Zvonimir R. Došen: Logori smrti ‘druge strane’ o kojima se ni danas ne smije govoriti
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Srpanj 2024 12:53
“It is a pity we could not kill more Germans!” (Šteta što nismo mogli ubiti više Niemaca), izjavio je poslie završetka rata 1945. general Dwight D. Eisenhower, biesni mrzitelj naroda iz kojega je potekao.
Pobjednika nitko neće pitati je li rekao istinu. - Adolf Hitler
Gledam ovogodišnje šepurenje po Jasenovcu raznih proboljševičkih Židova, Cigana, četnika i raznih “antifašističkih” probisvieta i vucibatina, kako, radi neslaganja oko toga tko je od njih veći protivnik pozdrava - Za dom spremni, razdieljeni u nekoliko čopora hodaju i posrću po trulim daskama i, u nedoumici zašto su tamo uobće došli, pričaju gluposti kojih se, sudeći po njihovom stalnom šmrcanju, kašljucanju i češkanju i sami stide.
Zajedno ili razdieljeni, oni na tu godišnju ekskurziju po pustom polju moraju ići jer znadu da će moći vladati Hrvatskom dokle god bude postojao mit o logoru u kojemu je najtarija “žrtva” bila stara 130 godina, najmlađa je ubijena 30 godina prije nego se rodila, a mnoge od njih su ubijene nekoliko puta, u različitim vremenskim razmacima, na nekoliko različitih mjesta.
Svi mi znamo da je glavni cilj toga ‘karnivala jugozombija’ držati hrvatski narod u kavezu osamdeset godina duge indoktrinacije o kolektivnoj odgovornosti za izmišljene zločine i time prekrivati monstuozne zločine koje su njihovi djedovi i očevi, bake i majke počinili nad hrvatskim narodom.
Nu prije ili kasnije istina mora izaći na vidjelo. Jer umjesto lonaca za kuhanje sapuna, drobilica za kosti i paušalnih neprestano promienjivih brojeva hrvatski poviestničari, iztražitelji i svi kojima je stalo do istine hoće, i moraju, znati točan broj - tko, kada, gdje i zašto je u tom radnom logoru stradao i tko su bili počinitelji. Dok se to ne dogodi ne će i ne može biti mira u Hrvatskoj.
O ratnim i poslieratnim gulazima smrti u SSSR-u i jugoboljševičkim logorima, šumama i poljima smrti s blizu dvie tisuće masovnih grobnica svi znamo.
Ali malo tko zna za tisuće poslieratnih logora smrti pod kontrolom Zapadnih saveznika Amerike, Britanije i Francuske, 1945. - 1948., u kojima milijuni niemačkih vojnika i civila mučeni i ubijani na najokrutniji način. Pored famoznih Nürnberškog i Tokyo tribunala Zapadni saveznici (Amerika, Vel. Britanija i Francuska) su poslie završetka 2. svj. rata gotovo u svim gradovima Niemačke i Austrije, na temelju tzv. Londonske povelje (London Charter) uspostavili tribunale koji su trebali suditi samo onima koji su počinili ratne zločine za interese Sila Osovine.
Na sastanku ministara vanjskih poslova Vel. Britanije, Ujedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, Anthony Eden-a, Cordell Hull-a i Vjaćeslava Škrjabina “Molotova”, 30 listopada 1943., osnovana je tzv. Europska savjetodavna komisija, a mjesec dana kasnije potvrđena na sastanku Churchila, Roosevelta i Staljina u Tehranu.
Ova će komisija napisati “Londonsku povelju” kojom će 8. kolovoza 1945. odrediti kako će se pobjeđenim Niemcima i njihovim saveznicima suditi za: “zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti”.
Najglavniji među ovim zločinima bila su masovna umorstva nevinih ljudi u nacističkim logorima smrti: Auschwitz, Dachau, Belsen i drugima. Kako bi što efikasnije prikazali zločine koje su nacisti počinili u tim logorima, na svakom suđenju prikazivan je film o grozotama koje je glavni zapovjednik savezničkih snaga u Europi gen. Dwight Eisenhower 26. travnja 1945. našao u koncentracijskom logoru Dachau.
Osveta
U letcima koje su saveznički zrakoplovi 1944. bacali nad Niemačkom Eisenhower lažno obećaje da poslie završetka rata neće biti nikakvih odmazda nad nevinim civilima.
