kopitarova Gradina”.
Sve spise o njegovom “sveslavenskom jeziku” Kopitar je ostavio Vuku Karadžiću, koji je na temelju te Kopitarove ideje došao na ideju o “svesrpskom jeziku”.
Nu, pošto je taj Kopitarov riječnik bio sklepan od raznih slovenskih, čeških, ruskih i drugih slavenskih rieči, njegov prvi “Srpski rečnik” nije uspio, pa je za drugo izdanje Vuk pošao prikupljati građu po hrvatskim krajevima; Dubrovniku, Dalmaciji, Liki i drugim krajevima u Hrvatskoj gdje se govorilo štokavskim nariečjem.
Prolazeći kroz ove hrvatske krajeve Vuk je bio zadivljen čistoćom govora kojim je govorio hrvatski puk pa ga je - po starom srbskom običaju - odlučio prisvojiti.
Tu krađu podkriepio je svojom tvrdnjom da su svi koji govore štokavskim nariečjem “Srbi rimskoga zakona”.
Iako i sam piše crnogorskom ijekavicom, on u svom “Kovčežiću” piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.”
Kao “dokaze” za tu svoju misao, on navodi “Satir” Matije Reljkovića, “Aždaja Sedmoglava” Vida Došena, “Svetu Rožaliju” Antuna Kanižlića, pa kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim fratra Petra Kneževića iz njegove knjige”'Pisme duhovne razlike” koja je tiskana u Mletcima 1765., dakle, opet prije “prve knjige našega Dositeja.”
Uz djela "Muka Gospodina našega Isukrsta i plač majke njegove", "Životi četiri svetaca", "Duhovna pivka", "Pisme duhovne razlike","Osmina redovnička duhovne zabave", "Pisma ćudoredna", "Nauk mladog misnika" i niz drugih, fra Petar Knežević je napisao i uglazbio “Missa u Hrvatski Jezik” (Misa na hrvatskom jeziku).
Nu ni taj Vukov “rečnik”, tiskan u Beču 1852., nije uspio u Srbiji, ni nigdje drugdje, ništa promieniti, pa je Vuk počeo s daljnjim “prikupljanjem”, ali do svoje smrti nije uspio izdati treće izdanje svoga “srpskog rečnika”.To su tek 1898. učinila dvojica drugih Velikosrba, Pera Đorđević i Ljubomir Stojanović.
“Novosadski dogovor”
Poslie “ujedinjenja” 1918. godine Srbijanci u hrvatske krajeve postupno guraju ovaj svoj - Karadžić-Đorđević-Stojanovićev pravopis.
Poslie poglašenja diktature kralja Aleksandra 1929. godine to čine naglo i nasilno pa “Ministarstvo prosvete Kraljevine SHS” (sada već Jugoslavije) ukida hrvatski pravopis i objavljuje “Pravopisno upustvo” za sve osnovne, srednje i stručne škole s naredbom: “U svim školama naše zemlje ima da se upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića”.
Likvidacijom Aleksandra u Marseilles-u 1934. godine oštrica srbijanskog juriša na hrvatski pravopis je otupljena, a uzpostavom Mačekove Banovine Hrvatske velikosrbijanski pohod je donekle zaustavljen.
Svega nekoliko mjeseci poslie proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., donesen je zakon o čistoći hrvatskoga jezika kojim je on u vrlo kratkom roku bio očišćen od svih ubačenih srbijanština.
Kao i sve druge odredbe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za današnje “antifašiste” i ovaj zakon spada u “ustaške rasne zakone” nu uza sve napore ne mogu izbjeći činjenicu da su njihovi boljševički vođe na čelu sa šumskim “maršalom” za vrieme tzv. drugog zasjedanja AVNOJ-a donieli odluku da se “sve (njihove) odredbe i proglasi moraju objavljivati na četiri jezika - srpskom, hrvatskom slovenačkom i makedonskom.”
Kasnije je na sva ta četiri jezika napisan i jugokomunistički ustav, čime je hrvatskome književnom jeziku i pravopisu (prividno) osigurana osebujnost.
Kako bi se udaljilo od “ustaških zakona i propisa” Hrvatsko filološko družtvo iz Zagreba počelo je pripremati novi hrvatski pravopis i 1952. počelo tiskati “Jezik” - časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika - , na čelu s dugogodišnjim glavnim urednikom Ljudevitom Jonkeom.
U zapisima o tom vremenu piše sliedeće: “U to vrijeme u jezik ulazi i velik broj internacionalizama s obzirom na internacionalističku narav komunističkoga pokreta, kao i imajući u vidu predvodničku ulogu Saveza komunista u tadašnjoj Jugoslaviji.
Kao reakciju na pripreme novog poslijeratnog pravopisa srbijanska je strana preko “Letopisa Matice Srpske” raspisala "Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa”, zalažući se za jedinstveni srpskohrvatski jezik koji bi trebao imati i jedinstven pravopis i jedinstvenu terminologiju na čitavom srpsko-hrvatskom prostoru i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore i prigovore četrdesetak sudionika.”
