Zvonimir R. Došen: Quest for world domination
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 16 Kolovoz 2024 12:58
ŽIVIMO U LUDIM REGRESIVNIM VREMENIMA
Padom Berlinskog “zida sramote” 1989., sviet je mislio da je time zauvijek odbačena svaka pomisao na izgradnju nečeg takvoga bilo gdje u svietu.
Nu nije prošlo ni 3 godine od njegovoga pada kad je tadašnji izraelski ministar predsjednik Yicak Rabin u Knešetu podnio priedlog za podizanje dva i pol puta višeg i pet puta dužeg zida između Izraela i ostataka Palestine.
Martin Levi van Creveld (zionist rođen u Nizozemskoj) nije samo vodeći vojni povjestničar u Izraelu, on je jedini ne-američki pisac čije radove moraju čitati svi častnici američke vojske. Danas je profesor za vojnu poviest na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu.
Evo što je u veljači 2003. izjavio u interview-u s novinarom nizozemskog magazina “Elsevier”, Ferry Biedermannom :
“Mi smo se tolike godine borili protiv naših vanjskih neprijatelja.
Svaki put kad je bio rat, mi smo naše neprijatelje udarili silnim maljem i, poslie što su nekoliko puta bili poraženi oni su nas ostavili na miru.
Problem s palestinskim revoltom je taj što on ne dolazi iz vana, nego iznutra...”
Biedermann: Je li onda riešenje, držati Palestince izvan granica?
Creveld: Točno! Sada o tome imamo jednoglasan sporazum. Mi trebamo izgraditi zid tako visok da ga ni ptica ne može preletjeti.
Jedini problem je: gdje postaviti granice? Pošto se još ne možemo složiti da li teritorij koji smo osvojili 1967. treba biti uključen, pa ćemo za neko vrieme morati malo improvizirati...
Biedermann: Znači li to da će Palestinci ostati unutar granica?
Creveld: Ne, to znači da će svi biti deportirani. Ljudi koji se za ovo bore samo čekaju na pravoga čovjeka i pravo vrieme. Prije 2 godine samo 7 ili 8% Izraelaca je bilo mišljenja da je ovo najbolje riešenje, prije 2 mjeseca bilo je 33% a sada , prema Gallupovoj anketi, broj se popeo na 44%.
Biedermann: Pa hoće li ikada biti moguće?
Creveld: Sigurno, jer krajnje prilike zahtievaju krajnje mjere. Danas imamo podjelu 50/50 o tome gdje postaviti granice. Prije 2 godine 90% naroda je bilo za to da se zid izgradi po straoj granici. To se sad podpuno promienilo i ako se teroriziranje nastavi, za koje 2 godine 90% će biti za to da se zid izgradi uz rijeku Jordan... Ako nas Sirija ili Egipat pokušaju zaustaviti mi ćemo ih izbrisati s lica zemlje.
Biedermann: Mislite li da će sviet dozvoliti takovo etničko čišćenje?
Creveld: To ovisi o tome tko ga čini i kako brzo se izvede.
Mi imamo nekoliko stotina atomskih bombi i raketa i možemo ih izpaliti u raznim smjerovima. Većina europskih glavnih gradova su ciljevi našega ratnog zrakoplovstva.
Biedermann: Ni bi li Izrael onda postao država koja ugrožava svietski mir?
Creveld: Dozvolite mi da citiram generala Mošu Dajana: “Izrael mora biti kao biesan pas, jako opasan da biga se uznemiravalo”. Mi ćemo pokušati spriečiti da stvar ne dođe do toga, ako to ikako bude moguće.
Naše oružane snage, međutim, nisu trideseta najjača vojska na svietu, nego druga ili treća. Mi smo sposobni sa sobom srušiti čitav sviet. I mogu vam garantirati da će se to dogoditi prije nego Izrael propadne.
Biedermann: To je vaše osobno mišljenje, zar ne?
Creveld: Sigurno ne! Pitali ste me što bi se moglo dogoditi i ja sam vam odgovorio. Jedino pitanje je je li već kasno za drugo riešenje ( o palestinskoj državi) i je li izraelsko javno mnienje to podržava. Ja mislim da je prekasno.
