Zvonimir R. Došen: Nedavni osvrt u Hrvatskom Tjedniku na članak Josipa Jovića “Deset Goldsteinovih teza za ubit vola”

Pin It

Spomen ploča braniteljima NDH  u Raosima kod Imotskog

U osvrtu na neprestano blebetanje i krivotvorenje povijesti “povjesničara” Ive Goldsteina Josip Jović                                             

u  Hrvatskom tjedniku br. 993 pod naslovom “Deset Goldsteinovih teza za ubit vola” uz ostalo piše i ovo:

“Pod revizionizmom obično se misli na osporavanje nekih brojki o žrtvama logora Jasenovac, pri čemu malo tko osporava činjenicu kako je samo postojanje logora zaista krupna mrlja na licu režima koji ga je organizirao”.

Ne znam je li Josip Jović vjeruje da je logor Jasenovac bio “krupna mrlja” na licu režima Nezavisne Države Hrvatske na temelju onoga što je kao i svi ostali koji su do 1990., ne svojom krivnjom jer nisu imali izbora, o Jasenovcu učio u jugkomunističkim školama ili na temelju one Stepinčeve da je  Jasenovac sramotnna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Prije svega, treba razumjeti da je Stepinac kao visoki svećenik držeći se Kristove nauke sve logore, ma čiji oni bili, smatrao zločinom i grijehom. Kao poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj on je smatrao svojom dužnošću zauzimati se  za sve progonjene i zatočene bez obzira na njihovu ideološku, vjersku ili rasnu pripadnost. On je naprimjer jednom, ondašnjem šefu UNS-a Eugenu Didi Kvaterniku poslao poruku da odmah iz zatvora pusti devetoricu komunističkih terorista ili će on narediti da počnu zvoniti sva zvona na na svim crkvama u Zagrebu. Kvaternik mu je odgovorio da će on onda ta zvona poskidati topovskim granatama. ( Tajnik papinskog legata u NDH, Giuseppe Masucci, “Misija u Hrvatskoj”  )

Sve su zaraćene strane za vrieme i poslie 2. svj. rata imale svoje concentracijiske logore. Britanci su imali svoj Isle of Man, otok u Irskom moru na kojemu su bili zatočeni svi za koje se sumnjalo da su bili neprijatelji Velike Britanije.

Kanada je u 2. svj. ratu imala nekoliko koncentracijskih logora za tzv. nerijateljske strance “Enemy Aliens” u koje su bile internirane mase podpuno nevinih ljudi, većinom njemačkoga, talijanskoga, ukrajinskoga i japanskoga podrietla, gdje su kao “potecijalna prietnja za sigurnost Kanade” tretirani na vrlo okrutan način.   A posebna priča bio je tretman Židova u ovim logorima.

Britanci su 1940. u svoje logore zatočili veliki broj “Njemaca” i “Austrijanaca”. Većina njih bili su Židovi koji su uspjeli pobjeći od nacističkih pogroma. Kako bi se riješli tih nepoželjnih “alliena” Britanci su ih strpali u brodove i poslali u svoju “bivšu” koloniju Kanadu. Kako je u ono vrieme u Kanadi bio javno razširen antisemitizam umjesto da budu primljeni kao izbjeglice od nacizma ovi Židovi su strpani u koncentracijske logore. Tadašnji premijer Kanade William Lyon Mackenzie je tada izjavio da su Židovi među najnepoželjnijim imigrantima.

Jedan od ovih Židova bio je biokemist Reinhard Pariser, koji  je bio zatočen u logoru kod Sherbooka, oko 85 km jugoiztočno od Montreala.  U svojim izjavama nakon puštanja iz logora poslie završetka rata Pariser je opisao kako je za vrieme putovanja do logora kroz prozor vlaka pred mnogim trgovinama i restoranima vido nadpise “No dogs or Jews allowed” - Psima ili Židovima nije dozvoljen (ulaz ). “Židovi su”, kaže Pariser,  “na leđima zatvoreničkih uniforma imali veliki crveni krug kao metu. Logor je ograđen bodljikavom žicom i stražarskim tornjevima. Jedan zatvorenik je izgubio živce i potrčao prema žici. Stražari su ga ustrielili”.