Rooseveltova je vlada od samoga početka bila infiltrirana najopasnijim Staljinovim židovskim boljševičkim agentima. Na najvišim pozicijama u njegovoj vladi su: mnistar financija Henry Morgenthau, njegov zamjenik Henry Dexter White i visoki službenik u tom ministarstvu Solomon Adler i niz drugih. Na drugim vrlo visokim i strogo povjerljivim pozicijama su: šef laboratorija u Los Alamos (u kojemu je pod kodnim imenom “Project Manhattan” izrađena prva atomska bomba) J. Robert Oppenheimer, njegovi suradnici Klaus Fuchs, Werner Heisenberg i niz drugih.
Morgenthau je u Rooseveltovoj vladi uspio dostigao tako visoku poziciju da ga je Rooseveltova supruga (obožavateljica Staljina) Eleanor zvala “Franklinovom savješću”. Iako ta odredba nije spadala u djelokrug njegova ministarstva nego ministarstva vanjskih poslova, Morgenthau sebe smatra legitimnim arbitrom koji će po završetku rata suditi ne samo nacistima, nego čitavom niemačkom narodu. On i Roosevelt smatraju da poslie rata ne samo sa nacistima, nego sa svim Niemcima, treba postupati “vrlo surovo”. Na temelju toga on piše svoj poznati “Morgenthau Plan”, prema kojemu po završetku rata sva industrija u Njemačkoj treba biti predana Rusima ili podpuno uništena. Bez obzira na posliedice, sve u poslieratnoj Niemačkoj treba biti izbrisano s lica zemlje. Jedino što ostatku niemačkog naroda (koji preživi savezničke poslieratne zločine) može biti dozvoljeno jest da živi od te gole zemlje.
Kad je taj plan vidio američki ministar vanjskih poslova Cordell Hull on je rekao: “ Prema Morgethauovom planu Niemci bi morali živjeti samo od plodova zemlje, što znači da bi samo 60% niemačkoga pučanstva moglo preživjeti, a 40% bi umrlo od gladi. To znači da bi u vrlo kratkom roku od gladi umrlo 20 milijuna Niemaca.
Okrutnost pobjednika
Prvi koji je (nehotice) odkrio zločine u savezničkim konc-logorima bio je kanadski pisac James Bacque.
Na temelju dokumentacije koju je pronašao u francuskim i američkim vojnim arhivima napisao je knjigu pod naskovom “Other Losses” (Drugi gubitci). Uzeo je taj naslov jer su Saveznici, kako bi zakamuflirali svoje zločine, svu dokumentaciju o masovnom umiranju zarobljenih niemačkih vojnika i civila u njihovim logorima smrti pohranili u arhivima pod tim naslovom.
U predgovoru knjige pukovnik američke vojske dr. Ernest F. Fisher Jr. piše da su se “niemački vojnici, kako ne bi pali u rike boljševicima, masovno predavali u milostive ruke Zapadnim saveznicima pod zapovjedništvom generala Eisenhowera.
Međutim, radi Eisenhowerove biesne i pomamne mržnje ne samo nacističkoga režima, nego svega niemačkog to vjerovanje (niemačkih vojnika) bilo je ludo vjerovanje.
Više od pet milijuna niemačkih vojnika u američkim i francuskim zonama bili su na otvoranom polju nabijeni u kaveze ograđene bodljikavom žicom tako da su morali stajati rame uz rame.
Zemlja izpod njihovih nogu uskoro se pretvorila u kaljužu blata i bolesti. S početkom u travnju 1945. vojska Ujedinjenih Država i Francuske nehajno je uništila oko milijun ljudi…”
Kako je ovaj golemi zločin izašao na svietlo dana?
Prve tragove odkrii su 1986. autor Jamer Bacque i njegov pomoćnik. Iztražujući knjigu o heroju La Résistance (francuskog odpora niemačkoj okupaciji) Raoula Laporterie-a, koji je spasio oko 1.600 izbjeglica od nacista, oni su imali interview s njemačkim vojnikom Hansom Goertzom koji se 1946. sprijateljio s Laporteriem.
Laporterie je 1946. Goertza i još jednog zarobljenika izvadio iz francuskog logora i zaposlio ih kao krojače u lancu njegovih trgovina.