S prolaženjem svakoga dana izgon Palestinaca raste je sve više vjerojatan.
Alternativa bi bila komadanje i uništenje Izraela. Što vi od nas očekujete?
Prvi predsjednik Izraela David Ben-Gurion izjavio je 8. srpnja 1948. : “Mi moramo sve učiniti da se oni (prognani Palestinci) nikad više ne vrate.”
I nisu zionisti sami. Kako je najavio poslie okupacije Krima, Putin će kako bi povezao ovu ukrajinsku provinciju s Rusijom izpod Azovskoga Mora izgraditi tunel.
Pomahnitali slovenski zet Donald Trump, koji se natječe za predsjednika Ujedinjenih Američkih Država, obećaje da će ako pobjedi na izborima između Amerike i Meksika podići zid poput onoga u Izraelu.
OKUPACIJA IRAKA
Velika zagonetka koju nitko do danas nije uspio riešiti je, zašto su Ujedinjene Američke Države odlučile okupirati Irak kada nije postajo niti trunak uvjerljivih dokaza da je vlada Sadama Huseina imala bilo kakav dodir s teroristima al-Qaede, jer to bi bilo u kompletnoj suprotnosti sa Sadamovim uvjerenjima i politikom.
Kako netko reče, jedini dodir koji je njegov režim imao s iračkim islamistima i teroristima al-Qaede bio je u iračkim ćelijama za mučenje.
Važno je također napomenuti da, iako je bio sekularni musliman, Sadam je odmah po dolazku na vlast podpuno uništio Iračku komunističku partiju.
Nu najprije treba razčistiti neke pojmove. Iako je glupi Bush Jr. inzistirao na okupaciji Iraka, jer je, kako je u svojim govorima znao onako djetinjasto naglašavati da je Sadam htio ubiti njegovog tatu - “He wanted ti kill my dad”, okupaciju nije odobrio on, nego Vijeće Sigurnosti OUN-a, deklaracijom 1441 za koju je glasovala većina članica.
I Putin i Kinezi su, uz malo mrmljanja, glasovali za ovu deklaraciju.
Jedino je Francuska bila protiv, radi čega je u Americi došlo do onoga smiešnog bojkota prženih krumpirića.
Smiješno, ali istinito! Francuski “pomme frites” u Americi se zovu French fries, pa iz velike srdžbe na Francusku, od tada se u Americi to jelo trebalo zvati; finger chips, fries, chips i sve samo ne s francuskim pridjevom. Nu taj bojkot nije dugo trajao, jer Amerikanci vole jesti takav krumpir - kako god se on zvao.
Sadam je u istinu bio ono što Englezi zovu “loose cannon” (neučvršćen top), što je potvrdio okupacijom Kuvajta 1990. godine i tako narušio svoj labavi savez s Amerikom.
Ali, u operaciji “Desert Storm” 1991. iračka vojska je bila podpuno razbijena, a kasnije sankcije i embargo na oružje i “no flight zone” učinile su svaki pokušaj rekonstrukcije nemogućim, tako da početkom 21. stoljeća Irak nije mogao predstavljati nikakvu opasnost za bilo koga.
I svatko zna da on tada nije posjedovao nikakvo WMD “weapons of mass destruction” (oružje za masovno uništavanje), to jest ako izuzmemo mogućnost da je glupi George W. Bush počeo sam vjerovati u svoju mahnitu propagandu.
Pa da i jest, nitko u njegovoj administraciji ili u obavještajnim službama nije vjerovao da bi Irak mogao imati nuklearno oružje.
Jer, kad bi ga Irak uistinu imao nitko ga ne bi pokušao okupirati, za isti razlog što se nitko ne usuđuje pokušati okupirati Sjevernu Koreju.
Jedino oružje za masovnu destrukciju koje je Sadam mogao imati jest nešto kemijskog i biološkog oružja, koje su imale skoro sve države na Srednjem Iztoku.
To oružje Irak je sigurno imao 1980ih jer je poznato da je za vrieme rata s Iranom 1980.-1988. upotrebljavao bojne otrove.
U to vrieme Reganova administracija, njegov de facto saveznik, štitila je Sadama od međunarodne diplomatske osude i kroz prste gledala njegovo kupovanje komponenata za izradbu sarina, nervnog plina “VX” i drugih bojnih otrova.
