Zvonimir R. Došen: QUEST FOR WORLD DOMINATION (2. DIO)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 30 Kolovoz 2024 13:06
Od 1757. do 1947. godine Britanski je imperij vladao skoro čitavim indijskim podkontinentom. To je period u kojem su Britanci vladali Indijom kao jednom od svojih brojnih kolonija gdje su na snazi bili njihovi rigidni zakoni nad podjarmljenim narodima.
Poveljom kraljice Elizabete I., (31. prosinca 1600. godine) grupa engleskih bogatih trgovaca i aristokrata osnovala je English, kasnije poznata kao, British East India Company. Ova kompanija će sa svojim privatnim vojskama vladati velikim dielom Indije iz koje će izvlačiti silne količine prirodnih dobara; salitru, mahagonu, slonovaču, svilu i nebrojene druge materijale, a da za njih neće plaćati niti jednoga centa.
Povrh toga, sve težačke poslove radili su vrlo slabo, ili nikako, plaćeni domaći robovi.
Kompanija je 1757. godine uzpostavila podpunu vlast nad Indijom i njezina vrlo okrutna vlast trajati će punih 100 godina, kada je došlo do pobune domaćeg stanovništva. Tada britanska vojska dolazi Kompaniji u pomoć, guši pobunu i (1858.) tzv. Dekretom vlade Indije, direktnu kontrolu nad Indijom preuzima britanska Kruna i formira “New British Raj” (Nova britanska vlast), koja će trajati sve do 1947. godine.
I dok su na jugu, Indijom, Indokinom, Indonezijom i dielovima Kine vladale i na veliko pljačkaleV. Britanija, Nizozemska, Francuska, Portugal, Danska i dr., kako ne bi zaostali iza njih, Rusi na sjeveru kuju su svoje planove za južnu Aziju.
Između dvije najjače imperijalne sile (Velike Britanije i Rusije) bila je surova i težko prohodna prirodna bariera - Afganistan.
S vremenom, periodični sudari između ovih imperija na tom surovom i neoprostivom prostoru biti će poznati pod imenom “The Great game” (Velika igra).
Jedna od najranijih erupcija u ovim epskim bitkama bio je Anglo-afganski rat koji je počeo 1830ih godina.
Kako bi zaštitili svoje holdinge u Indiji podmukli Britanci stupaju u tajni savez s tadašnjim afganskim vladarom, Dost Muhamed Barakzaj-om.
Mudri Dost je 1818. uspio ujediniti većinu afganskih plemena i tako doći na vlast.
Najprije je surađivao s Britancima, ali kako je ubrzo uvidio da se njima uobće ništa ne može vjerovati on je počeo pomalo šurovati i s Rusima.
I, kako su smatrali da svi moraju biti podložni njihovoj sili i da oni imaju bogodano pravo dominacije nad svim narodima, Britanci odlučuju okupirati Afganistan, za što će upotrebiti svoju “Army of the Indus” (Armija Indusa), za ono vrieme strahovitu silu od 20.000 britanskih i indijskih vojnika.
Marš na Afganistan počeo je iz Indije u jesen 1838. godine.
Poslie vrlo težkog puta kroz klance preko visokih brda britanska vojska stiže u Kabul tek u travnju 1839., i bez odpora zauzima glavni grad Afganistana.
Dost Muhamed je srušen i Britanci na vlast instaliraju svoga starog slugu Šuj Šah Durani-a, kojeg je Dost prije nekolika decenija skinuo s vlasti.
Kako bi tobože uvjerili ratoborne Afgance da njihov cilj nije okupacija njihove zemlje, podmukli Britanci po zauzimanju Kabula nisu prilazili tvrđavi u kojoj je sjedila nova vlada, nego su svoje vojničke nastambe postavili 2,5 km izvan grada.
Ta odluka malo kasnije će se pokazati kao jedna od najpogubnijih taktičkih pogrješaka, jer je vojska postavljena u takorekuć podpuno neobranjivu poziciju.
Okupatori su se osjećali podpuno sigurnim pa su umjesto budnog stražarenja organizirali razne zabave; kriket mečeve, konjske utrke, lov i drugo. Skoro svaku večer službenici East India Kompanije i njihove supruge priređivali su amaterske dramske predstave kao Shakespeare-ov “A Midsummer Dream”.
U ovako “mirnom i prijateljskom” ambientu nije se vidjela potreba za zadržavanje privatne vojske East India kompanije , pa je poslana natrag u Indiju.
