Zvonimir R. Došen: Genocid kao selektivna kategorija ratnog zločina ovisno o tome nad kime je počinjen i tko ga je počinio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 28 Lipanj 2024 13:08
U Gazi je do danas je ubijeno ili “nestalo” 21.000 nevine palestinske djece.
Prema odredbi Konvencije Ujedinjenih naroda 1948. godine genocidom se smatraju zločini počinjeni s namjerom uništenja, u cjelini ili djelomično, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe
- ubijanje članova određene grupe, nanošenje jednoj grupi težkih tjelesnih ili mentalnih ozljeda, nametanje životnih uvjeta s namjetom uništenja jedne grupe, spriečavanje rađanja djece i nasilno premještanje djece izvan grupe i gdje su cilj žrtve koje pripadaju jednoj određenoj grupi.
Američka je Political Instability Task Force, osnovana 1956., ocienila da su između 1956. i 2016. izvršena 43 genocida u kojima je živote izgubilo oko 50 milijuna ljudi, a UNHCR je ocienio da je do 2008. dodatnih 50 milijuna prognano. Genocid se smatra ‘zločinom zločina’.
Rieč ‘genocid’ izumio je 1944. poljski Židov Rafael Lemkin u analizi zločina koje su nacisti počinili nad Poljacima i Židovima, a rieč je kombinacija grčke rieči ‘genos’ ( narod, pleme, rasa ) i latinske rieči ‘caedo’ ( ubojstvo ).
U svojoj analizi Lemkin opisuje nacističku okupatorsku politiku u Europi i tvrdi da su nacistički zločini nad Poljacima počinjeni s namjerom uništenja poljskoga naroda. U te zločine ubrojio je: masovna ubojstva Poljaka, ozbiljne tjelesne i mentalne ozljede članovima ove grupe ljudi, planirano pogoršanje životnih uvjeta kalkuliranih da dovedu do njihova uništenja, izvršenje raznih mjera s namjerom spriječavanja rađanja djece, kao promocija pobačaja, prisilna posvajanja poljske djece od strane njemačkih obitelji. Svaka od ovih nacističkih mjera, tvrdi Lemkin, odkriva nacistički plan completne eliminacije poljskoga identiteta.
Ove njegove kriterije za genocid usvojila je 1948. konvencija Ujedinjenih naroda.
Prije nego je Lemkin izumio ovu rieč postojali su razni nazivi za ratne zločine ove vrste uključujući i njemačku rieč ‘Volkemord’ ( ubojstvo naroda ) i poljska rieč ‘ludobojstvo’.
Poslie čitanja o atentatu na turskoga Talat-pašu, glavnoga arhitekta genocida nad Armencima, kojega je izvršio Armenac Soghomon Tehlirian, Lemkin je upitao svoga profesora zašto ne postoje zakoni prema kojima je Talat-paša trebao biti osuđen.
U preambuli UN konvencije za genocid piše da su se primjeri genocida događali kroz čitavu povijest i da do Lemkinova izuma rieči ‘genocid’ i suđenja počiniteljima holokausta u Nürembergu Ujedinjeni narodi nisu pod međunarodnim zakonima definirali zločin genocida.
To se dogodilo tek poslie kad je ta rieč naširoko usvojena od međunarodne zajednice. Kad je u nüremberškim suđenjima odkrita nedostatnost fraza kao ‘germanizacija’, ‘zločin protiv čovječanstva’ i ‘masovna ubojstva’ učenjaci međunarodnog prava su se složili da je Lemkinov opis pruža konceptualnu građu za nacističe zločine.
U glavnim američkim novinama The New York Times objavljen je 1946. članak u kojemu piše da je “genocid novi naziv za zločin prilijepljen nacističkim vođama”. Rieč je u nüremberškim suđenjima rabljena još od 1945., ali samo kao opisujuća a ne kao zakonska oznaka.
Konvencija za genocid je odredila pet zabranjenih djela koja se, kada su namjerno počinjena, smatraju genocidom. Genocid nije definiran kao vidljiva i dobro dokumentirana ubojstva u velikim masakrima. Zakon međunarodnog prava prizna široke razmjere oblika nasilja u kojima se može počiniti genocid.
