Zvonimir R. Došen: Uzrok glavnih problema u Hrvatskoj je kriptojugoslavenski zavnohovsko-antifašistički ustav
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Lipanj 2024 13:00
Početkom 1990.ih hrvatski narod se našao u situaciji koju možda najbolje opisuje jedna stara rimska poslovica: A fronte praeciptium a tergo lupi. ( Sprijeda ponor odzada vukovi ) ili, bolje reći - Sprijeda ponor odzada četnici i “antifašisti”.
U svojoj knjizi “Iza Zatvorenih Vrata” tiskanoj 1992., pokojni bivši revni komunistički dužnostnik dr. Zdravko Tomac opisuje kako je došlo do odluke da se državnost današnje Republike Hrvatske temelji na jedmoj srbokomunističkoj izmišljotini poznatoj pod nazivom ZAVNOH.
Pod naslovom “Veliki koncepcijski sukobi” Tomac navodi kako je za vrijeme rada na Ustavu često je izgledalo da neće biti hepienda ( na engleskom “happy end” - veseo završetak ) te kako se u vrieme formuliranja Ustava vodio veliki koncepcijski rat i žestoke političke borbe ne samo u ustavnoj komisiji nego i u hrvatskom društvu.
Najžešće borbe, navodi Tomac, vodile su se oko pitanja “kontinuiteta hrvatske države i povijesnim temeljima iz kojih ona izrasta”.
Tomac, u to doba visoki dužnostnik SKH-SDP ( savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena ), kaže: “…Osobito jake bile su one snage koje su tražile bitne promjene nekih povjesnih ocjena ( valjda onih u dotadašnjem jugokomunističkom Ustavu, nap. a. ), koje su čak prijetile, da su prihvaćene, da Hrvatsku od pobjedničke antifašističke države pretvore u gubitničku fašističku državu ( kojoj je služio i njegov otac, nap. a. ), što bi imalo nesagledive posljedice za našu sadašnjost i budućnost” (?!).
Druge njegove “antifašističke” smicalice nije vriedno ni spominjati osim možda onoga diela gdje Tomac navodi kako je poslije ustoličenja četveročlane “Ustavne komisije” u kojoj su bili on, Smiljko Sokol, Ljubo Valković i (u svim manipuliranjima omniprezent) demon Vladimir Šeks,, došlo do naglog strategijskog zaokreta gdje su, kako navodi, “Zajedničkim radom ubrzo uspostavili međusobno povjerenje i prevladali političke razlike koje su proizlazile iz različite stranačke pripadnosti”.
U kratkim crtama, tako je došlo do “utemeljenja” nove hrvatske države na umobolnoj koncepciji koja nema nikave veze s osnovama bilo kakvoga pojma državnosti - na jugoboljševičkom ZAVNOH-u.
Ne znam što je dr Tomac, koji je, kako je kasnije znao naglasiti, “raskrstio s KGB-om” ( komunizmom, globalizmom i bezboštvom ) kasnije o tome mislio i jesu li za njega jugokomunizam i ono što današnji neoboljševici u Hrvatskoj zovu “antifašizam” bila dva različita pojma ali, čitajući njegove napise, mislio sam da ipak ima nade da će jednoga dana, prije nego što ode na onaj sviet objaviti i pokajanje za svoj vrlo visoki udjel u podmetanju tog komunističkog kukavičjeg jaja u ustav republike Hrvatske i zatražiti da se ta odvratna jugokomunistička podvala izbaci iz ustava. Ali, kako znamo, Tomac to nije učinio.
A što je bio taj ZAVNOH izgleda da ni mnogim našim domoljbnim ljudima još uvijek nije jasno.
Kako bi zataškali neuspjehe i stagnaciju na terenu, komunistički vođe, koji su se krili po raznim jazbinama i šumama Bosne, Like i Korduna, u prosincu 1942. pkušavaju sazvati sastanak “Rukovodstva komunističke partije na terenu”, u kojem snagom abstraktne dijalektičke filozofije pokušavaju izpuniti prazninu političke neorganiziranosti i vojničkih neuspjeha, iznoseći da su tobože zreli uvjeti da se stvori “političko predstavništvo naroda ( u množini ) Hrvatske koje će sazreti sve neuspjehe na terenu i u politici.”
Zbog razštkanosti po raznim dijelovima NDH i stalnog bježanja pred hrvatskom vojskom za idućih 6 mjeseci ne polazi im za rukom sazvati bilo kakav sasatanak.
Tek u noći 13. lipnja 1943. grupica vodećih komunista u Hrvatskoj uspjela se privući u praznu dvoranu Doma Mladeži u Otočcu gdje su trebali početi sa svojim “zasjedanjem”.