Poslije završene “Ankete”, zapravo preslikane ankete Jovana Skerlića iz 1952., održan je pod visokim pokroviteljstvom ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića sastanak na kojem je zaključeno kako je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim, da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi nuždno istaknuti oba njegova diela (i hrvatski i srbski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma latinica i ćirilica (ali da su oba zapravo srbska, nap. a.), da je ”potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis.”
Taj sastanak održan je 10. prosinca 1954. u Novom Sadu. Po tome je dobio naziv “Novosadski dogovor”.
Na temelju tih zaključaka izrađen je tobožnji zajednički pravopis koji je Matica Hrvatska 1960. izdala napisan na ijekavici i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica Srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.
U tome "Novosadskom" pravopisu stoje potpisi (svih) sudionika Novosadskoga dogovora, prešućujući ogradu Stjepana Ivšića (jednog od najuglednijih hrvatskih jezikoslovaca), koji je svoj potpis uvjetovao time da Novosadski dogovor neće poslužiti potiskivanju ijekavsko-štokavskoga i latinice u javnoj uporabi.
Promjenom redoslijeda u nazivu jezika, tj. srpskohrvatski u hrvatskosrpski, ništa se bitno nije promijenilo – unitaristička želja za ostvarenjem drvenoga željeza ostala je i dalje.
Jezikoslovac Stjepan Ivšić, rođen u Orahovici 1884., bio je hrvatski jezikoslovac koji je za vrieme NDH zagovarao fonoložki pravopis nasuprot službenom korienskom. Nu to mu nije pomoglo da po dolazku jugoboljševika na vlast bude pošteđen od progona.
Radi “kolaboracije s neprijateljem” bio je 1945. osuđen na izgon iz Zagreba i izključen iz akademije.
- On je bio jedini od potpisnika koji je zaključke “Novosadskog dogovora” potpisao uz sljedeću ogradu: "Ovaj podpis dajem s napomenom da izjava u točki 4 zaključaka ne smije služiti za propagandu ekavskog izgovora na dosadašnjem književnom ijekavskom području."
Nu kada se pogleda tko je na tom “dogovoru” zastupao hrvatsku stranu nema potrebe razpravljati o tome kako su sva ova Ivšićeva opiranja i ograde bila uzaludna.
Uz Ivšića i Jonkea, koji su na “dogovor” pozvani radi one ‘da se Vlasi ne dosjete’,glavni pregovarači su bili jugofili Titini “borci” Jure Kaštelan i Marin Franičević.
U Kaštelanovoj wikipediji kaže: “ …u Drugom svjetskom ratu sudjeluje u obrani domovine s partizanskim snagama”, ali ne kaže koje domovine.
Odmah po dolazku Tite i njegovih ušljivih krvnika na vlast Franičević je postavljen za šefa novina Slobodna Dalmacija na koju je odmah dao utisnuti onaj “orden bratstva i jedinstva” - koji je i danas tamo, samo što je sada prekriven tankom velom “antifašizma”.
Franičević je poslie rata djelovao kao zadrti komesar u literaturi i često je prozivao onodobne hrvatske književnike (Vesnu Parun, Dobrišu Cesarića i dr.) zbog “nedostatne partijnosti i ideološkoga pravovjerja”. S vriemenom je ipak izgubio svoje boljševičke i jugoslavenske iluzije te se okrenuo dubinskom proučavanju starije hrvatske književnosti, vrhunac čega je "Povijest hrvatske renesansne književnosti", tiskane 1983.godine. Po riečima S.P. Novaka ta je knjiga na svoj način piščev flagelantski iskup za grijehe kritičkoga staljinizma.
Iako su se i on i Kaštelan kasnije malko razočarali u svoje jugoslavenstvo, zahvaljujući njima Vukov velikosrbski pravopis ostao je čvrsto utkan u hrvatski jezik. Točno prema velikosrbskom planu nakon toga “dogovora” čisti hrvatski korienski pravopis je izbačen (zabranjen kao “ustaški”), a primitivna i podpuno blesava fonetika Vuka Karadžića proglašena je pravopisom novoga “srpskohrvatskoga” jezika.
Ta glupa srbijanska fonetika utkana je u ono što se danas u Republici Hrvatskoj rabi kao hrvatski jezik i pravopis. Prema toj Vukovoj formulaciji u tom “pravopisu” ‘D’ se pretvara u ‘T’, ‘B’ u ‘P’ itd., tako da napr. umjesto podpredsjednika imate ‘potpredsjednika’, umjesto podpore ‘potporu’, odkriće je ‘otkriće’, odpor je ‘otpor’, odkinuti je ‘otkinuti’, sudkinja je ‘sutkinja’ itd.
Još je gluplje ‘gutanje’ slova kada je rieč o množini, pa sudci postaju ‘suci’, podatci ‘podaci’, gubitci ‘gubici’, naputci ‘napuci’ i napitci ‘napici’ tako u nedogled.