Jedan od njih koji se neprekidno događao kroz čitavu povijest je izdvajanje i ubijanje odraslih ljudi i dječaka. Međunarodni sud u Hagu je odredio da su silovanja i drugi oblici seksualnog nasilja oblik “nefatalnog” genocida.
Mučenja i drugi nehumani i ponižavajući postupci ili kazne kada su namjerno počinjeni, a čine ozbiljne tjelesne i mentalne ozljede jednoj grupi, također se smatraju genocidom.
Prema odredbama Međunarodnoga kriminalnoga tribunala jedan od oblika genocida je sustavni prisilni izgon iz nastambi, izgladnjavanje i uzkraćivanje ili redukcija na minimum nuždnih lijekova i drugih medicinskih usluga.
Jedan od primjera je američki genocid u 19. stoljeću nad urođenicima “Indijancima” kada su, kako bi ih lakše uništili, pobili milijune bizona koji su bili glavni dio izhrane.
Spriečavanje prokreacije i regeneracije jedne grupe sterilizacijom ili prisilnim pobačajima je također genocid.
Jedini zabranjeni čin koji se smatra genocidom, a koji ne rezultira fizičkim ili biološkim uništenjem nego radije uništenjem određene grupe kao kulturne i socijalne jedinice je kada počinitelj nasilno odvodi i pod svoju kontrolu stavlja djecu potlačene grupe. Mušku djecu onda prevodi na svoju vjeru, mjenja im imena, odgaja kao svoje vojnike ili rabi kao radnu snagu, a ženska postaju sluškinje ili robinje.
Ovaj način genocida počinjen je u Kanadi nad urođenicima “Indijancima” nasilnim odvođenjem njihove djece u tzv. Residential Shools gdje su nasilno pokrštavana i gdje ih je veliki broj umro.
Glavna skupština UN-a nedavno je rezoluciom (dokument A/78/L67/Rev. 1) potvrdila da su Srbi 1995. počinili genocid nad BiH muslimanima kada su u Srebrenici izdvojili i ubili 8.372 muškarca. Osamdeset četiri države, među kojima je i Hrvatska, glasale su za rezoluciju, devetnaest ih je glasalo protiv, a 68 ih se suzdržalo.
Među ovima koje su glasale protiv na prvome su mjestu uglavnom one koje su počinile ( i još uvijek čine ) genocid ne samo nad drugim narodima nego i nad svojim narodom: Kina, Sjeverna Koreja, Rusija, Kuba, Eritreja i nekoliko banana državica, jedino iznenađenje je Mađarska. Ali to ne treba nikoga čuditi. Orban se umiljava Srbima jer kao što oni još ivijek sanjaju o velikoj Srbiji s granicom Virovitica-Karlovac-Karlobag tako i on i njegovi Mađari sanjaju o velikoj Mađarskoj s “mađarskom lukom” u Rijeci.
Među prvim državama koje su glasale “za” bile su iste one Ujedinjene Američke Države i Vel. Britanija , koje su izvršitelje genocida tzv. Daytonskim sporazumom nagradile s pola Bosne i Hercegovine i, po prvi put u povijesti, stvorili srbsku paradržavu s ovu stranu Drine.
A što reći o onima nad kojima je ovaj genocid izvršen. Razne oblike genocida nad hrvatskim narodom kroz povijest su činili razni okupatori: Mađari, Mlečani, Turci, Srbi. Najgori među njima su svakako bili Srbi i Turci. Zauzimanjem hrvatskih pokrajina Bosne i Hercegovine Turci su nad hrvatskim narodom izvršili prvi genocid kada su na oštrici sablje u te stopostotno katoličke pokrajine donieli svoj islam.
Uz nasilnu islamizaciju Turci su kroz stoljeća svoje krvave vladavine taj hrvatski puk u Bosni držali u podpunoj izolaciji od europske kulture. Jedine institucuje nobrazbe bile su njihove vjerske škole “medrese”, a i one su bile dostupne samo onim malobrojnim bogatijim tako da je donedavna golema većina naroda bila nepismena. Do 1878., kada je Berlinskim sporazumom Bosna došla pod upravu Austrougarske gotovo 80% bosanskih muslimana bilo je nepismeno.
