Zvonimir R. Došen: Operacija Oluja - hrvatski D-day
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 04 Kolovoz 2024 13:03
Boj ne bije svietlo oružje, već boj bije srce u junaka!
Istinu je nemoguće zatajiti isto kao što je nemoguće dlanom ruke zasjeniti sjaj sunca.
Neke segmente u poviesti jednoga naroda može se povremeno prešućivati, zatajivati, preokretati, pa i negirati. Ali poviesni događaj kao što je bila vojno-redarstvena operacija Oluja nitko, pa ni najveći neprijatelji hrvatskoga naroda, ne mogu niti tajiti, niti negirati, a kamoli prešutjeti. Pogotovo ne oni koji su u svega četiri dana ovog briljantno izvedenog protuudara do nogu potučeni.
Svojom spektakularnom pobjedom Oluja je postala nepobitni svjedok povjestnice za koju Cicero reče da je svjedokinja vremena, svietlost istine i životna uspomena koja vriedi za sva vremena. Ona je postala ogledalo svih junačkih bitaka koje je hrvatski narod na ovim svojim prostorima od stoljeća sedmog vodio protiv nebrojenih okupatora.
Hrvatski narod mora spoznati njezinu golemu vriednost i staviti je u prve redove obrazovanja svih svojjih pokoljenja, jer njezinom pobjedom postignut je onaj finalni cilj u borbi hrvatskoga naroda za ostvarenje svoje slobode.
I ne samo to, kroz riedko kad u poviesti ratovanja zapamćene ratničke vrline, hrvatski branitelji, kojima se dive vojske najvećih svietskih sila, poručili su svakome tko se u budućnosti usudi pružiti svoje gladne prste za njihovom domovinom da će ga stići ista sudbina onih koji su se u kolovozu 1995. našli pred vihorom Oluje.
Od svoga dolazka na ove prostore hrvatski narod je bio prisiljen voditi neprestane bitke protiv raznih osvajača i s malim snagama više puta pobjediti njihove goleme vojske.
U svim tim bitkama kroz 500 godina hrvatskih vladara hrvatski ratnik se borio samo i jedino za svoj narod i svoju domovinu.
Poslie pogibije posliednjeg hrvatskog kralja na Gvozdu 1097. godine, te zlokobnog sporazuma Pactae Conventae 1102., hrvatski vojnik je idalje bio jedan od najboljih ratnika na svietu. Odtuda ona izreka ‘Hrvat vojnik s oružjem u ruci je vitez, to je on uvijek bio, to on jest i to će uvijek biti’.
Ali stupanjem u državne saveze s drugim narodima on se od tada u najviše slučajeva morao boriti za slobodu i blagostanje drugih, za ‘zapadnu civilizaciju’, za vjeru i sve i svašta drugog samo ne za sebe i svoj narod.
Uzprkos tomu, on se idalje u svim bitkama pokazao kao hrabar ratnik i pravi vitez. Za to je netko možda s pravom napiso da su Hrvati kroz čitavo to vrieme bili ili glupi vitezovi ili viteški glupani koji su se uvijek hrabro borili za tuđe interese.
I, tako je sve to išlo do 1941., kada je utemeljena Nezavisna Država Hrvatska, država svih Hrvata, bez obzira na vjerske ili bilo koje druge razlike. Ali, kao i 1991., nije trebalo dugo čekati da se na mladu hrvatsku državu ustane sav balkanski, velikosrbski, srbofilski i jugokomunistički ološ i stotine tisuća hrvatskih branitelja dragovoljno ustane i golim rukama stupi u obranu svoje države.
Silom prilika, ili silom velikih sila, Nezavisna Država Hrvatska je 1945. uništena. Zaslugom podmuklog Winstona Churchilla i njegovih generala, hrvatska vojska je na prievaru razoružana i izručena u Titine klaonice gdje je masovno poklana.
Jugokomunistički i velikosrbski krvnici su mislili da će pokoljem stotina tisuća hrvatske vojske i civila konačno uništiti legendarni borbeni duh hrvatskoga naroda i bili su uvjereni da se hrvatski narod više nikada neće osviestiti.
I, da, trebalo je 50 godina da odrastu dvije nove generacije hrvatskih ratnika, generacije u čijim venama je kolala krv njihovih djedova, otaca, stričeva i ujaka poklanih na Križnim putevima od Bleiburga u Austriji do Gevgelije u Makedoniji. U srcima je ovih novih ratnika mnemonički tinjala hrabrost ratnika svih prošlih hrvatskih generacija.