Ocienili su da će im ta noć biti najsigurnija jer se, uz blagdan sv. Ante, taj dan slavio i Dan Hrvatskih Oružanih Snaga pa će hrvtaska vojska i redarstvo biti opušteni.
Krivo su ocijenili. Odmah na početku njihovog “zasjedanja” dojavljeno im je da je njihovo ‘zasjedanje’ odkriveno i da iz pravca Brinja nailazi 10. ustaška bojna pod zapovjedništvom bojnika Josipa “Brace” Tomljenovića, a od Gospića 31. jurišna bojna Delka Bogdanića.
I, neobavljena posla, drugovi su kao zečevi kroz šumu pobjegli u četničko selo Labudovac kod Plitvica gdje će sutradan u nekoj štali nastaviti s tim svojim “zasjedanjem”.
Pošto su znali da im nepoznanice poput Rade Žigića i drugihh srbskih pobunjenika, kao i onih hrvatskih odbjeglica poput bivšega pisara u uredu pravnika dra Andrije Artukovića u Gospiću, Jakova Blaževića, ne bi dali nikakvu težinu njihovim političkim aspiracijama upriličili su da im na to ‘zasjedanje’ kordunske Vlahinje na nosilima iz šume u okolici Bihaća u Labudovac donesu izcrpljenog, nedavno prebjeglog (kidnapiranog) pjesnika Vladimira Nazora koji je krajem 1942. iz Zagreba po noći prenesen na njihov tkzv. “oslobođeni teritorij”.
Najprije su se dogovorili da to svoje novoizabrano političko predstavništvo nazovu “Vijeće Narodnooslobodilačkog Pokreta Hrvatske” ( VNPH ), ali pošto su neki od njih, poput Nazora, smatrali da je taj naziv neprikladan jer više zvuči kao vojničko nego političko tielo, poslije dugog natezanja dogovoriše se da ga preimenuju u “Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske” (ZAVNOH) kao ogranak nedavno osnovanog AVNOJ-a u Bihaću.
Na tome sastanku “vatreni govor” održao je i domobranski bojnik Šibenčanin Bumber, koji je nedavno, po nagovoru Mačeka i drugih lidera Seljačke Stranke, s cijelom svojom bojnom pobjegao k partizanima.
Te noći, izvršni odbor toga komunističkoga ZAVNOH-a osnovao je u Labudovcu i odjele za promičbene akcije i, osim svoga “Vjesnika”, pokrenuo polumjesečnik “Srpska Riječ” kao organ “Srpskog kluba vjećnika u ZAVNOH-u”.
U tom “Srpskom klubu” okupili su se lički i kordunski Vlasi koji su se “izdigli u krvavim bojevima protiv ustaške države” ( pljačkanjem, paležima i klanjem civilnoga hrvatskoga pučanstva, nap. a. ).
Ta “Srpska Riječ” u rukama “Srpskog kluba” trebala je poslužiti u iste svrhe kao i onaj “Srpski Klub” u Beogradu prije rata kojem je na čelu bio Slobodan Jovanović, a kojemu je bila svrha “braniti vaskolike ugrožene srpske interese”. Taj Slobodan Jovanović bio je u to vrieme predsjednik izbjegličke “Jugosloveneske kraljevske vlade” u Londonu u kojoj je vrlo aktivni sudionik bio i Mačekov zamjenik dr. Juraj Krnjević i druge vodeće ličnosti HSS-e.
Posljedično, ni jedna odluka ZAVNOH-a nije mogla biti donesena dok nije prošla kroz ‘filter’ “Srpskog Kluba”.
To kod nekih ondašnjih “hrvatskih” jugokomunista, većinom Mačekovih grlatih blebetala, izaziva negodovanje jer im nije dozvoljeno da kao protutezu osnuju svoju “Hrvatsku Riječ”. Nu odluka je donesena da oni o nekakvim svojim interesima mogu govoriti i pisati jedino u Vijesniku kao službenom glasilu ZAVNOH-a, a Srbi u njemu i u svojoj “Srpskoj Riječi”
Na tome “zasjednanju” najviše se razpravljalo o držanju Jugoslavenske komunističke partije prema Mačekovoj Seljačkoj stranci koja, kako rekoše, “sa svojim velikim meštrom čekanja (Mačekom) koči širenje i jačanje narodnooslobodilačke borbe”.
Kao neobhodni uvjet, određeno je da se “nad predstavnicima i svim pripadnicima Hrvatske Seljačke Stranke koji sudjeluju u “NOB-u” ima vršiti stroga kontrola i čuvati premoć komunističke partije koja je jedini inicijator i rukovodilac narodnooslobodilačkog pokreta.