Ima nas razseljenih po čitavome svietu i vjerujem da govorimo svim jezicima ovoga svieta, pa bih želio da mi netko pokaže da se u ijednom od njih može naći gluposti poput ovih Karadžićevih.
Još nam samo treba da ‘B’ čitamo za ‘V’, pa će i u tome “hrvatskom” pravopisu i biblija postati ‘vivlija, Betlehem ‘Vitlejem’, Babilon Vavilon.
Nu što je još interesantnije u tom “pravopisu” jest ono pretvaranje imenica ženskoga roda u muški ili obrnuto tako da je napr. Hrvatska Demokratska Zajednica imenica ženskoga, a kada se piše kao kratica - HDZ - onda je mužkoga roda. Sjedinjene Američke Države su ONE, a SAD je ON.
Povrh svega ovoga u posliednje vrieme u tome “hrvatskom standardnom jeziku” pojavili su se još neki novi gramatički “biseri” prema kojima ti naši “jezikoslovci” više ne idu kod: Marka, Janka, Ive, Jože i Zvonka, nego kod Markota, Jankota, Iveta, Jožeta i Zvonkota i ne lažu jedni drugima, nego jedni druge.
Nije tu potrebno biti jezikoslovac, jer svakome je jasno da se taj pravopis u ničemu ne razlikuje od onoga koji se rabi u Srbiji, pa je li onda ikome čudno što ga Haaški sud, Europska Unija, Englezi, Amerikanci i drugi idalje zovu Serbo-Croatian, a neki čak i Yugoslav.
Ali kada pogledamo tko danas upravlja prosvjetnim institucijama, od osnovnih škola pa do najviših sveučilišta, ne mora nas čuditi da u “hrvatskom” riečniku uz Karadžićev pravopis imamo srbijanske metke, mitraljeze, sahrane, saučešća i tisuće drugih “mnogo lepih reči”, i drugih balkaniziranih “dragulja” iz žargona najnižega sloja anglo-američkog družtva kao što su; manikeni i manikenke, rokeri i rokerice, reperi i reperice, fotkice, lajkanje, šeranje, apdejtanje, drajvanje, i sam vrag zna što sve ne.
U svome govoru u Hrvatskom Saboru 1942. (u kojem nisu sjedili ni četnici, ni Cigani, ni Talijani, ni Niemci, nego samo hrvatski zastupnici) Poglavnik dr: Ante Pavelić je spomenuo kako je jedan hrvatski pjesnik napisao "I svoj jezik Hrvati pozabit hote."“Nikada ga toliko nisu pozabiti hoteli kao danas.
Jedan od svjedoka ovome što Poglavnik u svome govoru reče je i slavni roman Grička Vještica gdje njegova autorica Marija Jurić “Zagorka” na svakom mjestu gdje treba reći najednom, odjednom namjerno rabi najzalupanije srbijanštine “odjedared” i “ujedared”.
Nikome tko nije podpuno glup nije potrebno dokazivati kakvi lopine su bili ti srbski “jezikoslovci”. Njih najbolje opisuje ona američka izreka, koja kaže “They can steal a hot stove from you, and come back for the smoke.” (Oni su ti kadri ukrasti vruću peć, a onda se još vratiti po dim.)
Ali, kako nedavno u svome komentaru reče gospodin Vladimir Dananić, svemu ovome najviše smo krivi sami mi. Da je gospodin Dananić podpuno u pravu vidi se i iz ovoga:
Neki dan se jedan naš čovjek s poduljim člankom u Hrvatskom Tjedniku žali kako Haaški sud i Europska Unija ne priznaju hrvatski kao zaseban jezik, nego ga opet trpaju u onaj stari srbskohrvatski koš, a ne primiećuje da on tu svoju žalbu piše istim tim “jezikom”.
Nezavisna Država Hrvatska je u prvih deset mjeseci svoga postojanja doniela na desetke zakonskih odredbi, među kojima je i odredba o čistoći hrvatskoga jezika, utemeljenje Hrvatske Pravoslavne Crkve i niz drugih. A ova Hrvatska, koju barem neki smatraju slobodnom i neovisnom, nije u 30 godina kadra donieti niti jedan od tih zakona.
Ali, o čemu ja pričam? Kad je prije tih 30 godina nestala hibridna tvorevina crvena Velika Srbija a.k.a. Jugoslavija bilo je za očekivati da će s njom nestati i ona hibridna rasa govedovacakoza iz tora Budakovog Grgice Župana. Ali, na žalost, ona nije nestala. Ona se po nekoj genetskoj selekciji opasnoga virusa mutirala u ”antifašiste”, “socijaldemokrate” i briselske “(anti)kršćanske demokrate”.
Što znači da se sve izmienilo, a ništa nije promienilo. Do stvarne promjene će doći onda kada protiv toga opakoga virusa pronađemo ciepivo. Zapravo, mi to ciepivo već odavna imamo samo trebamo ljude koji će ga znati upotriebiti.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
