Zvonimir R. Došen: Prešućena povijest genocida dogovorenog u Jalti 1945.
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 13 Rujan 2024 13:00
Mnogo je toga već napisano i izgovoreno o Bleiburškoj tragediji ili Križnom putu najvećoj tragediji u povijesti hrvatskoga naroda.
Vjerujem da je većina onoga što je dovelo do ovog hrvatskog holokausta danas poznato svima, osim onih koji to ne žele znati.
Poznata su također i imena svih glavnih i najodgovornijih aktera koji su ne samo dogovorno odobrili, nego i naredili izvršenje ovoga strašnoga zločina genocida nad hrvatskim narodom.
Koliko god je on bio strašan, ovaj monstruozni zločin nad našim narodom nije bio jedini, nego jedan od niza zločina koje su oni koji se i danas slave kao najveći heroji i humanisti, pobornici pravde i demokracije počinili nad obezpravljenim narodima Europe poslie završetka 2. svj. rata.
Većina onih koji su od 1945. do 1991. g., odgajani pod strogom kontrolom komunističkih zločinaca, izvršitelja ovih zločina, a pogotovo ova naša generacija koja je 2000. godine ponovno pala pod cenzuru istih “vaspitatelja”, vrlo malo zna o ovim zločinima genocida.
Za to sam odlučio, barem ukratko, opisati stradanja nekih drugih naroda nad kojima su, kao i nad Hrvatima, “civilizirani saveznici”, poglavito Englezi, na podmukao i bestijalan način izvršili zločin genocida. Zločin za koji nijedan od njih nikada nije odgovarao.
Mnogi od nas starijih čuli smo razne priče o ruskim vojnicima koji su se za vrieme 2. svj. rata, pod zapovjedništvom bivšeg general-pukovnika Crvene armije Andreja Vlasova, borili na strani njemačkoga Wehrmacht-a.
Sjećam se da su skoro svi o tim vojnicima govorili kao Kozacima koji su se, kad bi izmakli njemačkoj kontroli, znali opijati i pijani vršiti razna nedjela uključujući i silovanje. Ustvari, masovna silovanja, zločin koji je od davnih vremena prirođen ne samo Rusima, nego i njihovim balkanskim mezimcima Srbima, nisu počinili Kozaci, nego pripadnici Crvene Armije i to u svim zemljama kroz koje je ova boljševička soldateska prolazila.
Kako me je takorekuć od rođenja najviše interesirala poviest, posebno onaj ratni, vojnički dio, uviek sam o tom subjektu pokušavao pronaći što više informacija. Normalno da u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo moguće doći do ničega što bi bilo slično istini pa, uviek u potrazi za istinom, po dolazku u izbjeglištvo potrošio sam puno vremena i sredatava u traganju za informacijama o onome što se događalo za vrieme 2. svj. rata, a posebno u onim mračnim godinama po njegovome završetku.
Na temelju onoga što sam našao u velikom broju knjiga, brošura te raznih zapisa koji su mi na Zapadu bili dostupni, bilo mi je omogućeno doći do autentičnih informacija podpuno oprečnih onim tumačenjima koja sam prije slušao.
Prva među njima je da jedinice Kozaka koje su bile u sastavu Wehrmacht-a nisu bile pod zapovjedništvom generala Andreja Vlasova nego pod zapovjedništvom generala Pjotra Krasnova. Vojska generala Vlasova ili “Vlasovci” nisu bili Kozaci, niti su s njima imali veze.
Nu najprije; kada, kako i zašto je general Vlasov “prešao” na njemačku stranu.
Na početku 2. svj. rata Andrej Vlasov je bio četvriti po redu od šest najpoznatijih generala Crvene armije; Žukov, Leljušenko, Kuznecov, Vlasov, Rokosowski, Govorov.
U šest mjeseci od početka rata skoro na svim dielovima fronta sve formacije Crvene armije bile su u stalnom neorganiziranom povlačenju pred munjevitim napredovanjem njemačkih snaga.
Tek počekom 1942. došlo je do neke vrste koordiniranog protuudara Crvene armije protiv njemačkih snaga na Sjevernom frontu.
