Rasni zakoni i zločini država bivšeg britanskog imperija - 1.dio (Kanada)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 02 Lipanj 2017 19:04
Indijanski roditelji predaju vlastima svoju djecu, mnoge od njih nikada više neće vidjeti
Skriveno od poviesti - kronologija genocida
1858. - Kanadsko zakonodavstvo donosi Zakon o Postepenoj civilizaciji (The Gradual Civilization Act) kojim se svim Indijancima, Metisima i drugim urođenicima zauvijek oduzimaju sva prava i stavlja ih u posebnu nižu pravnu kategoriju od bielih Anglo-Saksona i Francuza.
1874. - Kanadski parlament propisuje Indijanski zakon (The Indian Act), kojim se inkorporira inferiorni socijalni položaj svih urođenika u njegov jezik i odredbe. Urođenici su odtada zatvoreni u rezervate i oni su uznici države.
1884. - Zakon izglasan u Ottawi kojim se stvara od države financiran, pod upravom Crkve, sustav posebnog školstva za indijansku djecu (Indian Residential Schools).
1905. - Preko stotinu ovih posebnih škola sada postoji širom Kanade, pod upravom katoličke, anglikanske i ujedinjene Crkve.
1907. - Dr. Peter Bryce, zdravstveni inspektor za Ministarstvo indijanskih poslova
(Department of Indian Affairs), vrši inspekciju ovih škola u zapadnoj Kanadi i Britanskoj Kolumbiji i piše oštar izvještaj o “zločinačkom zdravstvenom stanju” koje je tamo našao.
Bryce izvještava da su urođenička djeca namjerno zaražena bolestima kao tuberkuloza i da je uobičajena praksa da ih se ostavi da umiru bez da ih se pokuša liečiti. On navodi da u prosjeku u tim školama umire 40% djece.
15. studenog 1907. - Bryceov izvještaj je objavljen na prvoj stranici novina “Ottawa Citizen”.
1908. - Duncan Campbell Scott, nadzornik za Indijanska pitanja (Superintendent of Indian Affairs), guši Bryceov izvještaj i provodi kampanju blaćenja i zataškavanja njegovih nalaza i dr. Bryce je izbačen iz državne službe.
Ožujak, 1919. - Uzprkos eskaliranju umiranja indijanske djece od tuberkuloze u ovim školama - u nekim slučajevima čak 75% - Duncan Campbell Scott abolira službu zdravstvenog inspektora za Indijanske posebne škole. U roku od dvije godine umiranje djece od tuberkuloze u ovim školama će se utrostručiti.
1920. - Federalno zakonodavstvo čini obvezujućim da svako indijansko diete mora biti
poslano u ove škole čim navrši 7 godina starosti.
1928. - U Alberti izglasan Zakon o seksualnoj sterilizaciji (Sexual Sterilization Act),
kojim se legalizira sterilizacija svakog indijanskog djeteta. Izbor koje će od te djece biti sterilizirano, a koje neće zakon ostavlja na diskreciju upraviteljima škola. Pod tim zakonom samo u Alberti je sterilizirano najmanje 3.500 indijanske ženske djece, ali nitko ne zna točan broj.
1933. - Isti zakon izglasan je i u Britanskoj Kolumbiji. Dva glavna centra za sterilizaciju
otvorila je protestantska Ujedinjena crkva Kanade (The United Church of Canada) na zapadnoj obali u Bella Bella i Nanaimu, u kojima su “misionarski doktori” sterilizarali tisuće urođenika, muških i ženskih. Te operacije vršene su sve do sve do 1980ih godina.
1933. - Pod nadzorom federalnog Ministarstva rudnika i prirodnih dobara (Department
of Mines and Natural Rsources) direktori škola su proglašeni legalnim skrbnicima (leagal guardians) svih urođeničkih studenata. Svaki urođenički roditelj zakonom je prisiljen predati svoju djecu pod skrbništvo direktora škole ili crkvenog službenika.
Svi koji se ogluše na tu zapovied biti će uhićeni i strapani u zatvore.