Iako su se hrvatski vojnici u svim bitkama, pogotovo u Oluji pokazli kao neustrašivi ratnici oni su se, uzprkos svim divljačkim zločinstvima neprijatelja, prema njegovim zarobljenim bojovnicima ponašali kao civilizirani i nadasve humani ljudi.To među stotinama i stotinama drgih dokazujui ova dva primjera.
Mnogi ste vjerojatno vidjeli onaj video snimak o onom ranjenom srbskom vojniku, koji je negdje kod Šipova snimio hrvatski dragovoljac snimatelj Petar Malbaša.
Ranjenika, koji je ranjen u nogu, njegovi zapovjednici i suborci su ostavili i pobjegli.
On plače i, valjda znajući kako se vojska kojoj je on pripadao ponašala prema ranjenim i zarobljenim hrvatskim vojnicima, moli hrvatske vojnike da ga ne ubiju. Hrvatski vojnici mu govore da ne plače da ga nitko neće ubiti, spremaju ga u vozilo i odpremaju u bolnicu.
Taj ranjenik danas živi u Bijeljini. Kad ga je Malbaša poslie završetka rata išao tamo posjetiti čovjek ga je zagrlio, počeo plakati i pokazao mu sliku generala Krstičevića, koju stalno nosi u svome novčaniku.
Drugi prizor koji je Malbaša snimio za vrieme Oluje je predaja hrvatskoj vojsci osamdesetčetvorice srbskih vojnika koji su četiri dana i četiri noći, gladni i žedni pješačili kroz šume i brda da se predaju hrvatskoj vojsci, jer su znali da će svi biti poklani ako padnu u ruke Izetbegovićevoj armiji.
I, kako su svi od njih izjavili, hrvatska vojska ih je primila, nahranila, napojila, dala im cigarete i u svojim vozilima odpremila na sigurno mjesto u Glamoč, gdje su sačekali okončanje rata i otišli svojim kućama.
Drevni kineski general i vojni strateg Sun Tzu je zapisao da su moralni zakon i disciplina najvažniji među faktorima kojih se za vrieme rata moraju pridržavati zapovjednici i njihova vojska. Svi, pa i oni koji već 22 godine šire nevjerojatne laži o ovoj velebnoj oslobodilačkoj akciji, vrlo dobro znadu da su hrvatski zapovjednici i vojnici u svim bitkama za vrieme ovoga rata, a pogotovo za vrieme operacije Oluja, strogo poštivali pravila moralnog i svih drugih zakona ratovanja.
Dosta je bilo samo pogledati onaj početni precizno koordinirani udar jedinica hrvatske vojske i redarstva na sve neprijateljske postave da svakome tko je bio imalo upućen u propise konvencija o ratovanju moralo je biti jasno da će Operacija Oluja i vojskama onih najmoćnijih država poslužiti kao primjer uspješnog modernog ratovanja.
Ali, kako kaže poslovica, svaki uspjeh ima stotinu otaca, a svaki neuspjeh je sirotče, i s ovom velikom pobjedom hrvatskih ratnika danas se pokušavaju kititi oni koje bi da nije bilo Oluje četnici za nekoliko dana bili pobili kao miševe.
Znamo da slabost, umišljenost i obična glupost nekih ljudi nemaju granica, ali kad čovjek posluša kako neki iz Armije BiH na You Tube-u pričaju kako su oni bili spremni ući u Banja Luku, ali da ih je Amerika zaustavila,
kada zapovjednik njihovog ‘Petog korpusa’ Atif Dudaković, koji je s onih 60.000 drugih muslimana bio u četničkom okruženju u Bihaću, priča da mu je ‘sada žao što nije išao do Drine’, čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao.
Svatko normalan vrlo dobro zna da je masakar u Srebrenici bio samo predigra onoga što su četnici planirali u Bosanskoj Krajini, ali kako izgleda rieč normalnost u ‘bošnjačkom’ riečniku ima neko drugo značenje ili uobće ne postoji.