I dok su Britanci uživali u priredbama i igrama većina Afganaca je s mržnjom gledali na okupatora koji je s vlasti uklonio popularnog Dosta i postavio mizernog Šuja koji nije bio ništa drugo nego lutka u rukama uobraženih Britanaca i koji je protiv svojih protivnika bio puno okrutniji od Dosta.
I dok su Britanci uživali u igrama u Kabulu, po okolnim selima Dostov sin Vazir Akbar Kan skupljao je među raznim plemenima saveznike za rat protiv njih.
I, 2. studenog 1841., Vazir Kan poziva narod na sveobći ustanak protiv okupatora. Građani Kabula odmah se uključuju u ustanak i jurišaju na kuću britanskog političkog predstavnika, lorda Aleksandra Burnes-a, ubijaju njega i sve koje su tamo našli.
Nedugo poslie, 23. studenog, afganski su ustanici zauzeli brdo iznad britanskih postava i počeli ih bombardirati s jedina dva topa koje su imali.
Britanci kreću u protunapad ali Afganci im svojim “jezailima” (vrlo dugačke puške domaće proizvodnje s vrlo dugim dometom) nanose strahovite gubitke.
Poslie kratkog okršaja Britanci bježe i uz mnoštvo mrtvih ostavljaju oko 300 ranjenih, koje ustanici nemilosrdno masakriraju.
Britanci su prisiljeni pregovarati s ustanicima o slobodnom povlačenju iz Afganistana. Očekujući to mudri Vazir Kan, najprije je u sve klance postavio svoje čete dobro naoružane čete, “garantira” im slobodan put prema Jalalabadu.
I, po ciči zimi i dubokom sniegu, u zoru 6. siječnja 1842. Britanci kreću na put koji kroz te klance vodi preko skoro 8.000 metara visokog Hindu Kuša, preko kojeg je težko preći i u sred ljeta.
Iza sebe ostavljaju sve ranjenike, bolestne i iznemogle, koje Avganci odmah ubijaju.
Iz razumljivih razloga, ovdje je nemoguće detaljno opisati sve što su Britanci doživjeli na tom povlačenju. Ukratko, kad bi god došli u koji klanac, a tih tijesnih, skoro neprohodnih, klanaca bilo je na desetke, dočekali su ih svojim jezailima naoružani Vazir Kanovi ustanici.
U roku od svega 6 dana, što od ubojitih jazaila, što od smrzavanja, 12.000 britanskih vojnika i civila izgubilo je život.
Ostatak je najprije u nekom zaklonu uzaludno čekao na pomoć, a kad je nije bilo, krenuo je dalje na put gdje će biti podpuno uništen.
Od 16.000 Britanaca samo jedan čovjek, pomoćni kirurg William Brydon, uspio je na konjiću kojeg je uzeo od jednog smrtno ranjenog častnika, stići do Jalalabada.
Ali, kao i obično, oholi Britanci ništa iz toga nisu naučili, pa 1878. silom od 40.000 vojnika podijeljenom u tri kolone iz tri pravca udaraju na Afganistan.
Šer Ali Kan, unuk Dost Muhamed Kana, traži pomoć od Rusije, ali pomoć ne stiže. Briranci ponovno okupiraju jedan dio Afganistana i u svibnju 1879. na vlast postavljaju Muhamed Jakub Kan-a.
Nu već 3. rujna te iste godine u Kabulu je došlo do ustanka u kojem je ubijen britanski predstavnik lord Louis Cavagnari, masakrirana sva njegova garda, obitelj i službenici. Saznavši da je vođa pobune nije bio nitko drugi nego njihov izabranik Jakub Kan, Britanci na vlast postavljaju opet nekog drugog, koji će kao i njegovi predhodnici potajno raditi protiv okupatora.
I tako, poslie neprestanih pobuna i oružanih okršaja Britanci će opet biti prisiljeni na povlačenje.
Ali, oholost, političko sliepilo i neutaživa želja za dominacijom nad drugim narodima opet je nadjačala razum, pa će Britanci još jednom pokušati zavladati narodom kojeg su tisućljećima obsjedali i, kadkad, podjarmljivali razni osvajači da bi svi, prije ili kasnije, bili potučeni i prisiljeni na povlačenje
Pošto su, zahvaljujući novcu zionističkih bankara i Americi, iz 1. svj. rata izašli kao pobjednici, britanski lordovi u svibnju 1919. po treći put naređuju okupaciju Afganistana, ali su već na 8. kolovoza prisiljeni podpisati “primirje” i podvučenog repa zauvijek napustiti Afganistan.
