Zvonimir R. Došen: Nema rata gdje nije Hrvata!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 05 Siječanj 2024 12:29
The U. S. Army Rangers
Za stožernog narednika američke elitne postrojbe “Delta Force” Ivicu Jeraka, poznatog pod nadimkom “Croatian sensation”, vjerojatno svi znamo. Rođen 1962. u Debeljaku kod Zadra Ivica je emigrirao u Ameriku i 1988. stupio u američku vojsku gdje se dragovoljno prijavio i, poslie rigoroznoga uvježbavanja, postao jedan od najiztaknutijih ratnika ove elitne postrojbe.
U 17 godina službe, gdje se pokazao kao nenadmašivo sposoban i hrabar vojnk, ovaj hrvatski super-ratnik dobio je 47 odlikovanja među kojima su brončana zviezda i dva grimizna srca ( Purple Hearts ) koja se dodieljuju u ime predsjednika. Na žalost, ovaj hrvatski i američki heroj poginuo je 2005. u Iraku od improvizirane eksplozivne naprave.
Nu vjerujem da malo tko zna o jednom drugom, u Americi rođenom, Hrvatu Jerku Zovku, koji je na grozan način poginuo u Iraku. Njegovu tragičnu smrt opisao je Jeremy Scahill u knjizi “Black Water - The rise of world’s most powerfull mercenary army”.
- Jerry Zovko bio je američki vojnik prije nego je počeo “rat protiv terorizma”.
Star svega 19 godina 1991. stupio je u Specijalne jedinice američke vojske da bi na koncu postao ‘Ranger,’ t . j. vojnik 75. Ranger pukovnije, okretne, smrtonosne i fleksibilne jedinice za izvršenje kompleksnih specijalnih operacija i podhvata.
Na njegov zahtjev ovaj Hrvat-Amerikanac poslan je sredinom 1990ih u domovinu svojih roditelja ( Hercegovinu, op. a. ) kada je tamo izbio rat u kojemu je, kako kaže njegova obitelj, sudjelovao u tajnim operacijama. On je bio neovisno orientiran, tvrdoglav i ambiciozan ( kao i većina naših Hrcegovaca, op. a. ) i poslie ove misije počeo je trenirati da postane član elitnih Zelenih beretki ali nikada nije dobio njihov timski zadatak.
Negdje 1997. Zovko je napustio vojsku. “On je za ( američke ) vlasti uradio nešto o čemu nam nije mogao pričati”, sjeća se njegova majka Danica Zovko. “Ne znamo što je to bilo. Znate, ja nikada nisam znala što je on radio i do dan danas ne znam.”
Ona kaže da joj je njezin sin jednom pokazao neke male bakrene simbole veličine srebrnog dolara koje će, kako je rekao, dokazati ljudima koji trebaju znati tko je on bio.”
Ona se sjeća razgovora u kojeme joj je rekao: “Mama, lako je biti Vojni Ranger - to je fizički posao, ali ući u Specijalne snage, tu je potrebno oštroumlje.” Zovko se 1998. uputio u ( pučanstvu ) relativno nepoznati svijet privatnoga osiguranja gdje se zaposlio u DynCorp-u, jednoj od najvećih kompanija te vrste i poslan u Qatar gdje je radio u američkom veleposlanstvu i naučio arapski jezik.
Taj zadatak prerastao je u karijeru vojnika za najam. Počeo je puno putovati i na kratko raditi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Kada god bi Danica Zovko upitala svoga sina što je on točno radio u tim egzotičnim mjestima on bi joj uvijek odgovorio jedno te isto. “On bi mi rekao da on vodi brigu o veleposlanstvu i radi u kuhinji. Ali to bi onda trebalo izgledati kao da je on njegov cieli vojnički život - dobrih sedam godina - uvijek radio u kuhinji”, sjeća se ona u nevjerici.
“Sada sam saznala da on zapravo nije radio u kuhinji.”
Kada se koncem kolovoza 2003. okupacija Iraka stabilizirala Zovko se zaposlio u Military Professional Resources Incorporated baziranoj u američkoj državi Virginiji, kao trener nove iračke vojske. Kada se nekoliko mjeseci kasnije prije nego se uputio u Irak, njegova ga je majka upitala: “Zašto bi ti za nekoga drugog stavljao svoj život u opasnost?” On je odgovorio: “Ne mama, ja to ne radim, ja idem trenirati Iračane.”
