'Pa i ako je moj saveznik budala' 1.dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 10 Ožujak 2017 19:02
Kada je rekao, “To je bila najveća koncentracija zemaljske sile koju je ikada vidjela poviest čovječanstva”, britanski ratni vođa Winston Churchill je govorio o tzv. Teheranskoj konferenciji održanoj u studenom 1943. godine. U to vrieme on i njegovi saveznici Roosevelt i Staljin pod svojom komandom imali su kopnene, pomorske i zračne snage moćnije i strahovitije od bilo kojih drugih ikada upotrebljenih u poviesti ratovanja.
Ta Churchillova primjetba biti će isto tako, ustvari, puno više točna nešto više od godinu dana kasnije kada će se ova tri saveznika sastati u Jalti na Crnome moru.
Za vrieme ove konferencije ne samo da su udružene snage ‘Velike trojice’ bile još veće i snažnije, nego je bilo jasno da će Njemačka i Japan uskoro biti poraženi.
Po tom će pobjednički Saveznici zajedno vladati čitavim svietom i neće postojati niti jedna država, niti grupa država koje će im se moći suprostaviti.
Supremacija tokvoga omjera nije nikada prije bila poznata u analima globalnog ratovanja.
Ali s tako velikom moći došle su i goleme odgovornosti. Ove supersile u svojim rukama imale su sudbinu stotina milijuna ljudi koji su na ovaj ili onaj način preživjeli ratna razaranja. Ovi ratom osakaćeni “oslobođeni” narodi očajno će pokušavati stvoriti bilo kakvu sličnost onoga što se smatra mirnim životom.
Ono što će “Velika trojica” odlučiti na ovim njihovim sumitima odrediti će smjernice koje će zapečatiti njihovu sudbinu za nekoliko idućih decenija.
Kako bi se došlo da barem djelomičnog razumievanja onoga što se odlučivalo na tim sumitima potrebno je pronaći što više nepatvorenih dokumenata.
Ali do nedavna bilo je vrlo težko doći do pravih “nerazvodnjenih” informacija.
Poslie razpada SSSR-a 1991., neki od autentičnih dokumenata počeli su u Rusiji izlaziti u javnost, u Americi tek negdje 1995., a Velika Brirtanija do danas nije otvorila svoje ratne “strong boxes” u kojima su ti dokumenti pohranjeni.
Na konferenciji u Jalti bilo je govora o utemeljenju supranacionalnog tiela čija bi zadaća bila spriečavanje izbijanja budućih ratova i osigurati univerzalnu vladavinu pravde. Ali tu ideju nisu izmislili Churchill, Roosevelt i Staljin, nego američki predsjednik Woodrow Wilson još za vrieme 1. svj. rata.
Ova Wilsonova uzvišena ideja u kolovozu 1941., uvrštena je u na šroko razglašenu Atlansku povelju i Roosevelt i Churchill se obvezuju da će se ‘boriti za samoodređenje, nacionalnu nezavisnost i političke slobode svih naroda’.
Anglo-američki vođe su tvrdili da, prema odredbi Povelje, “ne može biti teritorijalnih promjena bez slobodno izraženih želja naroda” i da je u Povelji “naglašeno pravo naroda da izabere oblik sustava pod kojim će živjeti”.
Problem za nas Hrvate bio je u pitanju koga su oni smatrali narodom, a koga nisu. Naprimjer, u njihovoj “Deklaraciji o Oslobođenoj Europi” u Jalti, za njih su Jugoslaveni i Srbi narod, a Hrvati nisu. Uobće ne postoje kao narod.
Ali u Teheranu i Jalti Saveznici su morali “riešiti mnogo hitnija, važnija i praktičnija” pitanja dok je rat još bio u tijeku.
Među ovima i sudbinu uskoro pobijeđenog njemačkog naroda i svih naroda koji su bili na strani Njemačke.
Na dnevnom redu, u Teheranu i Jalti, bila je i budućnost Kine, ali na oba sastanka sve debate o tom pitanju vođene su ‘sub rosa’ (u tajnosti).
Najvažnije pitanja (na koja je utrošeno najviše vremena) bila su pitanja novih granica i obujma ‘reparacija koje Njemačka duguje Saveznicima’, što je u praksi značilo Staljinovom Sovjetskom Savezu.
U svezi s time, Churchill i Roosevelt su u više navrata spominjali odredbe Atlanske povelje, ali uskoro se vidjelo da je to samo bilo svojevrstno kićenje izloga. Nije bilo ni spomena ‘slobodnog izbora svih naroda pod kakvim političkim sustavom će živjeti’. Nih trojica odrediti koji će od njih vladati zarobljenim narodima.
“Za Roosevelta i njegove savjetnike prieteća ruska dominacija u Europi nije bila nešto protiv čega se treba boriti, nego posliedica kojoj se treba prilagoditi i koju treba pomoći.