U namjeri da probije njemački obruč oko Lenjingrada, 7. siječnja 1942. Vlasov na čelu 2. Udarne armije, kojoj je prije nekoliko dana postavljen za zapovjednika, počima s udarom na njemačke postave.
Uz Vlasovljevu Drugu udarnu, ovaj protunapadaj bio je planiran kao kombinirana operacija od još tri sovjetske armije; Četvrta, Pedesetdruga i Pedesetčetvrta, plus
snage iz obkoljenog Lenjingrada, koje su trebale početi s probijanjem obruča iz nutra.
Ali ove tri armije ili nisu pošle u napad ili su ih na samom početku njemačke snage uspjele zaustaviti i odbaciti. Iz obkoljenog Lenjingrada nije bilo nikakve akcije jer, navodno, nisu primili nikakvu zapovied.
Jedino je Vlasov sa svojom armijom na “Volkov frontu” probio njemačke postave i do početka veljače 1942., ušao 75 kilometara duboko uokupirani teritorij.
Tu je Vlasov morao stati jer je na snagu stupila ona svima već dobro poznata nesposobnost Staljinove vrhovne komande koja, uz sve ogromne zalihe, nije mogla naći ni hrane, ni ljudstva, ni strieljiva za pojačanje Vlasovoj vojsci.
Radi ovakve nesposobnosti i blatantne bezobzirnosti Staljinove vrhovne komande, čiji glavni “strateg” je bio sam Staljin, Lenjingrad je ostavljen da polaganom smrću umire iza njemačke blokade.
Za vrieme ožujka zimski putevi su još bili prolazni, ali već početkom travnja čitavo močvarno područje kroz koje je Vlasova armija napredovala, stopilo se u neprohodno jezero blata. Nestali su svi putevi kojim bi se mogla dostaviti bilo kakva pomoć. Nikakve pomoći nije bilo ni iz zraka.
Armija je ostala bez hrane, a na sve molbe vrhovnoj komandi da mu se dozvoli povlačenje Vlasov je dobio Staljinov odgovor da to ni u kojem slučaju ne smije učiniti i da će se svaki pokušaj povlačenja smatrati izdajom.To rezultira podpunim obkoljenjem Vlasovljeve armije.
Kroz dva sliedeća mjeseca masa vojnika skapava od gladi. Već su pobijeni i pojedeni svi konji. Ljudi još tu i tamo nađu po koje kopito, koje pokušavaju glodati. Onda na 14. svibnja, na decimiranu armiju sa svih strana počima njemački napadaj. Jedini zrakoplovi u zraku su njemački zrakoplovi.
I tek onda, sprdnja i uvreda. Iako vrlo dobro zna da je to sada nemoguće, Staljin “dozvoljava” povlačenje.
Uza sve nemogućnosti, Vlasov se odupire i nekoliko puta pokušava izvršiti proboj, sve do početka srpnja kad je njegova armija doživjela istu sudbinu Druge Ruske Armije pod zapovjedništvom generala Aleksandra Samsonova 1914. godine. Bila je podpuno uništena.
Nu Vlasov nije izvršio samoubojstvo kao što je to učinio Samsonov.
Poslie što je njegova armija bila uništena, on je s grupom vojnika i častnika nekoliko dana lutao po šumama i močvarama i, ostavši bez zadnjega naboja i zadnjega zalogaja, mokar i podpuno izcrpljen, 6. srpnja 1942., bio je prisiljen predati se Njemcima.
Bio je sproveden u njihovo zapovjedništvo u blizini Lötzena u Iztočnoj Prusiji, gdje su Nijemci već držali nekoliko zarobljenih sovjetskih generala i jednoga političkog komesara.
Svi ovi zarobljenici su izpoviedili njihovo neslaganje sa Staljinom i njegovom krvavom politikom i bili su spremni poći u borbu protiv njega, ali niti jedan od njih nije bio materijal za zapovjednika. To je sada postao Vlasov. Od početka rata, 22. lipnja 1941., do polovice 1942. u njemačko zarobljeništvo pao je ogroman broj sovjetskih vojnika i častnika. Mnogi od njih dragovoljno.
Većina njih mrzili su Staljina i boljševike i, na priedlog Nijemaca i vodstva ruske emigracije, dragovoljno su se javili u novo uzpostavljenu formaciju za borbu protiv boljševizma.