RUSKA INVAZIJA
Britanski imperij je s vremenom toliko oslabio da, sam bez saveznika, u drugoj polovici 20. stoljeća u Aziji više nije mogao igrati ulogu nikakve sile.
Njihov stari saveznik/oponent Rusija, tada Sovjetski Savez, sada ima slobodne ruke da na vlast u Afganistanu postavlja svoje komunističke sluge.
Pučem koji je 1978. organizirao KGB, na vlast dolazi marksist Nur Muhamed Taraki, koji odmah stupa u “modernizaciju” Afganistana - na sovjetski način.
Hapsi, zatvara i muči tisuće i tisuće nevinih ljudi. Vješa ili strielja 27.000 stvarnih i izmišljenih protivnika.
Već u travnju 1979. dolazi do otvorene pobune, koja se sve više razplamsava i do početka prosinca Taraki gubi kontrolu nad svim prostorima izvan gradova.
Taraki poziva Ruse u pomoć i Leonid Brežnjev mu šalje nekoliko stotina KGB “savjetnika”. Nu vidjevši da time nije postigao nikakav uspjeh, 24. prosinca Brežnjev u Afganistan šalje čitavu sovjetsku 40. armiju.
Odmah po ulazku u Kabul Rusi (KGB) orkestriraju tobožnji coup d’ etat, ubijaju dotadašnjeg slugu Taraki-a i na njegovo mjesto postavljaju drugog marksista Babraka Karmal-a.
Kao i Britanci prije njih, zasliepljeni svojom veličinom i pohlepom za dominacijom svieta boljševici čine iste pogrješke kao i oni.
Ovaj rat afganskih branitelja, obilato podpomognutih od Amerike, s boljševičkim okupatorom trajati će više od 9 godina.
Rusi tvrde da su u tom ratu imali svega 13.310 poginulih, 35.478 ranjenih i 311 nestalih, nu prema američkim izvorima točan broj je 38.000 poginulih i dvaput više ranjenih.
Tih 9 godina žilave borbe Afganistan će platiti s više od milijun žrtava, ali, kao i svi prije njega, i ovaj okupator će na koncu ponižen podviti rep i napustiti Afganistan.
AMERIČKA INVAZIJA
Na suprot svim prijašnjim okupatorima, američki napad na ovu (ako izuzmemo proizvodnju opiuma) u svakom pogledu siromašnu zemlju 2001. godine, nije usliedio radi dominacije nad njom u bilo kojem pogledu.Poslie poraza Rusije, Amerika u Afganistanu nije mogla imati nikakvih strateških interesa.
Udar na Afganistan, ili bolje reći na talibansku vlast usliedio je zato što je odbila izručiti Usamu bin Ladena, Ajmana al Zavahiri-a i druge teroriste koje je Buševa vlada smatrala krivim za napad “9-11”.
Ali kada se znalo da su poslie bombardiranja pećina u masivu Tora Bora, gdje su se skrival, bin Laden i Zavahiri uspjeli pobjeći u Pakistan Amerika nije nastavila potjeru za njima, nego je zaglibila u rat koji će kao i Britanci i Rusi i svi drugi na koncu izgubiti.
I dok se talibanski bojovnici slobodno šeću Pakistanom, odakle se bez problema ubacuju u Afganistan i, po završetku napadaja, vraćaju natrag u Pakistan, Amerikanci podučavaju afganistanske “antitalibanske” vojnike i policajce među kojima je više od 50% talibanskih špijuna i simpatizera .
I ne samo to, dok Talibani u Pakistanu svakodnevno napadaju i pale američke konvoje, američki “saveznici” Pakistanci sve to mirno gledaju. Bez obzira na to Amerika Pakistanu svake godine daje pomoć u vriednosti od najmanje 3 milijarde dolara.
Ali, kad se uzme u obzir koliko su takvih i još puno gorih pogrješaka američki vodeći političari činili u prošlosti, čovjek mora pomisliti da su, uza sva civilizacijska, ekonomska, tehnološka i sva druga dostignuća Amerikanci najgluplji narod na svietu.
Da spomenem samo one najvažnije.
Tijekom 2. svj. rata, kad je boljševička Rusija, centrala svietskog komunizma, bila pred uništenjem Amerika joj priskače u pomoć i tako spašava najveći i najkrvaviji logor smrti na svietu. To će im se kasnije razbiti o glavu.