Za vrieme 2. svj. rata svi “enemy alliens” u Ujedinjenim Američkim Državam su uhićeni, zatvoreni ili  nasilno internirani u konc. logore. Među onima koji su uhićeni i zatvoreni bili su i mnogi hrvatski doseljenici. Među prvima su bili Ante Došen i Rudolf Erić. Ante je bio sin doglavnika Marka Došena.

Poslie japanskoga napada na Pearl Harbour, 7. prosinca 1941., F. D. Roosevelt je izdao naredbu “Executive Order 9066”  da se uhiti i nasilno u nekoliko na brzinu sklepanih logora internira gotovo sve useljenike japanskoga podrietla, ukupno oko 127.000 osoba, bez obzira na spol, starosno doba ili zdravstveno stanje.. Dvie trećine njih bili su tzv. Nisei ili Sansei (druga i treća generacija rođena u Americi. Jedan od najgorih logora bio je onaj u pustinji Mojave

Zašto nitko savezničke poslieratne logore smrti ne smatra mrljom na njihovim licima? 

Uz mnoge druge, krajnje nehumano postupanje s zarobljenicima u američkim logorima poslie završetka rata opisala su i dvojica američkih pukovnika, James B. Mason i Charles H. Beasley: “Dne 20. travnja olujan dan s naizmjeničnom kišom, solikom, sniegom i vjetrovima koji smrzavaju do kosti pušući sa sjevera niz dolinu Rajne po ravnici na kojoj su bili žicom ograđeni logori. Iza bodljikave žice mogao se vidjeti strašan prizor. Sćućureni jedan uz drugoga u pokušaju da se zaštite od studeni 100.000 mršavih, apatetičnih, blatnih, od gladi skapavajućih i u prazno zurećih ljudi, obučenih u blatne sive poderane odore, stajalo je u do gležnja dubokom blatu.

Tu i tamo moglo se vidjeti blatne biele mrlje, koje su kad bi ih  malo bolje pogledali, bili ljudi s zavijenim glavama ili rukama ili su na sebi imali samo košulje.  Niemački je zapovjednik divizije izviestio da ljudi već najmanje dva dana nisu ništa jeli i da je glavni problem nestašica vode - a samo kojih 180 metara dalje riekom Rajnom teklo je obilje vode.”

U travnju 1945. uhićene su i u logore dotjerane stotine tisuća niemačkih vojnika, bolestnika iz bolnica, vojnika s nedavno amputiranim udovima te civila, žena, djece…

Jedan zarobljenik u logoru kod Rheinberga bio je star preko osamdeset, a drugi samo devet godina.

Njihovi kompanjoni bili su glad i neizdrživa žeđ i umirali su od dizenterije.

Tjedan za tjednom okrutno ih je nebo tuklo potocima kiše…ljudi s amputiranim nogama mokri i smrznuti  gmižu po blatu poput vodozemaca. Goli na otvorenom dan za danom, noć za noći, očajni leže u piesku Rheinberga ili su izcrpljeni zaspali viečni san u urušavajućim rupama, koje su golim rukama izkopali  u mokroj zemlji…