Najizričitija i najautoritativnija izjava toga gledišta nalazi se u dokumentu kojeg je
“Rooseveltova desna ruka” gorljivi boljševik Harry Hopkins, još prije Teherana i Jalte donio na sastanak Churchilla i Roosevelta u Quebec City-u u Kanadi 17. kolovoza 1943. godine.
(Hopkins je bio toliko “bliz” sumanutom Rooseveltu i njegovoj supruzi Eleanor da je čak tri godine stanovao zajedno s njima u Bieloj kući).
Kako piše Hopkinsov životopisac Robert Sherwood, “U tom dokumentu se kaže: “Ruska poslieratna pozicija u Europi biti će dominantna. Budući da je Rusija odlučujući faktor u ratu, njoj se mora dati svaka pomoć i mora se učiniti sve kako bi se osiguralo njezino prijateljstvo”.
Kada, pogledamo samo jedan mali dio liste Staljinovih agenata na najvišim pozicijama u Rooseveltovoj administraciji nije potrebno dugo razmišljati kako je moglo doći do jedne takve samoubilačke odredbe:
Lee Pressman - Ministarstvo poljoprivrede
Nathan Witt - Ministarstvo javnih radova
John Abt - Ministarstvo pravde
Charles Kramer - Senat (Odbor za prosvjetu, rad i ljudska prava)
Philip Reno - Socijalno osiguranje
Elinor Nelson - Sindikat državnihslužbenika
Richard Post - Ministarstvo vanjskih poslova
Laurence Duggan - Ministarstvo vanjskih poslova
Julian Wadleigh - Ministarstvo vanjskih poslova
Leander Lowell - Ministarstvo vanjskih poslova
Noel Field - Ministarstvo vanjskih poslova
Alger Hiss - Ministarstvo vanjskih poslova
Laughlin Currie - Biela kuća
Henry Morgenthau - Ministar finacija
Solomon Adler - Ministarstvo financija
Frank Coe - Ministarstvo financija
Donald Hiss - Ministarstvo rada
Uz njih glavnu ulogu Rooseveltova savjetnika obnašala je i gorljiva simpatizerka boljševizma, majka šestero djece,koja se kasnije “preobrazila” u isto tako gorljivu lezbu, njegova supruga Eleanor.
Koliki je luđak Roosevelt bio jasno pokazuje njegov odgovor Williamu Bullitu njegovom
prvom veleposlaniku u Moskvi. Kada mu je Bullit rekao da bi on za tzv. Lend-Lease (tako ze zvala silna materijalna američka pomoć Staljinu), od Staljina trebao tražiti barem nešto za protuuslugu Roosevelt mu je odgovorio: “Ja mislim da ako mu dadem sve što je u mojoj mogućnosti i od njega ne pitam ništa za uzvrat, ‘noblesse oblige’, on neće pokušati ništa prisvojiti i da će samo raditi za svietsku demokraciju i mir.”
Britanski feldmaršal Alan Brooke koji je bio na zasjedanju u Jalti kako je bio zaprepašten kada je Roosevelt za ovoga već svakome poznatog genocidnog ubojicu rekao: “U jedno sam siguran, a to je da Staljin nije imperijalist. On je ranije studirao za svećenika i nešto je ušlo u njegovu prirodu kako se kršćanski gentleman treba ponašati”.
Ideja da je Staljin volio Roosevelta u bilo kakvom osobnom smislu je više nego glupa. Jedino što je sigurno jest da ga je držao za vrlo koristnu budalu, koja je uvijek bila spremna činiti mu velike usluge a da za uzvrat nije tražila ništa.
Tu svoju “ljubav” Staljin je izkazao svome preglupom savezniku na velikom banketu poslie završetka konferencije kada mu je nazdravio sliedećim riečima: “NEKI GOVORE DA JA OBMANJUJEM MOGA SAVEZNIKA, A JA IH PITAM ZAŠTO GA NE BIH OBMANJIVAO? ALI, JA OPET KAO NAIVAN ČOVJEK MISLIM DA JE NAJBOLJE DA NE OBMANJUJEM MOG SAVEZNIKA, IAKO JE ON BUDALA!”
Churchil i britanski diplomati najprije su mislili da se radilo o pogrješci u prievodu s Staljinovog ruskog na engleski, pa su tumača zamolili da to izpravi.
Kada im je on rekao da se ne radi o nikakvoj pogrješci, nego da je prievod verbatim ono što je Staljin rekao, Churchill i svi nazočni bili su zabezeknuti.
Samo je Roosevelt, na čijem licu se mogao vidjeti blesavi osmijeh umno poremećenog čovjeka, Staljinovu uvredu shvatio kao pohvalu.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došem
