Zvonimir R. Došen: Hrvatska autokefalna pravoslavna crkva (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 18 Listopad 2024 13:00
Arhiepiskop Hrvatske Pravoslavne Crkve Germogen Maksimov
Srbi i Hrvati su dva stara različita naroda koji su od svoga dolazka na ove prostore smješteni svaki s jedne strane rieke Drine - Srbi na iztočnoj, Hrvati na zapadnoj.
Drina je odvajkada granica između dvie oprečne kulture i civilizacije. Stoga, Srbi su oduvijek bili predhodnica iztočne, a Hrvati predziđe zapadne kulture, pa je sukob među njima bio neizbježan. Razlika je samo u tome što Hrvati nikada nisu imali nikakve pretenzije na zemlje na iztočnoj strani Drine, dok Srbi već stoljećima nasrću na hrvatske zemlje, s njih potiskuju hrvatski živalj i nad njime čine goleme zločine.
U svojoj dugoj poviesti hrvatski narod nije od nikoga doživio takve zločine, uvrede i poniženja kakve je doživio od Srba.
Srbska pravoslavna crkva u Hrvatskoj postoji od 1920 godine na osnovu sporazuma od 18. ožujka 1920. godine, izmedju vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijarhije.
Idući dan, 19. ožujka, Sveti Arhijerejski Sinod vaseljenske patrijarhije donio je odluku broj 2056., kojom daje blagoslov na “prisajedinjenje” Ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi pravoslavne eparhije u Hrvatskoj KOJE NIKADA DO TADA NISU BILE U SASTAVU SRBSKE PRAVOSLAVNE CRKVE. U to “prisajedinjenje” uključena je i eparhija u Bosni i Hercegovini, koja je uvijek do tada bila u sastavu Carigradske patrijarhije, uključujući i period za vrijeme Austrougarske kada su ove pravoslavne crkve bile de iure i de facto samostalne!
Isto je učinjeno i s Crnogorskom pravoslavnom crkvom, koja je do tada bila podpuno nezavisna.
Za taj “blagoslov” vlada Kraljevine SHS izplatila je Carigradskoj patrijarhiji milijun i pet sto tisuća zlatnih franaka (novac koji su Srbi na svoj poznati hajdučki način “smogli” po dolazku u hrvatske krajeve, nap. a.).
Poviestna analiza ‘Pravoslavlje u Hrvatskoj’, koju je napisao poznati crnogorski novinar, kniževnik i poviesničar Savić Marković Štedimlija):
- Na području poviestne Hrvatske, pravoslavlje je dobilo tokom vremena dvostruko
značenje. U prvom redu ono je značilo samo pripadničtvo iztočnom crkvenom obredu, a tek mnogo kasnije počelo se pravoslavlje u Hrvatskoj dovoditi u vezu, pa čak i poistovjećivati s pripadničtvom srbskoj narodnosti.
U toku stoljeća pojedine hrvatske pokrajine imale su različitu sudbinu, jer su bile izvrgnute različitim političkim i hisorijskim dogođajima i utjecajima.
Stoga je pravoslavlje na različite načine prodrlo na područje Hrvatske tokom prošlih stoljeća.
S utvrđenjem narodne pripadnosti doseljenika ide dosta težko jer ih historijska vrela različito nazivaju. Srbski povjestničar Ilarion Ruvarac doživio je mnogobrojne napadaje srbijanskih pisaca zbog toga što je u jednoj svojoj razpravi tvrdio da se ne može govoriti o “seobi Srba preko Save i Dunava, jer se tu ne radi o jednoj organiziranoj seobi, niti o prielazu jedne skupine ljudi koja bi bila pravno i jezično homogena”.
Ruvarac je stajao na stanovištu da se radilo o prielazu jedne neorganizirane mase ljudi, koja nije ni krvno ni jezično bila jedinstvena i koju u velikom dielu nisu rukovodili jedni te isti razlozi za preseljenje.
Iz vrela vidimo da je medju doseljenicima pored Srba iz Srbije, bilo Bugara, Makedonaca, Grka, Albanaca i ostataka pojedinih naroda koji su nekada živjeli ili su se kretali po srednjem Balkanu (Vlaha, Cincara, te raznih stočarskih nomadskih skupina).