Jedan preživjeli zatočenik opisuje muke logoru u blizini Remagena na Rajni: “Držali su nas na otvorenom u pretrpanim kavezima ograđenim bodljikavom žicom skoro bez ikakve hrane. Zahodi su bili samo neki trupci bačeni preko grabe kod ograde bodljikavom žicom. Kako bi mogli barem malo spavati, jedino što smo mogli jest golim rukama kopati rupe u zemlji. Zbog bolesti i slabosti mnogi od nas pri vršenju nužde nismo mogli skidati hlače pa su naša odjeća i blato u kojem smo morali stajati, sjediti i ležati bili zaraženi. Oko Rajne toga proljeća kiša je stalno padala. Više od polovice vremena dok smo tamo bili nisu nam davali nikakve hrane, a kad bi nešto i dobili bili su to mali mršavi obroci tzv. “K rations”. Gledajući taj paketić moglo se vidjeti da je to bilo samo 10% od obroka koje su Amerikanci davali svojim vojnicima. Na kraju dobivali smo možda samo 5% normalnog američkog obroka. Kada sam se američkom zapoviedniku logora potužio da on ovim izgladnjavanjem krši odredbe Ženevske konvencije, on mi je odgovorio: “Zaboravi na konvencije! Ti nemaš nikakva prava!”

Logor polagane smrti

Dok je po neravnom terenu oprezno hodao između živih mrtvaca u bivšem američkom, sada francuskom, logoru francuski je satnik Julien rekao: “Ovo je isto kao Buchenwald i Dachau.”

On se sa svojom pukovnijom Troisiéme Régiment de Trailleurs Algériens borio protiv Niemaca jer su oni uništili Francusku, ali on nikada nije mogao zamisliti ovakvu osvetu - blatna zemlja napučena živim kosturima, od kojih su neki umirali dok ih je on gledao. Drugi su se skrivali pod komadima kartona, grčevito ih držeći iako je bio vruć srpanjski dan. Žene s nadutim trbusima u parodiji trudnoće koje su ležale u rupama u zemlji zurile su u njega oedemom izgladnjavanja, starci s dugom sijedom kosom klonulo su ga promatrali, djeca od šest ili sedam godina s tamnim kolutima izgladnjavanja oko očiju poput rakuna, gledala su ga bezživotnim očima. Julian nije znao gdje početi. Nije mogao naći hrane za 32.000 ljudi u ovom logoru kod Dietesheima.   

Dok su neke niemačke žene dolazile k logoru kako bi izgladnjelim zarobljenicima dale nešto hrane, izpred ulaza u logor došlo je do svađe između Juliena i satnika Rousseaua. Rousseau je napao Juliena da on previše mazi Niemce, izvadio pištolj i počeo pucati u jadne žene.

Jović dalje piše:  “Sam Ante Pavelić nakon rata je izgubio simpatije i povjerenje većega dijela iseljenika” i  “hrvatska emigracija nije bila ustaška nego slobodarska”.

To nije istina. To je samo jedna od tisuća fabrikacija jugokomunističke mašinerije dezinformacija. 

U onih prvih desetak poratnih teških i za mnoge opasnih godina hrvatski emigranti koji su uspjeli izbjeći masovne komunističke pokolje bili su razšrtkani po svim zemljama zapadnoga svieta gdje su bili pod stalnim nadzorom “Yugoslav friendly” agenata. U takvim prilikama nije se moglo početi s osnivanjem jačih političkih organizacija pa su i neki naši ljudi slabijega karaktera, u emigraciji i domovini, ne samo u tu dezinformaciju povjerovali nego su je i sami počeli širiti.

Do nagle promjene takvoga stanja došlo je 1956. kada je Poglavnik NDH dr. Ante Pavelić u Argentini osnovao Hrvatski Oslobodilački Pokret. U vrlo kratkom roku diljem zapadnoga svieta osnovane su jake organizacije toga Pokreta, naročito u Americi, Kanadi, Njemačkoj i Australiji.  

Unutar ovih organizacija osnovane su, ili su iz njih nikle, tajne organizacije kao TRUP (Tajni ustaški revolucionarni pokret), Hrvatsko revolucionarno bratstvo i druge.

Istina da je prije toga jedan vrlo mali broj ljudi pokušao osnivati svoje stranke kao napr. Ivan Oršanić koji je 1951. u Argentini osnovao ‘Republikansku stranku’. Ali kao malobrojna organizacija ona nije imala velik utjecaj na razvoj događaja koji su usliedili.