Tako je nastala “Ruska Oslobodilačka Armija” ili “Vlasovci”.
Na njemačkim odorama, na lievom rukavu ovi vojnici nosili su grb sv. Andreja obrubljen ruskom bielo-plavo-crvenom trobojnicom. Na vrhu grba bila su ćirilska slova “P O A” kratica za Russkaya Osvoboditeljnaya Armiya.
Zapravo, mnoge antiboljševičke formacije sastavljene od pripadnika podjamljenih naroda u boljševičkom Sovjetskom savezu; Donskih Kozaka, Ukrajinaca, Rusa, Litvanaca, Bjelorusa, Krimskih Tatara, Čerkeza i drugih, koje su se priključile snagama Wehrmachta formirane su još na samom početku rata. Sve su imale svoje nacionalne niže zapovjednike, ali sve su bile pod njemačkim vrhovnim zapovjedništvom,
Ove formacije bile su razbacane po okupiranim prostorima i najprije držane pod izravnim zapoviedništvom njemačkih viših častnika. Po dolazku na scenu generala Vlasova Niemci pokušavaju većinu njih staviti pod njegovo zapoviedništvo, ali bez uspjeha, tako da Vlasov i njegovi generali nisu imali što raditi osim igranja karata u Dahlemdorfu nedaleko od Berlina.
Jedna od ovih formacija bila je tkzv. Voskobojnikova brigada, koja je dobila ime po K. P. Voskobojnikovu, koji ju je na početku 1942. g. osnovao u mjestu Orša u Bjelorusiji. Poslie Voskobojnikove pogibije za zapovjednika je postavljen general Kaminski . Već sredinom te godine brigada se sastojala od pet pukovnija. Svaka pukovnija brojila je od 2,500 do tri tisuće ljudi, s jednom topničkom i jednom oklopnom bojnom s preko 20 ruskih tenkova, što znači da to nije bilabrigada,nego divizija.
Njezin zadatak je bio susbijanje akcija komunističkih partizana.
Uslied stalnih partizanskih diverzantskih napadaja, u ljeto 1942., na ovo bojište iz Poljske je povučena brigada Gil-Blažević.Gil-Blažević je kasnije promienio svoje prezime u Rodionov, pa je ova brigada bila poznata i pod imenom Rodionova brigada ili “Rodionovci”.
Ova brigada bila je poznata po okrutnosti nad Židovima i bila je ona koju su Niemci uporabili za gušenje pubune u Waršavskom getu.
Kad su na početku 1943. g., Nijemci pokušali ovu brigadu staviti pod zapovjedništvo generala Vlasova, Rodionov je to kategorički odbio s zahtjevom da Vlasov “mora razjasniti zašto se u njegovome programu nigdje ne spominje borba protiv svietskog židovstva i židoljubljivih komesara”.
Kako ćemo vidjeti, ova Vlasovljeva čovjekoljubivost neće kod Zapadnih saveznika imati nikakve vriednosti.
Vidjevši da će Hitler izgubiti rat, Rodionov u kolovozu 1943., svoj crni barjak s srebrnom lubanjom zamjenjuje s crvenim boljševičkim barjakom i stupa u savez s partizanima.
Nijemci protiv njega šalju Kaminskijevu diviziju.
Brojčano najveća skupina koja je ustala protiv boljševizma i stupila u savez s Niemcima bili su Donski Kozaci pod zapoviedništvom generala Pjotra Krasnova.
Krasnov, rođen 1869. g., bio je generalpukovnik carske vojske. Kao zapoviednik obrane Petrograda na početku boljševičke revolucije 1917., pokušao je razbiti boljševike, ali je bio poražen, poslie čega se povlači u svoj rodni kraj, predjele oko rijeke Dona, nastanjene Kozacima.
U svibnju 1918., izabran je za kozačkog vođu, “atamana”, organizira antiboljševičku “Donsku armiju” i s 40.000 vojnika, 56 topova i 179 težkih strojnica počima marš prema Moskvi.
Opet je bio poražen od boljševika i u veljači 1919. bio je prisiljen napustiti Sovjetski Savez i prebjeći u Zapadnu Europu.