Nu taj posao je bio kratkoga života kada se par mjeseci kasnije većina iračkih regruta, poslie dopusta za ramazan, više nije vratila na trening. Tada je Zovko stupio u firmu Blackwater koja je tada bila usred agresivne regrutacije za slanje u Irak. ( Blackwater je bila tzv. Private Military Contractor firma, privatna paravojna organizacija koju su 26. prosinca 1996. u Sjevernoj Carolini osnovali Al Clark i Erik Prince. Ime Blackwater (Crna voda ) dobila je po imenu močvare u kojoj su se vršile pripreme i treniranja njezinih paravojnih jedinica, op. a. ).
Posao u Blackwater za Zovka bio je naročito dobar jer je tu uz njega bio i njegov prijatelj Wes Batalona, jedan od uztrajnih bivših Rangera rodom s Havaja, koji je 1989. sudjelovao u akciji u Panami i 1993. u Somaliji. Upoznali su se za vrieme kratkotrajnog treninga iračke vojske i Batalona se poslie razpada toga treninga, 2004. godine, pridružio Zovku u Blackwater u Iraku
“Negdje u to vrieme Jerry me nazvao”, prisjeća se njegova majka. “Bio je vrlo ozbiljan. Rekao mi je da trebam nešto zapisati. Upitala sam ga što trebam zapisati i on je rekao da zapišem broj police njegova ( životnog ) osiguranja. Ja sam mu rekla: “Ako ja trebam zapisati broj police tvoga osiguranja onda ti trebaš svoju znaš-što dopremiti doma i zatvorila telefon.”
Danica je tada rekla svome drugome sinu Tomu da isto to kaže Jerry-u ako bude opet zvao.
“To je bio prvi put da smo se s Jerry-em prepirali ili ga molili da dođe doma. On mi nije rekao da radi za Blackwater”, kaže Danica. Kada je Jerry idući put zvao on je mome mužu ( Jozi ) obećao da će biti doma za uskrsni ručak, da ćemo zajedno ići u crkvu i da će on preuzeti očev biznis.”
Ali nekoliko tjedana prije Uskrsa, ujutro 30. ožujka, Zovko i Batalona su združeni s jednim drugim Blackwater kontraktorom, 38 godina starim Mike-om Teague-om iz države Tennessee, bivšim članom 160. zrakoplovne pukovnije za specijalne operacije - Night Stalkers.
Njegovim prijateljima poznat kao “Ice Man” ( Čovjek od leda ili Ledeni ) Teague je bio vojni veteran s 12 godina službe, koji je sudjelovao u okršajima u Panami i Grenadi prije nego je postao rezervist. Nedavno je za služenje u Afganistanu dobio brončanu zviezdu.
Mike Tague je bio vojnik i ratnik, rekao je Time magazinu njegov prijatelj John Menische.
Četvrti član ovoga zbrkanog tima bio je čovjek kojega Zovko i Batalona nikada prije nisu vidjeli u Bagdadu, bivši SEAL ( Član elitne jedinice američke ratne mornarice ) imenom Scott Helvenston.
Nihova dužnost bila je pratiti nekoliko kamiona koji će u blizini grada Falujah-a pokupiti kuhinjski pribor i odvesti ga u vojnu bazu. Ovo je bio jedan od prvih naloga pod novim ugovorom Blackwatera s ESS Kateringom za osiguranje njihovih konvoja.
Prije ovoga zadatka Batalona se žalio prijatelju da ova grupa nikada nije zajedno radila. Povrh toga oni su toga jutra na ovaj vrlo opasan posao poslani s dva čovjeka manje, koji su navodno u Blackwater bazi zadržani na dužnosti pisara. A onda još i problem s vozilima. Umjesto oklopnih kamiona ovi ljudi su dobili dva Đipa kojima je nedavno na zadnoj strani montirana improvizirana čelična ploča.
Helvenston se taj dan, 30. ožujka 2004., jureći praznom sablastnom pustinjom zapadnoga Iraka, našao za volanom crvenoga Mitsubiši đipa “Pajero”. Do njega je sjedio Teague, kojega je upoznao dan ranije, što zasigurno nije bio idealan postupak s ljudima koje se šalje u jedan od najopasnijih prostora na svietu.
Sliedeći blizu iza njih, za volanom crnoga Pajera bio je gorostasni Jerry Zovko. Do njega je sjedio najstariji u grupi, 48 godina stari Batalona.