Po svom dolazku u sadanju domovinu Hrvati su u vrieme naseljavanja zauzeli veoma velike prostore, kojima su kroz vrieme dali vlastito obilježje ostavljajući tako trag svoga imena i kulture, koji je dotrajao i do naših dana. Od Blatnog jezera i od Koruške, pa na iztok do linije koju čini Drina - Lim - Atena - južni rtovi Peloponeza. Hrvati su posjeli cio taj prostor i svuda na njegovim granicama ostavili su trajne spomenike svoga obstanka.
Međutim historijski se dogođaji nisu odvijali u prilog Hrvatima, pa nisu dopustili da se oni pod svojim imenom održe na cielom ovom prostoru.
Sudbina im je dodielila jednu značajnu, ali pretežku ulogu koja se mogla izvršiti samo uz neizmjerno velike žrtve. Hrvati su se našli baš na mostu između dva svieta, okruženi razstrojenim dielovima razsutih starih naroda i dielovima bjegunaca koje je ovamo bacio val seobe naroda. U takvim okolnostima hrvatska narodna jezgra morala se početi grčiti i zgušnjavati. Ovo je započelo vjerojatno još prije hrvatske kršćanske ere.
U doba kralja Tomislava na jugoiztoku etnička i političko-državna granica Hrvatske nalazila se kod Drača, na Limu, a na iztoku na Drini.
Kasnije se u Duklji oblikuje posebna, ali ne sasvim odvojena država koju ljetopisac naziva po narodnom Crvena Hrvatska, što će reći Južna Hrvatska.
Njezini vladari (“arhonti”) priznaju prvenstvo vladarima Biele Hrvatske i šalju im u znak tog priznanja darove. Oslabljena unutarnjim nemirima Crvena Hrvatska dolazi do ruba propasti, te baš tada stupa u najtješnjiji savez sa srbskom Raškom i ostaje u tom savezu, zadržavajući naziv kraljevine i ostajući vjerna rimikatoličkoj crkvi sve do razpada Dušanova srbskog carstva.
U ovoj zemlji i u susjednim joj pokrajinama sačuvani su u topografskim nazivima i uobće u zemljopisnoj nomenklaturi tragovi hrvatskog imena i nazivlja u velikom broju, a narodna predaja sačuvala je u živoj predočbi iz prošlosti mnoge dogođaje ukojima glavnu ulogu igraju ljudi koji se nazivaju Hrvatima.
Međutim, u sklopu tuđe srbsko-albansko-grčke države i pod utjecajem (grčke) crkve koja je uživala punu zaštitu te države, počinje se kod naroda u ovom kraju gubiti hrvatska nacionalna sviest. On trajno izpada iz okvira hrvatske države, pa hrvatsko ime živi u njemu samo u poviestnim vrelima i u narodnoj predaji. Istodobno i kasnije na sjeveru i na zapadu potiskivani su k jezgri hrvatski etnički izbojci sve dok područje hrvatske narodne države nije zadobilo oblik koji manje-više ima danas (u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj) i na kojem se trajno ustalilo hrvatsko ime i hrvatska etnička cjelina.
Nesumnjivo je jedino to da je isto toliko hrvatske krvi ostalo izvan vlastitog etničkog područja koliko je nje ostalo u obsegu državnih granica.
Samo je ljudima kojih žilama ta krv teče hrvatsko ime s vremenom postalo strano.
U hrvatskim krajevima sjeverno od Save nije postojala do seobe za vrieme Turaka nikakva druga vjera osim rimokatoličke, a to je u doba Reformacije bilo utvrđeno i posebnim zakonskim člancima na početku 16. stoljeća.
U požeškim se gorama mogla naći po koja manja skupina prebjeglih bosanskih “krsjana”.
Prve vrlo male razštrkane kolonije pravoslavnih u gornjoj Slavoniji javljaju se već oko sredine 15. stoljeća. To su bili “Rasciani” (Rašani) koje je doveo kao vojničku posadu hrvatski ban Urlih grof Celjski, pošto se u proljeće 1434. oženio Katarinom, kćerkom srbskog despota Đurđa Brankovića - Smederevca.
