Zvonimir R. Došen: Uzrok glavnih problema u Hrvatskoj je kriptojugoslavenski zavnohovsko-antifašistički ustav ( 2. dio )
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 14 Lipanj 2024 13:07
Boljševički emblem Zavnoha pod kojim je “oslobađao” Hrvatsku
Na zasjedanju “Zavnoha” 1943. u Plaškom Božidar Magovac je u ime tzv. Izvršnog odbora Hrvatske Seljačke Stranke pročitao ovaj “Proglas svim pristašama Hrvatske Seljačke Stranke”
“Od 10. travnja kad je dr. Vladko Maček pozvao na suradnju s novom “ustaškom vlasti”, a od preostalih članova predstavništva, jedan je pobjegao, a drugi se prikrio, od tada su pune dvije godine pristaše Hrvatske Seljačke Stranke ostali bez političkog vodstva.To se zbilo u najteže vrijeme od kada postoji hrvatski narod. I to je trebalo da pomogne tuđincu kako bi posve obezglavio i uništio političku svijest i odpor hrvatskog naroda.
Ali u to je današnji naš maršalTito udario temelje veličanstvenoj borbi za naše narodno oslobođenje i brojni hrvatski seljaci, mnogi pristaše Hrvatske Seljačke Stranke, svrstali su se već od početka u borbene redove narodnooslobodilačkog pokreta, rame uz rame s prvoborcima komunističke partije. Napose se digao narod Dalmacije i Hrvatsskog Primorja.
A nakon pune dvije godine šutnje zaslugom oslobodilačke borbe čuli su pristaše Hrvatske Seljačke Stranke opet svoj pravi glas. Dne 15. srpnja 1943. javio se ponovno Slobodni Dom, glavno glasilo seljačke politike.
Tako je nauka Antuna i Stjepana Radića i program Hrvatske Seljačke Stranke našao vjernog zastupnika u novom političkom položaju. Oko Slobodnog Doma okupili su se ubrzo pošteni prvaci Hrvatske Seljačke Stranke, a od prvih okupljenih na oslobođenom tlu Hrvatske sastavio se 12. listopada 1943. izvršni odbor Hrvatske Seljačke Stranke.
Tako je pred svijet nastupilo novo i jedinstveno vodstvo Hrvatske Seljačke Stranke.
Da je to uistinu vodstvo pravi je dokaz što je naprijed u borbi a ne straga u zapećku. A da to vodstvo znade što hoće dokaz je u tom što je odgovorno surađivalo u povjesnim odlukama narodnooslobodilačkog pokreta.
Tri su njihova člana u privremenoj narodnoj vladi oslobođenja Jugoslavije gdje se nalaze sve poštene snage hrvatskoga naroda. Oni dokazuju da je oslobodilačka borba u svenarodnom pokretu u kojem se bore svi slobodoljubivi Hrvati zajedno s borbenim predstavnicima Slovenije, Srbije, Crne Gore i Makedonije, a koji vodi junak Josip Broz Tito.
Članovi izvršnog odbora Hrvatske Seljačke Stranke s ostalim izaslanicima Zavnoha donijeli su povijesne odluke za federativno uređenje Jugoslavije. Time su dokazali vjernost starom hrvatskom seljačkom programu i novim idealima svih južnoslavenskih naroda i visoko uzdigli republikansko samoodređenje Hrvatske.
S tom političkom legitimacijom izvršni odbor Hrvatske Seljačke Stranke poziva u borbene redove narodnooslobodilačke vojske. I na to se mora odazvati svaki pošteni pristaša Hrvatske Seljačke Stranke.
Međutim, ovoj jedinoj pravoj i neustrašivoj hrvatskoj seljačkoj politici spremaju nož u leđa oni koji su se od straha ili pokvarenosti bili umrtvili pred dvije godine i po kojima se danas ne bi čulo za pošten glas Hrvatske Seljačke Stranke.
Tko su sumnjivci? Oni što su najprije kukavno slali poruke ili “direktive” neka narod čeka i neka ne ide u borbu za slobodu.” ( Oni koji su na čelu s Mačekom bili za “čekanje” čekali su ponovnu uzpostavu karađorđevićevske, a ovi drugi komunističke Jugoslavije, nap. a. )
“A pak kad se hrvatsko seljaštvo”, nastavlja Magovac, “u sve gušćim redovoma zbija na odpor protiv omraženog neprijatelja, sad su počeli izravnim napadanjem protiv narodnooslobodilačkog pokreta.