Goertz je u interviewu s Bacque-om izjavio: “Laporterie je spasio moj život, jer je samo u jednom mjesecu u tome logoru umrlo 25% ljudi.” Od čega su umrli? “Od gladi, dizenterije, bolesti.”
Tražeći moguće dokumente o tim logorima Bacque uskoro pronašao da je poslie rata u američkoj zoni u razorenoj Niemačkoj 1945. bilo više od 200 concentracijskih logora, u francuskoj zoni i na teritoriju Francuske 1.600 ( tisuću i šest stotina), svi “jedan gori od drugoga” prema izjvama Međunarodnog odbora crvenog križa i dokumentima u arhivima francuske vojske u Vincennes-u kod Pariza.
Povrh toga bio ih je još veliki broj u britanskoj zoni.
“Dugo vremena ja i moj pomoćnik nismo mogli vjerovati u ono što smo nalazili”, piše na početku knjige J. Bacque. “Kada smo stojeći na stolicama (u arhivima francuske vojske) skidali prašnjave kutije u kojima su trebale biti liste s imenima umrlih niemačkih zarobljenika u tim logorima, tamo ih nije bilo. Kutije su bile prazne. Možda su bile prazne radi nedostatka radne snage u to doba, mislili smo. Ali nemir u očima francuskog svećenika, koji je dva puta sam sbe kontradiktirao o broju niemačkih zarobljenika koje je pokopao u svome logoru, mogao je biti prouzročen bolnim sjećanjem na francuske logore radije nego osjećajem krivnje. Žalba u jednom pismu službenika Crvenog križa 1945., da mu vojska nije htjela dati benzin da odveze hranu od gladi skapavujućim zarobljenicima izgledala je kao važna novost, ali pokraj toga olovkom je načarano “C’est fait”, što je, kako smo mi mislili, značilo da je ipak dobio gorivo.
Onda smo našli kasnije pismo istoga službenika u kojem se žali da uzprkos obećanjima gorivo nije dobio.
Na vidjelo je izlazilo sve više i više komada informacija da smo se našli u nekom čudnom stanju uvjereni obilnim dokazima da su lideri našega družtva počinili strašne zločine protiv čovječnosti, u koje mi nismo htjeli vjerovati. Svaki dan morali smo birati između strahovite istine i liepih mitova o našoj poviesti o kojma su nas učili. “
U tim logorima Saveznici su počinili strašne zločine nad zarobljenim niemačkim vojnicima i civilima.
I onima koji su ga pokušavali diskreditirati jasno je da Bacque ove zločine koje opisuje u svojoj knjizi nije izmislio jer ih je sve podkriepio dokumentima koje je pronašao u američkim arhivima i svjedočanstvima preživjelih logoraša. Bacque je svojoj knjizi dao naslov “Other Losses” zato što su informavije o smrti stotina tisuća ili čak milijuna niemačkih vojnika i civila u logorima smrti bili u američkim arhivima namjerno pohranjena pod tim “bezalenim naslovom”, da ih nitko smatrao važnim za pretraživanja.
Nehumani tretman u američkim logorima duž Rajne opisala su i dvojica američkih pukovnika, James B. Mason i Charles H. Beasley: “Dne 20. travnja olujan dan s naizmjeničnom kišom, solikom, sniegom i vjetrovima koji smrzavaju do kosti pušući sa sjevera niz dolinu Rajne po ravnici na kojoj su bili žicom ograđeni logori.Iza bodljikave žice mogao se vidjeti strašan prizor. Sćućureni jedan uz drugoga u pokušaju da se zaštite od studeni 100.000 mršavih, apatetičnih, blatnih, od gladi skapavajućih i u prazno zurećih ljudi obučenih u blatne sive poderane odore stajalo je u do gležnja dubokom blatu.
Tu i tamo moglo se vidjeti blatne biele mrlje, koje su kad bi ih malo bolje pogledali, bili ljudi s zavijenim glavama ili rukama ili su na sebi imali samo košulje. Niemački je zapovjednik divizije izviestio da ljudi već najmanje dva dana nisu ništa jeli i da je glavni problem nestašica vode - a samo kojih 180 metra dalje riekom Rajnom teklo je obilje vode.
U travnju 1945. uhićene su i u logore dotjerane stotine tisuća niemačkih vojnika, bolestnika iz bolnica, vojnika s nedavno amputiranim udovima, civila, žena, djece…
Jedan zarobljenik u logoru kod Rheinberga bio je star preko osamdeset, a drugi samo devet godina.