1946. - U “Project-u Paperclip” (CIA program u kojem su rabljeni zarobljeni Hitlerovi
znanstvenici za iztraživanje biološkog ratovanja i kontrole uma), s balgoslovom anglikanske, katoličke i Ujedinjene Crkve, djeca iz ovih škola rabe se u ovim pokusima kao pokusni miševi. Ovi ilegalni pokusi biti će vršeni sve do 70ih godina.
1948. - 1969. - Ogranci programa “Paperclip” osnovani su u Ujedinjenoj Crkvi i
državnim bolnicama u Britanskoj Kolumbiji; u Nanaimu, Brannen Lake-u, Sardisu, Bella Bella, Vancouveru i Viktoriji, u Red Deer i Ponoki u Alberti i u bolnici za duševne bolesti “Lakehead Hospital” u Thunder Bay-u Ontario. U svim ovim programima rabe se djeca oteta iz rezervata i ovih škola, s podpunim znanjem Crkve, policije i službenika Ministarstva za indijanska pitanja.
1969. - Ministar za Indijanska pitanja Jean Chretien (kasniji ministar predsjednik
Kanade), u parlamentu prezentira priedlog, tzv. White Paper, kojim reafirmira asimilacionističku politiku iz devetnaestog stoljeća koja urođeničkim narodima uzkraćuje pravo na samoodređenje i jednakost s bielcima.
1984. - Posliednja “residential” škola zatvorena je na sjeveru Britanske kolumbije.
1994.- 95. - Svjedoci prvi put javno govore o umorstvima indijanske djece u školama pod skrbništvom Ujedinjene crkve u Port Alberni. Prvi je pastor Ujedinjene crkve velečasni Kevin Annett, koji se usuđuje s propovjedaonice govoriti o ovim zločinima.
Za to je u roku od mjesec dana na brzu ruku odpušten s posla, a malo kasnije izbačen iz Crkve.
Veljača 1996. - Preživjela djeca škole u Port Alberni podižu prvorazrednu obtužbu protiv Ujedinjene crkve i federalne vlade Kanade. Crkva odgovara protuobtužbom i pokušajem tzv. gag-ordera (nalog za šutnju) Kevinu Annett-u, ali bez uspjeha.
1996.- 7. - U javnim forumima u Vancouveru, Annett i urođenički aktivisti dokumentima podkriepljuju daljnje dokaze o umorstvima, sterilizaciji i drugim grozotama u priobalnim školama. Broj obtužbi preživjelih žrtava protiv Crkava i kanadske vlade penje se diljem Kanade na pet tisuća.
Lipanj 12. -14. 1998. - Agencija OUN-a ‘International Human Rights Association of American Minorities’ (Međunarodna udruga za ljudska prava američkih manjina) u Vancouveru saziva nezavisni tribunal za iztragu zločina u ovim školama u Kanadi.
Brojni dokazi preživjelih žrtava jasno ukazuju na zločine protiv čovječanstva i tribunal donosi odluku da su kanadske vlasti, katolička, ujedinjena i anglikanska Crkve, krive za umješanost u genocid i preporuča OUN-u da počne s iztragom pod zakonom o ratnim zločinima.
1998.-1999. - Pod jakim pritiskom kanadske vlade, OUN odbija poduzeti bilo što u svezi s preporukama IHRAAM-a. Daljnji dokazi i izvješća o genocidu u ovim školama smrti zamaskirani su u svim mainstream medijima diljem Kanade. Ujedinjena crkva u dogovoru s federalnom policijom RCMP, lansira kampanju blaćenja i dezinformacija protiv Kevina Annett-a i njegovog rada na odkrivanju genocidne prakse Crkve i države u Kanadi.
Listopad 1998. - Novine “Vancouver Province” izvješćuju o priznanju odvjetnika Ujedinjene crkve da je njihova crkva zajedno s kanadskim vlastima, barem od 1960. godine bila uključena u združeno prekrivanje (cover-up) zločina počinjenih u njihovoj posebnoj indijanskoj školi u Port Alberni.
Siječanj 1999. - Magazin “The New Internationalist” u Vel. Britaniji objavljuje nalaze IHRAAM tribunala, uključujući dokaze o omorstvima u kanadskim posebnim školama, ali je uskoro ušutkan prietnjama odvjetnika Ujedinjene crkve i kanadske vlade.
Veljača 2000. - Broj obtužbi podignut od strane preživjelih žrtava posebnih “residential” škola diže se na više od deset tisuća. Kanadska federalna vlada izglasava zakon kojim se ograničava broj obtužbi te vrste. Istodobno vlada donosi odluku da će preuzeti glavnu financijsku odgovornost za sve odštete, sudske i odvjetničke troškove Crkava koje su upravljale posebnim školama, uzprkos tome što su kanadski sudovi dosudili da crkve moraju snositi većinu ili barem jednaku odgovornost za zločine u školama.
Travanj 2000. - Federalno Ministarstvo zdravstva prizna da je 1940ih i 50ih rabilo urođeničku djecu iz četiri ove škole u medicinskim eksperimentima u kojim su djeci namjerno uzkraćivani vitamini i dentalna njega samo zato da se vide posljedice.
(The Vancouver Sun, April 26 2000).
Kolovoz 2000. - Vancouveru je formirana Komisija Istine o genocidu u Kanadi (The Truth Commission into Genocide in Canada). U formiranju sudjeluje 48 aktivista (Indijanaca i bielaca). Za tajnika je izabran Kevin Annett, a mandat Komisije je - nastaviti rad IHRAAM Tribunala i podignuti obtužbe za genocid protiv; Crkava, kanadske vlade i federalne policije RCMP (Royal Canadian Mounted Police).
Veljača 2001. - Komisija Istine objavljuje studij svoje šestogodišnje iztrage genocida u Kanadi pod naslovom “Hidden from History: The Canadian Holocaust”.
Drugo izdanje tiskano je u lipnju iste godine. Pokušaji Ujedinjene crkve da se zakonom zabrani publikacija su bezuspješni.
Rujan-listopad 2001. - Sudbenom odlukom u Britanskoj Kolumbiji poriču se tvrdnje preživjelih žrtava posebnih škola da je u njima prakticiran genocid, oslobađa Crkve od bilo kakve direktne odgovornosti za odštete i blokira svaku buduću obtužbu podignutu od osoba starijih od 30 godina, (dobro znajući da su skoro sve te škole zatvorene prije više od 30 godina i da su sve preživjele žrtve stare najmanje 37 godina) (!)
Listopad 2001. - Novi svjedoci se javljaju s dokazima iz prve ruke da urođeničku djecu zlorabe pedofilske grupe na zapadnoj obali među kojima su; viši sudci, političari i crkveni vođe. Jedna od ovih pedofilskim mreža djeluje iz uglednog “Vancouver Kluba”.
Ovih dana kanadski ministar predsjednik Justin Trudeau poslie NATO sastanka i sumita 7 Velikih ide u Vatikan kod pape tražiti da se izpriča za ove zločine - kao da će ta izprika na neki način umanjiti ili čak izbrisati odgovornost Kanade za ove zločine, koji su počinjeni pod zaštitom njezinih zakona.
Nije ovo prvi put da top političari Kanade od pape traže tu izpriku. Jedan od njegovih predhodnika je tražio su to od pape Benedikta XVI.
Daleko od toga da bih branio bilo koga tko je bio upleten u ove grozne zločine, ali moram napomenuti da se ovdje jasno vidi kako su i ovi, kao i svi drugi potezi kanadskih političara, plaštem pravedništva prkriven pokušaj prebacivanja glavne krivnje na katoličku Crkvu. Niti jedan od njih do sada nije od poglavara anglikanske i ujedinjene Crkve zatražio da se i oni izpričaju za te zločine. Kao i uvijek, katolička Crkva je i ovdje najpogodniji žrtveni jarac.
Ali, tko pametan može očekivati da u bilo kojem pogledu budu korektni vodeći političari države u kojoj “heroji” poput raznih MacKenzie-a, Leslie-a i Calvina, glavnih guvernera i novinara obtužuju Hrvatsku za “genocid” u operaciji Medački džep gdje je, prema njihovim tvrdnjama, poginulo 16 “srbskih civila”. Samo ne navode da je petnaestorica od tih šesnaest “civila” bila naoružana.
Države u kojoj se vojnicima diele visoka odlikovanja za fantomski rat protiv “neprijateljske Hrvatske vojske u Medku”, koji su njezini “heroji” izmislili poslie što su se otrieznili od “srpske šljivovice”.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