Upute neka narod čeka širili su u ime vodstva HSS. Poziv na borbu protiv narodnooslobodilačkog pokreta spremili su u znaku za uvijek osramoćene Seljačke zaštite, odnosno tzv. “Bijele garde”.
Ljudi i braćo, vi dobro razabirete tko se danas s kim bori. Na jednoj strani narodnooslobodilačka vojska, a na drugoj Nijemci i raznovrsni njihovi sluge. Između ovoga dvojega trećega nema.
Tobožnji domobranci spadaju k Nijemcu, a oni su švabobranci, dakle na strani neprijatelja. I svaki onaj koji vam dolazi u ime vodstva HSS, a govori i radi protiv narodnooslobodilačke borbe taj služi Nijemcu protiv svog naroda. To je izdajica i narodni neprijatelj. Neće mu biti oprošteno i nikomu tko se poveže s njime…
Mi dobro vidimo gdje su dr. Vladko Maček, ing. August Košutić, dr. Ivan Pernar, dr. Josip Rebecki, dr. Josip Torbar, dr. Ivan Andres, dr. Bariša Smoljan, dr. Tomo Jančiković i mnogi drugi. Umjesto da su među narodom što gine u obrani svoga doma oni su kod Nijemaca. Ni jedan od njih nije se našao u borbi za slobodu. Za ostale, što se prozvaše ustašama znamo već odprije da su nam otvoreni protivnici….
Pristaše Hrvatske Seljačke Stranke ne mogu i ne smiju biti izvan narodnooslobodilačke borbe. Naša je jedina prava zaštita narodnooslobodilačka vojska. Naši saveznici su Rusija, Engeska i Amerika. Naš vođa je neustrašivi Tito…” ( “neustrašivi” komunistički razbojnik koji je ‘po šumama i gorama’ kao zec četitri godine bježao sve dok Staljinovi boljševici nisu na tenkovima ušli u Beograd i postavili ga na vlast, nap. a. )
“Proglas” je podpisalo 36 HSSovaca.
Kad su podpisnici, 8.ožujka 1944., kada je objavljen u “Slobodnom Domu”, pročitali ovaj “Proglas” pobjesnili su jer, kako su izjavili, ono što je tu objavljeno nije se slagalo s onim što su oni podpisali u Crikvenici, gdje je sastavljen. Nu nije njima smetala komunistička retorika o “narodnooslobodilačkoj borbi, Titinoj “hrabrosti” i drugim glupostima nego izmjena u stilizaciji i formulaciji sadržaja u koji je uvršten i napad na Mačeka kojega u orginalnom tekstu nije bilo.
A na kojoj strani je bio Vladko Maček može se ocijeniti po govoru njegova zamjenika dra. Jure Krnjevića na britanskom radiju u Londonu 17. svibnja 1942. godine i to poslie onih strašnih pokolja koje su Mihailovićevi četnici izvršili nad hrvatskim narodom: “Ovamo su stigle sigurne vijesti da je već došlo do suradnje između hrvatskih boraca i odreda generala Draže Mihailovića.
Ja tu suradnju od srca pozdravljam i preporučam svim ostalim borcima koji se već aktivno bore kao i onim koji tek stupaju s odredima generala Mihailovića protiv zakletih neprijatelja Srba, Hrvata i Slovenaca…”
Nu izgleda da ovo nije smetalo dru. Franji Tuđmanu kad je u svojim govorima naglašavao kako je “Maček najomiljeniji u hrvatskom narodu”, a niti nekim našim prvacima ‘maspoka’, kao napr. pok. Brunu Bušiću i Mirku Vidoviću da idu London u audienciju kod, tada već i od većine članova izbjegličke HSS-e odbačenog Krnjevića kao kod neke za Hrvatsku važne ličnosti.
Nu ipak uz ove i ine izrode bio je u Seljačkoj stranci i određeni broj onih koji u onim teškim danima za hrvatski narod nisu sliedili ni ove koji su pozivali na savez s četnicima, ni one koji su ušli u jugokomunistički “Zavnoh” i pozivali narod da se bori za svoje mouništenje.
Kao protutezu njihovim proglasima i nagovaranjima jedna takova grupa ojavila je letak u kojemu je pisalo:
“Hrvatska Seljačka Stranka u svojoj ideologiji i po svojim medjunarodnim pogledima razilazi se s Ustaškim pokretom, ali nije protiv hrvatske države. Mi svi znamo da svaka država mora imati svoju vojsku pa ako i jesmo protiv ustaškog načina vladanja mi smo za našu državu, prema tome smo i za hrvatsku vojsku.