Da, izprika je bila da se moralo birati (za Ameriku) ono manje od dva zla, nacizma i boljševizma. Ali 1945., kad je Hitlerov Reich pao, Amerika i Britanija imale su priliku riješiti sviet i tog manjeg (zapravo puno većeg) zla. Umjesto toga one su na Staljinove i Titine klaonice izručile stotine i stotine tisuća izbjeglica i stoički gledale kako ih komunistički krvnici masakriraju.
O, bilo je tada i čestitih Amerikanaca. Jedan od njih bio je legendarni general George Patton koji je komunizam vidio za ono što je bio - najveće zlo na svietu.
Ali kad je počeo inzistirati da je, sada kada se sviet riješio nacizma, vrieme da se riješi i komunizma, bio je ubijen.
Nu oskoro su se Amerikanci uvjerili da je Patton bio u pravu, ali ni tada nisu shvatili opasnost komunističke kuge.
Dapače, Truman 1946. šalje top generala George-a Marshall-a u Kinu da pomogne Ma Tse Tungu srušiti Čiang Kai Šeka, s time (zamislite) da po dolazku na vlast uzpostavi “demokratski komunistički poredak što sličniji američkom”. Godinu dana kasnije Marshall putuje u “prijateljski” SSSR, gdje je bio oduševljen ljepotama “Potemkinovog sela” koje mu je drug Staljin vješto pripremio.
Pa ni onda kad su se konačno uvjerili da su sve pa i najviše institucije američke vlade infiltrirane boljševicima, da je Amerika preplavljena zionističko-boljševičkim špijunima i da Staljinovi “naučenjaci” već izrađuju atomsko oružje, na kopijama nacrta koje su im iz “Project Manhattan-a” dostavili špijuni poput raznih Oppenheimer-a, Rosenberg-a, Greenglass-a i drugih, američki poglavari na čelu s Trumanom nisu vidjeli nikakvoga zla u komunizmu.
Jedino je senator Joseph McCarty ustao protiv ovoga zla, da bi na koncu bio proglašen “luđakom koji izpod svakog kamena vidi komuniste”.
Isto tako kad je u Korejskom ratu 1950ih., general Douglas MacArthur korejske komuniste, koji su već bili zauzeli skoro svu Koreju uključivši i glavni grad Seoul, i njihove saveznike Kineze gonio prema sjeveru, gdje ih je u roku od svega nekoliko tjedana mogao (i htio) uništiti, Truman ga zaustavlja na liniji gdje je danas granica između Sjeverne i Južne Koreje.
Kada se ozlojeđen MacArtur uzprotivio Truman ga je smjenio i poslao u mirovinu.
I tako Amerika danas mora gutati knedle jer je svojom ludom politikom stvorila još jedan strašni komunistički koncentracijski logor, čiji šefovi, kad god im se prohtije prietie svietu nuklearnim holokaustom.
Svakako, Amerika je uvijek imala (i ima) velikih domoljuba i boraca za pravu demokraciju i mir u svietu, kao što su bili Patton, McCarty, MacArthur i niz drugih ali, na žalost, takvi ljudi su riedko kad imali bilo kakvog udjela u formulaciji američke vanjske politike. Stoga, ne može se za nedjela nekolicine lopova na kormilu bacati krivnju na čitav američki narod isto kao što ni čitav hrvatski narod ne može biti odgovoran za izdaju i lopovluk kriminalne i komunističke klike momentalno na vlasti u Hrvatskoj.
Sve ovo što se danas događa na Srednjem Iztoku i u Africi posljedice su, koliko hegemonije toliko i već dobro poznate nezgrapne gangsterske politike vladajuće klike u Washingtonu i njezinih europskih saveznika, politike koja je od 2. svj. rata na ovamo kako svietu tako i američkom narodu i skoro svim narodima Europe naniela goleme probleme.
Vlast u Americi od samog njezinog postanka manje više je u rukama tajnih udruga; Masona, Iluminata, Scull & Bones Society i drugih podzemnih organizacija čiji cilj je dominacija svieta. Od prvoga dana ove tajne organizacije infiltrirane su u sve glavne državne institucije; Senat, Kongres, obavještajne i protuobavještajne službe i imaju svoje ljude na svim pozicijama moći. Može predsjednikom postati tko god bilo, pa i kompletno nesposobni Jimmy Carter, još nesposobniji George Bush Jr.,borac za pederske “brakove” Brack Obama ili bilo tko, ali glavnu rieč imaju ove tajne udruge.