Američki saveznici; Nizozemska, Njemačka, Italija, Egipat i Singapur bili su najveći dostavljači tih komponenata.
Ali, kako se kasnije pokazalo, Irak 2003. nije imao ni takvoga oružja, jer ga je, s američkim i britanskim blagoslovom, potrošio u ratu s Iranom.
Prema informacijama koje je 15. prosinca 1986. objavio Washington Post, CIA je iračkoj vojsci čak dostavljala i satelitske slike položaja iranske vojske kako bi joj pomogla da ju bombardira bojnim otrovima.
Ali i Iran je tada imao kemijsko oružje, kao i Sirija, a da i se i ne spominje američke saveznike Izrael i Egipat koji je još 1960ih u građanskom ratu u Jemenu rabio otrovne plinove.
Pa da je Washington i bio uistinu zabrinut da bi neka srednjeiztočna država mogla dati kemijsko oružje teroristima, na toj listi Irak je bio posljednji.
Nu kako logika ima svoja ograničenja, mora se imati otvoreno mišljenje da su Bush i njegovi glavni savjetnici bili toliko neinformirani da oni jednostavno nisu razumjeli ni ove temeljne činjenice.
NAJVEĆA KRAĐA NOVCA U POVIESTI
Rezolicijom 1483 Vijeća Sigurnosti, od 22. svibnja 2003., Organizacija Ujedinjenih Naroda, koja je u to vrieme forsirala sankcije protiv Irana, odobrila je da se 23 milijarde američkih dolara, iračkog novca iz zaleđenih akonta iračkih banaka, te prodaje nafte i zaplienjene iračke imovine, transferira u Development Fund for Iraq ( Fond za razvitak Iraka) i da se preda na dispoziciju Koaliciji privremene vlasti u Bagdadu (Coalition Provisional Authority in Bagdad).
Nedugo za tim, američki Kongres izglasava dodatnih 18,4 milijardi za rekonstrukciju razorenog Iraka.
Silne hrpe tog novca prevožene su između Washingtona i Bagdada poput prievoza drva za gorivo. Toliko silnoga novca je tu bilo da ga nitko nije mogao prebrojiti, nego je prije transporta samo vagan, u tonama, a mnogo puta nije ni to.
Jedan takav transport od 12 milijardi iračkog novca u novčanicama od 100 američkih dolara, težak 363 tone, prebačen je zrakoplovom iz New Yorka u Bagdad.
“Irak je bio preplavljen novcem u dolarima (kešem) Hrpe i hrpe novca. Mi smo s snopovima stodolarka znali igrati nogomet prije nego smo ih slali dalje. To je bila atmosfera Divljeg zapada, kakvu nitko od nas nije do tada doživio.”
(Frank Willis, visoki službenik “Koalicije privremene vlasti u Iraku”)
Puno vremena bi uzelo ulaziti u sve detalje (koji su u raznim medijima već više put objavljeni), dosta je reći da je Irak ostao podpuno razoren jer je više od 90% ovoga novca jednostavno nestalo bez traga. Kako netko jednom reče, više novca je ukradeno u prvoj godini okupacije Iraka nego je Mobutu Sese Seko uspio ukrasti u 32 godine svoje vladavine Kongom.
Nije potrebno naglašavati da razni Sese -Sanaderi, Vidoševići i stotinjak drugih mega-lopova u Hrvatskoj nisu daleko ostali iza njega. Ali eto vidite, vrhovni sud Narodne Republike Regije Sanadera oslobađa odgovornosti s čime šalje poruku da ako si naumio krasti, kradi na veliko.
ZLOČINI RAZULARENE VOJSKE PROTIV CIVILNOG PUČANSTVA
“U blizini “tenka” (tako su Amerikanci zvali irački vojni poligon, udaljen 8 km od bagdadske zračne luke) bilo je oko 10 demonstranata. Mi smo negdje u udaljenosti čuli pucanj i počeli smo pucati po njima. Svi su poginuli, osim jednoga. Njihova tiela ostavili smo tamo gdje su pali. Onaj što je bio živ skrivao se iza nekog stupa oko 150 metara od nas. Ja sam u njega uperio pušku i mahnuo mu da bježi. Pola njegovog stopala bilo je odsječeno. On je otišao vukući za sobom tu nogu. Mi smo se svi smijali i urlikali.