Svaka država toliko je jača koliko ima više naoružanih vojnika. Hrvatski seljački narod mora konac ovoga rata sačekati s puškom na ramenu. Samo kao naoružan narod moći ćemo nastupiti slobodno prema svim našim grabežnim susjedima.
Pozivamo zato sve naše članove i sumišljenike da upozore sve i svakoga kako se svaki Hrvat mora prijaviti najbližim vojničkim vlastima te ući u sastav hrvatskog domobranstva.
Ovo je danas najsvetija dužnost svakog seljaka, svakog Hrvata!”
Na žalost, poslie svega ovoga neki naši ljudi nikako iz svojih glava ne mogu izbiti one već i vranama poznate velikosrbske i komunističke laži koje su naučili u jugokomunističkim školama pa u svojim suprostavljanjima “povjesničarima” poput raznih Goldsteina, Klasića, Jakovina, et al, “brane” hrvatski narod mlataranjem o nekakvim “dobrim” odredbama komunističkog Zavnoha” i “lošim ustašama i njihovim zločinima”.
Te velikosrbske i jugokomunističke laži konačno su dojadile i starom jugofilu Ivanu Meštroviću pa bi za sve koji četničke i jugokomunističke megazločine uvijek pokušavaju balansirati “ustaškim zločinima” bilo korisno da pročitaju ovaj dio njegova pisma, koje je 1950. godine Adamu Pribićeviću, bratu Svetozara Pribićevića:
“…Pao mi je ovih dana u ruke jedan pamflet protiv Hrvata koga su potpisnici nazvali memorandum i kao takav poslali Ujedinjenim narodima. Taj pamflet, taj memorandum, doduše za svakoga tko pozna naše prilike, optužuje potpisnike i one u čije ime pišu isto toliko, koliko i one protiv kojih je upereno. On se prelijeva žuči, vrvi pristranostima i netočnostima, i traži glave ljudi za koje ni sami potpisnici ne vjeruju da su svi krivi.
Optužuje se čak i Antu Starčevića da je od prije 80 godina formulirao težnje za neovisnošću i slobodom hrvatskoga naroda, da se ta slobodarska ideologija smatra zločinom koju su Hrvati usvojili kao svoj program, a Pavelić htio provesti u djelo.
Treba, dakle, cijeli hrvatski narod izvesti na optuženičku klupu, a svjedoci za njegova nedjela bit će Adam Pribićević i njegovi supotpisnici. Tu se i tom slučaju, dakako, neće ispitivati nedjela na protivnoj strani krivice, po programu i po djelima. Ovaj memorandum optužuje formalno ekstremne Hrvate ustaše, a ustvari svjesno optužuje sve Hrvate.
Mi Hrvati nemamo ništa protiv toga da se izvede pred međunarodni sud sve zločince koji se nađu među ustašama, ali i Vi, g. Adame, znate da postoji velika razlika između revolucionaraca i zločinaca. Vi znadete da su Srbi dizali ustanke za svoju slobodu i da su se ponosili i da se ponose svojim ustašama. Prema tome, ni Hrvati koji su se digli protiv ugnjetača nisu ni bolji ni gori od srpskih ustaša koji su se borili za slobodu. Dakle, koga treba izvesti pred međunarodni sud, samo zločince ili sve ustaše ili pak sve Hrvate nacionaliste?
Mislite li Vi da su ljudi ubojice samo oni koji su ubijali Srbe, a oni koji su ubijali Hrvate da su vršili svoja prava?
Tražeći ovo suđenje od Ujedinjenih naroda, Vi očito niste vjerovali da bi do tog suđenja moglo doći jer biste inače mogli pretpostaviti da bi taj sud, ako bi htio pravedno suditi, ispitao i okolnosti pod kojima su djela učinjena, i da bi u tom slučaju morao pozvati i četnike da zaviri i u njihove anale.
Valjda niste mislili da bi međunarodni sud uzeo četnike kao da su mu od tetke? A što je karakteristično za vašu optužbu, to je da se niste držali onoga što je bolje, da i koji kriv iznese glavu, nego da ih deset pravednih plati glavom. Tako ste među imenima zločinaca naveli ništa manje nego 117 Hrvata, iako ni sami ne vjerujete da među navedenima nema više od 3 do 4 koji bi se mogli okrstiti zločincima. Ili je po Vašim i Vaših supotpisnika zločin biti Hrvat, a pravo i Bogu drago biti Srbin i četnik, pa i onda kada djecu kolju, kao što su i klali? Ima li neka razlika u zločinu kada ga počini Srbin ili Hrvat, pa to je valjda razlog da ne tražite da se i četničke zločine ne izvede pred sud.