Pripreme za Oluju
Vrhovno zapovjedništvo Hrvatske vojske nije moglo mirno promatrati sustavno stezanje četničkog obruča oko bihaćke enklave u jesen 1994. godine, pa je počelo pripreme za operaciju širih razmjera kojom bi se ne samo spasilo više od 60.000 bosanskih muslimana u bihaćkom okrugu, nego jednim sveobuhvatnim naletom oslobodilo sve zaposjednute hrvatske krajeve.
Zborno područje Split počelo je tajne pripreme za operaciju pod kodnim imenom ‘Zima- 94’, s ciljem razbijanja srbskih snaga na području Livanjskoga Polja i predjelima iza Dinare i uzpostaviti tampon zonu između snaga tzv. Vojske Republike Srpske Krajine i Vojske Republike Srpske. U međuvremenu snage HVO-a zajedno sa snagama Armije BiH oslobodile su Kupres i kuprešku visoravan.
Operacija Zima-94, u koju su uključene 4. i 7. brigade Hrvatske vojske, domobranske jedinice HV-a i snage HVO-a, počela je 29. studenoga.
Kroz 27 dana borbi po vrlo teškom terenu, sniegu i niskim temperaturama hrvatske snage su na dielu Livanjskog Polja razbile četničke snage, oslobodile 20 km duboko i 10 km široko područje i došle iza leđa pobunjenim četnicima u Sjevernoj Dalmaciji.
To je prisililo četnike da povuku dio svojih snaga iz obruča oko Bihaća i (privremeno) odgode konačni napad na bihaćku enklavu.
Nakon oslobađanja livanjskoga područja snage HV-a su zamienile snage HVO-a, koje će to područje držati sve do Operacije Oluja. Kako četnici ne bi ugrozili hrvatske položaje na Dinari i Staretini, 7. gardijska brigada u proljeće 1995. izvodi taktičku operciju ‘Skok 1’ u kojoj potiskuje četničke snage s dominantnih vrhova Dinare i sve njihove snage u Cetinskoj dolini stavlja pod vatreni nadzor.
Ove vješto pripremljene i izvedene operacije neprijatelj zbunile su pobunjene četnike, što je i bio cilj stratega Hrvatske vojske.
Oluja je pripremljena i izvedena točno prema pouci Sun Tzu-a, koja kaže da je pravi vojskovođa onaj tko je kadar vještim potezima zbuniti neprijatelja tako da on više nije kadar ocieniti gdje se treba braniti.
Tu taktiku upotrebio je general Norman Schwarzkopf u Operaciji ‘Desert Storm’, kad je taktičkim manevrima uvjerio Sadama Huseina da će glavni napad biti izvršen s juga. Kad je Sadam skoncentrirao svoje snage u tom smjeru Schwarzkopf je na njegovu vojsku udario u bok, sa zapada.
Bez obzira na sva njihova vrištanja, i Srbi i domaći jugofili vrlo dobro znadu da je, kao malo koja operacija u poviesti ratovanja, Oluja planirana i izvedena na najprofesionalniji i najhumaniji način. U nijednoj operaciji takvoga obujma nije poginulo manje ljudi i počinjeno manje prekršaja ratnih propisa nego u Oluji.
I sviđalo se to komu ili ne, ona će budućim hrvatskim ratnicima služiti kao osnovna direktiva u priručniku za pravilno ratovanje.
A oni koji su kao hrvatski vojnici branitelji sudjelovali u Oluji i svim drugim bitkama u ovome ratu kada ih njihova djeca i unuci upitaju - Što vi to danas slavite? Što je to bila Oluja i što ste vi to u njoj radili mogu im lako odgovoriti: Vršili smo svoju dužnost. Vršili smo zavjet koji su nam ostavili naši predci. Branili smo svoj narod i svoju Domovinu.
Taj zavjet sada ostavljamo Vama.
A to što ti Srbi i njihovi ortaci u Hrvatskoj vrište da je ovaj nadnevak za njih dan žalosti, moramo razumjeti, jer normalno je da bude žalostan onaj tko je puno toga tuđega htio, a na koncu sve izgubio.
Ali opet, nikad ne znaš, jer Srbi su jedini narod na svietu koji svake godine na 28. lipnja slavi svoj poraz na Kosovu Polju, pa neće biti čudno ako jednoga dana i oni počnu slaviti dan Oluje!
Svim našim hrabrim braniteljima i čitavom hrvatskom narodu želim - Sretnu obljetnicu spektakularne Operacije Oluja!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