Njihovi kompanjoni bili su glad i neizdrživa žeđ i umirali su od dizenterije.
Tjedan za tjednom okrutno ih je nebo tuklo potocima kiše…ljudi s amputiranim nogama mokri i smrznuti gmižu po blatu poput vodozemaca. Goli na otvorenom dan za danom, noć za noći, očajni leže u piesku Rheinberga ili su izcrpljeni zaspali viečni san u urušavajućim rupama, koje su golim rukama izkopali u mokroj zemlji…
Jedan preživjeli zatočenik opisuje muke logoru u blizini Remagena na Rajni: “Držali su nas na otvorenom u pretrpanim kavezima ohgrađenim bodljikavom žicom skoro bez ikakve hrane. Zahodi su bili samo neki trupci bačeni preko grabe kod ograde bodljikavom žicom. Kako bi mogli barem malo spavati, jedino što smo mogli jest golim rukama kopati rupe u zemlji. Radi bolesti i slabosti mnogi od nas pri vršenju nužde nismo mogli skidati hlače pa su naša odjeća i blato u kojem smo morali stajati, sjediti i ležati bili zaraženi…..Oko Rajne toga proljeća kiša je stalno padala. Više od polovice dana dok smo tamo bili nisu nam davali nikakve hrane, a kad bi nešto i dobili bili su to mali mršavi obroci tzv. “K rations”. Gledajući taj paketić moglo se vidjeti da je to bilo samo 10% od obroka koje su Amerikanci davali svojim vojnicima. Na kraju dobivali smo možda samo 5% normalnog američkog obroka. Kada sam se američkom zapoviedniku logora potužio da on ovim izgladnjavanjem krši odredbe Ženevske konvencije on mi je odgovorio: “Zaboravi na Konvencije! Ti nemaš nikakva prava!”
U roku od nekoliko dana neki ljudi, koji su zdravi došli u logor bili su mrtvi. Vidio sam kako prema ulazu u logor četvorica naših ljudi vuku mrtva tiela, gdje su jedno na drugo nabacivana u kamione koji su ih nekud odvozili.
Sedamnaest godina star dečkić koji je iz logora mogao vidjeti svoje selo znao je stajati uz ogradu bodlikave žice i plakati. Jedno jutro zarobljenici su našli njegovo tielo koje je prostieljeno vjesilo na toj ogradi. Stražari su njegovo tielo ostavili vjesiti na ogradi kao opomenu nama drugima. Videći taj zločin mnogi su zarobljenici počeli vikati “Moerder, moerder!” (ubojice).
Za osvetu zapoviednik logora je naredio da nam se za tri dana ne daje ni onaj minimum mizerne hrane.
Eisenhowerov biograf Stephen Ambrose, koji je Bacque-u pomogao pri uređivanju knjige u svome govoru na jednom skupu poviestničara 1990., na kojem je bio i Bacque, kaže : “Ne slažem se s mnogim tvojim interpretacijama, ali ne niečem temeljnu istinu tvojih odkrića. Priznam da je Bacque učinio “veliko poviestno odkriće”, u smislu da je do sada vrlo malo pozornosti posvećeno postupanju s niemačkim ratnim zarobljenicima u savezničkim rukama.
“Bacque je proveo nešto iztraživanja i odkrio važnu priču koju smo ja i drugi američki poviestničari podpuno promašili u radu o Eisenhoweru i završetku rata. Kad su oni milijuni Wehrmacht vojnika na koncu rata došli u zarobljeništvo, mnogi od njih su bili namjerno i brutalno maltretirani. Tu nema dvojbe. Tu su ljudi ovdje u audienciji koji su bili žrtve toga maltretiranja. To je priča o kojoj se šutjelo.”
Godinu dana kasnije isti ovaj Ambrose, za neki razlog (!), mienja svoje mišljenje i kaže da to nije istina, da Eisenhower nije bio Hitler i da su nestali milijuni ljudi o kojima bacque govori bili “stari ljudi i mladi dječaci niemačke milicije Volksturm koji su bez formalnog popisa odpušteni iz logora”. Ali tu svoju novu tvrdnju Ambrose nije kadar podkriepiti bilo kakvim dokazima.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