Time je riješeno pitanje principijelne dopuštenosti ulazka HSS-e u NOB, ali to pitanje još ne riješava pitanje praktičke svrsihodnosti”.
Praktično riješenje odgođeno je do pretresanja organizacijskih odnosa nekoliko mjeseci kasnije kada je na “oslobođenom teritoriju”zabranjeno obnavljanje bilo kakvih HSS organizacija.
Mnogi donekle nacionalno svijesni zastupnici i prvaci HSS-e dugo su seopirali ili oglušivali na pozive jugokomunista da im se pridruže. Nu kad su se kapitulacijom Italije, 8. rujna 1943., našli na novim “oslobođenim prostorima” ( koje su zajedno s oružjem i ostalim ratnim materijalom talijanski fašistiprije povlačenja predali partizanima, nap. a. ), bili su stavljeni pred alternativu - “Uključenje u Narodnooslobodilački Pokret ili pred narodni sud kao saboteri, kočničari bratstva i jedinstva seljačkog i radnog naroda, neprijatelji iskrenog i pravog bratstva Hrvata i Srba i ostalih jugoslovenskih naroda i kao oni koji stoje na putu sretnijoj i boljoj budućnosti slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj i bratskoj zajednici Južnih Slovena u demokratskoj federativnoj Jugoslaviji”. Svi koji su se idalje kolebali nestajali su na “misteriozan način”.
Među mnogim onima koji su na takav način “nestali” bli su i Matija Moguš, zastupnik za Senj, Šime Babeli, tajnik kotarske organizacijeHSS-e za otoke Pag i Rab i gradonačelnik Sušaka Mario Šarinić.
Što je čekalo one koji bi se idalje odupirali opisao je u svome govoru Frane Borić zastupnik za kotar Crikvenica iztaknutim članovima HSS-e poslie ulazka patrizana u Crikvenicu: “Braćo, ako ne dademo bilo kakvu izjavu u prilog narodnooslobodilačkog pokreta, sve će nas proglasiti ustašama, a nakon toga znadete što nas čeka. Pobit će nas!”
Ali pogriešno bi na temelju ovoga bilo misliti da su prvaci HSS-e odbijali suradnju s komunistima zato što su bili hrvatski domoljubi. Uz mnoge druge to svjedoči i poruka dra. Ivana Pernara članovima HSS-e: “Ne idite vu partizane. To su komunisti. Mi bumo čekali dok se pokolju komunisti i ustaše i onda dojdemo na vlast!”
Uzprkos tomu veliki broj iztaknutih članova umjesto da se uključiti u obranu svoje domovine dragovoljno je otišao u partizane sudjelovati u njenom rušenju. Jedan od ovih bio je Božidar Magovac, urednik Mačekovih novina “Slobodni Dom”, kojega je ondašnji hrvatski novinar Matija Kovačić na zagrebačkom krugovalu opisao kao “zanesenjaka s mutnim idejama kojemu vrlo malo treba da postane revni komunist.”
Magovac je 4. prosinca 1942. pobjegao u partizane.
Jakov Blažević, koji je od Partije bio zadužen za uvlačenje HSS-e pod komunističku kontrolu, u svojoj knjizi “Tražio sam crvenu nit” ( glavni recenzent knjige bio isti onaj naš “obraćeni” komunist Zdravko Tomac, nap. a. ) piše: “U cjelini u toj situaciji bilo je vrlo važno znati iskoristiti one snage HSS-a koje su bile za nas, naime, koje su se identificirale s programom NOB-a.
Trebalo je mnogo takta, diplomacije i sposobnosti što nekada nije bilo u dovoljnoj mjeri zastupano u našim partijskim rukovodstvima i organima vlasti na terenu.”
Kakve sposobnosti i diplomaciju je ovaj nakazni hrvatski odrod mislio da bi se moglo naći učoporima primitivnih nepismenih odpadaka ljudskoga društva teško je odgonetnuti.
Prisiljeni stalno bježati pred hrvatskom vojskom od privremeno “oslobođenog” do “oslobođenog” mjesta, 12. listopada 1943. pod predsjedanjem Vladimira Nazora drže “zasjedanje” u “oslobođenom” Plaškom. Na ovome sastanku su: predsjednik AVNOJ-a dr. Ivan Ribar, predstavnik boraca iz Srbije pravoslavni pop Vladeta Zečević, predstavnik komunističke partije Hrvatske Karlo Mrazović, Ivan Gošnjak u ime “narodnooslobodilačke vojske” i u ime izvršnoga odbora Hrvatske Seljačke Stranke gore spomenuti Božidar Magovac.
Najglavnija točka ovoga “zasjedanja” biti će njegov “Proglas svim pristašama Hrvatske Seljačke Stranke”.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni !
Zvonimir R. Došen