Jedan od Vaših supotpisnika je sudac pa znate da ni jedan sud ne bi donio presudu a da ne sasluša protustranku, a svjestan toga, kao što možete biti i Vi, da onda ne bi skrivali ni tamo ni amo u junačkim djelima i jednih i drugih. Reći ćete: Zar i ovaj hoće da brani ustaše? Ne branim ja zločince među ustašama, nego samo tvrdim da nisu svi ustaše zločinci, a svakako nije ih onoliki broj koliko se tvrdi. A ustajem i ustat ću protiv toga da se za istu vrstu zločina i pod istim prilikama upotrebljavaju dvije mjere, i dok se koljače među ustašama s pravom zovu zločinci, da se po Vašem među četnicima valjda treba nagraditi kao ‘zaslužne za kralja i otadžbinu’.
Ustajem i ustat ću protiv toga da se tuži i zločincima naziva ljude koji nemaju druge krivice osim da su zagrijani nacionalisti. Po čemu i zašto bi srpski nacionalisti bili patrioti a hrvatski nacionalisti bili zločinci kad im je cilj u biti jednak. Jednima velika Srbija, drugima slobodna Hrvatska.
Ako je po Vašem hrvatskom nacionalizmu kriv Starčević, onda bi po toj logici srpskome nacionalizmu bio kriv sv. Sava, bar kako ga Vaši četnici i popovi tumače. A što tek da kažem za Vuka Karadžića koji je sakupljao opće narodno blago srpsko i hrvatsko i sve to strpao u srpsku torbu i razvio teoriju: Srbi svi i svuda!, gdje ih ima i gdje ih nema, i tako udario temelje bolesnoj megalomaniji koja je i Vas zarazila kada tvrdite da su Bosna i Hercegovina čisto srpske oblasti, iako nikada nisu bile srpske u prošlosti, pa i još danas imaju hrvatsku većinu…
Kad već ovako razgovaramo, onda sam prisiljen da kažem da kad bi ustaše bili Srbi i sve ono radili ‘za srpsku stvar’, po srpskoj prakticiranoj teoriji ne bi bili zločinci nego junaci, a kao Hrvati, razumije se, samo razbojnici. Kao Srbi imali bi ‘patriotskih motiva’ koji su iznad ljudskih, a kao Hrvati nisu mogli imati ne samo motiva nego ni povoda, pa čak ni onda ako je bilo ‘prema glavi i brata po glavi’.
Naprimjer, Mile Budak, koji je zaslužio pridjev luđak, samo nisam načistu je li to bio od rođenja ili je postao luđak iza kako su mu agenti kraljevske vlade razbili lubanju u namjeri da ga ubiju, da mu se mozak vidio… Čudno je da su svi ustaški prvoborci bili redom iz onih krajeva za koje braća Srbi vele da su čisto ‘srpski’…
I meni su četnici u mojoj rođenoj zem lji, u rođenom selu zapalili djedovsku kuću, u oganj bacili živa rođena strica, starca od 84 godine. Stric je izgorio sam jer se drugi članovi obitelji nisu slučajno nalazili kod kuće. Tom prilikom ubili su još 30 ljudi u mom malom selu, koje nema više od pedesetak kuća.
U selu nije bio nijedan čovjek ustaša, nego svi odreda radićevci, a bilo je okupirano od Talijana, koji su ljudima odnijeli do posljednje puške. Mog su strica njegov sin i brat našli kasnije u zgarištu, svega dvije kosti, i pokopali ih. Ja ne znam koliko bi se njegov sin i unuk odnosili prema počiniteljima kada bi došli u priliku da im sude, ali Vam se za sebe kunem da ih ne bih nagovarao da im vrate zub za zub, glavu za glavu. Ti i slični prizori događali su se uz povike: ‘Volimo Italiju više nego Hrvatsku!’ I to u vrijeme kada su četnici i njihove vođe sakupljali među pravoslavnim pučanstvom Dalmacije potpise za memorandum talijanskome kralju i Mussoliniju da anektiraju Dalmaciju…«
Adam Pribićević je 1957. u Windsoru, Kanada, izvršio samoubojstvo.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