Za vrieme 2. svj. rata pod pokroviteljstvom Wehrmachta, od kozačkih emigranata i zarobljenih sovjetskih vojnika, koji su se dragovoljno prijavili u borbu protiv boljševizma, organizira nekoliko divizija, velikom većinom Donskih Kozaka.
U studenom 1944., Krasnov je, kao i Rodionov prije njega, odbio apel generala Vlasova da se uključi pod njegovo zapovjedništvo u Rusku Oslobodilačku Armiju.
Ovdje je potrebno napomenuti da bez obzira na ono što su ove antiboljševičke formacije činile u savezu s njima Niemci nikad u Vlasova i njegove vojnike nisu imali previše povjerenja, a ovi su uviek smatrali da ih Niemci mrze i ponižavaju. To je u njima probudilo stari ruski antagonizam prema Niemcima.
Tek koncem 1944., kad je Crvena armija već bila na Dunavu i Vistuli, Niemci su dozvolili formiranje posebnog zapovjedništva Vlasovih divizija, sasatavljenog izključivo od ruskih častnika.
Kako bi ironija bila što veća, radi ove nove “dalekovidnosti” kratkovidne Hitlerove politike, njemački generali nisu mogli predvidjeti da će prva i posljednja nezavisna akcija ovih sada nezavisnih Vlasovih divizija baš njima zadati težak udarac.
Koncem travnja 1945., kad je njemačka vojska već bila u podpunom razsulu, Vlasov je u Češkoj prikupio svoje snage, jačine od dvije i pol divizije.
Kad je saznao da SS general Feliks Steiner priprema češki glavni grad Prag podpuno razoriti, rađe nego ga predati Rusima, Vlasov izdaje zapovied svojim divizijama da se udruže s češkim komunistima i udare na Niemce i iztjeraju ih iz Praga prije nego ga uspiju razoriti.
Sva gorčina i srdžba na Niemce, koju su “Vlasovci” već dugo vremena nosili u svojim grudima, izkaljuje se u ovom napadaju na dotadašnje saveznike. Niemci su izbačeni i Prag je spašen.
Ali, kao uviek i svugdje, češki komunisti su se pobrinuli da narodu ne bude jasno koji su to Rusi spasili Prag i njegovo spasenje i oslobođenje pripisano je onim, Staljinovim Rusima, boljševicima.
Bez obzira na ovaj njegov čin i na njegovo odbijanje sudjelovati u progonima Židova, na koncu rata Vlasova i njegove divizije i sve civile koji su ih pratili stići će iista sudbina koju su doživjeli i Hrvati u Bleiburgu.
Poslije oslobođenja Praga Vlasov se povlači u Bavarsku, u susret Amerikancima. Kao i naše hrvatsko vodstvo, Vlasov je bio uvjeren da Amerikanci i Englezi vrlo dobro znadu da je za mir u svietu Staljin puno opasniji od Hitlera i da će, poslie poraza Njemačke, udariti na na Sovjetski Savez.
To uvjerenje temeljeno je na informacijama koje su anglo-američke obavještajne službe nekoliko mjeseci prije završetka rata počele širiti među antikomunističkim narodima Europe. Vjerujući u toliko razglašenu anglo-američku “humanost i pravednost” nitko nije ni posumnjao da bi to mogla biti jedna od najbezočnijih prevara koja će stotine i stotine tisuća ljudskih bića odpremiti u Staljinove i Titove klaonice.
Kad je Vlasov sa svojim divizijama stigao u Bavarsku dočekao ga je neprobojni zid američkih oklopnjaka. Vraćen je natrag u Staljinov krvavi zagrljaj.
Taj tajni sotonski plan, o povratku svih izbjeglica u boljševičke klaonice, poznat pod imenom “Repatriation of Displaced Persons”, skovan je na sastanku “Velike trojice” u veljači 1945. godine u Jalti.
Unutar toga plana podpisan je jedan tajni dokument između Churchila i Staljina pod nazivom “Operation Keelhaul”, u kojem je razrađen način kako će se na prevaru razoružati, a onda nasilno predati komunistima sve naoružane vojne formacije koje se pred Crvenom armijom budu povlačile prema zapadu. Plan je izmislio sam Winston Churchill.