Onda je velikom brzinom prolazio “18-wheeler” (kamion s 18 kotača) i mi smo opalili po njemu. Jedan od ljudi izskočio je van. Gorio je, bio je zapaljen. Vozač je bio mrtav.
Onda je došla neka Toyota Corolla. Mi smo ubili vozača, a drugi čovjek je izašao van s uzdignutim rukama. Ubili smo i njega.
Tada je k nama dotrčao neki vodnik topništva iz Lima Kompanije (rezervna topnička satnija Marinaca) i rekao: “Hej, vi ste ubili tog čovjeka, ali on je imao ruke u vis!”
Moja jedinica, moj zapovjednik i ja, bili smo lišeni komande za ostatak toga dana.
Nije prošlo ni 5 minuta Lima satnija, koja je preuzela naš položaj, otvorila je vatru po automobilu u kojem je bila žena i dvoje djece. Svi su poginuli.
U mjesec i pol moj vod i ja ubili smo više od 30 civila.
Iračani su uvijek mogli promatrati kako smo mi ponižavali njihove mrtve. Mi bi se više put igrali s opaljenim tielima, izbacivati ih iz vozila i stavljati im cigarete u usta. Vidio sam da su neki preko njih prevozili vozila.
Naš posao je bio pretresanje džepova mrtvih Iračana, radi prikupljanja informacija. Međutim, bezbroj puta sam vidio da su marinci krali zlatne lančiće, satove i lisnice pune novca.”
Ovo svjedočanstvo dao je u svibnju 2004. vodnik Jimmy Massey novinarki The Independent-a Nataši Saulnier.
Takvih i još gorih zločina, kao ono izživljavanje u Abu Garib zatvoru, bilo je na stotine, ako ne i na tisuće.
Najveći krivac za to bila je demonizacija ne samo Sadama i njegovih sljedbenika, nego jednog čitavog naroda koju je od okupacije naftom bogatog Kuvajta pa na ovamo širila klika okupljena oko u svakom pogledu nesposobnoga Busha s kojim se lako moglo manipulirati.
Nitko zdrav ne može danas na bilo koji način simpatizirati, a kamoli zagovarati islamističke divljake, bez obzira na to kojoj grupaciji pripadaju, ali isto tako ne smijemo zaboraviti ni na radnje onih koji su svojim nedjelima odriešili lance u koje su ove bijesne ljudske nakaze bile sputane.
Malo kome nije jasno da je ovaj do sada neviđeni val migracije iz raznih država Afrike i Srednjega Iztoka rezultat miešanja Velikih sila, poglavito Amerike i Vel. Britanije, u interne poslove tih država.
Njihov najslađi izgovor za destabilizaciju postojećih režima u tim državama je “uklanjanje tiranije i uzpostavljanje demokracije”.
Američki licemjerni političari stalno klepetaju kako je Bašar al-Assad tiranin kojeg se mora ukloniti, a njihovo pamćenje je tako kratko da se ne sjećaju kako su kroz čitavu svoju poviest šakom i kapom pomagali najgore tirane i zločince poput, Staljina, Tita, Mao Tse Tunga i dugih.
ISLAMIZACIJA EUROPE
Na Konferenciji za sigurnost Europe, održanoj u Münchenu u siječnju 2014. godine, njemački predsjednik Joachim Gauck izjavio je u svom govoru da Njemačka više ne može izbjegavati svoju ulogu u međunarodnoj zajednici gdje je između ostalog rekao:
“Kako bi doprinieli boljitku svieta, poslie 70 godina “dobrog ponašanja” Nijemci trebaju imati povjerenja sami u sebe, kao i drugi narodi.”
O kakvom “dobrom ponašanju” govori g. Gauck?
Od konca 2. svj. rata pa do pada Berlinskog zida podijeljene Njemačke (ni Zapadna ni Iztočna) nisu imale svoju nezavisnu politiku. U geopolitičkim pitanjima Bonn je za obranu i sva važnija diplomatska pitanja bio 80% ovisan o Washingtonu, a Iztočni Berlin 100% o Moskvi.