Nu izgleda da uzprkos svim nastojanjima većina BiH muslimana ne samo da ni od tada nije ništa naučila nego je postala još gluplja.
Svima je poznata ona priča kada je poslie 1945. učiteljica u Bosni djecu u školi cieli dan podučavala o “ustaškim zločinima” i zapovjedila da se za domaću zadaću o tome upitaju svoje kod kuće. Sutra dan učiteljica upita maloga Muju: “Mujo, tko su bile ustaše?” Mali Mujo bez imalo sustezanja odgovori: “Dedo, babo, daidža, amiža…….” Znao je mali Mujo što govori.
Mi stariji, koji smo još živi, sjećamo se pjesme - Bosna, Lika, sve za Poglavnika…
Ali gle čuda! Ti današnji Bošnjaci “ne znaju” da su ovaj genocid u Srebrenici počinili sinovi i unuci onih četnika koji su u za vrieme 2. svj. rata u Srebrenici, Goraždu, Foči, Višegradu i nizu drugih gradova i sela počinili mnogostruko veći genocid nad njihovim predcima.
“Ne znaju” oni ni za stotine masovnih grobnica u koje su Titini partizani napunili njihovim predcima, kao napr. ona u Gornjim Podgradcima kod Kozare i stotine drugih od Slovenije do Srbije. Nisu čuli ni za zločine Titinih krvnika koje je partizanski pukovnik Janko Lopičić opisao u svome ratnom dnevniku, kada je svima koji su dovođeni pred partizanski “prijeki sud” dat zadatak da kaže - četiristo četrdesetčetiri čavke čuče na četiristo četrdesetčetiri čuke. Svaki koji to nije mogao točno izgovoriti nego umjesto “Č” izgovorio “Ć” - bio je strieljan.
Nu, kako američki Hrvat Michael Palaich, koji je za vrieme ovoga prošloga rata putovao po Bosni u knjizi “For Baka’s Homeland” (Za Bakinu Domovinu) piše da je vidio da je skoro u svakoj muslimanskoj kući na zidu vjesila slika “maršala Tita”, a novopečeni “Bošnjaci” i danas slave “dan državnosti”, biva da je isti onaj Tito koji ih je ubijao zato što nisu mogli izgovoriti “Č”,1943. negdje u šumi kod Mrkonjić Grada stvorio njihovu bosansku državu, u kojoj oni, uzgred rečeno, nisu postojali kao narod nego kao nekakvi “neopredjeljeni” stvorovi.
Ali to je samo jedna od mnoštva nerazjašnjivih gluposti koje su “Bošnjaci” činili i čine - i s time se ponose. Na primjer, samo nekoliko mjeseci prije srpske agresije na Bosnu 1992., mi naivni Hrvati Toronta i okolice pozvali smo političke predstavnike muslimana iz Bosne i Hercegovine kako bi se dogovorili kako najbolje organizirati obranu Bosne i Hercegovine od velikosrbske agresije koja je već skoro godinu dana plamsala u Hrvatskoj. Pripremili smo im doček u dvorani Croatia Kluba u Mississaugi. Iz Sarajeva su došli: ondašnji sarajevski gradonačelnik Muhamed Kreševljaković, nekakav Osman Brka, navodno zastupnik u vladi ondašnje Socijalističke Republike BiH, te uz Zehru Deović, još dva pjevača Radio Sarajeva. Od nekoliko stotina prisutnih u dvorani, bilo je oko 90% Hrvata katolika, 5% Hrvata muslimana i 5% nekakvih drugih nama mepoznatih muslimana “Jugoslovena”- budućih “Bošnjaka” .Kad su naši gosti stupili na pozornicu kako bi nam svojim govorima ukratko opisali svoja politička stajališta, zbilja smo imali što čuti. Najprije je Osman Brka počeo razglabati o tome kako je u svojoj povijesti Bosna imala 444 pisca i pjesnika ( uvijek baš 444 prema legendi o dolasku 444 Turčina u njihovu današnju postojbinu) , te kako oduvijek svi hoće da oni budu nešto drugo a ne ono što oni uistinu jesu, nu nije naveo što bi to oni trebali biti jer Adil Zulfikarpašić, Alija Izetbegović, “Tunjo” Filipović i njihova sekta još nisu bili izumili “bošnjačku naciju”. Onda je došao Kreševljaković, i poslije nekoliko neslanih gluparija, izjavljuje : “Mi bolan sa Srbima nemamo nikakvih problema. Ako se nađe kakav problem mi odemo na kahvu i sve to riješimo”.