Sve je to jasno i dobrom dielu američkog naroda.
Ne znam je li Vam poznato da danas u Americi postoji više od 350 raznih naoružanih anti-establishment milicija. Neke od njih pripadaju pokretu bielih supremacista, ali većina njih je protivna korumpiranom establišmentu u Washingtonu.
Ali propaganda ovog mafijaškog establišmenta je toliko jaka i uporna da u njezine dezinformacije, prije ili kasnije, počne vjerovati većina naroda - i to ne samo u Americi.
Tako prije par dana za vrieme diskusije o problemima s ovim valom migracije iz Sirije i Afrike jedan Kanađanin pokušava me uvjeriti da je sve to orkestrirala Njemačka koja želi uvestu nekoliko stotina tisuća tih migranata kako bi u Njemačkoj stvorila što više poslova i zgrnula velike svote Eura, te kako Njemačka zarađuje silan profit na milijardama duga u Grčkoj.
Vjerojatno ovakvih kandidata za Freudovu galeriju ima i u Hrvatskoj.
Da ne ulazim dalje u prošlost, od 1. svj. rata na ovamo, izgleda da je Amerika u svakom ratu uvijek “ubrljala”. Kad god i gdje god je vodila rat za “demokraciju i oslobođenje od tiranije”, iza sebe je na završetku ostavila samo nered i kaos.
Uvijek započne rat, a ne zna kako ga završiti. Uzmimo samo par primjera; Koreja, Vietnam, Somalija, Irak, Afganistan i evo sada Sirija.
Težko je zaključiti zašto Amerika radi to što radi. Najprije je nahuškala i naoružala tzv. “Moderate Oposition” (umjerena oporba) da ustane protiv vlade Bašara al Asada radi čega u Siriji izbija građanski rat koji će prouzročiti silna razaranja, stotine tisuća žrtava i miljune izbjeglica.
U tom kaosu na područjima već prije razorenog Iraka i sada Sirije, niče ISIL, do sada neviđena divlja islamistička teroristička horda koja ruši i uništava sve do čega dođe.
A što Amerika čini? Sa svojim “tradicionalnim saveznicima” Vel. Britanijom i Kanadom, Australijom i nekim drugim polako, vrlo polako i oprezno, organizira “Aliasnsu” čije će ratno zrakoplovstvo, s 5 ili najviše 10 letova dnevno, bombardirati pustinje u kojima bi možda mogla biti neka “rag-tag” grupica isilovaca, a “umjerena opozicija” na zapadu Sirije ostavljena je da se brine sama o sebi i da je, na koncu, uništi Putinovo zrakoplovstvo.
James Woolsley Jr., bivši podsekretar Američke ratne mornarice, direktor CIA-a (1993.- 95.), nedavno reče na američkoj televiziji da je ovaj tobožnji rat koji Amerika vodi protiv ISIL-a neozbiljan i smiješan.
Kad svatko zna da Amerika ima kapacitet podpuno uništiti ISIL, u roku od nekoliko dana, pa ovo naravno da ovo što ona čini mora iole zdravom čovjeku pomutiti pamet.
Kako izgleda, najveći razlog za američko sustezanje od decizivnog udara na ove divlje islamiste jest opasnost od domačeg terorizma, jer veliki broj američkih građana svakodnevno prelazi na radikalni islam. Isto se događa i u zapadnoeuropskim zemljama.
A zašto se to događa? Zato što je u posljednjih 20ak godina “napredni” Zapad iz svih državnih institucija i škola izbacio vjeru u Boga!
Zato što njihovi političari, njihovi državnici i pet-šest klovna, koje pokvareni političari postavljaju u njihove vrhovne sudove, donose odredbe za poništenje Božjeg, ili ako već ne vjerujete u Boga, prirodnog zakona o svetosti i nepovredivosti braka između jedne žene i jednog muškarca i nadomještaju ga ozakonjivanjem pederskih i lezbijskih “brakova”.
Zato što zakonom zaštićuju masovne abortuse i tako promoviraju masovno uništavanje svoje djece. Ali, kako vidimo, to neće prouzročiti depopulaciju Zapada jer će sve te gubitke najmanje trostruko nadomjestiti djeca ovoga cunamija islamskih poligamista iz Afrike i Azije.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