Branka Jelića i njegov ‘Hrvatski narodni odbor’ sa šačicom članova, većinom udbaških agenata i doušnika nije potrebno ni spominjati.

Drugi je bio general Vjekoslav Maks Luburić, koji je nasjeo na jednu jugokomunističku podvalu, koju je objavio neki “hrvat” u nekim obskurnim novinama u Argentini da su se u Buenos Airesu sastali dr. Ante Pavelić i bivši srbijanski predsjednik dr. Milan Stojadinović i dogovorili se o podjeli Bosne.

Luburić je 1955. u Španjolskoj osnovao Hrvatski Narodni Odpor, ali ova organizacija se omasovila tek poslie smrti Poglavnika dra. Ante Pavelića, 28. prosinca 1959. godine.

Ali, važno je napomenuti da je uz vjernost Maksu golema većina članova Odpora ostala vjerna i svome Poglavniku. Kao znak toga mnogi od njih su i poslie njegove smrti sinovima davali ime Žap, a kćerima Drina.

Valjda, kao i gotovo svi drugi u današnjoj Hrvatskoj, u strahu da će biti etiketiran ustaštvom Jović ove hrvatske revolucionarne organizacije, a time i nas koji smo čitav svoj emigrantski život u njima proveli “brani” da “nisu bile ustaške nego domoljubne”. 

Svi, pa i najgori neprijatelji hrvatskoga naroda, znadu da je imperativ ustaštva bila  bezkompromisna borba za oslobođenje svoga naroda od jarma primitivnog i okrutnog velikosrbskog okupatora pa bih želio da mi netko razjasni koji model domoljublja može biti veći od toga. 

Nikako ne mogu razumjeti zašto se danas svi vi u Hrvatskoj toliko bojite da će vas vas neprijatelji hrvatskoga naroda nazvati ustašama. Zar smo svi tako brzo zaboravili da se ona i u ovome posliednjem ratu branila i obranila pod pjesmom - Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana?  

Nije li ono i bivšem partizanu pok. Janku Bobetku zasjalo lice kad su ga branitelji dočekali s tom pjesmom, jer je znao da je to bila manifestacija najvišeg stupnja domoljublja.

Pa zašto bi se mi onda kao nijedan drugi narod trebali stiditi ovih svojih predaka čiji jedini grijeh je što su 1941. - 1945, kao i njihovi sinovi i unuci 1991., - 1995.,  častno branili i ginuli za svoju domovinu. Koga se mi to trebamo bojati da će nas nazvati ustašama?  Potomaka komunističkih megazločinaca, njihovih ortaka četnika i raznih uljeza, kojima u Hrvatskoj ne bi smjelo biti mjesta?  

Ovdje želim napomenuti da je Hrvatski tjednik za mene jedini čisto hrvatski tiskani medij u ovoj našoj današnjoj puzećim jugokomunizmom okupiranoj Hrvatskoj. Sve drugo je ili tvrdo jugoslavensko ili protkano jugoslavenstvom.

Josipa Jovića, kao i sve kolumniste i suradnike Tjednika poštivam i smatram čestitim hrvatskim domoljubima. Jedini cilj ovoga što sam gore naveo je razjasnitineke od tvrdnji za koje mislim da nisu podpuno točne.

Zvonimir R. Došen - Kanada

Neka ova slika spomen ploče u Raosima kod Imotskog posluži kao opomena svim braniteljima koji tom svojom neprestanom vikom da oni nisu ustaše ne samo da time niječu herojstvo i žrtvu ovih svojih junačkih predaka, nego tim svojim kukavičkim  ponašanjem duboko vrieđaju i žrtvu svojih palih suboraca koji su umrli za ovu Hrvatsku i da će zbog toga i njih njihova djeca i unuci zanijekati kao izdajnike i zločince. Neka im također kao opomena bude i ova Starčevićeva: “Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se nemari čuditi ako ga i drugi takovim cene. Tko nije svoj, taj je svačii, jer od njega nestoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke, - što mienja gospodare.”

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen