Zvonimir R. Došen: Hrvatska autokefalna pravoslavna crkva (3. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 25 Listopad 2024 13:03
Hrvatska prvostolna pravoslavna crkva u Zagrebu
Tu je nekada bila katolička crkva sv. Margarete koja je pripadala Zagrebačkoj biskupiji, a spominje se od 1334., kao župna crkva uz koju su se održavali "margaretski sajmovi" (održavali su se od 1337.) Kasnije je crkva pripala župi sv. Marka, a 1794. ustupljena je Pravoslavnoj crkvenoj općini.
Pravoslavna crkvena općina zagrebačka, kao i sve pravoslavne općine u Habsburškoj Monarhiji u to se vrijeme nazivala Iztočn-pravoslavnom crkvom.
Tuđin okupator obećaje drugom tuđinu ono što po ničemu ne pripada ni jednome ni drugome, nego samo i jedino hrvatskome narodu.
...Oni koji su bili položili prisegu na vjernost caru Leopoldu ili koji su sudjelovali u borbama na njegovoj strani, na čelu s patrijarhom Arsenijem, nisu smjeli više ostati u svojoj domovini bojeći se osvete Turaka. Patrijarh pošalje episkopa Izaiju Djakovića caru Leopoldu s pismom i porukama moleći za pomoć u ovim težkim prilikama.
Car je Djakovića liepo primio i saslušao, pa je po njemu uputio patrijarhu Arseniju poslanicu, tzv. “privilegiju” od 21. kolovoza 1690., u kojoj je napisao i ovo: “I ovaj arhiepiskop, koga će crkveni i svjetovni stalež izmedju sebe izabrati, neka imade slobodnu vlastrazpolagati sa svima iztočnim crkvamama grčkog obreda, episkope posvećivati, svećenike po manastirima razredjivati, gdje bude nuždno crkve vlastitom vlašću zidati, po varošima i selima racke duhovnike namještati: Jednom riečju da imade vlast kao i do sada da bude poglavarnad crkvama grčkoga obreda, episkope posvećivati i nad obćinstvom iste vjeroizpoviesti i da ima vlast njima razpolagati, vlastitom vlašću crkvenom po povlasticamakoje su dali naši predšastnici(!) nekadašnji blažene uspomene kraljevi Ugarske, po svoj Grčkoj, Rasiji, Bugarskoj, Bosni, Jednopolju i Hercegovini, kao i u Ugarskoj i Hrvatskoj, gdje ih stvarno imade i dokle nama svi skupa i pojedinačno vjerni i privrženi budu”.
U vrieme kada je izdana ova “privilegija”, iz Srbije i susjednih joj zemalja još nije nitko bio preselio preko Dunava i Save na sjever.
Ta je “privilegija” trebala vriediti samo za zemlje u kojima su se budući naseljenici nalazili prije rata.
Privremeno preseljenje
Do seobe je konačno došlo i pod vodstvom patrijarha prešlo je dosta naroda u ugarske zemlje sjeverno od Dunava i Save.
Ovi preseljenici bili su mješavina Srba, Albanaca, Makedonaca, Vlaha, Grka i drugih ostataka raznih naroda koji su živjeli na području srednjeg Balkana.
Godinu dana poslie prve “privilegije” (21. VIII. 1691.), kad je već seoba bila izvršena, izdao je car Leopold drugu, u kojoj se - medju ostalim - kaže: “Upotriebit ćemo takodjer po mogućnosti sav trud da pobjedonossnim našim oružjem, Božjom pomoću, spomenuti narod racki što prije u oblasti ili staništa, koja prije toga imađaše, nanovo uvedemo i neprijatelje odande suzbijemo”. Kako se vidi, niti doseljenici, a niti car Leopold nisu računali s tim da će bjegunci iz južnih zemalja ostati na području carevine trajno. Mislili su da će doći do odlobodjenja njihove domovine, pa da će se po svršetku rata u nju povratiti.
Nije trebalo dugočekati pa da se vidi da o povratku bjegunaca nema ni govora. Stoga se patrijarh Arsenije obrati caru Leopoldu s molbom u kojoj ga je molio “da bi za bolje oduševljenje njihove službe predjašnja prava održati dostojanstvo arhiepiskopa i njegov autoritet potvrditi, da može postavljati episkope svojega obreda, potvrdio...”.
Na ovu molbu car Leopold je 4. ožujka 1695. izdao “privilegiju” u kojoj je “milostivo zaključio da i spomenutom arhiepiskopu (Arseniju) staro dostojanstvo i vlast episkopa svojega obredapostavljati nepovriedjeno ostane, i episkopi koje je on postavio da mogu svoja duhovna zvanja bez smetnje obavljati...”.
Puku je bilo priznato pravo da može sa svećenstvom zajedno birati svoga arhiepiskopa i da može “slobodno vršiti svoje obrede i svoju vjeroizpoviest bez ikakvog straha, opasnosti i štete u tielu i imanju”.
Sve ove “privilegije”, kad su izdavane, imale su privremeno značenje jer još nije bila izgubljena svaka nada za povratak. Kušalo se kasnije sa stanovite strane dokazati da su povelje cara Leopolda temelj privilegijama pripadnika grčko-iztočne crkve na području Hrvatske. Medjutim, protojerej Dimitrije Ruvarac o tom privilegijama kaže: “Govoriti i pisati dakle, da je privilegijama Leopoldovim srbskom narodu u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji priznato neko pravo u upravi crkvenoj, prosta je, što bi rekli Srbijanci, izmotacija”.
Čitavih sto godina kasnije donesen je XXVII. zakonski članak ugarskog sabora od 1780. - 1891., u kojem se kaže: “Njegovo presvietlo kršćansko Veličanstvo blagoizvoljeva milostivo odobriti da nesjedinjeni grčkog obreda stanovnici Ugarske kraljevine u ovoj kraljevini pravo gradjanstva dobiju, da se ukinu zakoni u protivnom smislu postavljeni, ukoliko se na nesjedinjene grčkoga obreda odnose.... Uostalom, prava kraljevskog Veličanstva u djelima klera, crkve i zakona, kojega vršenje bit će im podpuno slobodno, fundacija, nauka i odgoja mladeži ne manje i njihovih privilegija, koje nisu protivne osnovnom ustavu kraljevine, kao što je presveto Veličanstvo prava ova od svojih predakaslavne uspomene primilo, tako se istomgorehvaljenom kraljevskom Veličanstvu i u napredaknepovriedjena ostavljaju”.
Osim privilegija koje je izdao car Leopold, prije njega je g. 1630. izdao još car Ferdinand II. povelju kojom odredjuje položaj doseljenih pravoslavacana području Vojne Krajine, dok ih je kasnije izdano veliki broj o strane JosipaI., Karla VI., Marije Terezije, Josipa II., Leopolda II., Franje I. i Franje Josipa I. 15. siječnja 1848. godine. U nijednoj toj privilegiji se ne spominje nikakva Srbska pravoslavna crkva, ni mjezina jurisdikcija nad postojećim pravoslavnim eparhijama u Hrvatskoj.
Za vrieme turske carevine Turcima, kao i danas njihovim ostatcima u BiH, rimokatolička crkva bila je glavna prepreka ekspanziji islama
Kad su Turci dospjeli do Dunava, Save i Une s juga i iztoka, sve iztočne pravoslavne crkve na europskom jugoiztoku našle su se pod njihovom vlašću zajedno s veseljenskom patrijarhijom u Carigradu.
Kod naroda čiječije su državne tvorevine propale, crkva je počela igrati glavnu ulogu ne samo kao vjerski, nego kao i kulturni i prosvjetni činitelj.
Vodstva pravoslavnih crkava nalazila su se pod vlašću i utjecajem Turske, te je cjelokupna njihova djelatnostmogla biti stavljena pod nadzor.
Do progona crkvenih prvaka dolazilo je samo ondakad su se oni upuštali u političke poslove i kad su poticali narod na bune protiv turske vlasti ili su pak sami snovali urote.
U vrieme najvećeg uzpona carevine, na čelu koje se tada nalazio sultan Sulejman Veličanstveni, na Visokoj Porti uvidjaju da bi se srbska pravoslavna crkva mogla korisno upotriebiti, ako bi se našlo lojalnih prvaka koji bi je vodili i koji bi suradjivali s turskim državnim vlastima. Od takva rada imala bi koristi crkva, a i Turci.
Tako (zalaganjem Bajice Nenadića, alias Mehmed-paše Sokolovića) dolazi do obnove Pećke patrijarhije. Turske vlasti idu za tim da pod vlastove patrijarhije dodje cio pravoslavni sviet slavenskih jezika na jugoiztoku Europe osim Bugara.
U svrhu što lakše provedbe toga nauma turske vlasti daju srbskoj pravoslavnoj crkvi i njezinu svećenstvu mnoge povlastice i olakšice u radu.
Rimokatolička crkva bila je u sasvim drugom položaju prema turskim vlastima. Njezino vodstvo nalazilo se izvan turske državne vlasti i stajalo je s njom u najvećoj opreci.
Prije dolazka Turaka na tlo nekadanje Bosne nije tamo uobće bilo pravoslavnih crkava ni manastira, a kasnije se u sarajevu diže pravoslavna crkva po dopuštenju i uz najveću podporu turskog sultana.
U vrieme dolazka Turaka u Bosni je postojala i sekta “krstjana” (bogumila). Kada su ovi krstjani, izgubivši svoju državnu organizaciju, morali prieći na neku drugu vjeru, oni se nisu usudili preći na katoličku vjeru koja je od Turaka smatrana nepoželjnom, oni su bili prisiljeni prelaziti na islam ili na pravoslavlje.
Tako je velik dio naroda hrvatske krvi primio pravoslavlje i time se vjerski izjednačio s bjeguncima s iztoka. Tim prielazom svaki od njih bio je štićen od strane Turaka, jer je pravoslavna crkva stajala pod nadzorom i zaštitom Visoke Porte.
Seobe pravoslavnog pučanstva u Bansku Hrvatsku nisu imale nikakve veze sa seobama Srba u zemlje južne Ugarske, kamo su došli velikim dielo Srbi iz Srbije pod vodstvom svojih crkvenih poglavara.
Dr. Ivić piše da prilike pod kojima su seopbe pravoslavaca u sjevernoj Hrvatskoj pokretane i položaj koji su ovi doseljenici zauzeli u novoj domovini bitno su se razlikovale od prilika i polžaja onih u Ugarskoj.
Od početka preseljavanja pa sve do patrijarha Čarnojevića, nisu doseljenici u Ugarsku imali ni kulturnog ni političkog dodira s doseljenicima u tadanju Hrvatsku, te su jedva jedni za druge znali.
Pa ni po svom podrietlu ovi doseljenici nisu bili srodni, jer dok su oni u Ugarskudolazili iz Srbije i njoj susjednih zemalja, dotle su oni u sjevernu Hrvatsku dolazili iz južne i središnje Hrvatske, te drugih pojedinih nesrbskih krajeva.
Tek mnogo kasnije, kad su među doseljenicima u Ugarskoj osnovane prve pravoslavne eparhije počeo je doticaj između ovih doseljenika.
Turci su vrlo često u većim skupinama provaljivali u susjedna područja većdobro smanjene Hrvatske, te ih pustošili i zarobljivali narod, koji su odvodili dublje u unutrašnjost svog područja i zaposlivali ga na svojim spahilucima.
Kad su bili potisnuti s hrvatskog područja tada su opustošena sela ustupana bjeguncima iz pokrajina pod turskom vlašću.
Tako naseljeni bjegunci nisu za dugo vremena imali nikakve crkvene ni političke organizacije. Stoga su se brzo etnički izjednačivali s hrvatskim pučanstvom i prelazili na katolicizam. Riedko se dogadjalo da se poneka kolonija održi u pravoslavnoj vjeri i to samo u onim slučajevima kad bi sa sobom dovela pravoslavnog svećenika.
U jednom pismu Bišćani (Bihaćani) prije nego je taj grad pao u turske ruke preporučuju generalu Katzianeru da primi “turske Vlahe” iz Unca i da ih dobro smjesti, jer bi ih tada mnogo više prešlo s turskog područja u Hrvatsku. Tada su područja koja su držali Turci i Mletčani bila glavna razselišta za opustjele zemlje po karlovačkoj generaliji i banskoj granici.
Često puta su doseljenici dovodili svećenike svoga obreda, ali ako ih ne bi imali išli bi u katoličke crkve i primali svete sakramente od rimokatoličkog svećenika.
Dogadjalo se, medjutim, i obratno. Doseljeni pravoslavci doveli bi sobom i svog svećenika. Katolici svoga nisu imali , te su svoje vjerske obredeobavljali kod pravoslavnog svećenika, koji se u takvom slučaju počeo služiti katoličkom crkvom, pretvorivši je u crkvu iztočnog obreda. S vremenom su okolišni katolici prešli na pravoslavlje. Ta prelaženja diljem bosanske Hrvatske, Like, te sriemske i ostalih sjevernohrvatskih županija vršila su se kroz naraštaje, a uvjetovana su bila nestašicom katoličkog svećenstva koje je u neprestanim turskim provalamabilo desetkovano.
Poseban slučaj s pravoslavcima na području današnje Velike župe Hum, za koje je dokazano da su u većini prelaznici s katoličke vjere. Čitava je primjerice trebinjska biskupija u XVII. stoljeću uslied spora sa svojim biskupom prešla na pravoslavlje jer su taj spor podpirivali srbski svećenici uz pomoć turskih vlasti, u čijem probitku je bilo što više smanjiti katoličke crkve u osvojenim hrvatskim zemljama.
Doseljavanje pravoslavnog pučanstva u sjevernu Hrvatsku uzelo je maha, osobito u vrieme petnaestgodišnjeg austrijskog rata (159. - 1606.).
Graničarski zapovjednici, da bi ojačali svoju i oslabili tursku granicu, nudili su pravoslavnima razne olakšice, ako priedju pod austrijsku upravu. Tako su mnogi prešli na graničarsko područje, gdje su bili dobro primljeni.
Pravoslavno pučanstvo koje je doseljavalo u Bansku Hrvatsku potjecalo je uglavnomiz južne i jugoiztočne Hrvatske, te Crne Gore, bilo je, dakle, hrvatske krvi, a pravoslavlje je primilo po prielazu bilo izsekte “krstjana” ili rimokatoličke vjere, za vrieme turske vladavine. Na područja koja je ovo pučanstvo izpraznilo Turci su naseljavali drugo, koje su sobom dovodili iz još iztočnijih krajeva.
Doseljenici u hrvatske zemlje bili su uglavnom stočari, manje poljodjelci. Starosjedioci Hrvati, na čije su zemlje doseljeni došli, bili su seljaci poljodjelci.
Međutim, prava koja su dobili doseljenici bila su daleko veća od prava koja su uživali domorodci. Stoga se u sviesti doseljenika oblikovalo uvjerenje da bi se prielazom na rimokatoličku vjeru ili primanjem unije odrekli stečenih prava i posve izjednačili sa starosjediocima u pravima i sloboštinama.
Time valja objasniti svu onu upornost kojom suse pripadnici grčko-iztočnog obreda oduprli prielazu na katolicizam. Oni su u tome gledali ne samo trajno odvajanje od onih koji se ne izseliše, nego i gubitak povlastica i možebitno podredjenje domorodnom puku.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