Poslie pada komunizma(?) i ujedinjenja njemačke države normalno da je došlo do velikih promjena.
U zadnjih 25 godina Njemačka je od ponižene i stidljive zemlje postala politički srednja, ali ekonomski jedna od najjačih svietskih sila.
Jedan od razloga zašto Njemačka na svietskoj političkoj sceni i dalje kasa i zaostaje iza “pet velikih” jest ljuta opozicija njezinih “socijaldemokrata” na svaki pa i najmanji izkorak iz kategoričkog pacifizma “poraženoga naroda”.
I dok su Ukrajina, Poljska, Baltičke i druge zemlje koje se nalaze između Njemačke i Rusije konsternirane s takvim njemačkim ponašanjem, veliki broj lievo orientiranih Nijemaca sa simpatijama gleda na rusku agresiju na Ukrajinu.
Ovi socijaldemokrati, koji su (kao i ovi u Hrvatskoj) samo produžetak bivše (?)komunističke partije Iztočne Njemačke, bivši službenici STASI-a (kao što su i ovi u Hrvatskoj UDB-e),za Putinovuokupaciju Krima i drugih dijelova Ukrajine blamiraju sve i svakoga, samo ne Putina.
Kancelarka Angela Merkel “najmoćnija dama na svietu” (kako je opisuju neki mediji u Hrvatskoj), kao i obično, izbjegava javno zauzeti stajalište o problemima koje g. Gauck u svom govoru navodi. Umjesto toga, ona po unutarnjem i međunarodnom političkom vrtlogu plovi kako najbolje zna i umije.
Iako je uz Amerikance bila među prvima koji su tražili sankcije protiv Rusije ona je na telefonu s Putinom više nego ijedan zapadni lider i u “tajnom” dijalogu između “zaraćenih strana” glumi “good cop-a” nasuprot američkom “bad cop-u”.
Sada kada su svietski sukobi sve brojniji i sve opasniji, a Amerika i Britanija, koje su najviše odgovorne za ovo što se događa, samo glume lidere u borbi protiv terorizma, Njemačka neće moći u nedogled ostati pasivna.
To je ono čega se boje sadašnje velike svietske sile. Jer, ako Njemačka uz ekonomsku postane i vrlo jaka politička i, ne daj Bog, vojna sila, odnio je vrag šalu. Kako do toga ne bi došlo Njemačku se mora držati u matu. Momentalno najbolja metoda je preplaviti je azijskim i afričkim rasama i od tog “bahatog” teutonskog naroda stvoriti neku multikulturalnu masu, koja velikim silama neće biti kamen smutnje na putu za globalnu dominaciju.
Stoga nije slučajno da je Njemačka uviek kriva za sve, pa i za nevolje i lopovluk onih kojima je obilato pomagala (i još uvijek pomaže). Uzmimo za primjer sadašnji ekonomski kaos u Grčkoj.
Grciima koji su se godinama tovili na njemačkim kreditima, sada kad bi ih trebalo vraćati, a novaca nema, za sve je kriva je Njemačka.
PREŽIVJET ĆEMO I OVO
Što se nas Hrvata tiče nije ovo ni prva, a bojim se ni posljednja najezda s iztoka na naše prostore, niti je ovo nešto najgore što se našem narodu ikada dogodilo.
Sjetimo se da je naš narod u stalnim borbama za obstanak, koje od svoga dolazka na ove prostore morao neprekidno voditi protiv raznih okupatora; Franaka, Mongola, Mletčana, Mađara, Turaka, Srba, domaćih boljševika i dr., dao daleko više žrtava od svih drugih naroda. Ali je preživio.
Preživio je 400 godina borbe protiv turskih najezda i nasilne islamizacije.
Preživio je Bleiburg i sve Križne puteve u kojima je decimiran - ali je preživio.
S vremenom su nestali svi ovi osvajači, proći će i ova mala pošast s iztoka.
S vremenom će nestati i ta crvena boljševička kuga i hrvatski narod će konačno biti slobodan!
U to čvrsto vjerujem.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