Ovi doseljenici nisu sačuvali pravoslavnu vjeru, nego su brzo prešli na katoličku i za kratko se vrieme nacionalno i vjerski utopili u hrvatsku nacionalnu sredinu.
Isto tako i u donjoj Slavoniji bilo je manjih kolonija doseljenika pravoslavne vjere, ali su i oni uskoro primili rimokatoličku vjeru i etnički se stopili s Hrvatima starosjediocima.
Prodor austrijske vojske, pod zapovjedničtvom generala Ottavia Piccolominija u unutrašnjost Srbije izazvao je ponovno jake pokrete tamošnjih naroda i njihovu nadu u skoro oslobođenje od Turaka. Car Leopold upućuje 6. travnja1690. jednu poslanicu, po svoj prilici pećkom patrijarhu Arseniju Čarnojeviću, te mu u njoj kaže: “Javiše nam, kako Vam kršćanstvo na srdcu leži. Sa zadovoljstvom uzimamo na znanje da ste Vi išli na ruku Poccolominiju, našem generalu u tim krajevima. Nadamo se od Vaše pobožnosti da ćete to i ubuduće činiti. Vi, koji ste tolikog ugleda kod svih Albanaca i Rasciana svojski ćete, u to ne sumnjamo, pomoći da ovom zgodom, koju nam Bog pruža, oni zbace turski jaram, te združeni s našim oružjem barbarsku okrutnost na svaki način satru i ugase.
To je djelo Bogu ugodno i dostojno naše molosti, koju ne ćemo propustiti izkazati i stvarnim dokazima”.
Car Leopold je istoga dana uputio potrebnu poslanicu svim narodima i pokrajinama i “svima koji ovo budu čitali i čuli, a u prvom redu narodu albanskome”.
U toj poslanici car javlja da je svrha rata povedenog protiv Turaka oslobođenje svih naroda, povratak svih prava i povlastica koje su imali prije pada u tursko robstvo.
Stoga “poziva narode po svoj Albaniji, Srbiji, Meziji, Bugarskoj, Silistriji, Makedoniji i Rasiji i po ostalim pokrajinama zavisnim od Ugarske” da se priključe njegovoj vojsci u ovom ratu. U tom pozivu car obećava spomenutim narodima pravo birati vojvode i poglavare, oprost od javnih daća i poreza, osim onih koje su plaćali prije dolazka Turaka i onih koji se plaćaju za vrieme rata.
Obećava zatim podpunu slobodu vjere, prijašnja prava i sloboštine, te slobodan posjed pokretnih i nepokretnih imanja ukoliko ih u svojim granicama otmu od Turaka.
U ovim poslanicama car je dao obećanje spomenutim narodima u predpostavci da će Turci biti pobjeđeni i da će ti narodi oslobođeni ostati u svojim zemljama zavisni od Ugarske. To primjećuje dr. Ante Starčević: “Očito car Leopold obriče ovim pukom sve blagodati u njihovih zemljah, a ne u Hrvatskoj, ni u Ungarii. Znamenito je da ih (car)opominje, ne ostavljajte svoje postojbine”.
Ove poslanice naišle su na odziv kod naroda srednjega Balkana, a posebice kod njihovog crkvenog poglavice pećkog patrijarha Arsenija III Čarnojevića, koji je narod bunio i poticao na borbu protiv Turaka. Međutim, ratna se sreća preokrenu, te Turcima pođe za rukom razbiti kršćansku vojsku i prisiliti je na odstup k sjeveru.
Prije sloma ove vojske, čijim je četama na jugu zapoviedao grof Piccolomini, pećki patrijarh je bio pobjegao u Crnu Goru.
Kad je Picclomini došao u Peć kaluđeri su pozvali patrijarha natrag i on se povratio, te se u Prizrenu sastao s Piccolominijem.
Baš u to vrieme njihovih razgovora pojavi se kuga u vojsci i Piccolomini podleže bolesti, a nakon njegove smrti nije više bilo sposobna vojskovođe koji bi vodio uspješnu borbu.
(Izgleda da se ni ova opaka zarazna bolest nije usudila potražiti utočišta u utrobi neopranih, smdrljivih stvorenja poput Čarnojevića i njegovih kaluđera. nap. a.).
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