Sjedio sam u blizini pozornice. Iznenađen, ustao sam rekao mu “Platit ćete vi tu kahvu” - i izašao van. Nije to bilo nikakvo proročanstvo za ono što je ukratko poslije toga uslijedilo u Bosni i Hercegovini, to je već bilo jasno svakome osim onih najzaslijepljenijih jugo-muslimana, odroda i smušenjaka poput Alije Izetbegovića, Muhameda Filipovića i, očito, mnogih drugih.
Prije nekoliko godina, nekakav “Bošnjak” izjavljuje kanadskoj novinarki da Bošnjaci nisu Hrvati nego potomci “Slovena” ( pravo po ‘srbosanski’ ) , a ne razumijući o čemu ovaj govori, novinarka je to lijepo u svojim novinama prevela na engleski : “ The Bosniaks are not Croats but descendants of Slovenians” ( Bošnjaci nisu Hrvati nego potomci Slovenaca ). Postoji li igdje još jedan narod, ili dio nekoga naroda, koji tako dragovoljno odbacuje svoj iskonski jezik, jezik svojih predaka i bezuslovno prihvaća jezik okupatora, svoga zatornika, koji ga još od 1912., a posebno u dva prošla rata, pokušava uništiti.
Bez obzira na to tko je prvi počeo, prema svim kategorijama zločina koje UN smatra genocidom ovaj “rat protiv Hamasa”: bezobzirno razaranje bolnica stambenih zgrada i sve druge infrastrukture, ubijanje tisuća nevine djece, žena i drugih civila, namjerno bombardiranje izbjegličkih zbjegova, izgladnjavanje, spriečavanje dostave humanitarne pomoći i sve drugo što se danas pred očima čitavoga svieta je odigrava u Gazi je jedna od najgorih vrsta genocida. Iako ga takovim smatra glavni tajnik UN-a i Međunarodni krimnalni sud, mnoge današnje “demokratske” države ne samo da ga niječu nego šakom i kapom pomažu one koji ga čine.
Ali, ni tome se nije čuditi jer najveće i najgroznije genocide kroz povijest činili su narodi osvajači, kolonisti-paraziti, koji su orobili i na sve moguće načine pobili stotine milijuna ljudi. Vodeći među njima su: Britanci, Španjolci, Amerikanci, Francuzi, Belgijanci, Portugalci, Talijani i Nizozemci.
Uz nebrojene druge, Britanci su napr. 1943. u Bengalu namjerno glađu umorili više od tri milijuna nevinih ljudi ( o tome i njihovim drugim zločinima obširnije idući put ).
Španjolci su u svojim osvajanjima i pohlepom za zlatom u Karibima, Srednjoj i Južnoj Americi uništili čitave civilizacije.
Amerikanci su da se dočepaju njihovih zemalja pobili ili glađu umorili 18 milijuna urođenika “Indijanaca”. Francuzi su u Alžiru, Vijetnamu, Indoneziji, Siriji, Libanonu, Palestini i drugdje pobili stotine tisuća ljudi.
Belgijanci su u Africi, u Kongu 19. stoljeću pod žezlom kralja Leopolda pobili deset milijuna ljudi.
Portugalci su u Brazilu, Angoli, Mozambiku, Indoneziji i drugdje orobili i pobili milijune ljudi. Talijani su u sjevernoj Africi, Etiopiji, a da i ne govorimo o Hrvatskoj i drugim zemljama na obalama Jadrana, izvršili niz genocida. U sjevernoj Africi, na primjer, tisuće starosjedioca, Berbera, su žive vješali na oštre željezne kuke.
Nizozemci su u pohlepi za skupim začinima, u Indoneziji pomorili stotine tisuća urođenika.
O njihovim genocidima u nastavku
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