Iako je na konferenciji bio i američki predsjednik F.D. Roosevelt, on uobće nije bio sviestan onoga što se pod tim planom krije, jer je već bio pri smrti i podpuno ošamućen od poliomyelitisa.
Što je Churchilla navelo na izmišljanje takvog podmuklog plana?
Pored one poznate engleske oholosti i mržnje na sve narode koji anglosaksoncima nisu bili po volji, na to ga je naveo i kukavičluk jer je bio u strahu da će se , pokuša li ih se naoružane nasilno vratiti u bolševičke ralje, ove vojske boriti do zadnjega čovjeka i rađe umrieti s oružjem u ruci, nego kao ovce mirno ići u komunističke klaonice. To bi dovelo do strašnoga krvoprolića u kojeme bi on i njegovi podmukli Englezi platili visoku cienu.
Svi već znamo kako su u Bleiburgu, Lavamündu i drugim mjestima razoružali Hrvatsku vojsku i zajedno s množtvom civila, žena, djece i staraca, poslali u Titove kolone smrti.
Isto se dogodilo i sa šest divizija (90.000) Kozaka generala Krasnova i oko 25,000 civila (njihovih žena, djece, očeva, majki, sestara i druge rodbine) koji su se zajedno s nima povukli u Austriju.
Znajući da su Krasnovi Kozaci bili odlučili boriti se do smrti, rađe nego se živi predati u ruke boljševičkim krvnicima, perfidni Englezi su bili prisiljeni uporabiti davno izprobani i dobro uhodani oblik nihovoga tradicionalnoga double-dealinga.
Najprije su Kozacima “uljudno i prijateljski” predložili da predaju svoje oružje, pod izlikom da će ih naoružati boljim, suvremenim oružjem. Onda su samo častnike (bez vojnika) pozvali da dođu u obližnji Judenburg na tobožnju konferenciju na kojoj će se razpravljati o budućem ustroju njihove vojske, koja će zajedno s njima stupiti u obračun s boljševicima.
Što Kozaci nisu znali je da su Englezi noć prije Judenburg predali Crvenoj armiji.
Četrdeset autobusa punih častnika na čelu s Krasnovom ulazi u Judenburg i upada u polukrug postrojenih “Crnih Marija” okruženih kordonima do zuba naoružanih stražara.
Put natrag zablokiran je sovjetskim tankovima.
Ni jedan častnik nije imao s čime izvršiti samoubojstvo jer su, tobože radi sigurnostnih propisa, prije polazka Englezima morali predati sve oružje, uključivšii noževe.
Neki su si ipak uspjeli oduzeti život skakanjem s vijadukta na golo kamenje nekoliko metara izpod njega.
Odmah poslie toga, podmukli Englezi obkoljvaju tankovima sve vojnike, gone ih i predaju boljševicima.
Oglušujući se na jauke žena, djece i staraca i na sve vapaje da ih poštede, podmukli engleski zločinci zajedno s vojskom u strašna mučenja i sugurnu smrt šalju vagone i vagone staraca, žena i djece.
Kako reče A. Solženjicin, Churchill taj “veliki heroj” , čiji će spomenici kasnije prekriti Englesku, nema ni trunka samilosti. Naredio je da se i njih mora poslati u smrt.
Poslie dugog mučenja, general Andrej Vlasov strieljan je 2. kolovoza 1946. godine u 45. godini života.
General Pjotr Krasnov mučen je još dulje. Strieljan je 17. siječnja 1947. godine u 78. godini života.
Od vojnika i civila koje su Englezi predali crvenim boljševičkim vampirima malo je tko, ako itko, ostao na životu. Većina je umorena odmah po dolazku u Sovjetski Savez, a ostali su u vagonima za stoku prebačeni u sibirske logore odakle se nijedan nije vratio.
Bez obzira na to kako su se neki od ovih vojnika ponašali posebno neki među Krasnovim Kozacima, činjenica je da su Englezi u Staljinove i Titine klaonice sumarno i prisilno poslali stotine i stotine tisuća vojnika, i civila, nevine djece, žena i staraca. Svi su oni za “civilizirane” Engleze bili neka vrsta obične necivlizirane, nehumane rulje.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
.