Zadatak na kojemu su oni bili taj dan nije imao nikakove veze s Paulom Bremerom ( američki diplomat, u to vrieme de facto državni poglavar okupiranog Iraka, op. a. ) ili s diplomatkim osiguranjem. Oni su doslovno svoje živote morali staviti na kocku za nešto vilica, žlica, lonaca i tava… U retrospektu, postojalo je svakovrsnih razloga zašto ova četvorica ljudi nije trebala biti poslana na ovaj zadatak. Prvo, falila su im dva čovjeka ključna za obranu. CIA i State Department kažu da oni nikada ne bi poslali četiri čovjeka na zadatak u neprijateljsko područje u koje su pošli ovi ljudi - šestorica je minimum. Čovjek koji je nedostajao u jednome i drugome vozilu trebao je rukovati težkom SAW strojnicom, kojom bi u polukrugu od 180 stupnjeva mogao pokositi bilo kojega napadača, naročito iz vozila. “Ja sam naznačen za vozača tako da sam prilično ovisan o mojim prijateljima da preuzmu dužnost vatrenog okršaja”, napisao je Helvenston e-mailom svojoj ženi Triciji par dana prije nego je pošao u Faluju.
Bez trećega čovjeka onaj koji je sjedio uz vozača morao je sam paziti da ne skrenu s na mapi zacrtanoga puta i braniti od eventualnoga napada sa svih strana, što je, naravno, nemoguće. Ljudi su trebali biti u bolje osiguranim vozilima od onih terenaca, koji su zbog nihove masovne uporabe od stranih kontraktora u Iraku bili na široko poznati kao magneti za tanad “bullet magnets”.
Ljudi su prije polazka trebali izvršiti pre-operacijsku procjenu razine opasnosti puta kojim će ići, ali nisu mogli jer je njihov zadatak na brzinu sklepan.
Povrh toga, Helvenston je taj dan navodno poslan bez precizne mape opasnoga prostora u koji će voziti. Lako je pogledati unatrag i reći da su ova četiri čovjeka mogli reći, “Ne, nikako. Mi ne idemo.” Poslie svega oni nisu bili aktivni vojnici i ne bi bili suočeni s vojnim sudom zbog odbijanja zapoviedi. Na koncu, sve što bi oni bili izgubili zbog odbijanja jest dobar glas i možda plaću. “Mi jednostavno nismo trebali ići ( na taj zadatak ), rekla je za novine News i Observer Helvenstonova prijateljica Kathy Potter zaposlena u Blackwater-u. “Ali ovi ljudi su bili hrabri i odvažni i išli su s onim što su dobili,”
I tako su oni pošli u tišinu zapadnoiračke pustinje. Težko je zamisliti da ovi ljudi nisu razgovarali o tankome kraju štapa koji su očito izvukli. Ići bilo gdje u Faluji u onim danima bio je zastašujuće za ne-Iračane i nisu im za to trebala izpitivanja i dokazivanja.
Američki su marinci u to vrieme u tome gradu bili usred glavne ofenzive i nitko od vojske sa zdravom pameti ne bi pošao kroz Faluju sa samo četiri čovjeka i bez ozbiljne snage vatrenoga oružja. Uprava Blackwatera to je vrlo dobro znala. U njezinom vlastitom ugovoru s ESS Kateringom Blackwater je jasno naznačio “trenutna prietnja u iračkom teatru operacija kao što je dokazano nedavnim incidentima protiv civilnih entiteta u Faluji, Al Ramadi, Al Taji i Al Hillab, tamo su prostori u kojima će biti potreban minimum od tri osobe zaštite za svako vozilo.
Trenutna i predviđena buduća prietnja ostati će dosljedna i opasna. Stoga, za obskrbu taktički zdrave i za zadatke podpuno sposobne zaštitne sigurnosne grupe minimum broj svake pojedinegrupe je šest operatora.”
U neposredno sliedećim danima prije ovoga zadatka situacija u Faluji je spiralizirala izvan kontrole. Američki vojnici su u gradu napadani iz zasjeda, civili ubijani i širio se glas da su gradske džamije postajale središta odpora.
Dan ranije, prije nego su se ova četiri Blackwaterova čovjeka uputila u Faluju konvoj marinaca naletio je na improviziranu eksplozivnu napravu. U roku od nekoliko momenata borci odpora napali su oštećeno vozilo rafalima AK-47 i ubili jednoga, a ranili dva marinca.
Iduće jutro, kad su Helvenston i drugi pošli prema Faluji, marinci su zatvorili glavni autoput Falujah-Bagdad. U posliednjih jedanaest dana oko grada je poginulo devet marinaca.
Poslie mjesec dana relativnoga primirja iz ruševina “Shock and Awe” počeo se dizati div i Scott Helvenston i druga tri Blackwaterova kontraktora će se uskoro naći u sredini svega.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
